Riječka rezolucija, politički dokument potpisan 3. X. 1905. u Rijeci nakon dvodnevnoga sastanka hrvatskih i srpskih zastupnika iz pokrajinskih sabora u Dalmaciji i Istri te iz banske Hrvatske. Proizašla je iz politike »novoga kursa«, pokrenute u kolovozu 1903. na poticaj hrvatskih i srpskih političara iz banske Hrvatske i Dalmacije radi ujedinjenja i poboljšanja položaja hrvatskih zemalja u Monarhiji te suprotstavljanja germanizaciji i politici »prodora na Istok«, što se trebalo postići zbližavanjem s Madžarima i Talijanima. Sastavljanje rezolucije najviše su podupirali A. Trumbić, F. Supilo i P. Čingrija te sve hrvatske stranke osim Čiste stranke prava i Hrvatske pučke seljačke stranke. U njoj se na samom njezinu početku podupiru nastojanja madžarske oporbe oko ostvarenja državne samostalnosti, iskazuje potpora Neovisnoj stranci F. Kossutha, te težnja za pomirbom hrvatskog i madžarskog naroda. Ujedno je bio istaknut zahtjev da se hrvatskom narodu osigura samostalni kulturni, politički i gospodarski razvoj. Rezolucija je također zahtijevala od Ugarske prihvaćanje pripojenja Dalmacije Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. S obzirom na unutrašnje stanje u banskoj Hrvatskoj, zahtijevalo se uvođenje ustavnih sloboda te jamstvo svih demokratskih, građanskih i političkih sloboda. Rezolucijom se tražilo striktno provođenje Hrvatsko-ugarske nagodbe uz djelomičnu izmjenu njezine odluke vezane uz zajedničke poslove Hrvatske i Ugarske te Hrvatske i austrijskog dijela Monarhije. Ubrzo nakon donošenja rezolucije bio je osnovan odbor, koji je stupio u pregovore s madžarskim oporbenim političarima.
U sastavljanju Riječke rezolucije prvi put su usklađeno sudjelovali političari iz svih hrvatskih zemalja, uključujući i srpske političare. Potaknuti znatnim poboljšanjem odnosa hrvatskih i srpskih političara, proizašlog iz politike »novoga kursa« i Riječke rezolucije, u Zadru su srpski političari, poslanici u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, 17. X. 1905. donijeli Zadarsku rezoluciju.
