Matičević, Stjepan, hrvatski filozof i pedagog (Veliko Gradište kraj Kutjeva, 19. XII. 1880 – Zagreb, 16. VI. 1940). Studirao filozofiju, klasične jezike i povijest u Zagrebu i Beču. Doktorirao filozofiju u Beču (kod F. Jodla) 1907., a usavršavao se u Leipzigu i Jeni kod W. Wundta i P. Bartha. Bio je profesor u Osijeku, Senju, na Višoj pedagoškoj školi i na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu od 1919 (teorijska pedagogija i filozofija). Predstavnik je funkcionalne i personalističke pedagogije. Utemeljitelj Pedagogijskog instituta u Zagrebu 1936., član JAZU od 1930 (prvi pedagog akademik). Zauzimao se za autonomiju pedagogije i njezin prijelaz s praktične na znanstveno-teorijsku disciplinu, temeljeći ju pritom na idealu humanosti. Bavio se i logikom. Glavna djela: Prema utemeljenju logike (Zur Grundlegung der Logik, 1909), Nauk o didaktičkoj artikulaciji i novija psihologija mišljenja (1921), Osnovi nove škole (1934), Priroda, kultura i odgoj (1935), Uvod u pedagogiju (1936), Personalistička pedagogija (u 6 knjiga, obj. posmrtno, 1991).
