karikatura (talijanski caricatura, od caricare: pretjerivati; pretovariti), namjerno pretjeran prikaz karakterističnih svojstava osoba, pojava, događaja, stvari itd., često kao sredstva društvene, političke ili moralne kritike; izobličeni prikaz; poruga. – U likovnim umjetnostima, namjerno izobličavanje realnosti kako bi se postigao dojam smiješnoga. Većina karikatura ostaje na razini duhovite ilustracije, a tek manji dio doseže višu razinu likovnog ostvarenja. Rijetka je u slikarstvu i kiparstvu; njezino je područje crtež i grafika, u široku rasponu od skice i krokija do tehnički složenijih ostvarenja. Za razvoj karikature bilo je os. važno osnivanje humorističkih časopisa, u kojima su karikaturisti nalazili mogućnost stalna i izravna dodira s javnošću (La Caricature, 1831. u Francuskoj; Punch, 1841. u Engleskoj; Kladderadatsch, 1848. u Njemačkoj; Zvekan, 1867. u Hrvatskoj).
Najstariji primjeri karikiranja ljudskoga lika javili su se u prapovijesti (idoli, obredne maske), u egipatskoj i grčkoj umjetnosti te rimskom slikarstvu (→ groteska). U srednjem vijeku karikatura se nalazila na kapitelima, bacačima kišnice (tzv. gargouille), portalima i korskim klupama te na marginama i minijaturama iluminiranih rukopisa. U renesansi su karikature radili A. Arcimboldo (portreti komponirani od voća, povrća, životinja i dr.), Leonardo, A. Dürer, H. Bosch, P. Bruegel st., u manirizmu i baroku članovi obitelji Carracci, G. L. Bernini i dr., a os. karikaturist satiričar XVII. st. J. Callot. U XVIII. i XIX. st. karikatura je bila često oštra i dokumentarna kritika političkih i socijalnih prilika (W. Hogarth, F. Goya, H. Daumier, P. Gavarni, G. Doré, H. Toulouse-Lautrec i dr.). U XX. st. značajnija ostvarenja u karikaturi dali su: G. Grosz, O. Dix, K. Kollwitz, Olaf Gulbransson, John McCutcheon.
Prva hrvatska karikatura u modernome smislu, kao grafička reprodukcija, potječe iz 1843. U drugoj polovici XIX. st. razvijala se novinska, ugl. politička karikatura u listovima većinom pravaške orijentacije, a autori su bili Marko Manasteriotti, Vlaho Raić i F. Quiquerez. Početkom XX. st. slikari M. C. Crnčić, B. Čikoš-Sesija, D. Melkus, B. Petrović, V. Filakovac, E. Vidović, J. Račić, P. Križanić, V. Gecan, A. Maurović, A. Motika i dr. objavljivali su karikature visoke umjetničke vrijednosti u humorističkim listovima (Koprive, Duje Balavac). Neposredno nakon II. svjetskoga rata javio se novi naraštaj karikaturista vezan uz časopis Kerempuh, među kojima se ističu I. Voljevica, Ž. Haramija, V. Kristl, O. A. Reisinger, B. Dovniković. Naraštaj koji je slijedio bio je okupljen pretežito u Paradoksu (N. Dragić, D. Štambuk, I. Vitez, Mladen Bašić, I. Peharnik), a bavio se ugl. karikaturom bez riječi, temeljeći ju posve na njezinu lik. dojmu. Danas u dnevnim novinama i časopisima rade mnogobrojni karikaturisti, a značajna ostvarenja prepoznatljiva stila dali su Dubravko Mataković, J. Marušić, M. Mihatov, S. Puntarić-Felix.
