Stadler [šta'dler], Josip, hrvatski teolog i filozof (Slavonski Brod, 24. I. 1843 – Sarajevo, 8. XII. 1918). Filozofiju i teologiju studirao na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, za svećenika zaređen 1868. Od 1870. nadstojnik (prefekt) u Nadbiskupijskome bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, od 1874. profesor na zagrebačkom Katoličkome bogoslovnom fakultetu. Godine 1881. bio je imenovan prvim vrhbosanskim (sarajevskim) nadbiskupom. Pokrenuo službeni nadbiskupijski list Srce Isusovo (od 1893. Vrhbosna), osnovao tiskaru, Dječačko sjemenište i gimnaziju u Travniku (1882), Bogoslovno sjemenište u Sarajevu (1893), dao podignuti sarajevsku katedralu (1884–89). Papa Leon XIII. imenovao ga je apostolskim povjerenikom za sjedinjenje Pravoslavne i Katoličke crkve. Prvi je među Hrvatima objavio filozofijski sustav u šest knjiga: Logika: Dijalektika (1904), Logika: Kritika ili noetika (1905), Opća metafisika ili ontologija (1907), Kosmologija (1909), Psihologija (1910), Naravno bogoslovlje (1915). Premda spominje i Etiku, ona nikada nije pronađena. Filozofija je za njega i put dolaženja do istine i obrana same te istine. Sukladno tomu Stadler uspostavlja i poredak filozofijskih znanosti: ontologija istražuje bitak bića (biće kao biće), kozmologija narav tjelesnih stvari i njihove zakone, psihologija ili dušoslovlje narav duše i njezinih moći, o Bogu govori bogoslovlje, pravilima ispravnoga mišljenja i suđenja bavi se logika, a predmet etike najviši je zakon poštenja. Pritom Stadler naglašuje jedinstvo spoznaje i djelovanja. Osim mnogobrojnih okružnica i pastirskih poslanica, preveo je evanđelja po Mateju (1895), po Marku (1896), po Luki (1899) i po Ivanu (1902), te Djela apostolska (1907). Ostala djela: Fundamentalna teologija (Theologia fundamentalis, I–II, 1880–84).
