groteska (tal. grottesco: čudesan, prekomjeran, iskrivljen, prema grotta: špilja < vulgarnolat. crŭpta /usp. srednjovj. lat. grŭpta/ za klas. lat. crypta < grč. ϰρύπτη), umjetnički, osobito književni oblik kojemu se komično djelovanje temelji na fantastičnoj i izobličenoj predodžbi stvarnosti. Najprije se riječ rabila kao pridjev ženskoga roda, a imenicom je postala tek u primjeni u umjetnosti, kao naziv za nakinđuren zidni ukras sastavljen od prikaza dijelova biljaka, životinja i ljudskih lica. Takve su slikarije naime bile otkrivene potkraj XV. st. u oštećenim rimskim termama i palačama, koje su nalikovale špiljama (tal. grotta), a renesansni su ih slikari oponašali. M. de Montaigne je u XVI. st. prvi prenio značenje riječi groteska na vrludavi, čudovišni stil argumentacije svojih eseja, obilježen spajanjem »rogova u vreći«. On je tako postao zaslužnim ne samo za poticaj da se pojam proširi na različite umjetnosti već i za njegovo trajno povezivanje sa značajkama raznorodnosti i proturječja među sastavnicama odgovarajućih djela. Združujući u sebi kvalitete pretjeranoga, jezovitog i smiješnog u promjenljivim omjerima, groteska se, po tumačenju E. R. Curtiusa i G. R. Hockea, postavlja kao estetička alternativa klasicističkomu idealu čistoće, osobito u prijelaznim razdobljima, primjerice kasne antike, kasnoga srednjeg vijeka, manirizma, romantizma ili avangarde, kada se preispituju uspostavljeni estetički kanoni. Groteska se kroz povijest naizmjence dovodila u odnos s različitim srodnim predodžbama signalizirajući time načelnu nestabilnost svojega značenjskog polja. Tako se npr. u antici utjelovljuje u himeričnom biću sastavljenom od lava, zmije i koze, u kasnome srednjem vijeku u karikiranu tijelu preobilnih dimenzija i funkcija, u manirizmu se očituje kao onirični labirint, u romantizmu kao likovna odn. glazbena arabeska ili kao književna fantastika koja dvosmisleno iskušava kakvoću odvratnosti, a u avangardnome romanu i kazalištu kao besmisao, ništavilo i apsurd. U estetičkom je pak razmišljanju groteska bila najbliža pojmu uzvišenoga koji na sličan način ujedinjuje obilježja odbojnosti i privlačnosti. Među likovnim umjetnicima poznati su nositelji groteskna izraza npr. H. Bosch, P. Bruegel, S. Dalí, među književnicima npr. E. T. A. Hoffmann, Lautréamont, F. Kafka, S. Beckett, E. Ionesco, a među skladateljima iskušavali su ga npr. M. Ravel i H. Berlioz.
