Zimmermann [ci'merman], Stjepan, hrvatski filozof i teolog (Virovitica, 24. XII. 1884 – Zagreb, 13. IV. 1963). Teologiju i filozofiju studirao u Zagrebu i Beču do 1907., kada je bio zaređen za svećenika. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana postigao doktorat 1910., do 1918. predavao logiku i psihologiju u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, a iste godine habitirao se »za cjelokupnu filozofiju« i postao najprije izvanrednim, a ubrzo i redovitim profesorom filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je rektor Kraljevskoga sveučilišta u Zagrebu (1923–24). U veljači 1946. zabranjeno mu je javno djelovanje zbog potpore ustaškoj vlasti. Premda je zastupao neoskolastičku teoriju objektivnosti spoznaje, s O. Külpeom, E. Husserlom i drugim tadašnjim filozofima nastojao je osuvremeniti neoskolastičku spoznajno-teorijsku problematiku. Cilj je spoznaje stjecanje sigurnosti o nekom stanju stvari, posljedak čega je pristajanje uz neki sud. Pretpostavka je ispravnoga suđenja poznavanje razlogâ koji mu prethode, tj. kriterija i mjerila istine. Time svakoj spoznaji prethodi odluka o tom što se podrazumijeva pod istinom. Razumskoj istini prethodi objavljena istina vjere i ona je posljednje mjerilo prosudbe valjanosti spoznaja. Kultura i civilizacija trebaju počivati na jednoj istini koja je zajednička cjelokupnomu čovječanstvu, a čovječnost čovjeka sastoji se u ljubavi prema istini, koja je neizostavna pretpostavka uspostave humanoga društva. U razmatranju filozofije K. Jaspersa i M. Heideggera, Zimmermann im prigovara nijekanje mogućnosti objektivne spoznaje i svođenje smisla čovjekova bitka isključivo na »ovosvjetni« život. Glavna djela: Kant i neoskolastika (I–II, 1920–21), Uvod u filozofiju (1922), Opća noetika (1926), Filozofija kršćanstva (1930), Temelji filozofije (1934), Filozofija i religija (1936), Filozofija života (1941), Nauka o spoznaji (1942), Kriza kulture (1943), Putem života (1945).
