Nezavisna Država Hrvatska (NDH), država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je V. Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik A. Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne hrvatske države. (→ ustaše)
U razdoblju od svibnja do listopada 1941. određene su granice nove države. NDH je u svoje područje uključila najveći dio nekadašnje banske Hrvatske. Granice prema Trećemu Reichu bile su određene u svibnju te su se uglavnom poklapale sa zapadnim hrvatskim granicama prije 1918. U lipnju je bila određena istočna granica prema Srbiji na Drini i Savi, a područje istočnoga Srijema sa Zemunom uključeno je u listopadu (ali je dio zemunskoga područja bio pod izravnom njemačkom upravom pa su Nijemci već od 1941. u Zemunu samostalno provodili policijske akcije). NDH je obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu, a granica prema Crnoj Gori formalno je bila određena u listopadu. Pregovori oko granica s Italijom, koje je s hrvatske strane vodio isključivo A. Pavelić, doveli su do potpisivanja Rimskih ugovora 18. V. 1941. Njima je na području sjevernoga Jadrana Italiji pripalo područje Sušaka i Čabra te svi otoci, osim Paga. Cijela obala od utoka Zrmanje u Novigradsko more do Splita, Boka kotorska, te svi otoci, osim Brača i Hvara, također su pripali Italiji. Bilo je predviđeno da grad Split i otok Korčula imaju i hrvatsku upravu, no to se nikada nije dogodilo. Preostali dio Dalmacije pripao je NDH. Rimski su ugovori izazvali ogorčenje među hrvatskim stanovništvom i bili su snažan udarac ustaškomu režimu. Uz to su na dijelu područja NDH zadržane talijanske oružane snage. One su u kolovozu 1941. ponovno okupirale tzv. Drugu zonu, u kojoj su dobile potpunu vojnu vlast i nadzor nad građanskim vlastima NDH, kao i Treću zonu, u kojoj su imale nešto manje ovlasti. Područje Međimurja NDH je smatrala svojim pa nikada nije priznala madžarsko zaposjednuće i potonje pripojenje (od prosinca 1941). Područje NDH bilo je u lipnju 1941. podijeljeno na 22 velike župe, koje su se dijelile na kotareve, općine i samoupravne gradove.
NDH je od početka bila ovisna o Trećem Reichu i fašističkoj Italiji, uz potporu koje je nastala, a predstavnici Italije snažno su utjecali na razvoj unutarnjih prilika i na državni ustroj. Uz to su na njezinu području bile stacionirane znatne postrojbe talijanskih i njemačkih oružanih snaga. Isprva su njemačke snage bile malobrojne, a tek je razbuktavanje rata na području NDH utjecalo na znatno povećanje njihova broja.
NDH se nastojala uklopiti u osovinski »Novi poredak« ili »Novu Europu«, pa je pokušala uspostaviti takav unutarnji ustroj koji bi bio u suglasju s onim u Trećem Reichu i fašističkoj Italiji. Zbog toga je uvedena jednostranačka totalitarna diktatura s ustaškim pokretom (Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret) kao jedinom dopuštenom političkom organizacijom. Sve ostale stranke i političke organizacije bile su zabranjene i raspuštene. Pavelić je istodobno bio poglavnik pokreta i državni poglavar. Formalno je državna vlada (prvu vladu imenovao je A. Pavelić 16. IV. 1941) bila glavna ustanova izvršne vlasti, no sve je značajne odluke donosio poglavnik. On je od travnja 1941. do rujna 1943. bio i predsjednik vlade. U veljači 1942. bio je sazvan na zasjedanje Hrvatski državni sabor, no nije imao nikakva utjecaja na razvoj unutarnjih prilika. Od kraja 1942. sabor se u NDH više nije sastao.
Vanjska politika bila je u potpunome skladu s politikom Osovine, odnosno Trećega Reicha i Italije. NDH je u srpnju 1941. pristupila Trojnomu paktu. Priznale su ju osovinske države, a održavala je odnose i s nekim neutralnim državama. Sveta stolica nije nikada priznala NDH, jer je njezin veleposlanik bio pri izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi u Londonu. Predstavnik Svete stolice u Hrvatskoj bio je izaslanik pri hrvatskom episkopatu, a ne kod vlasti NDH.
Oružane snage sastojale su se od redovite vojske Hrvatskoga domobranstva, koje se dijelilo na kopnenu vojsku, zračne snage i mornaricu. U sklopu domobranstva bilo je u početku i oružništvo. Domobranstvo je popunjavano novačenjem i pričuvnicima. Uz redovitu su vojsku od početka djelovale i dragovoljačke ustaške vojne postrojbe, okupljene u Ustaškoj vojnici. Ubrzo su kao posebne postrojbe osnovani Ustaški prometni zdrugovi. Tijekom 1941. i 1942. djelovala je i Poglavnikova tjelesna bojna (PTB), iz koje su se razvili Poglavnikovi tjelesni zdrugovi (sdrugovi; PTS). Poslije je PTB bila isključivo počasna postrojba, u koju su formalno bili svrstani svi bivši ustaški emigranti i vodeći dužnosnici ustaškoga pokreta. Ustaške su postrojbe poslije također bile popunjavane novačenjem i pozivanjem pričuvnika, a početkom 1943. i službeno su postale dijelom Oružanih snaga NDH. Dvojnost oružanih snaga ipak se održala do kraja rata, iako su početkom 1945. sve ustaške i domobranske postrojbe bile uključene u jedinstvene Hrvatske oružane snage (HOS).
Ustaška je ideologija željela NDH učiniti isključivom državom hrvatskoga naroda. Dio Srba u početku je želio surađivati s novim vlastima, ali je ubrzo došlo do isključenja Srba iz javnoga života te do progona i masovnih likvidacija srpskoga stanovništva. Ustaše su Srbe kao kolektivitet držali odgovornima za stradanja Hrvata u međuratnome razdoblju te su ih smatrali zaprekom u ostvarenju slobodne hrvatske države. Po uzoru na Treći Reich vlasti NDH prihvatile su nacionalsocijalistička rasna tumačenja. Zbog toga su već potkraj travnja te tijekom svibnja i lipnja 1941. donijele niz rasnih zakonskih odredaba usmjerenih protiv Židova i Roma (najznačajnije su bile: Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, donesene 30. IV. 1941., te Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda, donesena 4. VI. 1941). Potom su počele deportacije i likvidacije Židova i Roma, koji su zatvarani u logore. U logore su zatvarani i Srbi, ali i Hrvati koji se nisu slagali s ustaškom politikom (komunisti, HSS-ovci i drugi). Najveći logor u NDH bio je Jasenovac (osnovan u kolovozu 1941; → koncentracijski logori). Već 1941. bio je interniran, a potom i zatvoren u logoru Jasenovac, i sam predsjednik HSS-a V. Maček.
Ustaški zločini nad Srbima i drugima doveli su već u ljeto 1941. do rasplamsavanja ustanka, osobito na Kordunu i Banovini, u Lici i u Dalmatinskoj zagori. Prve partizanske odrede, isprva pretežito od srpskih seljaka koji su pobjegli u šume pred ustaškim pokoljima, organizirali su članovi Komunističke partije. Među srpskim ustanicima u Hrvatskoj bilo je i četničkih usmjerenja, s osvetničkim protuhrvatskim parolama i namjerama, ali komunisti su bili bolje organizirani i njihov je utjecaj među srpskim ustanicima u Hrvatskoj na kraju uglavnom prevladavao. Četnički su elementi na početku kolovoza 1941. počinili i teže zločine nad hrvatskim civilima. Njemački predstavnici u NDH, osobito vojni predstavnik general E. Glaise von Horstenau, već su od ljeta 1941. u svojim izvješćima upozoravali kako postupci ustaških vlasti izazivaju pobunu, koja šteti njemačkim interesima. Kako je rat odmicao, Nijemci su se sve više morali vojno angažirati da bi se NDH uopće održala. Pod njihovim pritiskom Pavelić je tijekom 1942. donekle revidirao politiku prema Srbima: proglasio ih je »Hrvatima pravoslavne vjere«, obećao obustavu progona i osnovao Hrvatsku pravoslavnu crkvu za područje NDH. Smijenio je glavnoga organizatora sustava terora Eugena Kvaternika Didu i raspustio Ustašku nadzornu službu. Muslimani u Bosni i Hercegovini u početku su NDH prihvatili s velikim nadama, pa ih se znatan broj uključio u sustav vlasti i u ustaški pokret. Naime, vlasti NDH s pažnjom su pristupale islamu. Tako je Dom likovnih umjetnika u Zagrebu na današnjem Trgu žrtava fašizma bio pretvoren u veliku Poglavnikovu džamiju. U Hrvatskom domobranstvu i Ustaškoj vojnici djelovali su vojnički muftije i bili poštovani vjerski običaji i dužnosti vojnika islamske vjeroispovijesti. Od ljeta 1941. potpredsjednik vlade uvijek je bio musliman (prvo Osmanbeg Kulenović, a potom njegov brat Dž. Kulenović, obojica prijeratni vođe Jugoslavenske muslimanske organizacije, JMO). Nepovoljan razvoj prilika u Bosni i Hercegovini (glad, dezorganizacija) i nesposobnost vlasti NDH da zaštiti muslimansko pučanstvo od četničkoga genocida utjecali su na udaljavanje dobrog dijela muslimana od NDH. Dio je muslimana potkraj rata počeo masovnije pristupati partizanskom pokretu, a neki su muslimanski političari već 1942. iznijeli ideju o uspostavi autonomne Bosne i Hercegovine pod izravnom zaštitom Trećega Reicha. U NDH je živjela i znatna njemačka manjina (prema popisu iz 1931. bilo je 146 600 Nijemaca, najviše na području istočne Slavonije i Srijema), koja je dobila poseban, odnosno povlašten položaj u političkom, vojnom, kulturnom i gospodarskom pogledu. Hrvatski su Volksdeutscheri bili organizirani u sklopu Njemačke narodne skupine u NDH (Deutsche Volksgruppe in Kroatien). Razvoj ratnih prilika utjecao je na to da je u jesen 1944. dio Volksdeutschera evakuiran na područje Trećega Reicha, dok su preostali bili izvrgnuti progonima novoga, komunističkoga režima.
Razvoj prilika u NDH od njezina osnutka do kraja rata pokazuje stalnu tendenciju pogoršanja unutarnjega stanja. Otkako je u ljeto 1941. izbio ustanak ponajviše srpskoga pučanstva u nekim dijelovima države, rat se ubrzo proširio na cijelo državno područje. Pritom se u partizanski pokret pod vodstvom KP, kako je vrijeme protjecalo, uključivao sve veći broj Hrvata. Građanski rat koji se rasplamsao utjecao je na pogoršanje životnih uvjeta pučanstva i doveo do raspada političkog, upravnog i gospodarskoga sustava. Istodobno je nesposobnost vlasti NDH da uspostavi nadzor nad područjima zahvaćenima ratom dovela do sve većeg upletanja njemačke strane u unutarnje prilike. Do druge polovice 1942. njemački je utjecaj znatno porastao, posebice nakon odlaska S. Kvaternika u progonstvo. Potkraj godine Nijemci su preuzeli zapovjedništvo nad postrojbama Oružanih snaga NDH tijekom vojnih operacija. Istodobno su dio hrvatskih novaka upućivali u posebne hrvatske legionarske postrojbe, koje su se osnivale u sklopu njemačkih oružanih snaga. Naposljetku su tijekom 1943. i 1944. ustrojene tri hrvatske legionarske divizije u sklopu Wehrmachta.
Padom Italije u rujnu 1943. pojavile su se u krugovima vlasti NDH nade u konsolidaciju države. Naime, odmah nakon kapitulacije poglavnik A. Pavelić proglasio je nevažećim Rimske ugovore iz svibnja 1941., odnosno granice koje su tada bile ustanovljene prema Kraljevini Italiji. U nadolazećim mjesecima vlast NDH uspostavljena je u većem dijelu Dalmacije, no samo formalno, jer su zaposjedanje tih prostora uglavnom izvele njemačke snage. Ustaška vlast u Zadru nije nikada bila uspostavljena, a i Boka kotorska ostala je isključivo u rukama njemačke vojne uprave. Na području Sušaka, Čabra, Kastva i otoka Krka uspostavljena je djelomična građanska i vojno-redarstvena vlast, no pod nadzorom njemačkih oružanih snaga i njemačke Operativne zone Jadransko primorje (Operationszone Adriatisches Küstenland). Partizanske snage, zahvaljujući zapljeni golemih količina talijanskoga oružja i savezničkoj pomoći, znatno su ojačale, što je odlučujuće utjecalo na razvoj prilika na bojištima.
Vojni i politički razvoj tijekom druge polovice 1943. i tijekom 1944. uvjerio je mnoge da će Treći Reich sigurno izgubiti rat pa su neki pripadnici ustaškoga vodstva počeli razmišljati o radikalnoj promjeni vanjske i unutarnje politike. Zbog toga su se pojavile ideje o unutarnjoj konsolidaciji koja se trebala ostvariti uključivanjem predstavnika HSS-a u vladu, no to se nije ostvarilo. Istodobno je bio planiran prelazak NDH na stranu zapadnih saveznika. U pripremama za ostvarenje toga plana sudjelovao je i poglavnik A. Pavelić, u suradnji s ministrima M. Lorkovićem i A. Vokićem (što je poznato kao akcija ili puč Vokić-Lorković). Postalo je jasno da bi Pavelić morao napustiti vlast, što ga je potaknulo da uhiti Lorkovića, Vokića i velik broj osoba uključenih u pripreme za ostvarenje plana. Oni su, kao i nekolicina njihovih suradnika, pogubljeni potkraj travnja 1945. u Lepoglavi.
Razvoj ratnih prilika doveo je do sloma NDH početkom svibnja 1945. Državne ustanove djelovale su do 6. V., kada je počelo napuštanje Zagreba. Poglavnik A. Pavelić napustio je Zagreb 6. V., već 8. V. bio je na austrijskoj granici, gdje je napustio suradnike i postrojbe u povlačenju. Oružane snage i velik broj civilnih izbjeglica pokušali su u okrilju zapadnih saveznika pronaći spas pred nadirućim postrojbama Jugoslavenske armije (JA). Dobar dio vojnika i civila nije se uspio prebaciti preko granice pa je došlo do žestokih borbi. Glavninu onih koji su se prebacili preko granice 15. V. 1945. kraj Bleiburga predstavnici britanske vojske prisilili su na predaju postrojbama JA (→ bleiburg). Mnoge zarobljene pripadnike HOS-a i civile pogubile su jugoslavenske snage odmah nakon predaje, u danima koji su uslijedili (uglavnom na području Slovenije), ili tijekom povratka u Hrvatsku i BiH u zarobljeničkim kolonama (→ križni put). A. Pavelić i dio izbjeglica, među njima i neki vodeći dužnosnici NDH i ustaškoga pokreta, uspjeli su izbjeći zarobljavanje i potonje izručenje jugoslavenskim vlastima te su nastavili politički djelovati u izbjeglištvu.
