struka(e): povijest, hrvatska
ilustracija
USTAŠE, pripadnici ustaške organizacije na obuci u Italiji, 1932-34.

ustaše, pripadnici hrvatske separatističke, nacionalističke i terorističke organizacije, koja se počela organizirati nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića (→ šestosiječanjska diktatura). U ideološkom i organizacijskom pogledu ustaška je organizacija imala korijene u političkim previranjima i prije uvođenja diktature, osobito nakon atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu (20. VI. 1928), napose u redovima inače malobrojne Hrvatske stranke prava (HSP) – frankovaca (otuda za ustaše tijekom 1930-ih katkad i naziv pravaši ili frankovci). God. 1926. bila je utemeljena organizacija Hrvatske republikanske pravaške omladine (HRPO), koja je okupljala najradikalniju nacionalističku omladinu. Početkom listopada 1928. bila je ustrojena ilegalna organizacija Hrvatski domobran. Najaktivniju i vodeću ulogu među pravašima imao je A. Pavelić. Ustaška organizacija formalno je konstituirana 1930., a puni naziv »Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija« (UHRO) dobila je 1932., kada je donesen njezin ustav. God. 1933. bila su prihvaćena ustaška načela, u kojima su bili izneseni osnovni programatski pogledi, i koja su smatrana temeljnim zakonom ustaške organizacije. Svoju ideologiju ustaše su povezivali s programom HSP-a, ali su shvaćanja A. Starčevića tumačili na svoj način i smatrali ga utemeljiteljem ustaške ideologije. Po njihovu shvaćanju, hrvatski je narod samosvojan i nema nikakve veze s bilo kojim drugim narodom. Iz toga su izvlačili svoj osnovni cilj – stvaranje neovisne hrvatske države na njezinu cjelokupnom etničkom i povijesnom području, onakvu kakvim su taj prostor oni shvaćali: Bosna i Hercegovina bila je smatrana nerazdvojnim dijelom hrvatske države, a bosanskohercegovački muslimani dijelom hrvatskog naroda (»cviet hrvatskog naroda«). Rušenje Kraljevine Jugoslavije svim sredstvima smatrali su jedinim putem za ostvarenje svojega osnovnog cilja. Zastupali su gledište da taj cilj mogu postići samo oružanim ustankom (»revolucijom«) te terorom. U uvodniku (s potpisom »Poglavnik«) u prvom broju Ustaše iz veljače 1932. kaže se da su »u borbi za svete ciljeve sva sredstva dopuštena, pa i ona najstrašnija«; »nož, revolver, strojna puška i pakleni stroj, to su idoli, to su zvona, koja će navijestiti osvit zore i uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske«. Od ljeta iste godine pripadnici ustaške organizacije podmeću bombe na kolodvorima ili u policijskim stanicama (u Osijeku, Koprivnici, Goli) u kojima je bilo mrtvih i ranjenih civilnih žrtava. Objavljuju se i radikalni antisrpski slogani (1933. M. Budak objavljuje stihove »Bjež’te psine preko Drine«). U ostvarivanju svojega cilja ustaše su se povezivali sa svim protivnicima jugoslavenske države pa su tako surađivali s makedonskim VMRO-om. Na međunarodnom planu orijentirali su se na tzv. revizionističke zemlje, jer su u rušenju postojećega europskog poretka vidjeli put za ostvarenje svojega osnovnog cilja – razbijanje Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države. Zemlje koje su vodile politiku dezintegracije Jugoslavije i same su bile zainteresirane za suradnju s ustašama i iskorištavale ih kao sredstvo svoje politike protiv Jugoslavije. Među prvim sjedištima ustaškog okupljanja bio je Beč, gdje se Pavelić povezao sa skupinom bivših austrougarskih časnika, koji su od stvaranja Jugoslavije bili prema njoj neprijateljski orijentirani. Ondje je izlazio ustaški tisak, održavane su veze s pristašama u zemlji i organizirane diverzantske akcije. Drugo središte bio je Graz, u kojem je obavljen prihvat izbjeglica i upućivan promidžbeni materijal u zemlju. Polazeći od procjene da je Italija najodlučniji protivnik Jugoslavije, Pavelić joj je, u ostvarivanju ustaških ciljeva, posvećivao najveću pozornost. Ondje je (u Bovegnu, u pokrajini Brescia) u drugoj polovice 1931. bio osnovan prvi logor za vojnu obuku Pavelićevih pristaša (u početku 10 do 15, a poslije se broj povećavao i logor više puta preseljavao). Veze s talijanskim vlastima Pavelić je održavao i prije proglašenja Šestosiječanjske diktature; 1927. u ime HSP-a predao je talijanskim vlastima promemoriju u kojoj se Italiji nudila suradnja u rušenju Jugoslavije. Pavelić je očekivao talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti neovisne hrvatske države, a za uzvrat je izrazio spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima. Nakon odlaska u emigraciju, pokazivao je spremnost da sudbinu Hrvatske najuže veže uz fašističku Italiju, na vojnom, gospodarskom i kulturnom polju. Ustašama su punu potporu pružale i madžarske vlasti svojom revizionističkom politikom dezintegracije Jugoslavije. Tako je na madžarskom području, u Janka-puszti, 1931. bio osnovan logor za obuku ustaških terorista (raspušten je sredinom 1934). Pavelić je također sklopio sporazum o suradnji s Madžarskom revizionističkom ligom. Njemačka je, nakon dolaska A. Hitlera na vlast, provodila politiku suradnje s Jugoslavijom, s ciljem njezina užega gospodarskog i političkog privlačenja na stranu sila Osovine. Zato njemački službeni organi nisu ustaškim emigrantima pružali potporu. Više razumijevanja, potpore i zaštite ustašama pružale su različite njemačke obavještajne službe. Glavno središte ustaške aktivnosti u Njemačkoj bio je Berlin, gdje je izlazio ustaški tisak i djelovalo nekoliko najistaknutijih ustaša (Branko Jelić, M. Lorković, M. Budak). Nakon atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića (9. listopada 1934) u Marseilleu, koji su izvršili ustaše zajedno s pripadnicima VMRO-a, gotovo svi ustaše iz europskih zemalja potražili su utočište u Italiji, gdje ih se okupilo oko 530. Zbog međunarodnu javnosti, te kako bi prikrio odgovornost Italije za atentat, Mussolini je zatvorio Pavelića i Eugena Didu Kvaternika, a svi ustaše bili su smješteni u logor na Liparima. Kada je, iz straha pred njemačkom ekspanzijom, Italija napustila politiku dezintegracije Jugoslavije i otpočela politiku suradnje s njom (Beogradski sporazum, 25. III. 1937), nastalo je novo razdoblje u djelovanju ustaške emigracije (»doba velike ustaške šutnje«). Italija se obvezala da će sprječavati njihovu aktivnost protiv Jugoslavije, pa su ustaše u manjim skupinama bili razmješteni po južnoj i srednjoj Italiji, pod stalnom kontrolom, dok se jedan dio vratio u zemlju. Radikalizacija hrvatskog pitanja nakon uvođenja diktature otvarala je kanale za regrutiranje pristaša hrvatske separatističke politike, dijelom i iz redova Hrvatske seljačke stranke. To je dovodilo do heterogenosti u ustaškoj organizaciji (u logorima u Italiji bila je tako prisutna podjela na radićevce i frankovce, odn. mačekovce i pavelićevce). Osim političkih emigranata, koji su iz zemlje pristizali u ustaška središta, Pavelić je pristaše regrutirao i iz redova gospodarske emigracije, osobito u zemljama gdje je ta emigracija bila brojnija, kao u Belgiji (ondje je bio osnovan Hrvatski savez, prividno kao potporno društvo). God. 1931. B. Jelić je u Americi osnovao Hrvatski domobran, koji je nastojao djelovati osobito među iseljenicima u Južnoj Americi i SAD-u; ondje su, međutim, ustaše naišli na otpor organizacija HSS-a. U prvim godinama Šestosiječanjske diktature antagonizam između ustaša i HSS-a nije otvorenije izbijao na površinu. Kada je, od 1935., vodstvo HSS-a postupno napuštalo politiku apstinencije i ulazilo u dijalog s vladom i oporbom u Srbiji, ustaše su počeli voditi otvoreniju kampanju protiv te stranke. Do 1937. ustaška je aktivnost bila razvijenija u inozemstvu, a od tada se težište prenosi u zemlju i više na promidžbeno-političko i organizacijsko polje. Ustaše su prostor za svoju aktivnost tražili unutar organizacija HSS-a i u različitim društvima (ponajviše udruženjima sveučilišne omladine). Porastu aktivnosti pridonijeli su i ustaše povratnici, među kojima je bio i M. Budak; on je početkom 1939. pokrenuo list Hrvatski narod, koji je postao središtem promidžbe ustaških ideja. Kampanja protiv HSS-a bila je pojačana nakon Sporazuma Cvetković–Maček i stvaranja Banovine Hrvatske (26. VIII. 1939), kada su ustaše počeli pribjegavati i terorističkim aktima protiv vlasti te stranke. Banovinska vlast poduzimala je i represivne mjere protiv ustaške aktivnosti (zabrana Hrvatskoga naroda, komesarijat u Matici hrvatskoj, interniranje jednoga broja ustaških aktivista). Kada su A. Hitler i B. Mussolini, nakon vojnog puča 27. III. 1941., odlučili napasti Jugoslaviju i razbiti ju kao državu, i ustaše su u ostvarenju toga cilja dobili svoj zadatak. Talijanske vlasti na brzinu su prikupljale raštrkane ustaše (njih 150 do 350, prema različitim procjenama), u Pistoi ih opskrbile oružjem te kamionima prebacile u Hrvatsku, pošto su talijanske postrojbe već bile zauzele dijelove Slovenije i Hrvatske. Njemačka u početku nije računala s Pavelićem i ustašama, smatrajući ih ponajprije talijanskim eksponentima, ne vjerujući da oni mogu osigurati mir i poredak na području koje je za Nijemce bilo od velike važnosti. Njemački agenti pokušavali su pridobiti V. Mačeka da proglasi neovisnu hrvatsku državu pod njemačkim okriljem. Ne uspjevši u tome, Nijemci su se orijentirali na Pavelića i ustaše. Kada su njemačke postrojbe već bile u Zagrebu, bivši austrougarski pukovnik i vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik, u aranžmanu njemačkog izaslanika Edmunda Veesenmeyera, proglasio je 10. travnja 1941. preko radija Nezavisnu Državu Hrvatsku; proglašenje je izvršio u ime Pavelića, koji se tada još nalazio u Italiji. Nakon Pavelićeva povratka formalizirana je uloga ustaškoga pokreta kao isključivog i jedinoga političkog tijela i organizacije u NDH; uspostavljen je Glavni ustaški stan (GUS), Ustaška vojnica i Ustaška nadzorna služba (UNS), te izgrađeno teritorijalno ustrojstvo pokreta. (→ nezavisna država hrvatska)

Citiranje:

ustaše. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 6.12.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/ustase>.