Dragišić, Juraj (Georgius Benignus de Salviatis, de Argentina, de Bosnia, Macedo, de Feliciis, Dobrotić, Dobretić), hrvatski humanist, filozof, teolog, crkveni velikodostojnik (Srebrenica, Bosna, oko 1445 – Barletta, Italija, 1520). U Srebrenici stupio u franjevački red. Potom je otišao u Jajce i Zadar pa u Ferraru na studij teologije (1464–69). Zaređen za svećenika 1469. Predavao teologiju i filozofiju u Urbinu, Pisi, Firenci i Rimu. Pisao dijaloge: O slobodi i nepromjenljivosti Božjoj (De libertate et immutabilitate Dei, 1471), O vladaru kraljevstva duše (De animae regni principe, 1475) te niz obrana (Obrana kardinala Besariona – Defensorium cardinalis Bessarionis), zagubljeno djelo, zatim obranu 900 teza Pica della Mirandole o kršćanskoj kabali (Filozofski, kabalistički i teološki zaključci – Conclusiones philosophicae, cabalisticae et theologicae), obranu Savonarole (Proročka rješenja – Propheticae solutiones, 1497), obranu Reuchlinova djela Augenspiegel, protiveći se uništavanju hebrejskih knjiga i dokazujući njihovo značenje u svjetlu pomirenja svjetskih religija (Obrana preizvrsnoga gospodina Johannesa Reuchlina – Defensio praestantissimi viri Ioannis Reuchlin, 1517). God. 1485. postao u Firenci magistrom teologije. Ondje je bio štićenik Lorenza de’ Medicija (1448–92) i mentor njegovim sinovima Pietru i Giovanniju (poslije papa Leon X.), kojima je posvetio djelo Nova dijalektika (Dialectica nova…, 1488). God. 1490. postao je provincijal franjevaca u Toscani i dobio ime firentinske plemićke obitelji Salviati (de Salviatis). Od 1487. do 1491. bio profesor teologije i filozofije u Firenci. Nakon Medicijeva pada, Dragišić je bio zatvoren, da bi se 1495. vratio u domovinu i našao utočište u Dubrovniku (1496–1500), gdje je po ovlaštenju dubrovačkog senata podučavao filozofiju i teologiju. Za boravka u Dubrovniku pisao je svoje najznačajnije teološko djelo, dijalog O naravi nebeskih duhova koje zovemo anđelima (De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus, 1499). Kao nadbiskup Nazareta u Barletti sudjelovao je na V. lateranskom saboru 1514., gdje je predložio reformu Julijanskoga kalendara. Posljednje Dragišićevo djelo Nova i stara pravila dijalektičkog umijeća (Artis dialecticae praecepta vetera et nova, 1520), posvećeno pitanjima logike, priređeno je u Dubrovniku a objavljeno u Rimu. U svojem bogatom i raznolikom opusu, Dragišić tematizira spoznajno-teorijsku, antropološku, eshatološku, moralno-etičku i logičku problematiku, izgrađujući vlastitu teoriju o čovjeku, Bogu i svijetu. Priklanjajući se modernim strujama mišljenja, on ostaje spekulativno u okvirima skolastičkog naučavanja, nastojeći pomiriti tomistički intelektualizam i skolastički voluntarizam.
