Marulić, Marko (Marcus Marulus, Marulus Delmata, Marulus Spalatensis, Pečenić), hrvatski književnik (Split, 18. VIII. 1450 – Split, 5. I. 1524). Potomak je splitske plemićke obitelji, koja se hrvatski nazivala Pečenić ili Pecenić; oblik Marulić nalazi se u Juditi. Nakon školovanja u splitskoj humanističkoj školi (gdje mu je profesor bio T. Acciarini) možda je nastavio školovanje u Italiji (po nepotvrđenim pretpostavkama u Padovi). U Splitu je obavljao komunalne dužnosti egzaminatora, suca, izvršitelja oporuka; bavio se i trgovinom. Povremeno je putovao u Mletke i Rim, a oko 1509–11. boravio je u uvali Nečujam na otoku Šolti.
Kao tipičan humanist većinu je djela (više od 80 posto sačuvanih tekstova) napisao na latinskom, ali je ostavio i značajan opus na hrvatskome te nekoliko kratkih spisa na talijanskome (sačuvana su 3 pisma i, vjerojatno njegova, 2 soneta). Književna mu je ostavština opsežna i raznovrsna: obuhvaća djela u stihu i prozi, kompendije i zbornike uputa za praktičan kršćanski život, moralno-teološke i kulturnopovijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme. Glavni su mu književni uzori bili Biblija, patristika i klasična antika. Gotovo u cijelom opusu zauzet je širitelj i tumač temeljnih zasada kršćanske moralke, no uz duboku religioznost i trajnu sklonost ćudorednoj pouci očitovao je izrazito humanističku obrazovanost i širinu interesa (književnost, povijest, arheologija, politika, pravo, slikarstvo). Na njegove nazore utjecao je i laički pokret »moderne pobožnosti« (→ devotio moderna). Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-poučna, moralističkog i teološkog sadržaja. Po opsegu i svjetskom odjeku na prvome je mjestu Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca, ili Institucija (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, oko 1496., prvo poznato izdanje 1507), zbirka poučnih pričica i anegdota iz Biblije i svetačkih životopisa u šest knjiga. Svrha je djela živim i sažetim primjerima, bez apstraktnih razmatranja, ponukati čitatelja na krjepostan život. Evanđelistar (Evangelistarium, 1480–1500., prvo poznato izdanje 1516), najznačajnije Marulićevo moralno-teološko djelo, rasprava je u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici, zasnovana na obradbi triju bogoslovnih krjeposti: vjere, nade i ljubavi, na koje se, po Maruliću, može svesti cijela Biblija. U kristološkoj raspravi O poniznosti i slavi Kristovoj (De humilitate et gloria Christi, 1518) na osnovi starozavjetnih proroka, a usuprot Židovima, dokazuje da je Krist obećani Mesija. Manjeg su opsega, ali slična obilježja, Pedeset priča (Quinquaginta parabolae, 1510), Starozavjetne ličnosti (De Veteris instrumenti viris illustribus commentarium, oko 1517–18., prvo izdanje 1979) i propovijed O Kristovu posljednjem sudu (De ultimo Christi iudicio, oko 1520–21., prvo izdanje 1901). U mnogim djelima Marulić je očitovao humanističko zanimanje za povijest te domoljubnu zabrinutost zbog osmanskih osvajanja i razjedinjenosti kršćanske Europe. U epigrafičko-arheološkom spisu Tumač uz natpise starih (In epigrammata priscorum commentarius, nakon 1503) prikupio je i protumačio 142 natpisa s Apeninskoga poluotoka i s istočne obale Jadrana (među kojima i 30 iz obližnje Salone). Svojemu Životopisu sv. Jeronima (Vita divi Hieronymi, oko 1507., prvo izdanje 1994) pridodao je polemičnu raspravu Protiv onih koji tvrde da je sv. Jeronim bio Italac (In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt, prvo izdanje 1666), u kojoj dokazuje da njegov omiljeni svetac potječe iz hrvatskih krajeva. Djela hrvatsko-dalmatinskih kraljeva (Regum Dalmatiae et Croatiae gesta, 1510., prvo izdanje 1666) slobodan je latinski prijevod čakavske verzije ulomka iz Ljetopisa popa Dukljanina (tzv. Hrvatske kronike). Potresan apel za uspostavu sloge katoličkih vladara i zajednički vojni pohod protiv Turaka sadrži njegova Poslanica papi Hadrijanu VI. o nesrećama koje nas snalaze i poziv na opće ujedinjenje i mir svih kršćana (Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI pont. max. de calamitatibus occurrentibus et exhortatio ad communem omnium Christianorum unionem et pacem, 1522). Dragocjen je za poznavanje Marulićevih poetičkih nazora Dijalog o Herkulu kojega su nadvisili Kristovi štovatelji (Dialogus de Hercule a Christicolis superato, 1519. ili 1520., prvo izdanje 1524), u kojem Pjesnik i Bogoslov raspravljaju o uporabi mitologije i alegorije u pjesništvu (u posveti T. Nigeru Marulić iskazuje divljenje djelima Erazma Roterdamskoga). Repertorij (Repertorium, prvo izdanje 1998–2000) velika je zbirka izvadaka (pretežito etičke tematike) iz Biblije i iz djela antičkih, ranokršćanskih i humanističkih autora. U pjesništvu na latinskome ističe se ep Davidijada (Davidias, oko 1517., prvo izdanje 1954), u kojem je u četrnaest pjevanja s ukupno 6765 heksametara opjevao djela židovskoga kralja Davida, dosljedno se držeći Biblije, ali nasljedujući u jeziku, stilu i stihu rimske i ranokršćanske epičare. Djelo je koncipirano alegorijski, pa David predstavlja Krista, Šaul Židove koji ga progone itd., što je objašnjeno u proznome dodatku Alegorijsko tumačenje Davidijade (Tropologica Davidiadis expositio). Ep se smatra vrhunskim djelom ne samo hrvatskoga nego i europskoga humanizma. Među kraćim latinskim pjesmama (elegije, epigrami, poslanice, versificirani sažetci svetačkih životopisa, himni i dr.) ističu se Himan Bogu (Hymnus ad Deum) i Pjesma o pouci Gospodina našega Isusa Krista koji visi na križu (Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in Cruce) te pjesničke poslanice i raznovrsni epigrami, od reda svjetovna sadržaja (satirični, nadgrobni, pohvalni, moralistički, mitološki, pa i nekoliko erotskih). Najznamenitije je Marulićevo djelo Judita (Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna posridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibili, 1501., prvo izdanje 1521), prvi umjetnički ep hrvatske književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku (6 pjevanja, ukupno 2126 dvostruko srokovanih dvanaesteraca s prijenosnom rimom). Na podlozi poetike biblijsko-vergilijevskih epova Marulić je u tom remek-djelu ostvario renesansnu sintezu hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije. Prozna posveta D. Balistriliću iznimno je važno autopoetičko očitovanje. Marulićevi suvremenici Juditu su izvrsno primili (tri izdanja u nepunih 18 mjeseci), imala je trajan odjek u hrvatskoj književnosti od XVI. st., a nedavno je zapažena i izvan hrvatskih granica pa je prevedena na engleski, madžarski, talijanski i francuski. Biblijska poema Suzana manjeg je opsega (780 stihova) i pjesničkog dometa. Uz nekoliko domoljubnih (Molitva suprotiva Turkom, Tužen’je grada Hjerozolima) i šaljivo-poučnih pjesama ostali hrvatski stihovi pretežno su nabožne i moralističke tematike. Maruliću se pripisuje i dramski tekst (također u stihovima) Prikazan’je historije svetoga Panucija, adaptacija talijanskog predloška Fea Belcarija. Od proze na hrvatskome sačuvano je vrlo malo: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirtića i prozni tekstovi u Juditi, a opsežan spis Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjen’ja tašćin segasvitnjih (1500., prvo izdanje 1989) prijevod je djela De imitatione Christi Tome Kempenca. S manje pouzdanosti pripisuje mu se, također prevedeni, Oficij Blažene Dive Marije. Prijevodna dionica opusa značajna je i raznovrsna; uz već spomenute prozne prijevode ističu se i pjesnički prijevodi: Marulić je prvi u Hrvata prevodio Dantea (na latinski) i Petrarcu (na latinski i hrvatski). Neka su mu djela danas poznata samo po naslovu, npr. Quaestiones utriusque Testamenti, De pace Italiae carmen heroicum i dr. Na osnovi naslova također izgubljenoga spisa Psichiologia de ratione animae humanae Marulić se danas općenito smatra tvorcem riječi psihologija. Jezik hrvatskih Marulićevih djela (koji je na više mjesta sam imenovao hrvatskim) temelji se na splitskoj čakavici XV. i XVI. st. s umjerenim unošenjem crkvenoslavenizama, raguzeizama i općeštokavskih elemenata; latinski mu jezik, uz težnju klasičnoj normi, očituje i srednjovjekovne crte na svim razinama, od leksika do stila.
Marulićevi spisi doživjeli su velik uspjeh u Europi tijekom XVI. i XVII. st. Do danas su Institucija i Evanđelistar tiskani više od sedamdeset puta (na latinskom i u prijevodima na desetak jezika), Carmen de doctrina oko sto trideset puta (na latinskom i u prijevodima na sedam jezika). Čitali su ga mnogi europski uglednici (sv. Franjo Ksaverski, P. Skarga, sv. Franjo Saleški, Th. More, Henrik VIII., S. Münster, F. de Quevedo, P. Bayle i dr.). Institucija se, zbog Marulićeva stajališta da je laž kadšto dopuštena, našla na indeksu zabranjenih knjiga. Hrvatska mu djela – osobito Judita, zbog koje je i stekao naslov »oca hrvatske književnosti« – imaju trajan odjek u domaćoj književnoj tradiciji (P. Hektorović, P. Zoranić, J. Baraković, J. Kavanjin, T. Ujević, T. Petrasov Marović i dr.). Po općem sudu najvažniji hrvatski pisac XV. i XVI. st. i nacionalni klasik, Marulić se u novije doba i izvan hrvatskih granica prepoznaje kao istaknut predstavnik europskoga kršćanskoga humanizma i renesansne epike.
