struka(e): lingvistika i filologija | hrvatska književnost | bibliotekarstvo | novinstvo | etnologija | povijest, hrvatska | iseljeništvo | filozofija | film | kazalište | likovne umjetnosti | glazba
ilustracija
HRVATI, natpis iz Šopota kraj Benkovca s imenom kneza Branimira, Split, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika
ilustracija
HRVATI, pučka kultura, čoha iz Velike Gorice, Zagreb, Etnografski muzej
ilustracija
HRVATI, pučka kultura, diplar iz Konavala
ilustracija
HRVATI, pučka kultura, drmeš iz Remeta, Zagreb
ilustracija
HRVATI, pučka kultura, drvena crkva u Buzeti kraj Gline
ilustracija
HRVATI, pučka kultura, kuće u Prakonji, Sveti Vinčenat
ilustracija
HRVATI, pučka kultura, narodna nošnja iz Koporana kraj Obrovca, Zagreb, Etnografski muzej
ilustracija
HRVATI, pučka kultura, ukrašena škrinja iz Slavonije
ilustracija
HRVATI, povijest, bitka kod Siska 22. VI. 1593.
ilustracija
HRVATI, povijest, crkva sv. Nikole kraj Nina
ilustracija
HRVATI, povijest, dio stranice Dubrovačkog statuta iz 1272., prijepis iz XV. st.
ilustracija
HRVATI, povijest, F. Tuđman za govornicom prigodom konstituiranja prvoga višestranačkoga Sabora 1990.
ilustracija
HRVATI, povijest, govor S. Radića sudionicima seljačkoga zbora 1919.
ilustracija
HRVATI, povijest, Hrvatska nakon Zadarskoga mira 1358.
ilustracija
HRVATI, povijest, Hrvatska u X. st.
ilustracija
HRVATI, povijest, Hrvatska u XVI. st.
ilustracija
HRVATI, povijest, Hrvatske zemlje u Kraljevini SHS 1918.
ilustracija
HRVATI, povijest, Hrvatske zemlje XVII.-XVIII. st.
ilustracija
HRVATI, povijest, Hrvatski sabor 1848., rad D. Weingärtnera
ilustracija
HRVATI, povijest, isprava Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz 1380.
ilustracija
HRVATI, povijest, isprava o izboru Ferdinanda I. Habsburškoga za kralja Hrvatske na Saboru u Cetinu
ilustracija
HRVATI, povijest, J. B. Tito govori na skupu u Rijeci 3.V. 1970. povodom 25. obljetnice sjedinjenja Istre, Rijeke i Zadra s Hrvatskom
ilustracija
HRVATI, povijest, karta Hrvatske s graničnim područjem, oko 1590.
ilustracija
HRVATI, povijest, Kastav u XVII. st. iz djela W. Valvasora
ilustracija
HRVATI, povijest, manifestacije za odcjepljenje od Austro-Ugarske i ujedinjenje, 29. X. 1918. u Zagrebu
ilustracija
HRVATI, povijest, natpis kneza Branimira iz Otresa kraj Bribira, Split, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika
ilustracija
HRVATI, povijest, nemiri u Zagrebu 1903.
ilustracija
HRVATI, povijest, Osorski evanđelistar, 1070 (ili 1081), Rim, Vatikanski muzej
ilustracija
HRVATI, povijest, povelja Leopolda I. kojom imenuje Petra Zrinskog hrvatskim banom, Beč 1665.
ilustracija
HRVATI, povijest, prostorni razmještaj u početku 1990-ih
ilustracija
HRVATI, povijest, smaknuće Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankapana u Bečkome Novome Mjestu 1671.
ilustracija
HRVATI, povijest, starohrvatska ostruga iz bazilike sv. Marije u Biskupiji kraj Knina, Split, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika
ilustracija
HRVATI, povijest, starohrvatski plutej s prikazom vladara, krstionica katedrale u Splitu
ilustracija
HRVATI, povijest, ustaše otpremaju zatočenike u koncentracijski logor, Slavonski Brod, 26. VIII. 1941.
ilustracija
HRVATI, povijest, Zagreb (Grič) 1689. g. iz djela W. Valvasora
ilustracija
HRVATI, povijest, zarobljeni vojnici i civili s Bleiburškog polja prolaze kroz Maribor 1945.
ilustracija
HRVATI, iseljeništvo, iseljenici iz Ogulinske županije na parobrodu na putu za Kanadu, 1923.
ilustracija
HRVATI, iseljeništvo, odbor i članice 2. grane Hrvatske žene, Pittsburgh, SAD
ilustracija
HRVATI, iseljeništvo, salitera Brač, Čile 1931.
ilustracija
HRVATI, jezik, dijalekti čakavskoga narječja
ilustracija
HRVATI, jezik, dijalekti kajkavskoga narječja
ilustracija
HRVATI, jezik, dijalekti štokavskoga narječja u Hrvatskoj i BiH
ilustracija
HRVATI, književnost, A. B. Šimić, Preobraženja, Zagreb 1920.
ilustracija
HRVATI, književnost, A. G. Matoš, Umorne priče, Vidici i putovi, Zagreb 1917.
ilustracija
HRVATI, književnost, A. Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Venecija, 1756.
ilustracija
HRVATI, književnost, A. Šenoa, Zlatarevo zlato, Zagreb, 1972.
ilustracija
HRVATI, književnost, H. Lucić, Robinja, Venecija, 1638.
ilustracija
HRVATI, književnost, Hrvatska mlada lirika, Zagreb 1914.
ilustracija
HRVATI, književnost, I. Gundulić, Suze sina razmetnoga, Venecija, 1622.
ilustracija
HRVATI, književnost, J. P. Kamov, Ištipana hartija, Zagreb 1907.
ilustracija
HRVATI, književnost, Krugovi, Zagreb, 1954.
ilustracija
HRVATI, književnost, M. Držić, Dundo Maroje, rukopis iz 1551.
ilustracija
HRVATI, književnost, M. Krleža na III. kongresu Saveza književnika Jugoslavije, Ljubljana 1952.
ilustracija
HRVATI, književnost, M. Marulić, Judita, prvo izdanje, Venecija, 1521.
ilustracija
HRVATI, književnost, R. Marinković, Kiklop, Beograd, 1965.
ilustracija
HRVATI, književnost, Razlog, Zagreb, 1961.
ilustracija
HRVATI, književnost, Redakcija časopisa Danas, rad P. Dobrovića
ilustracija
HRVATI, književnost, Republika, Zagreb, 1945.
ilustracija
HRVATI, književnost, Savremenik, Zagreb, 1921.
ilustracija
HRVATI, književnost, T. Ujević, Kolajna, Beograd, 1926.
ilustracija
HRVATI, književnost, Vienac, Zagreb, 1869.
ilustracija
HRVATI, filozofija, F. Pertić, Nova de universis philosophia, Venecija 1593.
ilustracija
HRVATI, filozofija, Filozofska istraživanja, Zagreb, 1. broj, 1980.
ilustracija
HRVATI, filozofija, M. Vlačić Ilirik, Clavis scripturae sacrae, Basel, 1629.
ilustracija
HRVATI, filozofija, Praxis, Zagreb, 1964.
ilustracija
HRVATI, filozofija, R. Bošković, Elementorum universae matheseos, Rim 1754.
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, A. Medulić, Pripovijest o Tobiji, detalj, XVI. st., Zagreb, Strossmayerova galerija starih majstora
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, crkva sv. Mihajla u Stonu, IX. st.
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, D. Ibler, stambena zgrada, Zagreb, 1958.
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, D. Martinis, Tavola calda, 1987., Zagreb
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, F. Robba, Žrtva Abrahamova, 1956., Križevci, detalj oltara u crkvi Sv. Križa
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, I. Duknović, Putto, kraj XV. st., Trogir, Muzej grada
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, I. Meštrović, Žena u grču, 1928., Zagreb, Fundacija Meštrović
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, Ivan Kožarić, Isječak rijeke, 1959., Zagreb
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, J. Knifer, Meandar u kut, 1961-1975., Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, Josip Račić, Pont des Arts, 1908., Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, K. Hegedušić, Rekvizicija, 1929., Rijeka, Moderna galerija
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, katedrala sv. Stošije u Zadru, XII. st.
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, katedrala u Šibeniku, XV-XVI. st.
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, L. Dobričević, Kristovo krštenje, 1448., Dubrovnik, dio triptiha iz sakristije dominikanaca
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, lik hrvatskoga dostojanstvenika iz Biskupije kraj Knina, XI. st., Split, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, Lj. Babić, Crna zastava, 1916., Zagreb
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, M. Hržić, Z. Krznarić i D. Mance, Krematorij, Zagreb, 1985.
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, M. Hržić, Z. Krznarić, D. Mance, Krematorij, Zagreb, 1985.
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, M. Šosterič, poslovna zgrada Hrvatske elektroprivrede, 1980., Zagreb
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, M. Šosterič, poslovna zgrada Hrvatske elektroprivrede, Zagreb 1980.
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, Miljenko Stančić, Slikar Karas, 1953., Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, naušnice iz Koljana kraj Vrlike, X-XI. st., Split, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, Oršić-Rauchova palača, XVIII. st., Zagreb
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, palača Sponza (Divona), XVI. st.
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, portal crkve sv. Marka, u Zagrebu, XIV. st.
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, V. Bakić, Razlistana forma, 1958., Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, V. Karas, Rimljanka s lutnjom, 1945-47., Zagreb, Hrvatski povijesni muzej
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, V. Kovačić, palača Burze, Zagreb
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, Vilko Gecan, Cinik, 1921., Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti
ilustracija
HRVATI, likovne umjetnosti, Vlaho Bukovac, Ikar na hridi, 1897., Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti
ilustracija
HRVATI, glazba, balet M. Kelemena Apocalyptica, u izvedbi dresdenske Državne opere, Zagrebački muzički bijenale 1983.
ilustracija
HRVATI, glazba, D. Vejzović i Đ. Stanetti na Dubrovačkim ljetnim igrama 1997.
ilustracija
HRVATI, glazba, I. Lukačić, Sacrae cantiones, Venecija 1620.
ilustracija
HRVATI, glazba, L. Sorkočević, Simfonija u G-duru, faksimil izvornika, Arhiv samostana Male Braće, Dubrovnik
ilustracija
HRVATI, glazba, orgulje iz crkve sv. Marije, 1649., Lepoglava
ilustracija
HRVATI, glazba, plakat prve hrvatske nacionalne opere Ljubav i zloba V. Lisinskoga, Zagreb, 1846.
ilustracija
HRVATI, glazba, Svirači u povorci triju kraljeva, detalj freske Vincenta iz Kastva, crkva sv. Marije na Škrilinah, Beram
ilustracija
HRVATI, glazba, Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem L. Matačića, solist V. Dešpalj, Dubrovačke ljetne igre 1974.
ilustracija
HRVATI, glazba, Zagrebački solisti na Dubrovačkim ljetnim igrama 1954.
ilustracija
HRVATI, film, oglas prvoga hrvatskog igranog filma Brcko u Zagrebu, snimljenoga 1917.
ilustracija
HRVATI, film, prizor iz filma A. Babaje Breza, 1967.
ilustracija
HRVATI, film, prizor iz filma K. Golika Tko pjeva zlo ne misli, 1970.
ilustracija
HRVATI, novinstvo, Il regio Dalmata – Kraljski Dalmatin, 12. V. 1806.
ilustracija
HRVATI, novinstvo, Obzor, 28. IV. 1915.
ilustracija
HRVATI, novinstvo, Oglas za izdavanje Novina Horvatskih i Danice 1834.
ilustracija
HRVATI, novinstvo, Vjesnik u srijedu, 30. IV. 1952.
ilustracija
HRVATI, hrvatski iseljenici u svijetu
ilustracija
HRVATI, kazalište, HNK, Zagreb, R. Marinković, Kiklop, redatelj K. Spaić, 1976.
ilustracija
HRVATI, kazalište, Hvarsko kazalište iz 1612., obnovljeno u klasicističkome stilu u XIX. st.
ilustracija
HRVATI, kazalište, plakat za praizvedbu opere J. Gotovca Ero s onoga svijeta, Zagreb, 1935.

Hrvati, slavenski narod iz južnoslavenske skupine koji živi pretežno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori (Boka kotorska) i Vojvodini (Srijem te zapadna i sjeverna Bačka); od srednjega vijeka hrvatske skupine postoje na Kosovu (Janjevo, Letnica), a nakon nadiranja Osmanlija nastale su mnogobrojne naseobine, koje su se kao hrvatske održale do danas, u Italiji (Molise), Austriji (Gradišće), Madžarskoj (zapadna i južna Madžarska), Slovačkoj i Rumunjskoj (Krašovani), dok su Hrvati u Češkoj nakon II. svjetskog rata raseljeni i danas su se asimilirali. Zbog gospodarskih razlogâ, već od druge polovice XIX. st. mnogobrojni su se Hrvati selili u prekomorske zemlje (Sjeverna i Južna Amerika, poslije i Australija), gdje su se do danas održale kompaktne skupine Hrvata. Osim političkog iseljeništva nakon II. svjetskog rata (kojim su pojačane hrvatske skupine osobito u nekim južnoameričkim zemljama), 1960-ih i 1970-ih nastala je i mnogobrojna hrvatska dijaspora u zapadnoeuropskim zemljama (Njemačka, Austrija, Švicarska, Švedska i dr.), a pojačano je, također iz gospodarskih razloga, hrvatsko iseljavanje u Kanadu, Australiju i na Novi Zeland.

Ime Hrvat bilo je u X. st. rašireno samo na ograničenom prostoru: u Lici, u Bosni do Plive i u kraju oko Zadra; od XV. st. počelo se širiti prema Kupi i Savi, a poslije i sjeverno od Save (na područje koje se ranije zvalo Slovinje). No povijesni izvori pokazuju da su se, s jedne strane, hrvatskim imenom nazivale i skupine slavenskog stanovništva na drugim prostorima (Bijeli Hrvati, Bijela Hrvatska u sjevernoj Češkoj i južnoj Poljskoj, do XI. st.), a mjesna i druga imena izvedena od Hrvat upućuju na to da su skupine Hrvata živjele pomiješane s drugim narodima (u Štajerskoj i Koruškoj na području današnje Slovenije i Austrije, u Slovačkoj, Srbiji, Makedoniji i Zeti). Više naselja u Grčkoj izvodi se od imena Hrvat, a jedno albansko selo blizu Atene zove se Harváti; Turci su Crnogorce nazivali Hrvatima (usp. Crvena Hrvatska kod Konstantina Porfirogeneta). U doba Tridesetogodišnjega rata (1618–48) ime Hrvat proširilo se u njemački (Krabat/e/, Krobot: neposlušno dijete) i odatle u švedski; u XVII. st. u francuskome cravatte znači »konj pasmine iz Hrvatske«, »hrvatski plaćenik u kraljevskoj vojsci«, a odatle i naziv za »kravatu« (francuski cravatte). U današnjem značenju ime Hrvat (i pridjev hrvatski) ustalilo se od hrvatskoga narodnoga preporoda u XIX. st.

Bilo je mnogo pokušaja etimološkoga tumačenja imena Hrvat, ali do danas nema opće prihvaćenog rješenja. Konstantin Porfirogenet (polovica X. st.) ime Χρωβάτος dovodi u vezu, očito po pučkoj etimologiji, s grčkom riječju χώρα: zemlja i tumači ga kao »onaj koji ima mnogo zemlje«. Toma Arhiđakon srednjovjekovno latinsko ime Chroata izvodi od imena nekadašnjih stanovnika otoka Krka Curetes ili Corybantes/Curibantes, J. Ratkaj (1652) pak ga dovodi u vezu s glagolom hrvati se. Čini se da nema povijesnog opravdanja da se Hrvat poveže s imenom bugarskoga kana Kuvrata iz VII. st. U doba razvoja poredbenoga indoeuropskog i slavenskoga jezikoslovlja od XIX. st. bila su predložena mnogobrojna etimološka rješenja, pa se to ime izvodilo iz korijena koji dolazi u riječ hrev: stablo (J. Dobrovský), u riječima hrib, hrbat (hrъbъtъ; P. J. Šafařik), iz korijena hruv/hrъv-: ples (F. Miklošič), sar-: čuvati (Đ. Daničić), sarv-: oklopnik (L. V. Geitler) itd. Neki su jezikoslovci to ime izvodili iz germanskoga, npr. od heru: mač (J. K. Zeuss), iz Herudes (H. A. Hirt), iz hruvat: jelen. Ime Hrvat povezuje se s Karpatima (Harvaða fjöll: planine Hrvatâ u opisu langobardskih bojeva u gornjoj Šleskoj u »Hervarsagi«; Richard Heinzel, 1887). K. Oštir povezuje to ime s ilirsko-tračkim chъrvata: gora, Otto Kronsteiner s avarskim cher + vata: slobodni bojovnik, a N. Županič dovodi ga u vezu s kavkaskim churava-th: drugovi, narod, dok N. S. Deržavin drži da je ime Hrvat inačica imena Sarmat. Prema R. Nahtigalu ime Hrvat najvjerojatnije nije slavensko. Otkako je 1901. M. P. Pogodin upozorio na grčke natpise iz II–III. st. s ušća Dona u Azovsko more (Tanais) s iranskim imenima, među kojima je i arhont Χορόαϑος/Χορούαϑος, ime Hrvat sve se češće dovodi u vezu s iranskim. Tako ga S. Sakač Krizin dovodi u vezu s imenom iranskoga plemena Harahvatiš i njihove zemlje Harahvaiti, a M. Vasmer dovodi ga u vezu s iranskim haurvatar: stočar (usp. avestički haurvaiti: čuvati, pásti ili s hu-urvatha: prijatelj). To bi značilo da je iransko pleme došavši na Don dalo ime jednomu slavenskomu narodu, kao što su i Bugari svoje narodno ime dobili po jednome turkijskom narodu. Iransko podrijetlo hrvatskog imena prihvatili su mnogi vodeći indoeuropeisti i slavisti (A. Meillet, A. Vaillant, K. Jireček, Lj. Hauptmann, F. Ramovš i dr.), a njoj se s novim argumentima vratio i vodeći ruski etimolog O. N. Trubačov, koji ističe potpuni paralelizam imena Hrvati s imenom Sarmati, izvodeći ga od praindoiranskoga sar-: žena : *sarmat-/*sarvat-: uz kojega su žene. Iranski glasovni razvoj (h- > s-) omogućava da se ime harvat- izvede od sarmat-, a to se potkrepljuje time što oko Azovskoga mora ima i drugih iranskih tragova, kao i društvenom i mitološkom podlogom (matrijarhat kod Sarmata, priča o Amazonkama vezana uz to područje).

Pučka kultura

Velika raznolikost pučke (narodne) kulture Hrvata posljedica je burnih kulturnih i političkih procesa što su se događali kroz tisućljetna razdoblja u kojima je nastajao današnji hrvatski narod.

Najstariji sloj Hrvata do kojega znanost može doprijeti bila je, vjerojatno, skupina vojnički dobro organiziranih stočara koji su u stepama sjeverno od Kavkaza, između Kaspijskoga i Azovskoga mora, uzgajali ovce, koze i goveda, kao nomadi živjeli pod šatorima i bili dobri kovinari. Preselivši se otuda na zapad, pomiješali su se u području Karpata sa Slavenima; od njih su preuzeli ratarsku kulturu (uzgoj pšenice, ječma, prosa, lana, konoplje, povrća, upotrebljavajući pri obradbi i plug), povezanu sa stočarstvom stajskoga tipa (goveda, konji, svinje). Stanovali su u selima u kućama od brvana ili pruća premazana blatom ili pak u zemunicama, a nosili su bijelu platnenu odjeću. Od tih karpatskih Hrvata jedna se skupina u VII. st. odvojila i spustila na jug u bivši Ilirik, uspješno se suprotstavila Avarima i naselila područja današnje države Hrvatske. Nametnuvši starosjediocima svoj jezik, postupno su se stopili s različitim etničkim i kulturnim skupinama koje su zatekli.

Arheološki nalazi, naime, svjedoče o naseljenosti toga područja od starijega kamenoga doba, kada su ondje obitavale manje skupine lovaca, ribolovaca i skupljača samoniklih plodina. Od V. tisućljeća pr. Kr., nakon dolaska novoga stanovništva, razvijali su se različiti tipovi neolitičkih kultura. Na sjeveru, u međurječju Save i Drave, pojavile su se žitne kulture srodne kulturama Podunavlja i istočne Europe, s pučanstvom koje je prebivalo u zemunicama. U gorskome je području prevladavala kultura planinskih stočara kombinirana sa skromnim poljodjelstvom, srodna kulturi visokih Alpa i Pireneja, sa stanovima u obliku brvnara, nerijetko postavljenih na kameni podrum. Kultura jadranskoga priobalja i otoka uklapala se u kulturnu sliku širega sredozemnoga područja s uzgojem maslina, smokava, rogača, badema, vinove loze, djelomice žitarica, a poslije s uzgojem koza i ovaca te morskim ribolovom. U zbijenim naseljima kuće su bile zidane od kamena i pokrivene kamenim pločama, a bilo je i kamenih koliba kružna tlocrta i kupolasta krova (bunje), kakve su se gradile i do novijega doba. Tijekom III. tisućljeća pr. Kr. neolitičke je seljake preplavio val novoga stanovništva, tehnološki nadmoćnijega, sa znanjem lijevanja bronce. Asimiliravši se sa starosjediocima, oni su preuzeli vrste gospodarstva koje su zatekli, s time što su u gorsko područje unijeli tzv. transhumantno stočarstvo (selidba pastira sa stokom ljeti na planinske, a zimi na nizinske pašnjake), koje je postalo trajnom značajkom toga područja. U potonjem, željeznodobnom razdoblju, pojavilo se i novo stanovništvo i nove tehnologije, ali se osnove neolitičke kulture nisu promijenile. Od IV. st. pr. Kr. na istočnoj obali Jadrana svoje gradove osnovali su Grci, pa je njihov utjecaj vidljiv u nekim oblicima i nazivima poljodjelskih sprava (npr. dvozuba motika – dikela). Nedvojben je bio i utjecaj Rimljana, koji su zaposjeli današnje područje Hrvatske u II. i I. st. pr. Kr.; iz njihove su civilizacije neka kulturna dobra našla primjenu i u seljačkome životu. Nakon raspada Rimskoga Carstva i prolaska mnogobrojnih barbarskih naroda, u tako uobličeno kulturno okružje došli su u prvoj polovici VII. st. Hrvati, koji su se, kao i svi došljaci do tada, prilagodili načinu života starosjedilaca. Najmanje su se trebali prilagoditi naseljenici panonskoga područja, koji su uglavnom nastavili s načinom života iz pradomovine, a u novoj su domovini upoznali i prihvatili novu poljodjelsku granu, vinogradarstvo. Protivno tomu, Hrvati koji su naselili planine i područje uz Jadransko more morali su učiti od starosjedilaca o stočarstvu alpskoga i transhumantnoga tipa, odnosno o uzgoju pradavnih sredozemnih biljaka. Tako su se u pučkoj (narodnoj) kulturi Hrvata uobličila tri kulturna areala, panonski, dinarski i jadranski, raspoznatljiva još u etnografskoj slici iz XX. st.

U panonskom arealu bitnim obilježjem ostaje poljodjelstvo (ratarstvo s plužnom obradbom njiva i karakterističnim spremištima za žito), stajski uzgoj krupne stoke (konji, goveda), dobivanje sijena te svinjogojstvo. Krupna se stoka rabila za prijevoz (uporaba tzv. slavenskoga tipa jarma), oranje i dobivanje gnoja te prehranu (mlijeko i mliječni proizvodi, meso). Stanovalo se u prizemnim brvnarama (zapad), nabijene ilovače ili nepečene opeke (istok), pokrivenima slamom; sastojale su se od kuhinje, sobe i komore, katkada s natkrivenim trijemom duž pročelja. Uz Kupu i Savu prevladavale su drvene katnice, nastale od nekadašnjih sojenica. Veća ulična sela pretežu na istoku, dok su na zapadu nepravilna oblika s više zaselaka. Uzgajali su se lan i konoplja. Odjeća, u kojoj je prevladavalo platno, bila je obilno i gusto nabrana, s bogatim utkanim, vezenim ili apliciranim ukrasom, te dopunjena prostranim suknenim kabanicama ili kožusima i širokim opancima ili čizmama. Od domaćih je obrta osobito bilo razvijeno tkanje (na vodoravnome tkalačkome stanu) i lončarstvo (uz pomoć nožnoga kola). U likovnoj umjetnosti izrazito je šaranje tikvica; niz je posebnosti u glazbi i plesu. Karakteristične su bile godišnje svečanosti s ophodima i skupljanjem darova (kraljice-ljelje) te bogati svadbeni običaji.

U dinarskom arealu prevladavalo je planinsko stočarstvo, posebice ovčarstvo, premda je u većim dolinama bilo poljodjelstva i stajskoga stočarstva. Iz dolinskih sela obitelji su se u proljeće sa stokom selile na podgorske stanove, gdje su raspolagale njivama i sjenokošama. U ljetnim mjesecima dizali su se otuda na visoke planinske pašnjake s privremenim stanovima, da bi u jesen prilikom silaska pokupili urod s podgorskih njiva i pred zimu se vratili u dolinsko selo. Osim takva alpskoga tipa stočarenja uobičajeno je bilo i transhumantno stočarstvo, kada su pastiri sa stadima ovaca cijeloga sela ljeti boravili u planinskim, a zimi u primorskim krajevima, raspolažući pokretnim torovima i kolibicama. Zato su i u prehrani prevladavali različiti mliječni proizvodi te janjetina i ovčetina. Kuće su bile pretežno od drvene građe, visokih i strmih krovova, pokrivenih drvenim daščicama. Središnje je mjesto u kući bilo nisko otvoreno ognjište, a niski su bili i stol s kružnom pločom, tronožni stolci i ležajevi. U domaćem su obrtu bili zastupljeni izradba vunenih tkanina za posoblje i odjeću, tkanih, osim na vodoravnome, i na uspravnome tkalačkome stanu; proizvodnja valjanoga sukna u stupama pokretanima vodom; lončarstvo na ručnome kolu; među pastirima je bilo razvijeno drvorezbarstvo. Odjeća je djelovala teško i monumentalno zbog mnogih vunenih i suknenih dijelova; sastojala se od platnene košulje posve ravna kroja, u žena s karakterističnim geometrijskim vezom i vunenom pregačom, dugačkoga suknenoga haljetka, trostrukih vunenih i suknenih čarapa, troslojnoga gornjega haljetka i širokoga kožnoga pojasa u muškaraca te, u oba spola, plitke suknene crvene kape i laganih prepletenih opanaka. Svečanu je odjeću dopunjavao raznovrsni i obilni srebrni nakit te, u muškaraca, urešeno oružje. Društveni su život obilježavale patrijarhalne značajke, podređeni položaj žene, oblici nekrvnoga srodstva (pobratimstvo, šišano kumstvo). Karakteristično je epsko pjevanje uz gusle kojim su se slavila junačka djela ratnika, poseban oblik pjevanja – ojkanje te plesovi u kolu bez glazbene pratnje.

Podlogu gospodarstvu u jadranskom arealu tvorilo je maslinarstvo i vinogradarstvo, uzgoj smokava i badema te ovčarstvo (sa samonapasivanjem na ograđenim pašnjacima) i kozarstvo. Na nevelikim terasastim njivama uzgajalo se povrće, u manjoj mjeri žito. Značajno je bilo i ribarstvo te brodarstvo i trgovina. Kamene su kuće često katnice, sa spremištem u prizemlju, a pristupom na kat preko vanjskoga stubišta i kamene terase; blagih su dvostrešnih krovova pokrivenih valjkastim crijepom. Otvorena su ognjišta bila opremljena napom i tipičnim sredozemnim priborom (gradele). Uz velike keramičke ili kamene posude za vodu i ulje, rabile su se i kozje mješine za vodu i vino te za sir, ali i za glazbala (mješnice). Kuće su se osvjetljivale uljanicama. Sela su bila zbijena, nerijetko građena na lako branjivim uzvisinama, sa stajama smještenima na rubovima naselja. Od domaće su se vune izrađivali pleteni odjevni predmeti, a vunene su se tkanine stupale gaženjem. Mušku odjeću obilježavali su opći sredozemni elementi poput širokih hlača stisnutih u nabore i kratkih nogavica te vunenih kapa u obliku tuljca. U žena je platnena košulja postala donje ruho, a gornje je činila suknja s naramenicama, zvonolika kroja, izrađena od domaćega sukna. Omiljen je bio nakit od plemenitih kovina, dopunjen zrncima koralja ili bisera, nerijetko izrađen tehnikom filigrana. U božićno-novogodišnje doba bio je uobičajen ophod čestitanja uz pjesmu i skupljanje darova (koledanje); vrlo su rašireni bili pokladni običaji. Omiljeno je bilo pjevanje u manjim skupinama i ples uz pratnju duhaćih (sopele) ili gudaćih (lijerica) glazbala.

Tako oblikovana hrvatska pučka kultura i nadalje se tijekom stoljeća mijenjala. Velike je promjene izazvalo prihvaćanje kršćanstva (napuštanje poganskoga svjetonazora, pretvaranje prastarih mitova u narodne pjesme i pripovijetke, poganskih obreda u običaje s kršćanskim objašnjenjima sadržaja i sl.), promjene u ekonomskoj strukturi hrvatskog društva (feudalni odnosi, razvoj obrta, trgovine, novčarstva i industrije) i političke promjene. Značajan je bio prodor Turaka na hrvatsko područje u XV. st., koji je uzrokovao veliko pomicanje stanovništva; u istočnom dijelu panonskoga prostora i u gorskome području imao je izravnog utjecaja na odijevanje, prehranu, izgled i opremu kuća i sela (među ostalim i na prihvaćanje tamburice, koja je u sveopćem širenju Hrvatskom krajem XIX. st. postala nacionalnim glazbalom). U Istri i priobalju utjecaj Mletačke Republike pogodovao je daljemu razvoju kulture sredozemnoga tipa, dok se pučka kultura središnje Hrvatske jače oslanjala na srednjoeuropsko zaleđe.

Tijekom XIX. st. započeo je postupan ali nezaustavljiv proces regresije tradicijske kulture, koji je u XX. st. sve izraženiji. Pučki način života usklađuje se s općom modernizacijom, urbanizacijom i globalizacijom, gubeći tradicijske oznake. Istodobno neke pojave pučke kulture kao dio regionalne i etničke svijesti dobile su novo značenje. Izvođenje pjesama, glazbe i plesa sa sudionicima u nošnjama na različitim folklornim smotrama ili u svečanim prigodama, održavanje (pa i rekonstrukcija) nekih kolektivnih običaja i u turističke svrhe (ljetni pokladni ophodi u turističkim mjestima), nastojanje održavanja svadbi prema tradicijskome modelu i dr. postali su označiteljima nacionalnog identiteta.

Povijest

Hrvati u srednjovjekovlju

Posljednji val seobe naroda, koji je na prijelazu iz VI. u VII. st. doveo slavenska plemena na područje nekadašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije, bitno je promijenio etničku sliku tih krajeva. Staro se stanovništvo povuklo prema jadranskoj obali i na otoke, a dijelom je prešlo i na talijansko kopno. Manje su se skupine ipak zadržale i na cijelom prostoru između Jadrana i Save. S vremenom su se ostatci romanskoga stanovništva asimilirali, pa su samo pojedini priobalni gradovi i otoci zadržali pretežito romanski značaj.

U Istri je neprekinutost bizantske vlasti bila najizraženija. Romanski dijelovi Dalmacije vjerojatno su bili pod izravnim nadzorom Bizanta, dok je carska vlast nad unutarnjim dijelovima provincije bila samo po imenu.

Nakon osvojenja Istre (788) i pobjede nad Avarima (796), Karlo I. Veliki krenuo je u osvajanje Dalmacije. Rat je završio 812. Aachenskim mirom, prema odredbama kojega su Karlu pripale Istra i područje hrvatske kneževske vlasti na kopnu, a gradovi Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik i Kotor te otoci Krk, Cres, Osor i Rab ostali su u vlasti Bizanta. Istru je Karlo podredio upravitelju s naslovom dux, kojemu je sjedište bilo u Novigradu. Kako bi osigurao granicu prema Panoniji, dux Ivan naseljivao je u Istru Slavene iz Dalmacije i tako osnažio već otprije prisutan slavenski element.

Na hrvatskom kneževskom području (Dalmacija i Liburnija) Franci su ustrojili vlast pod domaćim knezovima, oslanjajući se pritom na ratnički stalež. Arheološki nalazi (ratnička oprema franačkoga podrijetla, ponajprije dugački mačevi) idu u prilog tvrdnji da su se ratnici doselili u Dalmaciju u doba franačko-bizantskog rata, ili su pak tada bili naoružani kako bi ratovali u franačkoj službi. Kada su učvrstili svoju vlast u Hrvatskoj, Franci su započeli pokrštavanje Hrvata i uspostavu crkvenog ustroja na njihovu području. Prema arheološkim nalazima prostor njihova osnovnoga naseljivanja nalazio se između Knina i Nina. Iako nema pisanih izvora koji bi to izravno potvrdili, čini se da su upravo ti ratnici bili ona etnička i socijalna skupina koju potonji izvori nazivaju Hrvatima. Kneza su birali Hrvati, a potvrđivao ga je franački vladar. Prvi poznati knez, Borna, spominje se najprije kao knez Gačana (818), potom kao knez Dalmacije (819) i napokon kao knez Dalmacije i Liburnije (821). Pomogao je vojskom Francima u ratu protiv Ljudevita Posavskoga, kneza Donje Panonije. S vremenom se ime Hrvata proširilo i na dijelove ostaloga pučanstva i postalo oznakom zemlje.

U savsko-dravskome međurječju, gdje u ranome srednjem vijeku hrvatsko ime nije bilo zabilježeno, vladali su knezovi koji su bili podređeni furlanskomu markgrofu. Područje njihove vladavine nazivalo se »zemlja između Drave i Save«. Nezadovoljan markgrofovom politikom, knez Ljudevit podignuo je 818. ustanak koji se proširio na područja od Salzburga do Timoka. Ustanak je završio franačkom pobjedom i Ljudevitovim ubojstvom 823.

Za vladavine kneza Mislava (oko 835 – oko 845) ojačala je moć Primorske Hrvatske na moru i odbijen je napadaj mletačkog brodovlja od hrvatske obale, a Mislav je sagradio i crkvu sv. Jurja u Putalju te premjestio prijestolje iz Nina u Klis.

Knez u Primorskoj Hrvatskoj prvi se put spominje kao vladar Hrvata 852. u ispravi kneza Trpimira (oko 845–864). Iako je i dalje priznavao vlast kralja Italije i rimsko-njemačkoga cara Lotara I., Trpimir je vladao gotovo samostalno; u Hrvatsku je doveo benediktince, koji su širili zapadne kulturne utjecaje. Uspješno je ratovao protiv Bizanta (bizantskih namjesnika u Zadru), Bugara i Mlečana i sa svima je poslije sklopio povoljan mir. U njegovo su doba, najvjerojatnije, uređene granice između Primorske Hrvatske i dalmatinskih gradova. U posljednjoj godini Trpimirove vladavine (864) osnovana je u Ninu biskupija, kojoj se jurisdikcija prostirala nad sveukupnim hrvatskim prostorom. Osnutak biskupije može se smatrati završetkom pokrštavanja Hrvata. Kršćanstvo su među Hrvatima nakon franačkoga osvojenja Dalmacije počeli širiti misionari koji su dolazili s područja sjeverne Italije i, vjerojatno, iz Beneventa.

Nakon Trpimira, u Primorskoj je Hrvatskoj izbio građanski rat. Izborom Domagoja (864–878), koji je imao posjede u okolici Knina, promijenjena je dinastija, a Trpimirovi su sinovi prognani. To su stanje iskoristili Mlečani pa su napali Domagoja i prisilili ga 865. na nepovoljan mir, uz davanje talaca kao jamstva za slobodnu plovidbu. Domagojeva je vladavina protekla u djelatnijem uključivanju Hrvata u borbe na moru, u nastojanju da nametnu danak mletačkom brodovlju, pa je Domagoj stekao pridjevak »najgorega hrvatskoga kneza«. U gusarskim su se napadajima isticali i Neretvani. To je i doba saracenskih napada na Jadranu. Arapska opsada Dubrovnika 866/867. poslužila je bizantskome caru Baziliju I. kao povod da u Jadran pošalje brodovlje i pokuša obnoviti bizantsku vlast u Dalmaciji. Ime Dalmacije otada se čvršće vezalo uz bizantski dio nekadašnje rimske provincije.

Nakon Domagojeve smrti za kneza je, uz pomoć Bizanta, izabran Trpimirov sin Zdeslav (878–879), ali se on nije mogao dugo održati zbog podvrgavanja Hrvatske Bizantu, iako su dalmatinski gradovi, po naredbi cara Bazilija I., imali plaćati danak hrvatskom vladaru, a ne bizantskom strategu u Zadru. Prevratom 879. prestalo je bizantsko vrhovništvo nad Primorskom Hrvatskom, a na prijestolje je stupio knez Branimir (879 – oko 892). Njegova je vladavina obilježena dugotrajnim mirnim razdobljem. Branimir je raskinuo sve veze s karolinškim vladarima i kao vladar postao samostalan. Car Karlo III. Debeli, postavši potkraj 879. kraljem Italije, obnovio je s Mlečanima obrambeni savez protiv Hrvata, koji su s Neretvanima napadali talijanske obale. Tek 887. Mlečani su napali Neretvane, koji su ih porazili u bitki kraj Makarske i ubili im dužda Petra III. Kandiana. Branimir je oslonac svojoj vlasti našao u papi Ivanu VIII., kojemu je iskazao vjersku odanost, pa ga je papa priznao zakonitim vladarom, a njegovu državu neovisnom. Dalmatinski gradovi i otoci nastavili su mu plaćati danak mira, a Venecija pristojbu za slobodnu plovidbu. Od njegova je doba Crkva jačala svoj utjecaj u državi i društvu, što se očitovalo u živoj gradnji i obnavljanju crkava. Nagodbom između Bizanta i Branimira 886. ninski biskup Teodozije imao je preuzeti stolicu ugasnule Salonitanske metropolije, kako bi ujedinio Crkvu u Hrvatskoj i u dalmatinskim gradovima pod bizantskom vlašću. Branimira je naslijedio Trpimirov sin Muncimir (oko 892 – oko 910), izborom kojega se ustalilo nasljeđivanje hrvatskoga prijestolja i učvrstila dinastija Trpimirovića. Muncimir je uredio vladarski dvor po franačkom uzoru, okruživši se dvoranima. U njegovo su doba dvorski velikaši pored naziva svoje službe nosili i staro ime župan (npr. župan palatin, župan komornik, župan peharnik, župan konjušnik, župan štitonoša), a na dvoru su boravili i sinovi kliškog i livanjskoga župana, vladarovih pouzdanika. Tada je nastalo posebno dvorsko plemstvo.

Za Tomislava (oko 910 – oko 930), koji je morao voditi više ratova, ojačan je položaj Hrvata. U njegovo su doba Hrvatsku ugrožavali Madžari, koji su se 894. doselili u Panonsku nizinu i vjerojatno već 896. uništili Panonsku Hrvatsku, kneževinu kojom je kao posljednji knez vladao Braslav. Kako bi zapriječio pljačkaške upade i prodor Madžara prema moru, Tomislav je poveo vojsku protiv njih te ih porazio između 914. i 921. i svojoj državi pripojio Panonsku Hrvatsku do Drave i slavonsku ravnicu na istoku do granice s Bugarskom. Otad pa do kraja XI. st. područje savsko-dravskoga međurječja razvijalo se u sastavu jedinstvene hrvatske države, ali je povijesni razvoj toga prostora manje poznat zbog nedostatka izvora. Kada se bugarski car Simeon obračunao sa srpskim knezom 924., napao je i Hrvatsku. Tomislav je 926. porazio bugarsku vojsku. U ratu protiv cara Simeona, Tomislav je bio u savezu s Bizantom, što mu je pomoglo da kao prokonzul dobije upravu nad bizantskom Dalmacijom. Hrvatska je u to doba bila moćna vojna sila koja je – prema caru Konstantinu VII. Porfirogenetu – mogla podići 100 000 pješaka, 60 000 konjanika te 80 velikih ratnih brodova i 100 manjih. Nakon dolaska dalmatinskih gradova pod Tomislavovu vlast i njihova podvrgnuća papinskoj jurisdikciji, postavilo se pitanje uspostave novoga crkvenog ustroja na hrvatskom državnom području. God. 925. održan je Prvi splitski crkveni sabor, na kojem je prihvaćen tobožnji apostolicitet Salone i utemeljena Splitska metropolija, kojoj je podložena i Ninska biskupija. Time je propao pokušaj hrvatskog biskupa Grgura Ninskoga da stekne metropolitanski primat. Na Drugome splitskom crkvenom saboru 928. ukinuta je Ninska biskupija, njezino je područje razdijeljeno među biskupe dalmatinskih gradova, a njezinu je biskupu papa Leon VI. dodijelio Skradinsku biskupiju. Na tim se saborima raspravljalo i o slavenskom bogoslužju koje se širilo po dalmatinskim biskupijama. Ulazak zaleđa u područje dalmatinskih biskupija doveo je do jačega kulturnoga i narodnosnoga povezivanja Hrvatske i bizantske teme Dalmacije.

Od Krešimira I. (oko 935–945) može se pratiti neprekinuta vladavina iste dinastije sve do kraja XI. st. Hrvatska je u prvoj polovici X. st. bila jaka vojna sila, a područje joj je bilo podijeljeno na 11 županija. Pored vladara, koji se počeo služiti naslovom kralja (rex), sve je značajnijim postajao ban, koji je upravljao Gackom, Likom i Krbavom. Oko 949. došlo je do sukoba oko prijestolja, u kojem je Mihajlo Krešimir II. (949–969), uz pomoć bana Pribine, zbacio s prijestolja svojega starijega brata Miroslava (945–949). Za unutarnjih sukoba u Hrvatskoj napali su Mlečani Neretvane i prisilili ih na mir. U to je doba područje prvotne Bosne nakratko bilo otpalo od hrvatske države, a bosanski je ban ovladao hrvatskim županijama u dolini Vrbasa. Kada je učvrstio svoju vlast u Hrvatskoj, Mihajlo Krešimir II. povratio je izgubljena područja i obnovio vojnu snagu države, ali su dalmatinski gradovi ostali pod bizantskom vlašću. Njegova žena Jelena podignula je u Solinu kraljevski mauzolej.

Naslijedio ga je sin Stjepan Držislav (969–997). Kada se bizantski car Bazilije II. 986. zapleo u dugogodišnji rat s makedonskim carem Samuilom, Stjepan Držislav je nastupio kao bizantski saveznik. Kao nagradu za to savezništvo Bazilije II. vratio mu je dalmatinske gradove i otoke, dodijelio mu vladarska odlikovanja, podijelio naslov eparha i patricija te poslao znake kraljevske vlasti (oko 990), pa se on može smatrati prvim hrvatskim okrunjenim vladarom, o čemu svjedoči i njegovo vladarsko ime Stjepan. Hrvati su tada priznali vlast Bizanta, ali je ona bila samo nominalna. Posljednjih godina Držislavove vladavine ojačao je mletački položaj, pa je dužd Petar II. Orseolo uskratio 996. hrvatskome kralju danak za slobodnu plovidbu, a mletačka je flota admirala Badoarija Bragadina napala Vis.

Iako si je Držislav postavio za suvladara svojega najstarijega sina Svetoslava i imenovao ga knezom, njegovi su se sinovi (Svetoslav, Krešimir III. i Gojslav) sukobljivali oko podjele vlasti. Uz Svetoslava su pristajali dalmatinski gradovi, a uz njegovu braću većina Hrvata i Neretvana. Unutarnji sukobi izazvali su reakciju Venecije, pa je dužd Petar II. Orseolo, uz pristanak bizantskoga cara Bazilija II., poduzeo (oko 998) vojni pohod koji je rezultirao predajom ili osvojenjem svih većih obalnih i otočnih gradova, sve do Dubrovnika. To je bio prvi veliki uspjeh Venecije u pokušaju da zavlada istočnom jadranskom obalom. Potkraj 990-ih Hrvatskoj je zaprijetio i car Samuilo, koji je provalio u Hrvatsku i stigao s vojskom do Zadra.

Iz unutarnjih je sukoba kao kralj izišao Krešimir III. (oko 1000 – nakon 1030), koji se borio s Venecijom za dalmatinske gradove (1018. i 1024). S bratom Gojslavom priznao je 1018. bizantskoga cara Bazilija, koji je dalmatinske gradove podvrgnuo pod svoju vlast, a 1027. njegovu su državu sa sjevera napali Madžari. Borbu za dalmatinske gradove nastavio je Krešimirov sin Stjepan I. (nakon 1030 – oko 1058), koji je uspio njima zavladati, jedino se Zadar 1050. stavio pod mletačku zaštitu.

Borba za dalmatinske gradove s Mletcima, pa i s Bizantom, u prvoj polovici XI. st. i česte promjene političke vlasti nad njima, nametnuli su potrebu uspostave novoga crkvenog ustroja koji bi bolje odgovarao kraljevim interesima. U tom je smislu trebalo područje pod vlašću hrvatskoga vladara izuzeti od jurisdikcije splitskoga nadbiskupa i povjeriti ga osobi od kraljeva povjerenja (1042. spominje se poseban hrvatski biskup kao sufragan splitskoga nadbiskupa).

Hrvatska je za Petra Krešimira IV. (oko 1058–74) svojim državnim granicama obuhvaćala najveće područje, pod njegovom su se vlašću od 1069. našli dalmatinski gradovi, a najvjerojatnije i Bosna. U darovnici za samostan sv. Krševana u Zadru iz 1069. ističe da mu je Svemogući Bog raširio Kraljevstvo na kopnu i na moru, pa Jadransko more naziva svojim (mare nostrum), a sebe kraljem Hrvatske i Dalmacije. Za njegove vladavine hrvatsko je društvo zahvatio proces feudalizacije, kraljevi su činovnici (župani) nastojali skučiti kraljevsku vlast u županijama, a župansku vlast pretvoriti u nasljednu. Protivno tim težnjama, kralj je podupirao razvoj gradova (Nin, Biograd, Šibenik) i Crkvu (osnivao je samostane, gradio bazilike i obdarivao ih posjedima). Premjestio je prijestolnicu iz Biograda u Nin. Radi rješavanja crkvenoga pitanja u Splitu je 1060. održan crkveni sabor na kojem su donesene odredbe o jačanju crkvenog ustroja i stege, izabran je novi splitski nadbiskup, privržen reformama, i naglašena dužnost plaćanja crkvene desetine. Svećenicima je bilo zabranjeno da se žene i nose duge kose i brade te da se zaređuju dok ne nauče latinski. Tim se mjerama željelo Crkvu u Hrvatskoj što više odvojiti od »raskolničkoga« Istoka koji je dopirao do njezinih državnih granica. Saborske zaključke potvrdio je 1061. papa Aleksandar II., ali se oni nisu mogli odmah provesti.

U 1060-ima započeo je uspon bana Zvonimira, koji je preko žene Jelene bio u rodbinskim odnosima s Arpadovićima. Kada je Petra Krešimira IV. 1074. zarobio normanski vojvoda Amiko, koji je iz južne Italije napao Hrvatsku, Zvonimir (1075–89) se nametnuo za nasljednika i iduće godine bio okrunjen po papinskome poslaniku u crkvi u Solinu. Kao vazal prisegnuo je vjernost papi Grguru VII. i obvezao se na plaćanje godišnjega danka, a Crkvu je oslobodio od utjecaja državne vlasti. U državnopravnome smislu uspio je spojiti Dalmaciju s Hrvatskom, ali gospodarske probleme s kojima se njegova država suočavala nije mogao riješiti. U prvoj polovici 1080-ih hrvatsko je brodovlje ratovalo s Normanima u ratovima protiv Mlečana i Bizanta i uspješno je branilo Dalmaciju nakon što je 1085. upravu nad njom bizantski car Aleksije I. Komnen povjerio mletačkome duždu Vitalu Falieru, koji je nosio naslov vojvode Dalmacije. Zvonimir je nastavio reformnu politiku svojih prethodnika, ali nije odustajao od potpore glagoljašima. Njegova je vladavina završila u prvoj polovici 1089. pod nerazjašnjenim okolnostima.

Nakon njegove smrti Hrvatska je ušla u razdoblje nestabilnih političkih prilika. Za Zvonimirova nasljednika i posljednjega vladara iz dinastije Trpimirovića, Stjepana II., izbilo je pitanje nasljeđivanja prijestolja. Nakon desetljeća borbi, kao pobjednici nametnuli su se Arpadovići, Ladislav (1077–95) i Koloman (1095–1116). Ladislav je svojoj vlasti podredio veći dio Hrvatske (sa Slavonijom), a u Zagrebu je osnovao biskupiju. Nakon pobjede nad Petrom Snačićem 1097. i pregovora s hrvatskim plemstvom, Koloman je 1102. u Biogradu okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije.

Arpadovići su se isprva krunili zasebnom hrvatskom krunom, ali je taj običaj napušten. Posebnost hrvatskoga kraljevstva unutar nove zajednice očitovala se u položaju hercega, člana vladajuće dinastije koji je upravljao zemljama južno od Drave, te bana i Sabora.

Iako su prvi Arpadovići nastojali čvršće ovladati Hrvatskom i Dalmacijom, to im nije uspjelo, dok su u Slavoniji uspostavili upravu preko novoustrojenih županija i velikaških rodova, kojima su dodijelili velika vlastelinstva. Ojačali velikaši s vremenom su postali glavna zapreka kraljevske vlasti. Uz županijska središta razvila su se gradska naselja, kojima su Arpadovići u XIII. st. podjeljivali povlastice i time jačali razvoj građanstva, još jednoga društvenog sloja u kojem su imali potporu. U novom ustroju slavonskoga prostora značajnu je ulogu imala Crkva, osnivanjem župa i izgradnjom samostana različitih redova.

Iako je kraljevska vlast u Hrvatskoj bila slaba, ona ipak nije nestala. Arpadovići su preuzeli posjede Trpimirovića, pa su neke od njih iskoristili za dovođenje templara, dok su drugi posjedi prešli u ruke hrvatskih dinasta, rodova koji su župansku vlast pretvorili u nasljednu. Među njima su se isticali knezovi Bribirski, koji su tijekom XIII. st. toliko ojačali da su gotovo samostalno vladali središnjim dijelom Hrvatske. U zapadnim područjima sličnu su moć izgradili knezovi Krčki, pošto su dobili Vinodol i Modruš.

Arpadovićima je najteže bilo zadržati vlast nad dalmatinskim gradovima. Već od početka XII. st. Venecija je nastojala ovladati u prvom redu kvarnerskim otocima i Zadrom, a to joj je uspjelo 1115–16. Kolomanovim je nasljednicima nedostajalo odlučnosti i snage da se djelotvorno suprotstave, a sami se gradovi nisu mogli ili nisu željeli oduprijeti Mletcima. Velika je prekretnica u odnosima sila u Dalmaciji i Hrvatskoj bilo ponovno bizantsko osvojenje područja južno od Zadra u doba Emanuela I. Komnena (1165–80). No ta se epizoda pokazala kratkotrajnom, a označila je konačno povlačenje Bizanta s istočne jadranske obale. Razdoblje vladavine Bele III. posljednji je ozbiljniji pokušaj Arpadovića da uz pomoć dalmatinskih građana učvrste vlast u Zadru.

U XII. i XIII. st. u dalmatinskim su se gradovima razvijala komunalna društva, u kojima se vlast biskupa i predstavnika vanjskih vlasti postupno zamjenjivala autoritetom zajednice svih građana, ali se od kraja XIII. st. pravo upravljanja sve više suzivalo na gradsko plemstvo.

Iskoristivši IV. križarski rat za osvajanje Zadra, Venecija je taj grad za stoljeće i pol odvojila od zaleđa. Slično se dogodilo i s Dubrovnikom. Jedino su Split i Trogir i dalje priznavali vlast Arpadovića, ali se ona nije stvarno osjećala. Tatarska provala 1240–41., koja je opustošila dijelove Slavonije, ali bez trajnijih posljedica, natjerala je Belu IV. na bijeg do Splita i Trogira. Tada su ponovno kratkotrajno oživjele izravne veze kralja s Hrvatima i dalmatinskim gradovima. U Slavoniji je tatarska provala dala nov poticaj privilegiranju gradova i podizanju utvrda. Bribirci su sve više koristili slabost kraljevske vlasti i zamjenjivali ju svojom, a kao knezovi preuzimali su upravu nad svim srednjodalmatinskim gradovima, pa čak i nad Zadrom. Time su oni, uz knezove Krčke, postali glavni integracijski čimbenik na hrvatskome prostoru.

Dva stoljeća vladavine Arpadovića različito su se odrazila na pojedine hrvatske zemlje. Slavonija, koja se našla bliže novim središtima Kraljevstva, ubrzano se razvijala, pogotovo njezini gradovi, dok je u selima kmetstvo postalo uobičajen odnos seljaka i feudalca. Hrvatska je neko vrijeme bila izložena decentralizacijskim procesima, sve dok Bribirci nisu stvorili novo središte moći, a slobodni su seljaci i dalje činili pretežan dio seoskoga stanovništva, iako kmetstvo nije bilo iznimna pojava. Dalmacija je bila uglavnom prepuštena Veneciji, a Istra podijeljena između Venecije i njemačkih velikaških rodova.

Razdoblje vladavine posljednjeg Arpadovića, Andrije III., obilježeno je unutarnjim sukobima oko nasljeđivanja krune. Odsudnu su ulogu u tim događajima imali Bribirci, koji su stali na stranu napuljske anžuvinske dinastije. Jadranska je usmjerenost Bribiraca bila pritom odlučujuća. Uz njihovu je pomoć Karlo I. Robert došao u Ugarsku i ondje se, nakon dugotrajnih sukoba, okrunio.

Glavni je cilj Karla I. bio slomiti moć velikaša i uspostaviti kraljevsku vlast. U hrvatskim je zemljama ta politika dala prve rezultate u Slavoniji, gdje je kralj isprva koristio knezove Baboniće za obračun s protivnicima, a onda, uz pomoć bana Mikca, zadao i njima teške udarce. No Karlo I. u takvim obračunima nije išao do kraja, nego je oslabljene protivnike pretvarao u svoje dvorske vitezove. Slično kao i neki Arpadovići prije njih, i Anžuvinci su u Slavoniji povlasticama poticali razvoj gradova i pridobivali građanstvo na svoju stranu, a tražili su i potporu u nižem plemstvu.

Glavna zapreka ostvarivanju kraljevske vlasti u Hrvatskoj bili su Bribirci. Pavao, glava cijeloga roda, vladao je središnjim dijelovima Kraljevstva, dok su njegova braća Juraj I. i Mladin I. vladali dalmatinskim gradovima, odnosno Bosnom. Sve su plemstvo na tim prostorima držali kao svoje vazale. Bribir se pod Pavlom I. pretvorio u političko i kulturno središte. Nakon Pavlove smrti naslijedio ga je njegov sin Mladin II., koji je naišao na otpor ne samo među dijelom hrvatskog plemstva nego i među vlastitim rođacima. Karlo I. iskoristio je to nezadovoljstvo, pa je u Hrvatsku uputio slavonskoga bana Ivana Babonića kako bi pomogao široku koaliciju, u koju su ušli neki dalmatinski gradovi i Venecija. Poraz Mladina II. 1322. označio je kraj apsolutne moći Bribiraca u Hrvatskoj, ali kralj još dugo nije uspio nametnuti svoju vlast jer su Bribirce zamijenili drugi velikaši. Tek je Ludovik I. Anžuvinac, stekavši Knin i Ostrovicu, vratio autoritet krune u Hrvatskoj i stvorio temelj za povratak Dalmacije, koja je nakon pada Bribiraca u potpunosti prešla u ruke Venecije.

U ratu, koji je okončan Zadarskim mirom 1358., Ludovik I. nanio je Veneciji tako težak poraz da je ona, među ostalim, bila prisiljena prepustiti mu sve svoje posjede od Krka do Kotora. Tako je Ludovik I. Dalmaciju s Hrvatskom integrirao u zemlje pod svojom vlašću, koje su se prostirale od Baltika do Jadrana. Odlične veze Anžuvinaca s Firencom potaknule su firentinske trgovce i bankare da osnaže ekonomske veze s kraljevskim središtima u Ugarskoj i Poljskoj, a u tome su hrvatske zemlje imale značajnu ulogu. Tako je Ludovikov uspjeh pospješio gospodarski razvoj, ali i sveopće integracijske procese između Drave i Jadrana. Sve veća uloga novca u gospodarstvu unosila je promjene u društvene odnose i na selu, gdje su radni i naturalni nameti sve češće bili zamjenjivani novčanima. Integracijskim procesima na hrvatskom prostoru pridonijela je i funkcija hercega, člana vladajuće dinastije koji je gotovo samostalno upravljao Slavonskim vojvodstvom, odnosno Hrvatskom, Dalmacijom i Slavonijom. Sjedište hercega bilo je na zagrebačkome Gradecu, gdje su se nalazili dvor i kancelarija. Hercezi su imenovali i banove. Anžuvinci su posebnu pozornost pridavali i Zadru, gdje su također podignuli palaču. Bogatim su darovima nastojali uza se što čvršće vezati i Crkvu u Dalmaciji. U većini su se gradova tijekom XIV. st. zatvarala gradska vijeća, a gradsko se stanovništvo dijelilo na plemiće, koji su imali političku moć, i građane koji, bez obzira na svoju ekonomsku snagu, nisu imali pravo sudjelovati u gradskoj upravi.

Ludovikova smrt 1382. potaknula je sukobe oko prijestolja. Iako je još za života za nasljednicu odredio svoju kćer Mariju, mnogi su velikaši, nezadovoljni tom odlukom, poduprli Karla Dračkoga. Nakon njegova ubojstva razbuktao se otvoreni rat protiv Marije i njezine majke Elizabete Kotromanić. Sukob, poznat kao protudvorski pokret, okupio je niz hrvatskih i slavonskih velikaša, među kojima su se isticala braća Horvat i vranski prior ivanovaca, Ivan Paližna, te bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Pobunjenici su uživali i potporu bosanskoga kralja Tvrtka I., dok je na Marijinoj strani bio njezin zaručnik Sigismund Luksemburgovac. Borbe su trajale četvrt stoljeća i ispreplele su se s prvim osmanskim provalama i Sigismundovim porazom kraj Nikopola 1396. Iako je napokon Sigismund izišao kao pobjednik, cijena dugotrajnih sukoba bila je pojava Osmanlija u Bosni i gubitak Dalmacije. Naime, posljednji anžuvinski pretendent na prijestolje, Ladislav Napuljski, nakratko je ovladao Hrvatskom i Dalmacijom, pa se čak i okrunio u Zadru 1403., ali nije mogao odlučno krenuti u osvajanje Slavonije i Ugarske. Nakon Sigismundove pobjede nad bosanskim kraljem Tvrtkom II., uvidjevši da se ne može održati u Hrvatskoj, Ladislav je 1409. prodao Veneciji svoja prava na Zadar i neke druge posjede u Dalmaciji što ih je još nadzirao. Tijekom idućih 11 godina Venecija je osvojila gotovo svu Dalmaciju, s iznimkom frankapanskoga Krka te Dubrovnika, koji se od 1358. razvijao kao samostalna republika, priznajući vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva.

Za razliku od razdoblja mletačke uprave do 1358., razdoblje nakon 1409. značilo je za dalmatinske gradove gospodarski i politički zastoj, a onda i propadanje. Gospodarstvo je došlo pod strogi nadzor mletačke vlasti, a gradsko je plemstvo samo prividno zadržalo vlast u gradovima, dok je stvarna moć bila u rukama mletačkih činovnika. Generalni providur, civilni i vojni upravitelj Dalmacije, stolovao je u Zadru. Samo je Dubrovnik u XV. st. nastavljao procvat zahvaljujući svojemu posredništvu u trgovini između Balkana i Sredozemlja, pri čem je važnu ulogu još neko vrijeme imao dubrovački nadzor nad izvozom srpskog i bosanskog srebra. Na unutarnjem planu, Dubrovnik je prerastao u stabilnu aristokratsku republiku u kojoj su razrađeni mehanizmi vlasti smanjivali napetosti između gradskog plemstva i pučana.

Sigismundova konačna pobjeda u sukobu s plemstvom nije Hrvatsko-Ugarskomu Kraljevstvu donijela potrebnu stabilnost. Gubitak Dalmacije bio je samo jedan od znakova kraljeve nezainteresiranosti za događaje na jugoistoku. Kako je Sigismund bio i car Svetoga Rimskoga Carstva Njemačke Narodnosti, njegovi su interesi bili usmjereni prema srednjoj Europi i mjestima gdje se odlučivalo o sudbini Carstva. S druge strane, integracijski procesi u XIV. st. čvršće su uklopili Hrvatsku, a napose Slavoniju, u sudbinu cijeloga Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Znatno više nego prije Ludovika I., prilike u Hrvatskoj i Slavoniji nalikovale su na stanje u Ugarskoj. Tako se i u njima osjećala Sigismundova politika oslanjanja na nove plemićke rodove (primjerice Talovce), odnosno velikaše koje je dovodio iz drugih zemalja (Celjski). Ti su velikaši ujedno bili oslonac i prijetnja kraljevoj vlasti. Sigismundu se ne može poreći zainteresiranost za osmanski problem, ali zaokupljenost pitanjima politike na zapadu, kao i nedostatak sredstava, onemogućili su djelotvornije akcije protiv njihova širenja. Za svoje kratkotrajne vladavine na hrvatsko-ugarskom prijestolju, Albrecht II., prvi Habsburgovac, nije uspio iskoristiti početni uspjeh u borbi protiv osvajača. Njegova je iznenadna smrt ponovno otvorila dinastičko pitanje, pa je uslijedilo razdoblje unutarnjih sukoba pod Vladislavom I. Jagelovićem i Ladislavom V. Postumom i vanjske opasnosti kakva je bila osmanska opsada Beograda. Stanje se smirilo tek krunidbom Matije Korvina, koji je, osim što je bio uspješan političar i vojskovođa, odsudno utjecao na razvoj humanizma i renesanse, u čemu je sudjelovao i niz hrvatskih humanista i umjetnika.

Unatoč velikom uspjehu kršćanskih snaga u obrani Beograda 1456., Osmanlije nije bilo moguće zaustaviti. Za hrvatske je zemlje bio poguban pad Bosne 1463., koji je osmanskim osvajačima otvorio putove prema dalmatinskim gradovima i središnjim hrvatskim prostorima. Ipak, do kraja te godine Matija je Korvin uspio u protuudaru osvojiti velike dijelove zapadne i sjeverne Bosne, koji su do XIV. st. bili sastavnim dijelom Hrvatske, odnosno srednjovjekovne Slavonije, a u doba ekspanzije bosanskih vladara ušli su u sastav njihova kraljevstva. Korvin je na osvojenim područjima izgradio obrambeni sustav između Save i Jadrana. No i on je, poput Sigismunda, trošio previše snage na srednjoeuropsku politiku, a da bi Osmanlijama zadao odlučniji udarac. To se napokon očitovalo i padom Hercegovine 1482.

Iako je Matija provodio politiku centralizacije, otpor velikaša bio je i dalje jak, a kao najmoćniji isticali su se Frankapani i Iločki. S Frankapanima je Matija bio u otvorenu sukobu zbog toga što im je oduzeo Senj, pa su Frankapani sami predali Krk Veneciji 1480., čime su Mletci završili osvajanje Dalmacije. Kako bi se suprotstavio velikašima, Matija je uveo stajaću vojsku i oslanjao se na niže plemstvo, koje je tada počelo dobivati na značenju. U građanstvu Matija nije mogao dobiti znatniju potporu, iako je broj manjih gradskih naselja znatno rastao upravo u XV. st. Velika je većina njihovih stanovnika bila ovisna o velikašima, a rijetki kraljevski gradovi također su bili u opasnosti da postanu njihovo vlasništvo. Iako je pokazao zanimanje za Dalmaciju, Matija nije imao snage boriti se na još jednome ratištu. Razdoblje njegove vladavine značilo je usporavanje osmanskih osvajanja i djelomično suzbijanje moći velikaša, ali nije moglo zaustaviti sveopću krizu Kraljevstva.

Nakon smrti Matije Korvina, koji nije ostavio zakonita nasljednika, plemstvo je 1490. izabralo Vladislava II. Jagelovića. Povratak dinastije Jagelovića na hrvatsko-ugarsko prijestolje označio je završno razdoblje srednjovjekovlja, obilježeno slabljenjem kraljevske vlasti i otporne snage Kraljevstva. Kako bi izbjeglo pritiscima kojima je bilo izloženo pod Matijom, plemstvo je od Vladislava zatražilo da se odrekne prava na uvođenje novih poreza, ali i da provede neke reforme koje su poništavale pozitivne učinke Matijina kraljevanja. Tako su Jagelovići, bez dovoljnih vlastitih prihoda i bez potpore plemstva, bili onemogućeni u bilo kakvu ustrojavanju djelotvorne obrane, što je na kraju XV. st. bila glavna zadaća državne politike. To se stanje odrazilo najprije u Hrvatskoj, gdje je teret obrane spao na domaće plemstvo, uz određenu potporu Habsburgovaca, zainteresiranih za zaštitu svojih zemalja, i pape. Čak i u takvim prilikama, zahvaljujući iskustvu ratovanja i još uvijek razmjerno dobroj naseljenosti graničnih područja, Hrvati su uspijevali 30-ak godina održavati granicu prema Osmanlijama. Obranu nije bitno ugrozio čak ni težak poraz na Krbavskome polju 1493., kada je poginulo mnogo hrvatskog plemstva. Povezivanje s Habsburgovcima u takvim se prilikama mnogima činilo kao jedini mogući izlaz. Osim Habsburgovaca, djelatnu je ulogu u obrani hrvatskih krajeva preuzela i Venecija, koja je s Osmanskim Carstvom bila u sukobu ponajprije zbog svojih egejskih posjeda. Jedino je Dubrovnik uspijevao, zahvaljujući svojoj diplomaciji, kao osmanski vazal, zadržati trgovinske pozicije na Balkanu i kao jedini grad na istočnoj jadranskoj obali steći pravo trgovanja između kršćana i muslimana.

Oslanjajući se na vlastita sredstva i skromnu pomoć dvora i stranih sila, hrvatski su banovi (primjerice Ivaniš Korvin, Ivan Karlović, Petar Berislavić) s uspjehom branili hrvatsku granicu, s istaknutom uporišnom točkom u Jajcu. Pogibija Petra Berislavića 1520. bila je stvarni udarac obrani, ali i simbolička prekretnica u dugotrajnu ratovanju, u kojem su do tada hrvatske zemlje bile pustošene, ali ne i osvajane. Nekoliko desetljeća stalnih prodora i pljački pretvorilo je mnoga vlastelinstva u Hrvatskoj u slabo naseljena i zbog toga neobranjiva. Stanovništvo je bilo odvođeno u ropstvo ili se iseljivalo u potrazi za sigurnijim krajevima (mletački posjedi u Dalmaciji, Italija, Istra, nutarnjoaustrijske zemlje, Ugarska/Gradišće). Mnoga su naselja nestala, a ratarska se proizvodnja znatno smanjila. Jedino se u Slavoniji, pogotovo na području triju najzapadnijih županija, naseljenost očuvala zbog stalna dotoka doseljenika pretežito iz Hrvatske. Zbog toga se ondje nije osjećala ni gospodarska kriza, a seljaštvo je sudjelovanjem u trgovini moglo znatno uvećati svoje prihode.

Pad Beograda 1521. otvorio je Osmanlijama put i prema Slavoniji, ali su pravi udarci slijedili u Hrvatskoj, gdje su do 1527., osim Klisa, pale sve utvrde južno od Velebita, a i velik dio Hrvatske sjeverno od njega. Hrvatsko je Kraljevstvo u svojem središnjem dijelu nestalo, a i Srijem s istočnom Slavonijom bio je nakon 1526. u vlasti Sulejmana II. Veličanstvenoga. Kako Ugarska nije ni novčano ni vojno pomagala obranu Hrvatske u većoj mjeri, poraz ugarske vojske 1526. na Mohačkome polju nije izravno utjecao na prilike u Hrvatskoj. No pogibija Ludovika II. nametnula je ponovno pitanje izbora kralja, pa se hrvatsko plemstvo od reda priklonilo Ferdinandu Habsburškomu (kralj Ferdinand I.), od kojega je jedino moglo očekivati neku pomoć. Izbor je obavljen na Cetinskome saboru 1. I. 1527. Slavonsko plemstvo u načelu nije slijedilo tu odluku, pa je stalo uz Ivana Zapolju, sve dok ovoga nije porazio Ferdinand. Tako su i Hrvatska i Slavonija ušle u novu državnu zajednicu, na čelu s dinastijom koja će vladati gotovo puna četiri stoljeća.

Hrvatske zemlje od XVI. do kraja XVIII. st

Osmanlije su (1537) osvojili Klis. Premda je obrambena crta od Senja na moru do Bihaća na Uni uglavnom izdržala njihove nalete, u Slavoniji je granica uzmicala prema zapadu. U polovici XVI. st. tekla je s rijeke Drave zapadno od Virovitice preko Čazme do Save južno od Siska u obliku pustoga pojasa koji je čuvao pristup Zagrebu. Južnije, između Siska i Bihaća, nalazilo se buduće težište najžešćih borbi. Područje Hrvatske u četvrt stoljeća znatno se smanjilo: s oko 50 000 km² u 1526. na nešto više od 20 000 km², od čega je potkraj XVI. st. ostalo samo 16 800 km².

Stalna borba s vanjskom opasnošću nije premostila dubok jaz što je dijelio pojedine društvene slojeve; ona je, naprotiv, njihove odnose zaoštrila. Promjena dinastije nakon poraza na Mohačkome polju nije na to nimalo utjecala; u prvi se čas, štoviše, jedva i osjetila u obrambenoj sposobnosti zemlje. Austrijski nadvojvoda Ferdinand, koji je tada preuzeo baštinu Jagelovića, povezujući tijekom više stoljeća sudbinu podunavskih zemalja s interesima svoje obitelji, obvezao se prilikom izbora da će »nepovrijeđeno uzdržati, potvrditi i obdržavati« sva prava i zakone Hrvatske, ali se uskoro pokazalo da je i ta zemlja, koja se u XVI. st. počela službeno nazivati »ostatcima ostataka nekada slavnoga kraljevstva«, postala samo kotačić u velikoj europskoj politici Habsburgovaca. U doba najveće nemoći, kada je od stare Hrvatske preostalo gotovo samo ime, hrvatske su zemlje prevladale svoju stoljetnu razdvojenost; 1558. ujedinili su se sabori Hrvatske i Slavonije u zajedničko tijelo »staleža i redova«, a podjela na dvije upravno odijeljene banovine zauvijek je nestala.

Hrvatsko je društvo u XVI. st. dovršilo svoju stalešku izgradnju: plemstvo se gotovo izdvojilo u kastu, a »slobodnih ljudi« koji nisu pripadali plemićkomu staležu tek se nešto malo održalo. Tada je propao i niz malih plemićkih općina, osobito u Pounju, gdje su one raspolagale većim zemljišnim posjedom od feudalne gospode. Ti su ostatci sustava kraljevskih utvrđenih gradova bili već odavno rastočeni velikim materijalnim razlikama koje su odvajale »bogatu plemensku braću« od »siromašne«, plemiće s većim brojem podložnika od »jednoselaca« bez ijednoga kmeta, ali su još uvijek uživali upravnu i sudačku samoupravu s podlogom u znatnom općinskom vlasništvu, a gdjekad su se još i učvrstili podizanjem »plemenskoga« tvrdoga grada.

Istodobno je tekao proces nasilna pretvaranja siromašnih plemića u kmetove. U teškim borbama uspjela je tadašnja općina zagrebačkih gradokmetova u Turopolju, na desnoj obali Save, očuvati plemićku slobodu, koju im je kralj još 1524. izričito priznao, obvezavši ih samo na vojnu službu.

Kada je prodor Osmanlija zapeo na rijeci Čazmi i u Pokuplju, teret je obrane spao uglavnom na kmetove u Hrvatskome zagorju; oni su morali utvrđivati granicu i uz druge namete plaćati tešku ratnu daću. Te su prilike znatno pojačale slabe strane i proturječja tadašnjega društvenog poretka. Težak položaj u kojem se više godina nalazilo susedgradsko-stubičko vlastelinstvo u blizini Zagreba i nameti koje je uveo velikaš F. Tahi, potaknuli su njegove podložnike da 1572. osnuju »seljački savez« i u početku 1573. dignu bunu pod vodstvom M. Gupca. U slučaju pobjede seljaci bi preuzeli vlast, ubirali poreze i brinuli se oko granice, a trgovini otvorili slobodan put do mora. Buna je odmah zahvatila i druge gospoštije, a proširila se i u susjedne slovenske krajeve. Plemićka ju je vojska ugušila u odlučnoj bitki kraj Stubičkih Toplica 9. II. 1573.

Osmanski pritisak na granicu znatno je porastao i u početku 1590-ih postigao vrhunac. God. 1592. pao je Bihać, središnje uporište u obrambenom pojasu od mora do donje Kupe. Osmanlije su se prodorom između te rijeke i njezina pritoka Korane naglo primaknuli Karlovcu (nova se tvrđava izgrađivala od 1579. u središte obrane južno od Kupe); glavni je udarac ipak morao podnijeti Sisak: pod njegovim su zidinama Osmanlije 1593. pretrpjeli poraz, koji je označio veliku prekretnicu.

Tim su odlučnim događajima velik prinos dali uskoci, potomci boraca koji su u XVI. st. prebjegli s osmanskog područja i sa svojim se obiteljima naselili u Senj i duž primorja od Rijeke do Baga (danas Karlobag). Ti su carski vojnici ustrajno vodili mali rat protiv Osmanlija; oni su ih napadali na kopnu i moru i naposljetku uspjeli svu obalu do Dubrovnika podvrgnuti svojemu nadzoru. Pritom su naišli na otpor Venecije, koja je kao najjača pomorska sila svojatala službu stražara i braniča trgovačkih interesa na Jadranu (od 1557., kada je mletačka flota prvi put blokirala Senj, do 1617., kada se glavnina uskoka morala preseliti u unutrašnjost).

Rat koji je 1593. započeo pod Siskom bio je odlučniji za razvoj u Hrvatskoj, jer je stvorio sve uvjete za izdvajanje pograničnih krajeva prema Osmanlijama u posebno područje pod upravom austrijskih vojnih vlasti. Pusta zemljišta duž granice naselili su tijekom rata ponajviše pravosl. Vlasi, koji su prelazili s osmanske strane pod uvjetom da im se ostavi vjerska i društvena sloboda. Oni su opet oživjeli opustošene i napuštene zemlje, a u svoj patrijarhalno-vojnički poredak preuzeli su i vojničku dužnost krajišnika. Hrvatsko se plemstvo i svećenstvo prekasno odreklo težnje da ih pretvori u kmetove i nametne im crkvenu desetinu; svojim su držanjem olakšali nastojanje bečkoga dvora da područja naseljena Vlasima izuzme i od vlasti Sabora i bana. Tako je od 1627. Vojna krajina bila uređena gotovo kao posebna habsburška pokrajina, podijeljena naposljetku na dva generalata, Karlovački za Hrvatsku krajinu i Varaždinski za Slavonsku krajinu.

U banskoj Hrvatskoj premoć feudalnog sloja na početku XVII. st. još se i učvrstila izdvajanjem velikaša u stalež s posebnim pravima i članstvom u ugarskoj velikaškoj kući. Usporedno s uvođenjem oligarhijskoga poretka u drugim gradovima habsburških zemalja, i u Zagrebu je novim Statutom gradečke općine 1608–09. vlast prigrabilo nekoliko najimućnijih obitelji. Ondje je tada živjelo oko 2000 stanovnika, ponajviše obrtnika. Njihovo nezadovoljstvo novim poretkom uzrokovalo je 1614–18. privremeno ukinuće Statuta, ali je posljednji pokušaj njegove nasilne promjene, pod vodstvom »uzdara« Grgura Tepečića, završio 1622. pogubljenjem glavnoga buntovnika.

Vojna je krajina sa svojim slobodnim seljacima ratnicima pružala stalan poticaj kmetovima da joj se pripoje i tako se oslobode kmetstva i rabote, a upravo su kmetovi u njezinu susjedstvu bili, povrh svega, opterećeni i teškim obrambenim dužnostima. Tada su se poglavito bunili seljaci na imanjima Zagrebačkoga kaptola istočno od Zagreba, ali je najveći ustanak izbio 1654. u 25 sela novigradskoga imanja Emerika Erdődyja. Iako su mu se priključili i susjedni kmetovi na sisačkome vlastelinstvu Zagrebačkoga kaptola, taj najveći ustanak hrvatskih seljaka u XVII. st. bio je ugušen u krvi. Za hrvatsku je povijest tada bio mnogo značajniji jedan drugi događaj – urota Zrinskih i Frankapana (→ zrinsko--frankapanska urota) protiv bečkoga dvora 1670. Hrvatski ban Petar Zrinski bio je tada ne samo najmoćniji velikaš u Hrvatskoj nego je u vlasništvu imao i znatan dio Hrvatske. Posjedi Zrinskoga, koje su njegovi predci stekli u XVI. st. ponajviše kupnjom ili rodbinskim vezama s Frankapanima, protezali su se od jugozapadne Ugarske i Međimurja preko prostranih gospoštija oko Zagreba i golemih kompleksa u Pokuplju do gornjega Primorja s Bakrom. Bila je to prava država po opsegu, broju stanovnika, gospodarskoj i vojničkoj moći. Nalikovala je piramidi kojoj je na vrhu stajalo do pet osoba i u kojoj su se nanizali različiti slojevi podanika s točno određenim dužnostima: od potpuno bespravnih i nemilice iskorištavanih »tlačnika«, s ponekim razlikama u njihovu položaju, preko »purgara«, slobodnjaka i kolonista kmetova s vojnom obvezom, do manjih i većih vazala, plemića koji su sa zemljišnim posjedom preuzimali službu časnika u vojsci. Golema imanja i obilate daće u naravi donosili su velike količine plodina i životinja. Mnogo ih se iznosilo na tržište, čemu su pogodovale dobre luke. Tako su Zrinski razvili veliko gospodarstvo i spretno ga uključili u europsko tržište.

Rod je Zrinskih – uz posljednji odvjetak nekada razgranatih Frankapana, Petrova šurjaka Frana Krstu – bio još jedini preostao od staroga hrvatskog plemstva. Svojom drevnom prošlošću, veličinom posjeda, čvrstom ekonomskom podlogom i smislom za književne vrjednote na narodnom jeziku, on je bio nositelj državnopravnih tradicija Hrvatske, težnje njezina političkog naroda za što punijom političkom samostalnošću. A baš u drugoj polovici XVII. st. bečki je dvor sve upornije nastojao upravnom centralizacijom i dosljednom ekonomskom politikom u duhu suvremenoga merkantilizma utemeljiti apsolutnu monarhiju.

Različite su se protivnosti sažele u pitanju europskog značenja: hoće li Habsburgovci doista ispuniti svoju zadaću i nakon dužega razdoblja ravnoteže prijeći u napadaj protiv osmanske vlasti u Podunavlju? Budući da su oni, kao rimsko-njemački carevi, tu zadaću podredili svojim dinastičkim interesima, kojima je težište bilo na Zapadu, do kraja XVII. st. nisu imali dovoljno snage ni volje da ju izvrše. Uostalom, svaki uspjeh u tom smjeru mogao bi ugroziti put prema apsolutizmu ne slome li se prije toga magnati, kojima bi se oslobođenjem Ugarske i Hrvatske dala još šira podloga njihovu otporu. Kada je Leopold I. nakon pobjede nad Osmanlijama 1664. sklopio tajni mir i tako iznevjerio nade u konačan obračun s njima, donesena je i odluka o uroti. Pokušaj ustanka propao je u zametku i završio procesom i smaknućem hrvatskih urotnika (i njihovih ugarskih sumišljenika) 1671. On se, uostalom, već prije slomio na Petrovoj kolebljivosti i suzdržljivosti Osmanlija, kojih je vrhovnu vlast on na kraju priznao.

Bečki je dvor uništio ostatke starih feudalnih obitelji, koje su mu priječile uspostavu apsolutne vlasti, a Hrvatsku je uže povezao u gospodarskom, prometnom i političkom pogledu s austrijskim nasljednim zemljama. Ratom što su ga Osmanlije nametnuli opsadom Beča 1683., a koji je bio završen Karlovačkim mirom 1699., ubrzo je oslobođena cijela Hrvatska do Velebita, Slavonija i veći dio Ugarske.

U tom je »bečkom ratu« sudjelovala i Venecija. Ona je već u polovici XVII. st. počela zaokruživati svoje posjede na obali i zajedno s njima prenositi ime Dalmacije na staro hrvatsko tlo. Kada se nakon 1699. učvrstila u krajevima do Velebita, rijeke Cetine i donjega Poneretavlja, nekadašnja se razdvojenost hrvatskih zemalja pojavila u novom obliku: velebitski greben odvojio je Hrvatsku od njezine kolijevke, koja je s mletačkom vlašću ponijela i ime Dalmacije. Nakon novih uspjeha Venecije u ratu s Osmanlijama 1716–18., to se ime naposljetku proširilo do onih granica unutar kojih se još i danas upotrebljava. Kako je novostečeno područje uredila kao krajinu, Venecija nije ondje uvodila kolonatski odnos; svu je zemlju proglasila 1756. vlasništvom države.

Stari se posjed i dalje raspadao na područja pojedinih autonomnih općina, od kojih se svaka upravljala prema svojemu statutu. Ta se samouprava kretala u određenim granicama i nije prelazila uski okvir mjesnih poslova. U XVII. st. unutarnje uređenje gradskih komuna dobilo je završan oblik; društvene su borbe u njima zadugo utihnule. Otkad je puk svojoj kongregi izborio ravnopravnost s plemićkim vijećem, vlastela nisu mogla po volji upravljati općinama; ona su se tada još više povukla i, sklapajući brakove samo u svojem krugu, pomalo izumirala. Usporedno s tim, iz puka se izdizao sloj bogatih pučana, građana. Venecija nije dopuštala da se u Dalmaciji razvije obrtnička proizvodnja niti je njezinoj trgovini otvorila put u svijet. U duhu merkantilizma, postupala je s njom kao s kolonijalnom zemljom; podređujući ju svojim gospodarskim interesima, nije joj ničim uzvraćala. No Dalmacijom su još uvijek prolazili važni putovi njezine trgovine s Istokom. Sudjelujući u toj mletačkoj trgovini, neki su se pučani tako obogatili da su težili povlasticama vlastele. U Hvaru su to 1685. i postigli; do tada jedinstven puk zamijenila je »zajednica građana i puka«, ali je izdvajanjem građanskoga staleža pučka kongrega izgubila značenje.

Već od sredine XV. st. težište dubrovačke trgovine bilo je na moru, a u samome je Dubrovniku dobro napredovala obrtnička proizvodnja. Oslonjena na kopnenu moć Osmanskoga Carstva, kao i na pomorsku snagu Španjolske, Republika je u XVI. st. postigla vrhunac u gosp. razvoju; tada je njezina trgovačka mornarica brojila od 170 do 200 većih brodova. Na toj je gospodarskoj podlozi izrastao sloj građanstva, koje nije imalo politička prava, ali je kulturnome stvaralaštvu Dubrovnika utisnulo građansko obilježje. Osim pothvata komediografa M. Držića da 1566. protiv oligarhijske vlasti Senata dobije pomoć Cosima I. Medicija, gospodara Firence, nije poznat ni jedan sličan pokušaj građanstva. Tek 1667., kada je Dubrovnik u strahovitu potresu zajedno s blagostanjem izgubio i znatan dio vlastele, njihov je ostatak ojačao svoje redove s nekoliko najimućnijih građanskih obitelji. Nakon potresa, u doba općenita slabljenja trgovine s Istokom i gospodarskog nazadovanja Osmanskoga Carstva, Republika se postupno opet pridizala i još je uvijek imala diplomatske umješnosti da svoj posjed od poluotoka Pelješca do Boke kotorske sa susjednim manjim otocima u cijelosti očuva i čak osigura od mletačkog susjedstva osmanskim zemljištem.

U slavonskome dijelu, što se kroz stoljeće i pol osmanske vlasti ionako posebno razvijao, tuđinci različita podrijetla dolazili su, ponajviše kupnjom, do golemih veleposjeda. Tako se Slavonija po društv. sastavu još uvijek razlikovala od Hrvatske; ondje nije bilo razmjerno brojna srednjega i nižega plemstva, nego samo nekoliko desetaka velikih posjednika, s mnoštvom bespravnih kmetova. Kada je 1745. i u većem dijelu Slavonije uveden županijski upravni poredak pod izravnom vlašću Hrvatskoga sabora i bana, plemstvo obnovljenih županija, podvrgnuto u financijskom pogledu ugarskoj vlasti, odlučilo je 1751. svoje predstavnike slati izravno i u Ugarski sabor. Od toga je doba Slavonija gotovo stotinu godina živjela dvojakim političkim životom i padala pod madžarski utjecaj.

U sličnu su se položaju našli i nekadašnji zrinsko-frankapanski posjedi u primorju od Rječine do blizu Senja. Od 1670., kada ih je bečki dvor zbog urote Zrinskoga zaplijenio, dosljedno se kidala njihova veza s hrvatskim zaleđem. Kada su 1776., u ime naknade za druga zemljišta, bili ponovno uključeni u sastav Hrvatske, grad i luka Rijeka uskoro su se našli u neobičnu položaju da kao sastavni dio Hrvatske postanu posebno autonomno tijelo pod izravnim nadzorom ugarske vlade (1779). A kako je 1786. od Rijeke i bliže okolice stvoreno Ugarsko primorje, taj se izlaz Hrvatske na more počeo smatrati madžarskim posjedom. Dijelovi Hrvatske i Slavonije, što su bili oslobođeni od Osmanlija potkraj XVII. st., a nisu naknadno ušli u sastav slavonskih županija, priključeni su Vojnoj krajini. Krajina se počela sustavno pretvarati u golem vojnički tabor, na kojem se, do uvođenja opće vojne dužnosti u drugoj polovici XIX. st., uglavnom i temeljila oružana snaga Habsburgovaca.

Dvor se posvetio u prvom redu moderniziranju upravnih, financijskih i vojnih uredaba, na kojima je počivala njegova moć. Kako mu je u tome bio smetnja ugarski staleški ustav, njegova se reformna djelatnost u hrvatskim zemljama najprije osjetila u životu Krajine, gdje te zapreke nije bilo. Pretvaranje naoružanih seljaka u redovite vojnike, koji bi pratili razvoj europske ratne vještine, stubokom je promijenilo dotadašnji način njihova života. Oni su se teško odricali povlastica i svaku novinu primali s ogorčenjem, koje bi često prešlo u otvorenu pobunu. U doba najvećih promjena 1730–55. sedam su se puta prihvatili oružja »za stare pravice« i uznemirili svu Krajinu, od Požeških gora u Slavoniji do Velebita. Gdjekad su nastojali steći pomoć u susjednih kmetova, koji su, unatoč svemu nezadovoljstvu krajišnika, željeli ipak pripasti Krajini, jer ih je obveza tlake sve više pogađala, a osim toga morali su podnositi i sve veće poreze. Njihova se suradnja očitovala u više prilika, a 1755. omogućila je izbijanje najveće seljačke bune u XVIII. st., koja je doduše uplašila povlaštene staleže, ali nije prešla granice spontanih izljeva mržnje. U nekoliko dana početkom 1755. seljaci su u Križevačkoj županiji i nedalekoj Podravini spalili više od 30 vlastelinskih kurija; no kada su podlegli plemićkoj vojsci, koja nije poštedjela ni njih ni njihovu imovinu, državna vlast prvi je put hrvatskim seljacima pružila priliku da pred posebnim kraljevskim povjerenstvom izvanrednih ovlasti iznesu svoje žalbe protiv plemstva. Na taj je način, u interesu održanja postojećega društvenog poretka i osiguranja povećanih državnih prihoda, položen temelj hrvatskom urbaru Marije Terezije iz 1774., koji je privatna urbarijalna uglavljenja zamijenio jedinstvenim zakonskim propisima za sva vlastelinstva i uklonio najteže oblike feudalnog iskorištavanja. Kako se i slavonsko selo od kraja 1754. na različitim stranama dizalo protiv svojih gospodara, težeći priključenju Krajini, ono je 1756. dobilo novi urbar, koji je kmetu odredio minimum njegova posjeda i maksimum vlastelinskih tereta.

Kada je, na poticaj dvora, Hrvatski sabor Pragmatičkom sankcijom pokrenuo 1712. pitanje o pravu nasljedstva i za žensku lozu Habsburgovaca, plemstvo je budućnost Hrvatske uže povezalo sa susjednim »unutrašnjoaustrijskim zemljama«. Tako je ono sámo pokolebalo svoju »vječnu zajednicu« s ugarskom staleškom »braćom«. Tek što se Ugarska potkraj XVII. st. oslobodila Osmanlija, madžarsko je plemstvo pokušalo zakone Hrvatske uskladiti s ugarskima i tako je ugrozilo glavni zalog njezine samostalnosti. Beč je 1715. pomogao Hrvatima ishoditi priznanje Ugarskoga sabora za njihove zakone, ali je u svojem dinastičkom interesu pristao da ih Ugarskom pragmatičkom sankcijom iz 1723. proglasi nerazdvojnim dijelom Ugarske. U doba sve osjetljivijega pritiska bečkoga prosvijećenog apsolutizma, koji je uzdrmao temelje staleške države, hrvatsko se plemstvo opet približilo madžarskomu. Ono je time prije svega branilo svoje staleške interese, ali je kao politički narod svojim staleškim povlasticama obuhvatilo i ona municipalna prava (iura municipalia) u kojima se tada izrazila politička individualnost Hrvatske.

Postupno su sazrijevali uvjeti za obnovu starih hrvatskih županija u Slavoniji, što je Marija Terezija nagovijestila 1741. izlazeći ususret željama ugarskih i hrvatskih staleža, a konačna odluka u tom smislu donesena je u travnju 1745. Te su godine bile obnovljene nekadašnje slavonske županije: Virovitička, Požeška i Srijemska, i uređene po uzoru na ugarske županije, a od 1751. slale su u Ugarski sabor po dva svoja zastupnika. Obnovom ustavnoga stanja Slavonija se sjedinila s Hrvatskom. Slavonska pak Posavina preuređena je u Vojnu krajinu, Međimurje se do 1720. razvijalo izvan Hrvatske, a tada je pripalo Ugarskoj. Područje županije dijelilo se u upravnom pogledu na okružja i kotare, na čelu s velikim i malim sudcima. Kotari su se sastojali od vlastelinstava koja su tvorila osnovne upravne i sudske jedinice. Na čelu županije bio je veliki župan, kojega je imenovao vladar, ali je glavnu riječ u upravi imao podžupan kao predstavnik domaćega plemstva. Županije su u upravnim i provincijalnim poslovima bile podvrgnute vlasti hrvatskoga bana i na taj način pridružene banskoj Hrvatskoj.

Nova vrhovna upravna ovlast, koju je Hrvatska 1767. dobila u Kraljevskome vijeću, bila je ovisna o dvoru i služila je njegovim centralizatorskim namjerama, ali je Hrvatskoj, u izvršnom pogledu, osigurala samostalnost prema Ugarskoj. Samo otpor plemstva, koje se u to doba usprotivilo uvođenju potpune vojničke uprave na području Banske krajine između Kupe i Une, ponukao je Dvor da tu hrvatsku vladu 1779. ukine i Hrvatsku podredi Ugarskome namjesničkomu vijeću.

Oslobođenjem Slavonije, Like, Pokuplja i Pounja potkraj XVII. st. nastali su povoljniji uvjeti za brži razvoj. U teritorijalno uvećanoj Hrvatskoj porastao je broj pučanstva, bilo priključenjem oslobođenih krajeva bilo migracijama, napose hrvatskog pučanstva iz Bosne i Hercegovine, te naseljivanjem stranaca, Nijemaca, Madžara, Čeha, Slovaka i dr. iz drugih dijelova Habsburške Monarhije. Budući da u oslobođenom dijelu Slavonije nije bilo domaćega plemstva, ti su krajevi potpali pod vlast Dvorske komore u Beču, koja je posjede davala u zakup, darivala ili prodavala uglavnom plemićima Nijemcima, a ovi su na te posjede naseljivali strance.

U XVIII. st. u Hrvatskoj su nastupili povoljni uvjeti za brži gospodarski razvoj. Priljevom novoga pučanstva širile su se obradive površine, najčešće krčenjem šuma i šikara te isušivanjem močvara, pa je ratarstvo postalo glavnom gospodarskom granom (uzgajali su se pšenica, proso, ječam, raž i zob, a od polovice stoljeća i kukuruz, krumpir i duhan). Vinogradarstvo je bilo razvijeno uz jadransku obalu, u Prigorju i Zagorju te između Save, Drave i Dunava. Usporedno su se razvili u Hrvatskoj gradovi, u unutrašnjosti kao nizinske tvrđave i utvrđeni gradovi (Slavonski Brod, Tvrđa u Osijeku), a uz jadransku obalu kao uvozno-izvozne luke (Rijeka, Senj, Karlobag, Zadar, Split). Gradovi su u XVIII. st. postali obrtnička, trgovačka i manufakturna središta u kojima se povećavao broj pučanstva. Osnivale su se radionice za preradbu kože, za proizvodnju papira (uz pogon u vlasništvu Zagrebačkoga kaptola, izradba posuđa u Križevcima, proizvodnja staklenih proizvoda u Gorskome kotaru, blizu Trakošćana, Varaždina i Samobora).

Reformna nastojanja bečkoga dvora postigla su vrhunac u užurbanoj djelatnosti cara Josipa II. Usporedno sa stvaranjem preduvjeta za nov društveni poredak, ukinućem kmetske ovisnosti (1785) i napose oporezivanjem svih staleža, nova je upravna podjela Ugarske nastojala razbiti povijesne tvorevine, ponikle na narodnosnoj podlozi. Tako je 1785. Hrvatske praktički nestalo; hrvatske su županije spojene s nekoliko ugarskih u zagrebačko okružje, a tako je bilo i sa slavonskim županijama, koje su uključene u pečuško okružje. Zemlje Habsburgovaca, različite po svojem etničkom sastavu i povijesnim predajama, trebale su odjednom dobiti čvrsto političko jedinstvo, koje se izrazilo i u njemačkom jeziku kao službenome. Hrvatsko se plemstvo, sa svojih 20-ak tisuća pripadnika, u tom lomu starih staleških i političkih prava još više približilo brojem mnogo jačemu madžarskome plemstvu.

Nastojanje Josipa II. da modernizira feudalni sustav i od Habsburške Monarhije stvori jedinstveno, centralistički ustrojeno carstvo s njemačkim obilježjem (→ jozefinizam) doživjelo je potpun slom povlačenjem većine reformi, pa je u Ugarskoj i u Hrvatskoj tijekom 1790. iznova uspostavljeno ustavno stanje. Zbog bojazni od obnove apsolutizma, hrvatsko plemstvo, koje se također snažno protivilo smanjenju svojih staleških i političkih prava, i politici centralizacije i germanizacije, pokušalo se tada čvršće povezati s brojčano mnogo jačim madžarskim plemstvom. Hrvatski je sabor 1790. donio odluku da se uprava u zemlji privremeno, tj. do sjedinjenja Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom i »Turskom Hrvatskom«, podvrgava Ugarskomu namjesničkomu vijeću, odnosno Ugarskomu saboru (ustupljeno mu je i pravo razrezivanja poreza). Žrtvujući, uz određene uvjete, znatan dio hrvatske autonomije, hrvatsko se plemstvo nije tom prilikom načelno odreklo prava na samostalnu vladu.

Hrvati pod osmanskom vlašću

Osmanlije su 1525. proširile područje Bosanskoga sandžaka stvaranjem »vilajeta Hrvati« na području uže jezgre staroga hrvatskoga kraljevstva, koji je (1537) uključen u Kliški sandžak. Širenje Bosanskoga sandžaka prema sjeverozapadu potrajalo je još 20-ak god., do osnutka sandžaka Začasna (Čazmanski) 1557., a nakon toga, prodorima na prostoru između Une i Kupe, do oko 1590. i osnivanja sandžaka sa sjedištem u Bihaću.

Bosanski ejalet (→ bosanski pašaluk) od 1580., kao vojno-upravna jedinica najvišega ranga, obuhvatio je, osim Bosne i Hercegovine, od hrvatskih područja Zagoru, Liku, Slavoniju, Srijem i područja onkraj Drave i Dunava, pa se tako u okvirima Carstva našla većina Hrvata.

U ranome razdoblju, do oko 1530., Osmanlije su pustošili i razarali ljudski i materijalni, pa i kulturni potencijal većine hrvatskih krajeva, osobito onih u sastavu staroga hrvatskoga kraljevstva. U krajevima pod osmanskom vlašću počeo se u većoj mjeri širiti i islam, pa je već oko 1500. blizu polovice stanovništva Bosanskoga sandžaka, te sjevernih i istočnih dijelova Hercegovačkoga sandžaka bilo islamizirano. Nakon osvojenja znatnih dijelova Hrvatske, i u dinarskoj regiji i na prostoru današnje Slavonije i Srijema, pojačan je 1530. porezni pritisak, a kontribucija od približno jednoga dukata po selištu (uz desetinu i pristojbe spahijama) uvećana je glavarinom za odrasle muškarce. Ona je privremeno nametnuta i stočarima Vlasima. No za one koji su ostali na svojim baštinama to je značilo pritisak koji se često nije moglo podnijeti, pa se islamizacija pokazala jedinim načinom olakšanja financijsko-gospodarskoga položaja. Druga je mogućnost bila prodaja prava na zemlju imućnijima, obično muslimanima, kako bi otpao dio nameta. Katolike u zapadnim dijelovima Hercegovačkoga sandžaka ti procesi nisu toliko pogađali, jer su više živjeli od stočarstva i imali vlaški status (plaćanje novčanoga paušala i elementi mjesne samouprave).

U razdoblju do 1590. osobito su se razvila gradska naselja kakvih ni po veličini ni po gospodarskim djelatnostima prije nije bilo. Izrazito istočnjački tip grada u svojoj osmansko-turskoj inačici potpuna je novost, kako s obzirom na pravni status, urbanistička obilježja i tip gradske uprave, tako i s obzirom na elemente islamske kulture i civilizacije. Razvoj gradova pratila je i islamizacija, putem smanjivanja kršćanskih četvrti, bijega seljaka u grad, doseljenja zarobljenika-konvertita, propadanja ili prenamjene crkava. Žarištima kršćanskoga vjerskog i kulturnog života sve su više postajali samostani. Tim je promjenama najviše bilo pogođeno sjedilačko ratarsko katoličko pučanstvo, manje stočarski, a ponajmanje pravoslavni, pretežno stočarski živalj, koji je upravo u tom razdoblju, od 1520-ih do 1550-ih, kolonizirao opustjele krajeve današnjih sjeverozapadnih dijelova BiH i susjedna područja u Hrvatskoj. Uz islamizaciju, određen je broj katolika prešao na pravoslavlje, jer je Srpsko-pravoslavna crkva, kao suradnik osmanske vlasti, isticala prava na jurisdikciju i prihode od katolika, kao i zbog nedostatka katoličkih svećenika (ti su se procesi nastavili i u XVII. st.; manji se broj prijelaza mjestimice dogodio i u obrnutu smjeru). U Slavoniji nije bilo gospodarsko-financijskih pobuda za islamizaciju, no uz slom dotadašnjega crkvenog ustroja i još slabu nazočnost franjevaca, u velikoj se mjeri proširio kalvinistički oblik reformacije.

Sljedeće je razdoblje započelo snažnim navalama beglerbega Hasan-paše Predojevića na središnjem dijelu fronte u Pokuplju. Nakon pada Bihaća 1592. Hasan-paša je pokušavao zauzeti Sisak, pri čemu je izgubio život, a vojska mu je velikim dijelom bila uništena (22. VI. 1593). Tada se učvrstio sustav odžakluka kao nasljednog izvora prihoda, koji je proizišao iz nasljednoga posjeda vlaških starješina. Najprije se (bez Slavonije i Srijema) nakon 1593. razvio spahijski odžakluk-timar, a zatim, oko 1630., i gotovinski odžakluk, stalni izvor plaće kapetanijske vojske.

Kapetanije, formirane u prvoj polovici XVI. st., bile su vojne ustanove. Starih je kapetanija bilo razmjerno malo, a ovlasti kapetana prostirale su se nad vrlo širokim teritorijem (gradiški je kapetan 1540. tvrdio da je »Croatiae dominus«). U XVII. st. počele su se osnivati kapetanije po analogiji s odžakluk-timarima, a bilo ih je mnogo više, opsegom su bile znatno manje i nisu više bile organizirane uz plovne rijeke. U polovici 1630-ih one su se počele financirati iz stalnih izvora gotovinskih prihoda, koji su se također nazivali odžaklucima.

Sedamnaesto je stoljeće bilo doba živih unutarnjih seoba, o kojima se vrlo malo zna. Njih su dijelom prouzročili ratovi, osobito Kandijski, a dijelom socijalni i gospodarski čimbenici. Čini se da su osobito živi bili seobeni pokreti 1620-ih, kada su se mnogobrojne skupine kršćanskoga življa iz jadranskoga zaleđa i različitih dijelova Bosne te muslimanskoga gradskoga stanovništva preseljivale na područja sjeverno od Save. Tada su se, vjerojatno već prije povlačenja katolika s princom Eugenom Savojskim, u većem broju u Slavoniju naseljivali Šokci. Opustjele zemlje kršćanske raje došle su u ruke muslimanskih vojnika i građana kao čitluci, na kojima su novi doseljenici radili pod težim uvjetima od starih uživatelja, što je vodilo jačim socijalnim suprotnostima.

Posljednje je razdoblje obilježeno demografskom, gospodarskom i kulturnom »kontrakcijom«, zbog smanjivanja teritorija i velikih ratnih gubitaka. I ratovi u XVIII. st. poticali su seobe, ali u nešto manjem opsegu. Bilo je i nerijetkih povrataka s područja kršćanskih država u osmansku Bosnu. Posljedice su bile višestruke i dalekosežne. Oslobođenjem Slavonije, Like, Pokuplja i Pounja ti su se krajevi uključili u Hrvatsku.

Hrvatska u XIX. i na početku XX. st

God. 1797., nakon pada Venecije, u sastavu Habsburške Monarhije našle su se bivša mletačka Istra, Dalmacija s otocima i Boka kotorska. No, austrijska se vlast na spomenutim područjima uspjela održati samo do 1805. Nakon toga Dalmacija, a od 1809. i cijela Istra, kao i područje Hrvatske južno od Save, došli su pod francusku upravu, koja se 1806. protegnula i na Dubrovačku Republiku, formalno ukinutu 1808. God. 1809. ta su područja uključena u tzv. Ilirske pokrajine. Francuske su vlasti izjednačile stanovništvo u pravima i obvezama prema državi, a ukinule su i feudalnu sudbenost. Iako je na taj način uklonila staleške razlike, francuska uprava, nastojeći zadobiti podršku plemstva, nije dokinula dotadašnje obveze seljaka prema vlasteli, tumačeći ih kao obveze privatnopravne naravi. Seljaci u Dalmatinskoj zagori proglašeni su 1806. vlasnicima zemlje koju su do tada obrađivali kao državnu, no kolonatski je odnos, u cjelini uzev, ostao netaknut. Francuska vlast provela je modernizaciju u upravi i u školstvu te nastojala poboljšati gospodarske i kulturne prilike, napose širih slojeva, nastojeći pritom javnomu životu utisnuti hrvatsko obilježje. Tijekom 1813. dijelove Hrvatske pod vlašću Francuza postupno je zauzela austrijska vojska. Bio je to kraj Ilirskih pokrajina, koje su iste godine kao Kraljevina Ilirija uključene u sastav Habsburške Monarhije. Tek 1822. dio Hrvatske južno od Save, u kojem je u međuvremenu bio obnovljen feudalni sustav, priključen je Hrvatskoj.

Centralistička i unifikacijska nastojanja bečkoga dvora u razdoblju Josipa II. dala su snažan poticaj razvoju madžarskoga nacionalnoga pokreta, koji je nakon 1790. težio pretvaranju Ugarske u jedinstvenu madžarsku državu. Nastojeći očuvati autonomiju Hrvatske i Slavonije, hrvatsko se plemstvo počelo suprotstavljati politici madžarizacije, koja se posebno izražavala na jezičnome planu, u nastojanju Ugarskoga sabora da u javni život u Hrvatskoj postupno uvede madžarski jezik. No do 1830. borba hrvatskoga plemstva za očuvanje hrvatske autonomije sa značajkama državnosti imala je uglavnom obrambeni značaj. Tek nakon 1830., u razdoblju koje je prethodilo pojavi hrvatskoga nacionalnoga pokreta, hrvatsko je plemstvo počelo nastupati s jasno iznesenim zahtjevima za očuvanje hrvatske autonomije u okviru Ugarske, pozivajući se pritom na hrvatsko državno pravo. U svojoj Disertaciji iz 1832., prvoj političkoj brošuri pisanoj na hrvatskom jeziku, grof J. Drašković izrazio je zahtjev za stvaranjem samostalne Velike Ilirije u sastavu Habsburške Monarhije i u tijesnoj povezanosti s Ugarskom. God. 1835. započelo je, s osloncem na bečki dvor, novo razdoblje u političkom i kulturnom životu Hrvata. Lj. Gaj pokrenuo je novine (s književnim prilogom), potom je otvorena tiskara i prihvaćen novi pravopis, a 1841., kao odgovor na političko organiziranje madžarona, osnovana je Ilirska stranka, koja se nakon zabrane ilirskog imena 1843. prozvala Narodnom strankom. (→ hrvatski narodni preporod)

Od 1845., nakon što je propao pokušaj madžarona da uz pomoć seljačkoga plemstva ovladaju Hrvatskim saborom, u Hrvatskom je saboru djelovala čvrsta narodnjačka većina, koja je nepokolebljivo zastupala program očuvanja političke samostalnosti Hrvatske u okviru Ugarske. God. 1847. ta je većina proglasila hrvatski jezik službenim.

Hrvatski nacionalni pokret dosegnuo je vrhunac kada je u ožujku 1848. u Habsburškoj Monarhiji izbila revolucija. Tijekom ožujka hrvatsko konzervativno plemstvo isposlovalo je imenovanje baruna J. Jelačića (→ jelačić, josip) za hrvatskoga bana, a 25. III. Velika narodna skupština u Zagrebu prihvatila je Narodna zahtijevanja, liberalno-demokratski politički program preporodnoga pokreta. Zahtijevanja su isticala težnju za punom političkom samostalnošću Hrvatske, premda nisu isključivala mogućnost državnopravne veze s Ugarskom. Svojom okružnicom od 19. IV. Jelačić je formalno prekinuo svaku vezu s tek uspostavljenom samostalnom madžarskom vladom, no konačna je odluka o vezi Hrvatske s Ugarskom prepuštena Hrvatskomu saboru.

Na početku hrvatskoga pokreta 1848. narodnjaci, na čelu s Jelačićem, nisu odbijali mogućnost očuvanja uže državnopravne veze između Hrvatske i Ugarske, ali su kao uvjet isticali potrebu njezine preobrazbe u federaciju ravnopravnih naroda. Zakoni što ih je tijekom travnja 1848. donio Ugarski sabor, koji su nijekali hrvatsku autonomiju, utjecali su na promjenu politike narodnjaka u smjeru austroslavizma. Tu su politiku zastupali predstavnici Hrvatskoga sabora na Slavenskome kongresu u Pragu početkom lipnja 1848., a u skladu s njom Hrvatski je sabor u to doba donio zaključak (Zakonski članak XI) u kojem je istaknuta neovisnost Hrvatske u odnosu na Ugarsku. U sastavu Habsburške Monarhije Hrvatska bi imala punu autonomiju u svim poslovima, osim u pitanjima financija, vojske, trgovine i vanjskih poslova, za koje bi bila nadležna vlada, odnosno parlament ustrojen za cijelu Monarhiju.

Značaj hrvatsko-madžarskih odnosa tijekom 1848. bitno je ovisio o stanju austrijsko-madžarskih odnosa. Zato je na početku lipnja, kada se bečkomu dvoru činila mogućom nagodba s Madžarima, vladar prihvatio zahtjev madžarske vlade da se Jelačić liši časti hrvatskoga bana i da se odbiju sve odluke koje je o državnopravnom položaju Hrvatske u međuvremenu bio donio Hrvatski sabor. Istodobno, na poticaj madžarske vlade, a uz posredovanje nadvojvode Ivana, došlo je do pokušaja pregovora s Hrvatima. U takvim je prilikama Hrvatski sabor iznio svoje uvjete za nagodbu s Madžarima, ne odrekavši se pritom svojega zahtjeva da vojska, vanjski poslovi, financije i trgovina budu zajednički poslovi za cijelu Monarhiju. Sabor je kao svoje istaknuo i zahtjeve ugarskih Srba. No mogućnost postizanja dogovora s Madžarima propala je zbog neslaganja oko zajedničkih poslova s Austrijom, odnosno oko osnutka srpske Vojvodine i njezina saveza s Hrvatskom. Nakon toga postalo je jasno da se odluka o budućnosti hrvatsko-madžarskih državnopravnih odnosa može donijeti samo na bojištu, što je bilo i u interesu dinastije, koja je nakon izbijanja madžarske revolucije pokušavala slomiti madžarski nacionalizam sučeljujući ga s hrvatskim.

Na početku ožujka 1849., pošto je rastjeran austrijski parlament, za cijelu je Habsburšku Monarhiju proglašen oktroirani ustav, koji ju je definirao kao jedinstvenu Austrijsku Carevinu, sastavljenu od jedinstveno uređenih krunovina s vlastitim zakonodavnim tijelima i vrlo uskom autonomijom. Od liberalnih načela iz 1848. ustav je prihvatio ukidanje feudalnih odnosa, jednakost pred zakonom kao i ona načela koja su bila bitna za uvođenje kapitalističkih odnosa u gospodarstvu, odnosno za funkcioniranje moderne uprave i sudstva. Po načinu na koji je donesen, kao i po svojem sadržaju, koji je u osnovi nijekao nacionalne težnje izražene za Revolucije, ustav iz ožujka 1849. bio je znak da je bečki dvor odlučio obnoviti apsolutizam. Iako je oktroirani ustav formalno ostao na snazi do 31. XII. 1851., bečki je dvor nastojao stvoriti jedinstvenu, centralistički uređenu Carevinu s njemačkim obilježjem. S tim u svezi on je već prije ukinuća ustavnoga stanja započeo provoditi niz reformi, kako bi se uspostavila moderna, politička i financijska uprava i porezni sustav te razgradile preostale feudalne strukture u gospodarstvu, sudstvu, školstvu te vojsci, policiji i žandarmeriji. Reformama nametnutima »odozgo« trebalo je izgraditi moderno građanstvo. Pritom je građanstvu bilo uskraćeno pravo sudjelovanja u donošenju političkih odluka.

Iako je oktroiranim ustavom potvrđen raskid državnopravne veze između Hrvatske i Ugarske, zahtjev za njegovo proglašenje u Hrvatskoj nailazio je na snažan otpor, napose među članovima Banskoga vijeća, prve samostalne hrvatske vlade uspostavljene 1848. Pod pritiskom bečkoga dvora, u uvjetima opasnosti od moguće vojne intervencije, oktroirani je ustav ipak bio proglašen. Nade u mogućnost preobrazbe Habsburške Monarhije u federaciju ravnopravnih naroda u tim su se uvjetima postupno gasile, iako ih je skupina oko lista Slavenski jug gajila sve do početka 1850. Hrvatska se politika teško mirila s tim da je politika austroslavizma u takvim okolnostima neostvariva.

U Hrvatskoj, koja je pripadala među najnerazvijenije dijelove Habsburške Monarhije, modernizacijske promjene što ih je tijekom 1850-ih nametnuo bečki dvor uspjele su ukloniti ostatke feudalnoga sustava na svim područjima društvenog života i stvoriti pretpostavke za razvoj građanskog društva, ali one nisu bile u skladu s razvojnim potrebama hrvatskoga građanstva, pa ih ono nije moglo slijediti. Samo su uskim slojevima pojedinih socijalnih skupina uspjeli osigurati materijalni, odnosno društveni prosperitet. U svim je slojevima društva prevladavalo uvjerenje da je modernizacija nametnuta iz Beča donijela opće pogoršanje životnih uvjeta. Uz to je sastavni dio modernizacije bila germanizacija, sustavno sprječavanje svake političke akcije i onemogućivanje razvoja nacionalne kulture, pri čemu su bile primjenjivane stroge represivne mjere. Zato je razumljivo olakšanje koje je u Hrvatskoj nastalo kada su se u drugoj polovici 1859. i na početku 1860. osjetili prvi znakovi ukidanja neoapsolutizma.

Iskustvo s neoapsolutizmom odlučujuće je utjecalo na oblikovanje pravaštva i jugoslavizma kao hrvatsko nacionalno integracijskih ideologija koje će od početka 1866. do polovice 1890-ih u svojem izvornom obliku, na različite načine, utjecati na politički, društveni i kulturni život u banskoj Hrvatskoj (→ pravaštvo; južnoslavenska ideja).

Nakon uspostave ustavnoga stanja 1860. hrvatska se politika ponovno suočila s pitanjem uređenja državnopravnih odnosa s Ugarskom, ali i s pitanjem svojega položaja u Habsburškoj Monarhiji, koja se prema Listopadskoj diplomi, odnosno prema Veljačkomu patentu, trebala preoblikovati u centralistički uređenu federaciju. Hrvatski sabor 1861., u kojem je većinu imala Narodna stranka, donio je zaključak prema kojem Hrvatska pristaje na realnu uniju s Ugarskom (Hrvatska je još 1848. prekinula svaku vezu s Kraljevinom Ugarskom) pod uvjetom da joj ona unaprijed prizna samostalnost, stvarnu i virtualnu teritorijalnu cjelovitost, kao i autonomiju u unutarnjoj upravi, sudstvu, školstvu i crkvenim poslovima. Unionistička se manjina zauzimala za uspostavu realne unije s Ugarskom bez ikakvih uvjeta. Samo su A. Starčević i E. Kvaternik izrazili stajalište o Hrvatskoj kao samostalnoj državi izvan okvira Habsburške Monarhije, ali pod vlašću Habsburgovaca (→ starčević, ante; kvaternik, eugen).

Uvjerenje u nužnost priznanja zajedničkih poslova s Austrijom izazvalo je privremeni raskol u Narodnoj stranci, pa je iz stranke 1863., na čelu s I. Mažuranićem, istupio dio narodnjaka i okupio se u Samostalnu narodnu stranku, koja je pokušavala postići sporazum s Austrijom prije nego li se ona nagodi s Ugarskom. U politici samostalaca, koji su surađivali s vladom Antona Schmerlinga, značajnu je ulogu imala procjena da bi sporazum s Austrijom mogao osigurati sjedinjenje Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Kao predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije, zapravo hrvatske vlade, osnovane u listopadu 1861. sa sjedištem u Beču, Mažuranić je smatrao da će se prostor hrvatske politike bitno smanjiti ako se pitanje državnopravnih odnosa između Hrvatske i Ugarske bude rješavalo onda kada Madžari na kraju ipak popuste i pristanu na sporazum s krunom. Iako se Narodna stranka odlučno izjašnjavala protiv politike samostalaca, izražavajući raspoloženje većine hrvatskog stanovništva, ona je i sama ubrzo prihvatila Mažuranićev koncept. Na saboru 1866., koji je zasjedao uoči sklapanja Austro-ugarske nagodbe, ideju o priznanju zajedničkih poslova između Hrvatske i Austrije jednodušno su zastupali svi narodnjaci. No njihov je zaokret prema Austriji došao prekasno. Pripreme za sklapanje Austro-ugarske nagodbe, iz kojih je Hrvatska bila posve isključena, već su bile u punome tijeku.

Nakon uspostave dualizma 1867. Hrvatska se našla u prilikama u kojima više nije mogla birati. Dogovor s Madžarima trebalo je postići po bilo koju cijenu, jer je o njemu ovisila stabilnost uređenja države prema Austro-ugarskoj nagodbi. Pošto je 1867. propao pokušaj Narodne stranke da se bez prethodnih uvjeta dogovori s madžarskom vladom o hrvatskoj autonomiji, u Hrvatskoj su provedeni nasilni izbori, koji su u Sabor doveli unionističku većinu. Ta je većina pristala na sve madžarske prijedloge i sklopila 1868. Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Nagodbom je Hrvatska priznata kao »politički narod«, tj. kao politički subjekt, koji ima pravo na ostvarenje teritorijalne cjelovitosti (osim u slučaju Rijeke) te pravo na samostalnost u unutarnjim poslovima, sudstvu, školstvu i vjersko-crkvenim poslovima. Hrvatski je jezik prihvaćen kao isključivi službeni jezik u Hrvatskoj, i to ne samo u organima autonomne vlade nego i u ustanovama zajedničke vlade. No hrvatski je ban bio podređen madžarskome ministru predsjedniku, a isključivu ovlast u pitanjima financija dobila je madžarska vlada, odnosno zajednički sabor.

Narodna je stranka povela odlučnu borbu protiv Hrvatsko-ugarske nagodbe, koja je 1871. dovela do pada Rauchova režima i pobjede narodnjaka na izborima. U okolnostima postupnoga učvršćenja dualizma njezina je borba protiv nagodbenoga sustava postala iluzornom, kao što je to, uostalom, bio i pokušaj E. Kvaternika da ustankom u Rakovici 1871. postigne oslobođenje Hrvatske. U tim okolnostima Narodnoj stranci nije preostalo ništa drugo nego priznati Nagodbu i pristupiti pregovorima o njezinoj reviziji, na koju je madžarska vlada pristala u interesu stabilizacije prilika u ugarskom dijelu Monarhije. Revizijom Nagodbe 1873. paušalni iznos, predviđen za pokrivanje troškova autonomne uprave, pretvoren je u postotak (45%) od ukupnih prihoda iz Hrvatske, postignuto je jamstvo da se Hrvatski sabor mora sazvati u roku od tri mjeseca nakon njegova raspuštanja, a preciznije je definirano područje djelatnosti hrvatskoga ministra u zajedničkoj vladi. Iste je godine započeo proces razvojačenja Vojne krajine, koja je 1881. priključena Hrvatskoj i Slavoniji.

Kada je 1860. u Habsburškoj Monarhiji uvedeno ustavno stanje, stvoreni su uvjeti za razvoj nacionalnoga pokreta u Dalmaciji, koji je u 1870-ima postigao znatan uspjeh pobjedom Narodne stranke na izborima za Dalmatinski sabor. Tijekom 1860-ih postupno su sazrijevali uvjeti i za početak nacionalnoga pokreta u Istri, koji je u 1870-ima, kada je vodstvo pokreta postupno preuzimala građanska inteligencija, dobio veći zamah. Istodobno se nacionalno gibanje počelo osjećati i kod Hrvata u Podunavlju (među Bunjevcima i Šokcima).

Nakon revizije Nagodbe Narodna stranka, koja je u svoje redove prije toga bila prisiljena primiti dio unionista, preuzela je vlast u Hrvatskoj. Na čelu s I. Mažuranićem, koji je 1873. bio postavljen za hrvatskoga bana, narodnjaci su u razdoblju do 1875. proveli liberalne reforme potrebne za razvoj modernoga građanskog društva. Na svim je razinama uprava odijeljena od sudstva, donesen je zakon o tisku i zakon o pravu na okupljanje. Nadalje, zakonski je olakšano neobvezno ukidanje kućnih zadruga, odnosno njihovo postupno prilagođivanje građ. pravu, a omogućeno je i uređivanje ostataka feudalizma u posjedovnim odnosima. God. 1874. uvedena je opća obveza pohađanja osnovne škole, pri čemu je Crkvi oduzeto pravo nadzora nad osnovnom izobrazbom. Nakon osnutka Akademije 1866 (→ hrvatska akademija znanosti i umjetnosti), u Zagrebu je 1874. otvoreno Sveučilište, osnutak kojega je vladar odobrio već 1869. Modernizacijska nastojanja Mažuranićeve vlade uskoro je zaustavila madžarska vlada, koja je nakon 1875. sustavno kočila Mažuranićeva nastojanja u smjeru učvršćenja i postupnoga proširenja hrvatske autonomije. Pojačani pritisak madžarske vlade na hrvatsku autonomiju bio je osnovni razlog Mažuranićeve ostavke, ali i razlog podjele Narodne stranke, iz koje se 1880. izdvojila skupina političara na čelu s F. Račkim. Ta skupina, koja je uživala potporu J. J. Strossmayera, osnovala je Neodvisnu narodnu stranku, koja se najprije zauzimala za dosljedno provođenje Nagodbe, a od 1884. za njezinu reviziju u duhu subdualizma, odnosno trijalizma.

Politika madžarizacije, koja se nakon 1875. očitovala u sustavnome kršenju odredbi Hrvatsko-ugarske nagodbe, u pokušajima uvođenja madžarskog jezika u zajedničke ustanove na području Hrvatske, izazvala je 1883. demonstracije u Zagrebu, koje su uskoro prerasle u protumadžarski pokret širih razmjera. Pošto je pokret ugušen, madžarska je vlada u odnosu prema Hrvatskoj zauzela još oštriji kurs. Na položaj hrvatskoga bana postavila je K. Khuena-Héderváryja, političara iz redova vladajuće madžarske Liberalne stranke, koji je trebao »pacificirati« Hrvatsku, tj. pripremiti teren za integraciju Hrvatske u Ugarsku. U dva desetljeća svoje vladavine (1883–1903), Khuen-Héderváry oslanjao se na Narodnu stranku, koju je u kratkome vremenu uspio pretvoriti u poslušnu režimsku grupaciju. Potporu je našao i u srpskim političkim snagama u Hrvatskoj, koje su se nakon približavanja Srbije Austro-Ugarskoj 1881. priklonile režimu. Na političku orijentaciju Srba u Hrvatskoj u 1880-ima bitno je utjecao i hrvatsko-srpski sukob, koji se napose od polovice 1870-ih počeo sustavno zaoštravati na pitanju »političkoga naroda«, tj. na pitanju isključivoga nositelja prava na hrvatsku državnost, te na pitanju pripadnosti Bosne i Hercegovine, koje je postalo posebno aktualnim nakon njezine okupacije 1878. Spregu srpske politike s Khuenovim režimom potaknuo je i razvoj pravaškoga pokreta, koji je između 1883. i 1887. doživio vrhunac.

U 1880-ima i srpsko građanstvo u Dalmaciji nastojalo je voditi sličnu politiku. God. 1879. srpski zastupnici iz redova Narodne stranke, koja je do tada okupljala i Hrvate i Srbe, napustili su zajednički stranački klub u Zemaljskome saboru i započeli surađivati s talijanašima. To je donekle zakočilo zamah hrvatskoga nacionalnoga pokreta u Dalmaciji, ali ga nije moglo zaustaviti. Prelaženje općina u hrvatske ruke i dalje se nastavilo, a uglavnom je bilo završeno do 1882. i poraza autonomaša na izborima u Splitu. Nakon 1880., kada je hrvatski jezik uveden kao nastavni u splitsku gimnaziju, ubrzao se i proces pohrvaćivanja srednjih škola. Do 1887. gotovo cjelokupno dalmatinsko školstvo dobilo je hrvatsko obilježje. Već 1872. hrvatski se jezik uvodio u vanjsku službu upravnih i sudskih oblasti, a 1883. hrvatski je postao službeni jezik Zemaljskoga sabora i saborskih odbora, no austrijska se vlada odlučno protivila njegovu uvođenju u vanjsku i unutarnju upotrebu u državnim uredima, pokušavajući na različite načine nametnuti njemački kao isključivi službeni jezik državnih ustanova. Učvršćenje dualističkoga sustava, izričito protivljenje dalmatinskih Srba nakon 1879., kao i činjenica da je Narodna stranka, pripadajući vladinoj većini u austrijskom parlamentu, počela voditi politiku malih ustupaka (»mrvica«), uvjetovali su promjenu njezine politike u svezi s pitanjem sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Iako od njega načelno nije odustala, Narodna stranka prestala ga je isticati, o čemu svjedoči i to da se u razdoblju između 1877. i 1894. zahtjev za sjedinjenjem nije našao ni na jednoj saborskoj adresi. Hrvatska većina u Zemaljskome saboru vodila je odlučnu borbu za promjenu izbornoga sustava, koji je i nakon izborne reforme iz 1897. ostao takav da je Talijanima u javnome životu osiguravao utjecaj nerazmjeran njihovoj zastupljenosti na dalmatinskome području.

Khuenova politika u Hrvatskoj težila je slamanju obiju hrvatskih oporbenih grupacija. Na udaru njegova režima našle su se zato Stranka prava, radikalna oporbena grupacija koja je isticala pravo Hrvatske na državnu samostalnost izvan okvira Monarhije, i Neodvisna narodna stranka, umjerena oporbena skupina koja se u osnovi zauzimala za hrvatsku državnost u okviru preuređene Monarhije. Izbornim nasiljima i saborskim poslovnikom, kao i nizom represivnih mjera, Khuen-Héderváry je do kraja 1880-ih uspio slomiti Stranku prava i Neodvisnu narodnu stranku, pri čemu mu je pomoglo to što su one bile u žestoku sukobu oko koncepcije rješavanja hrvatskoga pitanja pa zbog toga nisu mogle ostvariti nikakvu suradnju. Sukob među hrvatskom oporbom nije prevladan ni nakon što su 1894. obje stranke prihvatile istovjetan politički program, prema kojemu bi se pitanje hrvatske državnosti rješavalo u okviru preuređene Habsburške Monarhije. Suradnju hrvatske oporbe nisu potaknuli ni sve glasniji zahtjevi mlade hrvatske, ali i srpske građanske inteligencije, koja se, od 1897. okupljena oko S. Radića i S. Pribićevića, zauzimala za stvaranje snažne fronte otpora Khuenovu režimu. Kada je 1895. u Stranci prava došlo do raskola (iz stranke se odvojila skupina koja se prozvala Čistom strankom prava, s A. Starčevićem i J. Frankom), dio nekadašnje Stranke prava, koji se prozvao Maticom stranke prava, počeo se približavati Neodvisnoj narodnoj stranci, što je dovelo do stvaranja koalicije, koja je na izborima održanima 1897. postigla značajan rezultat.

Osuđujući isključivo državnopravnu politiku hrvatske oporbe i njezino sukobljavanje sa Srbima, mlada hrvatska građanska inteligencija, školovana u Pragu i nadahnuta demokratskim idejama T. G. Masaryka, koja se prozvala Naprednom omladinom, približila se stajalištima Socijaldemokratske stranke, što se pojavila 1895. nastojeći zastupati političke interese ne samo radništva nego i malih obrtnika i seljaka.

Borba za financijsku samostalnost Hrvatske na prijelazu iz XIX. u XX. st. doživjela je vrhunac u narodnom pokretu 1903. U prerastanju skupštinske akcije u protumadžarski pokret širokih razmjera bitnu je ulogu, uz socijaldemokrate, imala Napredna omladina, koja je uspjela pokrenuti šire slojeve u gradovima i na selima. Pokret je naišao na snažan odjek u Dalmaciji, gdje su političari potkraj 1903. pokušali preuzeti inicijativu u rješavanju hrvatskoga pitanja. Za razliku od političara u Hrvatskoj i Slavoniji, koji su hrvatsko pitanje do tada nastojali rješavati koncentrirajući se ponajprije na problem njezina odnosa prema Ugarskoj, dalmatinski političari, na čelu s F. Supilom i A. Trumbićem, nastojali su ga riješiti uzimajući u obzir širi kontekst aktualnih zbivanja. Držeći da je njemački »prodor prema istoku« glavna opasnost za sve narode na tome putu, nastojali su Hrvate, Srbe i Talijane uvjeriti u potrebu suradnje protiv njemačke politike. Sukob između Italije i Austro-Ugarske kao i promjena u vanjskoj politici Srbije nakon državnog udara 1903 (tj. napuštanje politike oslanjanja na Austro-Ugarsku) išli su im pritom na ruku. U slučaju Habsburške Monarhije, zajednički istup protiv njemačkog »prodora na istok« podrazumijevao je uključivanje svih opozicijskih snaga iz svih hrvatskih zemalja u borbu protiv dualizma. To je značilo pružiti potporu politici madžarske opozicije, koja je od kraja XIX. st. počela nastupati sa zahtjevom potpunog osamostaljenja Ugarske, uzrokujući krizu dualizma koja se 1903. počela zaoštravati na pitanju zahtjeva za stvaranje madžarske vojske i gospodarskog osamostaljenja Ugarske. Procjena je bila da bi madžarska oporba, ako joj hrvatska politika pomogne da dođe na vlast u Ugarskoj i kada ona ostvari svoje ciljeve, bila spremna riješiti hrvatsko pitanje.

Nositelji političkoga koncepta koji se nazvao politikom »novoga kursa« predviđali su da se hrvatsko pitanje rješava etapno, polazeći od postojećega državnopravnoga položaja Hrvatske. Zato su na prvome mjestu navodili zahtjev za sanaciju povrjeda Nagodbe i provođenje reformi u liberalnome duhu radi demokratizacije političkoga života. Politika »novoga kursa« predviđala je proširenje hrvatske autonomije u smislu osiguranja financijske samostalnosti, a nakon toga bi, u skladu s Hrvatsko-ugarskom nagodbom, došlo do sjedinjenja Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Ta je politika sadržavala i zamisao o stvaranju južnoslavenske države, no ona nije ulazila u njezine primarne političke ciljeve.

Politiku »novoga kursa« prihvatile su sve hrvatske i srpske oporbene grupacije osim frankovaca i Radićeve Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS). Na sastanku predstavnika hrvatskih oporbenih grupacija iz banske Hrvatske i Dalmacije održanome početkom listopada 1905. u Rijeci prihvaćena je Riječka rezolucija, kojom je izražena potpora borbi Madžarske koalicije za personalnu uniju. Desetak dana poslije, na sastanku održanome u Zadru, politiku »novoga kursa« prihvatile su i srpske oporbene grupacije, uvjetujući svoj pristanak priznanjem ravnopravnosti srpskoj narodnosti u Hrvatskoj. Na kraju su se politici »novoga kursa« priključili i dalmatinski Talijani. Potkraj 1905. zagovornicima politike »novoga kursa« u banskoj Hrvatskoj pošlo je za rukom stvoriti Hrvatsko-srpsku koaliciju, grupaciju stranaka koja je na izborima održanima u svibnju 1906. iznijela pobjedu. Potkraj srpnja, nakon mnogobrojnih teškoća, Hrvatsko-srpska koalicija preuzela je vlast. No u tome trenutku politika »novoga kursa« više nije imala nikakvih izgleda da se ostvari u praksi. Prije nego što je Koalicija preuzela vlast, Madžarska je koalicija postigla sporazum s krunom, odustavši, barem samo privremeno, od zahtjeva za personalnom unijom. Povratak na dualističku politiku odmah se odrazio na odnose između dviju koalicija, koji su od početka njihove suradnje bili prilično zategnuti. Madžarska je vlada tek u svibnju 1907. poduzela političku akciju (»željezničarska pragmatika« o uvođenju madžarskoga jezika kao službenoga na hrvatskim prugama) kako bi srušila Hrvatsko-srpsku koaliciju s vlasti, što joj je na kraju i uspjelo. U međuvremenu, borbu protiv Hrvatsko-srpske koalicije vodili su frankovci, uz potporu velikoaustrijskoga kruga, koji se pokušavao učvrstiti u Hrvatskoj. J. Frank i dio vodstva Starčevićeve stranke prava na čelu s I. Kršnjavim (koji je iz madžaronskih redova prešao frankovcima) zagovarao je od 1906. ideju o »Velikoj Hrvatskoj u Velikoj Austriji«. Gotovo istodobno, akcijom vrhova Monarhije, uz potporu velikoaustrijskoga kruga, »novi kurs« slomljen je i u Dalmaciji. Slom politike »novoga kursa« ni u banskoj Hrvatskoj ni u Dalmaciji nije doveo do potpunoga prekida suradnje između hrvatske i srpske politike, premda je aneksija Bosne i Hercegovine 1908. bila golemo iskušenje za odnose između hrvatskog i srpskog dijela Koalicije i za suradnju između dalmatinske Hrvatske stranke i Srpske stranke. Hrvatsko-srpsku koaliciju napustila je Srpska radikalna stranka, no Srpska samostalna stranka ostala je njezinom članicom. U Dalmaciji su Hrvatska stranka i Srpska stranka nastavile povremenu suradnju, te su se 1909. obje izjasnile za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom.

Već potkraj 1907. vrhovi Monarhije započeli su s pripremama za okupaciju Bosne i Hercegovine. S tim u svezi u Hrvatskoj je uveden režim bana P. Raucha, koji je nastojao na vlast dovesti madžarone, pripadnike nekadašnje Khuenove Narodne stranke, koja se nakon poraza na izborima 1906. sama raspustila. No, izbornu je pobjedu i taj put odnijela Hrvatsko-srpska koalicija, koja je tijekom dvogodišnjega Rauchova režima bila izložena teškim pritiscima. No ni protusrpska kampanja, koju je Rauchov režim vodio prikazujući srpski dio Koalicije kao polugu velikosrpske politike u Hrvatskoj, ni tzv. veleizdajnički proces nisu uspjeli izazvati raspad Koalicije. Štoviše, potkraj 1909., nakon završetka Friedjungova procesa, vrh Monarhije teško se kompromitirao jer se pokazalo da su optužbe iznesene u javnosti protiv F. Supila i Koalicije utemeljene na krivotvorenim dokumentima pristiglima iz Ministarstva vanjskih poslova.

Nakon Friedjungova procesa vrhovi Monarhije krenuli su u konačni obračun s madžarskim nacionalizmom radi rješavanja krize dualizma. U tom je kontekstu 1910. došlo do promjene režima u Hrvatskoj. Nastojeći smiriti situaciju u zemlji, Khuen-Héderváry, koji je 1903. postao madžarskim ministrom predsjednikom, uspostavio je u Hrvatskoj ustavno stanje. Banom je imenovan N. Tomašić, koji je postigao sporazum s Hrvatsko-srpskom koalicijom, u to doba još uvijek najjačom političkom snagom u Hrvatskoj. Izmorena borbom koju je bila prisiljena voditi za pseudoustavnoga Rauchova režima, Hrvatsko-srpska koalicija pristala je na sporazum s Tomašićem, odnosno s Khuenom-Héderváryjem. Kako bi došla u blizinu vlasti, morala je odustati od pokušaja vođenja energičnije nacionalne politike i pristati na politiku dualizma. Zbog toga »pakta« Supilo je tada napustio Hrvatsko-srpsku koaliciju. No Tomašićev sporazum s Koalicijom ubrzo je propao zbog njegova pokušaja da ju razbije i stvori vlastitu stranku, pa je Sabor, u kojem je Hrvatsko-srpska koalicija imala većinu, raspušten. Budući da na izborima 1911. Tomašićeva režimska struja nije uspjela postići većinu, ban je dao ostavku, a za novoga je bana početkom 1912. imenovan S. Cuvaj, koji je odmah raspustio Sabor, premda se on uopće nije bio sastao. Raspuštanje Sabora i represivne mjere što ih je ban primjenjivao potaknule su demonstracije studenata i srednjoškolaca, koje su prerasle u opći štrajk srednjoškolske mladeži. U tim je uvjetima madžarski ministar predsjednik Khuen-Héderváry ukinuo ustavno stanje. Komesar Ivan Skerlecz, koji je na taj položaj imenovan polovicom 1913., imao je zadaću pripremiti ponovnu uspostavu ustavnoga stanja. S tim u svezi postigao je sporazum s Hrvatsko-srpskom koalicijom, koja je pod utjecajem S. Pribićevića pristala da u Saboru neće pokretati sporna pitanja. Na izborima u prosincu 1913. Koalicija je uz pomoć vlade osvojila apsolutnu većinu, skršila svaki otpor opozicije i izglasala produljenje hrvatsko-ugarske financijske nagodbe. Pridržavajući se sporazuma postignutoga sa Skerleczom Hrvatsko-srpska koalicija održala se pri vlasti do polovice 1917., kada je nakon ostavke bana Skerlecza, s njegovim nasljednikom A. Mihalovichem, i formalno preuzela vlast.

U 1880-ima Hrvati su i u Istri počeli postupno osvajati vlast u općinama, a hrvatski jezik počeo je prodirati u vanjsku službu sudova. M. Laginja je 1883. držao govor na hrvatskom jeziku u Istarskome saboru, a 1895. i 1897. Sabor je zaključio da u njemu raspravni jezik može biti samo talijanski, ali taj zaključak nije prihvatio bečki dvor. Sve do izbijanja I. svjetskog rata hrvatski pokret u Istri uporno se, zajedno sa slovenskim, borio za jezičnu ravnopravnost. Ni nakon uspjeha Hrvatsko-slovenske stranke na izborima za austrijski parlament 1907. talijanska većina u istarskome Zemaljskome saboru nije odustala od zahtjeva da talijanski jezik ostane službeni jezik saborskih rasprava. »Narodni mir«, ugovoren 1908. na poticaj austrijske vlade, omogućio je Hrvatima i Slovencima da povećaju broj svojih zastupnika u Istarskome saboru, no zbog kurijalnog izbornoga sustava, koji je Talijanima osiguravao većinu, talijanska je prevlast ostala neupitna. Jezično pitanje, kao i zahtjev Talijana za novo razgraničenje općina radi kočenja hrvatskog i slovenskog nacionalnoga pokreta izazivali su neprestane sukobe između Hrvatsko-slovenske narodne stranke i Talijanske liberalne stranke, koji su onemogućivali djelatnost Zemaljskoga sabora.

U razdoblju nakon izbijanja I. svjetskog rata u Dalmaciji i u Istri prestali su zasjedati zemaljski sabori, a sve do ljeta 1918. sprječavana je bilo kakva politička djelatnost. U Hrvatskoj i u Slavoniji Sabor se povremeno sastajao, no proglašenje ratnoga stanja i pritisak vojnih vlasti i ondje su u mnogočemu ometali političko djelovanje oporbe, koju su činili milinovci (pravaši M. Starčevića), frankovci i radićevci. Ni Hrvatsko-srpska koalicija nije bila pošteđena pritisaka. Budući da je Koalicija ostala dosljedna u svojoj pasivnoj politici i u svojoj potpori vladi, u Hrvatskoj i Slavoniji izbjegnuta je mogućnost uvođenja izvanrednoga stanja. Političke snage u zemlji nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, A. Trumbićem i F. Supilom, koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. i sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918.

Politički život u Hrvatskoj i u Habsburškoj Monarhiji oživio je donekle u kasno proljeće 1917., u svezi sa sazivom austrijskog parlamenta, odnosno u svezi sa Svibanjskom deklaracijom, koju su 30. V. objavili hrvatski i slovenski zastupnici u Carevinskome vijeću, okupljeni u Jugoslavenskome klubu. U njoj je istaknut zahtjev da se zemlje Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine na temelju nacionalnoga i hrvatskoga državnog prava u jednu samostalnu državu pod vlašću Habsburgovaca. Na taj su zahtjev prvi u Hrvatskoj pozitivno reagirali milinovci, pravaška skupina koja je od tada odlučno počela zagovarati program stvaranja jugoslavenske države. Polovicom travnja 1918. ideju o stvaranju zajedničke države južnih Slavena podupro je i S. Radić, koji je do tada zastupao ideju o preuređenju Monarhije u duhu austroslavizma. Rješenju hrvatskoga pitanja u okviru južnoslavenske državne zajednice priključili su se potom i socijaldemokrati, ali Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. S. Pribićević, koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkog okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces »nacionalne koncentracije«, ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija, koja se zauzimala za stvaranje zajedničke političke organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«. Tek u jesen 1918., nakon proboja Solunske fronte, u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Hrvatsko-srpska je koalicija pristala na osnivanje Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba.

Kada su polovicom listopada 1918. SAD odbacile ideju o autonomiji južnih Slavena u Monarhiji, odlučeno je da se sazove Hrvatski sabor, koji je na svojem zasjedanju 29. X. 1918. jednoglasno prihvatio zaključak o prekidu svih državnopravnih veza s Ugarskom, odnosno s Habsburškom Monarhijom. Zaključak je sadržavao i izjavu da se Hrvatska, zajedno s Rijekom, proglašava posve samostalnom državom, koja pristupa Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodnomu vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba Sabor je priznao »ustavnu vlast«. Odluku o obliku vladavine i unutarnjem uređenju Države Sabor je prepustio Ustavotvornoj skupštini. No Saveznici nisu priznali novostvorenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, a zbog otpora srpske vlade odbijali su priznati legitimnost Jugoslavenskom odboru. To je omogućilo talijanskoj vojsci da započne s okupacijom hrvatskih područja u skladu s Londonskim ugovorom iz 1915. Talijanska okupacija potaknula je dalmatinsku vladu da zatraži što brže ujedinjenje sa Srbijom. Zahtjev dalmatinske vlade, kao i nemiri koji su izbili na selu, primorali su Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS na ubrzano donošenje odluke o ujedinjenju s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, unatoč snažnomu protivljenju S. Radića. Ujedinjenje je proglašeno 1. XII. 1918., suprotno naputku Narodnoga vijeća i bez pristanka Hrvatskoga sabora. Nova je država nazvana Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (od lipnja 1921. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca).

Hrvatska u Jugoslaviji

Nastala ujedinjenjem kraljevina Srbije i Crne Gore i južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske Monarhije, nova je država bila izrazom dviju istaknutih političkih ideja i koncepcija. Ona se, s jedne strane, temeljila na Pribićevićevoj ideji nacionalnoga, jugoslavenskog unitarizma, koji je u državnom centralizmu vidio sredstvo za stvaranje jugoslavenske nacije. No za srbijansku, pašićevsku političku praksu taj je koncept zajedničke države bio prihvatljiv samo kao ostvarenje velikosrpske ideje. Za nju Jugoslavija i nije bila nova država, nego proširenje srbijanske države na »novooslobođene« krajeve bivše Austro-Ugarske Monarhije. Nova je država uspostavljena kao proširena Srbija – s vladajućom srbijanskom dinastijom, političkim strankama, vojskom, policijom, zakonodavnim i poreznim sustavom.

Stvaranjem Kraljevstva SHS, povlačenjem novih državnih granica nastao je i novi gospodarski prostor. Te su promjene donijele određene pogodnosti, ali i ograničenja gospodarstvu hrvatskih krajeva. Prije svega, državni prostor u kojem su sudjelovala hrvatska područja znatno je smanjen u odnosu na prostor Austro-Ugarske. Osim toga, novo unutarnje tržište nije bilo samo manje već je i znatno siromašnije; gospodarstvo hrvatskih krajeva iz industrijsko-agrarnoga dolazi u pretežito agrarno okružje. Pritom, industrijski su kapaciteti u hrvatskim krajevima, uz one na slovenskom području, postali najvažnijima u određivanju stupnja industrijalizacije cijeloga novoga državnog teritorija. Slično je bilo i s bankarskim kapitalom. Od slabo razvijenih i financijski zapostavljenih zemalja unutar Austro-Ugarske, hrvatski su krajevi postali gospodarski najjača područja u Kraljevstvu SHS. Međutim, postojale su i znatne teškoće zbog usmjerenosti cestovnih i željezničkih pravaca, činjenice da je promjenom državnih granica unutarnja trgovina postala vanjskom, drukčijega tržišnoga položaja i vrjednovanja mnogih poljoprivrednih roba. Zatim, državna je politika, pod prevlašću srbijanskih političkih čimbenika, nastojala umanjiti hrvatske gospodarske prednosti (npr. prigodom zamjene kruna za dinare, utvrđivanja carinske politike, politike poreza).

Istodobno su S. Radić i njegova Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS), a od prosinca 1920. Hrvatsko-republikanska seljačka stranka (HRSS), ustrajavali na stajalištu hrvatskoga državnoga kontinuiteta, poštivanju hrvatskih nacionalnih posebnosti i na republikanizmu, zbog čega je Radić najveći dio 1919. i 1920. proveo u zatvoru. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevstva SHS u studenome 1920. dobio je više od 50% potpore glasača u Hrvatskoj i Slavoniji (banska Hrvatska) i osvojio 50 zastupničkih mandata. U Ustavotvornu skupštinu izabrani zastupnici HRSS-a nisu ušli, kao ni zastupnici Hrvatske stranke prava, a iz nje su pred izglasavanje ustava izašli i zastupnici ostalih hrvatskih političkih stranaka (Hrvatske zajednice i Hrvatske pučke stranke). Na izglasavanju ustava nisu bili nazočni ni komunisti, kojih je znatan dio bio izabran upravo u hrvatskim krajevima (njihova djelatnost zabranjena je Obznanom iz prosinca 1920).

Tvorci i provoditelji ustava usvojenoga 28. VI. 1921 (Vidovdanski ustav) običnom, a ne kvalificiranom većinom, bili su Pašićeva Narodna radikalna stranka i Pribićevićeva Jugoslavenska demokratska stranka. S. Radić odbio je prihvatiti Vidovdanski ustav, njegov državni centralizam i monarhizam pa je napisao Ustav Neutralne seljačke republike Hrvatske kao programsku osnovicu HRSS-a i praktični obrazac organiziranja hrvatske države, koju je vidio kao ravnopravnoga člana »jugoslavenske savezne republike«, ili kao člana »Saveza Naroda«.

U trenutku kada se najveći dio hrvatskoga prostora (osim Rapalskim ugovorom iz studenoga 1920. otkinute Istre, Cresa, Lošinja, Zadra, Lastova, Palagruže i, poslije, Rijeke) našao unutar jedinstvenih državnih granica, nametnuti centralistički državni sustav radikalno je prekinuo kontinuitet hrvatske državnosti (podjela države na oblasti bez poštovanja povijesnoga načela, a vodeći računa o narodnosnome sastavu pučanstva, ostvarujući tako u više njih srpsku većinu). Hrvatski su političari nastavili tražiti rješenja za ostvarenje hrvatskoga nacionalnog i teritorijalnog integriteta i državnosti (politika rješenja hrvatskoga pitanja).

Kada je S. Radić, nakon neuspješna traženja međunarodne pomoći i pokušaja internacionaliziranja hrvatskoga pitanja 1923–24., sklopio 1925. sporazum s N. Pašićem i priznao Vidovdanski ustav, a HRSS-u promijenio ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka), A. Trumbić i I. Lorković, na crti naglašenog očuvanja kontinuiteta nacionalno-teritorijalnih hrvatskih posebnosti, osnovali su Hrvatsku federalističku seljačku stranku. Istodobno, S. Pribićević, našavši se propašću svoje politike u oporbenim redovima, mijenja svoj stav prema drž. centralizmu i jugoslavenskom unitarizmu.

Stvaranjem Seljačko-demokratske koalicije (SDK) u studenome 1927., dakle političkog sporazuma između S. Radića i njegova HSS-a te S. Pribićevića i njegove Samostalne demokratske stranke (SDS), na neki je način ostvareno većinsko okupljanje u središnjim hrvatskim političkim redovima. Glavne hrvatske političke grupacije, uključujući i onu koja je većinski okupljala prečansko srpsko stanovništvo, međusobno su se obvezale da će zajednički tražiti rješenja za političko-gospodarske probleme te da neće pojedinačno sudjelovati u jugoslavenskim vladama. Trajnoga rješenja hrvatskoga pitanja nije bilo, što je pokazao i atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. VI. 1928., od posljedica kojega je umro S. Radić. Vodstvo HSS-a preuzeo je V. Maček.

Kralj Aleksandar I. Karađorđević 6. I. 1929. raspustio je Narodnu skupštinu i ukinuo Vidovdanski ustav te uspostavio diktaturu. Ime države promijenio je u listopadu u Kraljevina Jugoslavija i upravno ju podijelio na devet banovina kako bi se postigla srpska većina u što više njih. Većina hrvatskih krajeva i stanovništva ušla je u sastav Savske i Primorske banovine, ali su izvan tih cjelina ostali značajni hrvatski krajevi (npr. Dubrovnik i dubrovački kotar). Zabranjeni su uporaba nacionalnih imena i simbola te političke i ostale udruge s nacionalnim predznakom, pa tako i HSS. Hrvatski sokol mogao je djelovati samo unutar Jugoslavenskoga sokola. Postrožen je Zakon o zaštiti države i započeli su žestoki progoni političkih protivnika, uključujući i politička ubojstva. Stradavali su građanski orijentirani pojedinci, a zatim poglavito komunisti i ustaše. Tih je godina u inozemstvu, pod vodstvom A. Pavelića, počela djelovati skupina pod nazivom Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija.

Velika gospodarska kriza, koja je početkom 1930-ih zahvatila hrvatske prostore, pogoršala je životne uvjete svih slojeva stanovništva. Nedovršena agrarna reforma, seljački dugovi, zatvaranje tvornica, bankarski bankroti, nemogućnost nalaženja zaposlenja u inozemstvu zaoštravali su socijalne odnose. Hrvatski gospodarski život napose je pogodilo to što su hrvatski privredni subjekti, u nastojanjima organiziranja gospodarskog oporavka, teško dobivali državnu pomoć. Slom bankarskoga sustava iskoristile su beogradske vlasti za prebacivanje financ. središta države iz Zagreba u Beograd. Državne banke sa sjedištem u Beogradu (Privilegovana agrarna banka, Hipotekarna banka itd.), obavljajući bankovne usluge za državu, postale su središtima financijske moći.

I u takvim okolnostima, posebice u kulturnom životu, u hrvatskoj sredini iskazuje se otpor. Izlaz iz kraljevskog apsolutističkoga pritiska, koji je u rujnu 1931 (Oktroiranim ustavom) trebao dobiti blaže oblike, načelno je naznačen u Zagrebačkim punktacijama iz studenoga 1932. u zahtjevu za »povratkom na 1918. godinu«. Predstavnici SDK s V. Mačekom na čelu, a potpomognuti A. Trumbićem i M. Budakom te S. Pribićevićem, koji je bio u emigraciji, pokušavali su tada izraziti osnovni politički program hrvatskih krajeva: negiranje svih pojava koje su od 1918. ugrožavale hrvatsku nacionalnu i državnu posebnost, drukčiji unutarnji ustroj države te traženje građansko-demokr. oblika obnašanja državne vlasti.

Nakon smrti kralja Aleksandra I., ubijenoga u Marseilleu 9. X. 1934., otpočeli su konkretniji pregovori o rješavanju hrvatskoga pitanja. Radikalski prvak M. Stojadinović, predsjednik kraljevske vlade od 1935. do 1939., nije prihvaćao narušavanje državnog centralizma, već je pristao samo na razgovore o njegovim inačicama, u osnovi lokalnim samoupravnim autonomijama. Točno utvrđeni hrvatski teritorij i čvrsto određene ovlasti bili su neprihvatljivi njemu i srbijanskim radikalima koje je zastupao. U međuvremenu, na izborima za Narodnu skupštinu u svibnju 1935. i prosincu 1938., V. Maček, na čelu izborne liste svih oporbenih grupacija, pa i srbijanskih, u okolnostima javnoga glasovanja ostvario je plebiscitarnu potporu u hrvatskim krajevima.

Sporazum D. Cvetkovića, novoga predsjednika kraljevske vlade, s izravnom potporom kneza namjesnika P. Karađorđevića, i V. Mačeka o Banovini Hrvatskoj sklopljen je 26. VIII. 1939. uoči neizbježnoga europskoga ratnog sukoba. Maček je tvrdio da su postignuta rješenja privremena. Osim hrvatskih teritorija uključenih u Kraljevinu Italiju, u Banovini Hrvatskoj na okupu su bile nekadašnja banska Hrvatska, Dalmacija (samo do Bokokotorskoga zaljeva), dijelovi BiH s pretežitom hrvatskom većinom. Ostala su otvorena pitanja nekih dijelova Bosne, Baranje i dijelova Bačke. Uspostavljeni su ban, određeni autonomni poslovi i financije za njihovo obavljanje te predviđeno obnavljanje Hrvatskoga sabora. U djelokrugu Banovine nalazila se većina poslova, osim vanjske politike, vojske, oružništva i komunikacija. Za bana Banovine Hrvatske imenovan je I. Šubašić. Time je otvoren proces praktične uspostave hrvatske državnosti i federalizacije Kraljevine Jugoslavije, ali su se odmah pojavili i otpori. Radikalni nacionalisti ocjenjivali su Sporazum kao izdaju hrvatskih nacionalnih interesa, komunisti samo kao dogovor hrvatske i srbijanske gospode o podjeli vlasti na štetu radnika, a iz određenih srbijanskih političkih krugova dolazila je parola »Srbi na okup« i zahtjevi za izdvajanje iz Banovine Hrvatske krajeva sa srpskom većinom. Gospodarske prilike također nisu bile povoljne (inflacija, skupoća života, a ubrzo i različita ograničenja u opskrbi stanovništva). Utjecaj europskih ratnih događanja pojačavao je sve te nevolje. Izbori za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije, raspuštenu istodobno s donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj, nisu održani, a ni izbori za Hrvatski sabor. Do propasti Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. upravljalo se uredbama namjesništva, vlade i bana.

Uspostava Banovine Hrvatske i izbijanje II. svjetskog rata na europskom prostoru bili su gotovo istodobni događaji. Kraljevina Jugoslavija, zajedno s Banovinom Hrvatskom, pokušala se održati u politici neutralnosti između naklonosti prema Velikoj Britaniji i pritiska sila Osovine za pristupanje Trojnomu paktu. U pristupanju Trojnom paktu 25. III. 1941. Maček je vidio jedinu mogućnost izbjegavanja rata. Ali rat nije izbjegnut.

U travnju 1941. hrvatski narod i hrvatska politika ponovno su se našli u položaju da u kovitlacu međunarodnog ratnog sukobljavanja rješavaju pitanje hrvatske opstojnosti. Maček je procijenio da hrvatska država nema realne mogućnosti opstanka kao dio njemačkog ratnog preustroja Europe pa je odbio proglasiti neovisnu hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Uvjeren da će osovinske sile izgubiti rat, da njihovi totalitarni sustavi nisu u skladu s haesesovskim zamislima demokracije i mirotvorstva, nositelj hrvatske političke opcije pokušavao je na sve načine, uključujući i ulazak u vladu generala D. Simovića, sačuvati postignute promjene unutar Kraljevine Jugoslavije i hrvatski narod zaštititi od ratnih stradanja. Kada je rat ipak zahvatio hrvatske krajeve, onemogućen ustaškim policijskim nadzorom, a odlučivši se za politiku čekanja, Maček je napustio političku scenu i prepustio ju ustašama i komunistima.

Država koju je 10. IV. 1941. u ime ustaškoga poglavnika A. Pavelića proglasio S. Kvaternik pojavila se tako kao diskontinuitet u odnosu na dotadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskoga naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika (→ nezavisna država hrvatska). Granice NDH obuhvatile su Bosnu i Hercegovinu, ali su joj otkinuti Međimurje i hrvatski dalmatinski prostori. Rimski ugovori od 18. V. 1941. sveli su hrvatsku jadransku obalu na podvelebitsko i podbiokovsko primorje te dubrovačko područje, na otoke Pag, Hvar i Brač, te luke Gruž i Metković. Hrvatsko Jadransko more zauzela je talijanska mornarica i zadržala ga do sloma u rujnu 1943.

Prilikom potpisivanja Rimskih ugovora Nezavisna Država Hrvatska proglašena je kraljevinom, a kruna je ponuđena pripadniku talijanske vladajuće dinastije, vojvodi od Spoleta kao Tomislavu II. Ustroj države bio je zasnovan na totalitarnoj ideologiji pod utjecajem njemačkog nacizma i talijanskog fašizma. Doneseni su rasni zakoni i osnovani koncentracijski logori. Kratak je bio put od Zakonske odredbe za obranu naroda i države preko Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonske odredbe o zabrani ćirilice do Zakonske odredbe o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore: u tim su logorima za NDH stradali desetci tisuća Roma, Židova, Srba i Hrvata. Značaj režima te utjecaj fašističke Italije i nacističke Njemačke nisu ostavljali mnogo prostora za neovisnu djelatnost u bilo kojem području društvenog života. Neuspjelim pučem Vokić–Lorković u ljeto 1944. visoki ustaški dužnosnici pokušali su sačuvati državu prelaskom na stranu antihitlerovske koalicije.

Istodobno, komunistička je djelatnost bila usmjerena na očuvanje Jugoslavije. Zato je i osnovno političko stajalište KPJ (u čijem je sastavu, kao posebna organizacija, od 1937. djelovao KPH) bilo okupljanje svih političkih skupina i ljudi spremnih za pružanje otpora okupacijskim silama i svima onima koji s njima surađuju. Na hrvatskim prostorima to je ponajprije značilo pridobiti hrvatsko stanovništvo koje je do tada slijedilo HSS i zaustaviti jačanje četničkoga pokreta među srpskim stanovništvom te ih ujediniti u široki antifašistički pokret i borbu. Polovicom 1944., kada je započela završna etapa ratovanja, u Hrvatskoj je bilo oko 110 000 boraca svrstanih u 5 korpusa NOV-a. Vojne akcije vodio je Glavni štab Hrvatske, odnosno Vrhovni štab NOV i POJ pod zapovjedništvom J. Broza. KPJ/KPH nastojao je nametnuti i očuvati vodeći položaj te određivati političke i vojne ciljeve antifašističke borbe, a istisnuti sve druge političke čimbenike. Osnovno je pritom za KPJ/KPH bilo zadržavanje kontinuiteta međunarodnoga postojanja jugoslavenske države, ali uz mijenjanje bitnih sadržajnih elemenata unutarnjeg ustroja. Prihvaćao se međunarodni kontinuitet jugoslavenske države, a istodobno se afirmirao unutarnji diskontinuitet, poglavito s obzirom na socijalna i klasna određenja i njihovo oblikovanje sukladno komunističkim koncepcijama. Zbog toga je i sam rat bio višeslojan: oslobodilački, građanski i revolucionarni.

Narodnooslobodilački odbori, najprije kao privremeni, a zatim i stalni organi vlasti na prostorima koje su nadzirali partizani, bili su izraz novih okolnosti. Politička tijela i organi vlasti ubrzo su stvarani i na višim razinama. AVNOJ je bio ustrojen već u studenome 1942. Od tada je djelovao i Inicijativni odbor za stvaranje ZAVNOH-a, koji je u ljeto 1943. bio konstituiran kao političko predstavničko tijelo narodnooslobodilačkog pokreta i borbe naroda Hrvatske pod predsjedništvom V. Nazora.

Odluke Drugoga zasjedanja AVNOJ-a iz 1943. uvele su federalistički oblik državnog ustroja koji je u teritorijalnome, a napose u sadržajnome smislu, bio u diskontinuitetu s promjenama započetima u Kraljevini Jugoslaviji stvaranjem Banovine Hrvatske. I. Šubašić, kao čelnik kraljevske vlade u inozemstvu, sklopio je u lipnju 1944. sporazum s J. Brozom, čelnikom NKOJ-a, kojim je priznao započeti avnojski preustroj jugoslavenske države. Hrvatsku partizansku državu, koja je u svibnju na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a dobivala završne oblike, A. Hebrang, sekretar CK KPH, 1944. nazvao je »slobodna Federativna Država Hrvatska« (FDH). Prvu njezinu vladu sastavio je V. Bakarić 14. IV. 1945. u Splitu.

Odlukom Drugoga zasjedanja AVNOJ-a o uspostavi federalne jedinice Bosne i Hercegovine u granicama iz doba Berlinskoga kongresa (1878) uvelike su bile određene i nove hrvatske granice. Unutar njih nalazila su se i hrvatska područja izgubljena Rapalskim ugovorom iz 1920., iako je međunarodno priznanje tih promjena nastupilo zaključenjem mirovnog ugovora s Italijom 1947., Londonskim memorandumom iz 1954. i Osimskim sporazumima iz 1975. Razgraničenje hrvatskih prostora unutar jugoslavenske države izazvalo je probleme, napose u području Baranje, Bačke i Srijema.

Položaj Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji obilježavali su deklarirani federalistički ustroj i prevlast jednopartijskoga sustava centralistički organizirane KPJ, odnosno SKJ. Na temelju konfiskacija, zatim nacionalizacije (1946. i 1948), djelomice i putem agrarne reforme, u razdoblju do 1948. podržavljena su uglavnom sva proizvodna sredstva, a stvoreni su i veći kompleksi drž. zemljišta. Bila je onemogućena bilo kakva privatna gospodarska djelatnost, osim sitnoobrtničke i maloposjedničke seljačke proizvodnje. Državno vlasništvo i plansko gospodarstvo tvorilo je osnovicu socijalističkoga društvenog sustava. Međutim, nakon sukoba Jugoslavije sa zemljama Istočnog bloka uvodio se drukčiji samoupravljački model društva, temeljen na društvenom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Tada je u Hrvatskoj ostvaren znatan gospodarski razvoj, napose otvaranjem većega broja velikih industrijskih objekata (»Prvomajska«, »Rade Končar«, Tvornica parnih kotlova, »Đuro Đaković« itd.) i prelaženjem seoskoga stanovništva u gradove. Ostvarena je bolja i kvalitetnija prometna povezanost (autocesta Zagreb–Beograd, unska željeznička pruga Zagreb–Split). Podignuta je obrazovna razina stanovništva uvođenjem obvezatnog osmogodišnjeg osnovnog školovanja 1950/51. te širenjem srednjoškolske i fakultetske izobrazbe. Nepismenoga stanovništva starijega od 10 god. bilo je 1953. u Hrvatskoj 16,3%, a 1991. 3%. Zdravstveni i mirovinski sustavi obuhvatili su gotovo sve stanovništvo, pa i seljaštvo. Stvorene su veće mogućnosti za financiranje i podupiranje kulturne i znanstvene djelatnosti. U vanjskopolitičkoj aktivnosti to je bilo razdoblje politike otvorenih granica i pripadanja izvanblokovskoj, nesvrstanoj politici. Za ta nastojanja jugoslavenska je vlast dobivala potporu Zapadnog bloka zemalja razvijene građanske demokracije, i to kako političku tako i novčanu. Gospodarske reforme 1960-ih izazvale su odlazak na tzv. privremeni rad u inozemstvo i stvaranje novih naraštaja iseljenika.

No s uspostavom komunističkog sustava 1945. u Hrvatskoj je započelo razdoblje represije i progona političkih neistomišljenika. Vojnička pobjeda 1945. iskorištena je za brutalan obračun (→ bleiburg; križni put) s poraženim vojnim protivnicima, ustašama i domobranima, a djelomice i s civilnim bjeguncima i općenito pristašama građanskoga vladavinskog sustava. Sudskim osudama i onemogućivanjem u javnoj djelatnosti bili su podvrgnuti i istaknutiji djelatnici HSS-a koji su pokušavali obnoviti političku aktivnost (A. Košutić, B. Magovac). Proces i osuda zagrebačkoga nadbiskupa A. Stepinca u jesen 1946. pokazali su neprijateljsko stajalište komunističke vlasti prema Katoličkoj crkvi. U razračunavanjima unutar samoga komunističkog pokreta stradali su neki istaknuti komunistički čelnici (A. Hebrang, informbiroovci, pristaše M. Đilasa). Nove su represije započele nakon poraza Hrvatskog proljeća 1970/71., kada su politički i sudsko-kazneni progoni zahvatili i širi krug stanovništva.

Uspostavom Narodne Republike Hrvatske i ustavima NRH iz 1947., odnosno SRH iz 1963. i 1974., njezinim državnim određenjem u ustavima FNRJ, odnosno SFRJ, postignuto je sjedinjavanje hrvatskoga državnog teritorija i ovlasti. Hrvatski sabor i vlada bili su izraz priznanja određene državnosti, iako su djelovali u skladu sa zacrtanom politikom i pod hegemonijom komunističke partije.

U razdoblju Hrvatskoga proljeća neka proklamirana načela o republičkoj državnosti i nacionalnim pravima pokušala su se ostvariti u stvarnome značenju. Jedan dio hrvatskoga državno-partijskoga rukovodstva na čelu sa S. Dabčević-Kučar i M. Tripalom, te dio kulturnih i znanstvenih radnika oko Matice hrvatske i vodstvo studentske organizacije povezivali su koncepciju o ostvarivanju republičke državnosti s afirmiranjem tržišnoga načina poslovanja i demokratskih oblika u političkom životu. Novopokrenute i postojeće periodičke publikacije i tjednici (Kolo, Kritika, Hrvatski tjednik, Hrvatsko sveučilište, Hrvatski gospodarski glasnik, Omladinski tjednik, Tlo, Studentski list) te manje kruta uređivačka politika u izdanjima kuće Vjesnik i programima Radio-televizije Zagreb stvorili su izrazitu živost i raznolikost u kulturno-informativnom području. Slobodnije su se iskazivali vjerski osjećaji; osobito velik skup katoličkih vjernika održan je u Mariji Bistrici u kolovozu 1971. u povodu zaključenja VI. međunarodnog mariološko-marijanskoga kongresa. U tim je godinama započela i gradnja autoceste Zagreb–Karlovac (1970) te pripreme, uključujući i raspis javnih zajmova, za proboj tunela kroz Učku i gradnju autoceste Zagreb–Split. Političkim stajalištima XXI. sjednice Predsjedništva SKJ, održane u Karađorđevu na početku prosinca 1971., te su promjene prekinute, a njihovi nositelji podvrgnuti političkim i sudskim progonima.

Ustavne promjene započete u razdoblju Hrvatskoga proljeća imale su dugoročnije posljedice. Ustavi SFRJ i SRH iz 1974. zacrtali su dva osnovna smjera u društvenim odnosima. Prihvaćene su odredbe koje su omogućivale afirmiranje položaja republika i nacija kao samostalnih čimbenika, tj. uvedeno je odlučivanje dogovaranjem republika i pokrajina o važnijim pitanjima zajedničkih odnosa u saveznoj državi, odnosno stvoren je oblik federalno-konfederalnih odnosa s izvornom vlašću u republikama. Istodobno je zasnovana koncepcija integralnoga socijalističkog samoupravljanja sa sustavom dogovorne ekonomije, slobodne razmjene rada i delegatskoga sustava, koji je zemlju odveo najprije u ekonomsku, a potom i u političku krizu.

Smrt Josipa Broza 4. V. 1980. i nespremnost njegovih nasljednika da provedu radikalne promjene i demokratizaciju cijelog sustava vlasti, a u uvjetima sloma SSSR-a, pojačala je krizu u Jugoslaviji koja se iz gospodarskih prenijela na međurepubličke i međunacionalne odnose. Izlaz iz nastaloga stanja tražio se s jedne strane u preustroju države na konfederalnoj osnovi, a s druge strane u nametanju unitarističkog i centralističkoga modela države. To je ubrzo dovelo do sloma koji se najjasnije pokazao u nemogućnosti djelovanja SKJ kao dotad objedinjujuće idejno-političke snage.

Hrvatska – samostalna država

Potkraj 1980-ih srpski nacionalni pokret pod vodstvom S. Miloševića nastojao je preurediti Jugoslaviju u formalnu federalnu ali centralistički uređenu državu (pokrenuo je tzv. antibirokratsku revoluciju, kojom su rušena republička i pokrajinska vodstva). U takvim se okolnostima SKH odlučio za demokratizaciju sustava, što je potaknulo slobodu tiska i nastajanje neovisnih političkih inicijativa, a 1989. i prvih oporbenih političkih stranaka (→ političke stranke, hrvatska socijalno-liberalna stranka – hsls; hrvatska demokratska zajednica – hdz). Potkraj 1989. u vodstvu SKH prevladala je reformistička struja, što je dovelo do odluke o višestranačkim izborima i do potpunog osamostaljenja SKH na 14. izvanrednom kongresu SKJ u siječnju 1990.

Na višestranačkim izborima u proljeće 1990. pobijedio je HDZ pod vodstvom F. Tuđmana (42% glasova i 60% zastupničkih mandata); on je predvodio masovni nacionalni pokret usmjeren na hrvatsko državno osamostaljenje i napuštanje komunističkog poretka. U prosincu 1990. prihvaćen je novi demokratski ustav, potom je proveden referendum o državnom položaju Republike Hrvatske (19. V. 1991), prihvaćena Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (25. VI. 1991) te donesena Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ (8. X. 1991).

Na političko i državno osamostaljivanje Hrvatske Srbija je odgovorila ratom. Potkraj srpnja i u kolovozu 1990. srpsko vodstvo potaknulo je političku i vojnu pobunu Srba u Hrvatskoj (srpski sabor u Srbu, tzv. referendum o autonomiji Srba u Hrvatskoj i stvaranje Srpske autonomne oblasti Krajine, podizanje barikada na cestama, stvaranje oružanih straža, proglašenje »ratnog stanja« u Kninu). U srpnju 1991. JNA je krenula u otvorenu agresiju, na koju je Hrvatska odgovorila vojnim (→ domovinski rat), političkim i diplomatskim djelovanjem. Na početku kolovoza 1991. uspostavljena je koalicijska Vlada demokratskog jedinstva premijera F. Gregurića te su ujedinjene sve hrvatske političke snage. U borbi za međunarodno priznanje Hrvatska je sudjelovala u radu Mirovne konferencije o Jugoslaviji, koja je od rujna 1991. djelovala u Hagu pod predsjedanjem lorda P. Carringtona. Slijedom mišljenja njezine Arbitražne komisije (7. XII. 1991) da je SFRJ »u procesu dezintegracije«, Hrvatsku su 15. I. 1992. priznale zemlje EZ-a, a 22. V. primljena je u UN. Na prvim parlamentarnim i predsjedničkim izborima po novom Ustavu (5. VIII. 1992) pobijedio je HDZ (44% glasova, 61% zastupničkih mandata) i njegov predsjednički kandidat F. Tuđman (57% glasova). Kratkotrajnu vladu H. Šarinića na početku travnja 1993. zamijenila je vlada N. Valentića, koja je obuzdala inflaciju i uspostavila monetarnu stabilnost. Istodobno, u pretvorbi i privatizaciji društvenih poduzeća bilo je političkoga klijentelizma i gospodarskoga kriminala.

Agresija JNA proširena je na početku 1992. na BiH, gdje su nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske bile stacionirane velike snage JNA; Vijeće sigurnosti UN-a uvelo je 30. V. 1992. potpuni embargo protiv Srbije i Crne Gore zbog odgovornosti za rat te podupiranja daljnjih ratnih sukoba u BiH (→ bosna i hercegovina, povijest). Hrvatska je pomagala otpor Hrvata u BiH i njihovo savezništvo s Bošnjacima u oružanoj obrani. Pošto je na početku 1994. izbio sukob hrvatskih i bošnjačkih snaga u središnjoj Bosni, međunarodna je zajednica optužila Hrvatsku za vojno upletanje radi razbijanja BiH pa joj zaprijetila nametanjem sankcija. Washingtonskim sporazumima (18. III. 1994), što su ih potpisali predsjednik Hrvatske F. Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH A. Izetbegović, te sporazumima o hrvatsko-bošnjačkoj federaciji, okončan je sukob Hrvata i Bošnjaka pa su stvorene osnove za okončanje rata. Dio vodećih članova HDZ-a (S. Mesić, J. Manolić) usprotivio se postojećem modelu vladavine, osobito odnosu prema BiH.

Hrvatska je pregovorima i širim diplomatskim akcijama nastojala riješiti pitanje zaposjednutih područja, ali bez većih rezultata, jer su pobunjeničke snage odbacivale sve njezine i međunarodne inicijative, nastojeći uz pomoć mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) okupaciju pretvoriti u trajno stanje. U vojnim akcijama »Bljesak« (1–2. V. 1995) i »Oluja« (4–7. VIII. 1995) hrvatske su snage oslobodile većinu do tada zaposjednutoga područja, a preostali dio u Podunavlju mirno je reintegriran uz pomoć Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju (UNTAES) u razdoblju od početka 1996. do siječnja 1998. (→ erdutski sporazum)

Na izborima za Zastupnički dom potkraj listopada 1995. ponovno je pobijedio HDZ (45% glasova, 58% zastupničkih mandata), a predsjednik vlade postao je Z. Mateša. Nakon dugih pregovora i oštrih uvjeta Hrvatska je 6. XI. 1996. primljena u Vijeće Europe kao 40. punopravna članica. Na predsjedničkim izborima u lipnju 1997. ponovno je u prvome krugu pobijedio F. Tuđman sa 61% glasova. Oporba je osporavala autoritarni način vladavine, postupke i rezultate djelovanja vlasti (tajkunska privatizacija, korupcija, rastuća nezaposlenost, međunarodna izolacija), ali je ostala podijeljena oko načina zajedničkoga djelovanja. No na početku kolovoza 1998. u Splitu su I. Račan i D. Budiša postigli sporazum o suradnji SDP-a i HSLS-a, koji je postao temelj čvršće suradnje šest oporbenih stranaka od rujna 1998; na početku kolovoza 1999. SDP i HSLS sklopili su sporazum o zajedničkom izlasku na izbore za Zastupnički dom.

U prosincu 1999. umro je F. Tuđman. Oslabljen je utjecaj HDZ-a te je izgubio na izborima početkom 2000. Premijer nove koalicijske vlade (pod vodstvom socijaldemokrata i liberala) postao je I. Račan (2000–03). Na predsjedničkim izborima 2000. pobijedio je S. Mesić (reizabran je 2005, na položaju je bio do 2010). Ustavnim promjenama (2000–01) smanjene su ovlasti predsjednika republike te je ojačana politička uloga Sabora. Započelo je razdoblje veće demokratizacije i društvenih reformi radi pristupanja Europskoj uniji i NATO-u (2000. Hrvatska pristupa programu NATO-a „Partnerstvo za mir“). God. 2000. Hrvatska postaje članica Svjetske trgovinske organizacije a 2003. pristupa Sporazumu o slobodnoj trgovini srednjoeuropskih zemalja (CEFTA). U listopadu 2001. s Europskom unijom potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju; zahtjev za članstvo u EU podnesen je u veljači 2003. Vanjskopolitički kontinuitet održan je i nakon izbora 2003. i 2007. na kojima je pobijedio HDZ te uspostavio koalicijske vlade. God. 2003-09. premijer je bio I. Sanader (povukao se s položaja te potom došao pod istragu za korupciju i zloporabu vlasti); 2009–11. premijerka je bila J. Kosor. U lipnju 2004. Hrvatska je dobila status kandidata za članstvo u Europskoj uniji a početkom listopada 2005. započinje pristupne pregovore. Članica NATO-a Hrvatska je postala 1. IV. 2009. Sa Slovenijom je ostao problematičan spor oko morske granice; u studenom 2009. dogovorena je međunarodna arbitraža. Na predsjedničkim izborima u siječnju 2010. pobijedio je I. Josipović (kandidat SDP-a); potaknuo je poboljšanje odnosa sa Srbijom radi jačanja regionalne stabilnosti. Nakon uspješno završenih pristupnih pregovora 9. XII. 2011. potpisan je Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, a 1. VII. 2013. Hrvatska je postala članica Europske unije. Nakon izbora potkraj 2011. SDP predvodi koalicijsku vladu; premijer je postao Z. Milanović (predsjednik SDP-a od 2007). U drugome krugu predsjedničkih izbora u siječnju 2015. pobijedila je K. Grabar-Kitarović (kandidatkinja HDZ-a). Na parlamentarnim izborima u studenome 2015. najveći broj mandata osvaja HDZ (na čelu Domoljubne koalicije) te u siječnju 2016. premijer postaje Tihomir Orešković (nezavisni), na čelu koalicijske vlade. Pošto je vladi u lipnju iste godine izglasano nepovjerenje, uslijedili su prijevremeni izbori u rujnu na kojima HDZ ponovno osvaja relativnu zastupničku većinu pa u listopadu premijer postaje Andrej Plenković (predsjednik HDZ-a od srpnja 2016), koji na dužnosti ostaje i nakon pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima u srpnju 2020., vodeći koalicijske vlade. U drugome krugu predsjedničkih izbora u siječnju 2020. pobijedio je Z. Milanović (predsjednik SDP-a 2007–16., premijer 2011–16) koji je u veljači stupio na položaj predsjednika republike. Početkom siječnja 2023. Hrvatska ulazi u tzv. eurozonu (uvodi euro kao službenu valutu), te u schengensko područje. Na izborima u travnju 2024. ponovno pobjeđuje HDZ koji (u suradnji s nekoliko manjih stranaka) osvaja relativnu zastupničku većinu, te je u svibnju A. Plenković reizabran za predsjednika koalicijske vlade (uključuje HDZ, Domovinski pokret i nekoliko manjih stranaka centra).

Iseljeništvo

Hrvatska se ubraja u europske zemlje s najizraženijim iseljivanjem. Prva velika skupna iseljivanja iz Hrvatske počela su u XV. st. zbog osmanskog pritiska s jugoistoka Balkanskoga poluotoka. Rezultat su tih iseljivanja hrvatske nacionalne manjine u Italiji, Austriji, Madžarskoj, Slovačkoj i Češkoj.

Od sredine druge polovice XIX. st. počela su prva masovna prekomorska iseljivanja. Odredišta su Sjeverna i Južna Amerika, Australija, Novi Zeland i Južnoafrička Republika.

Glavni uzroci iseljivanju bili su gospodarske naravi. Politički su čimbenici djelovali posredno: zbog neravnopravnoga položaja u Austro-Ugarskoj i u obje jugoslavenske države, Hrvatska je gospodarski zaostajala, a to je pogodovalo iseljivanju. Masovno iseljivanje iz Hrvatske do I. svjetskog rata pospješivala je i austrougarska iseljenička politika, koja nije postavljala ograničenja toj pojavi, ne sprječavajući čak ni njezino propagiranje. Budući da se to podudaralo s liberalnom useljeničkom politikom tadašnjih zemalja useljenja, osobito SAD-a i nekih država Južne Amerike, uzajamni potisni i privlačni čimbenici bili su doveli Hrvatsku na rub demografske katastrofe.

Politika je postala osnovni motiv znatnijeg iseljivanja tek na kraju II. svjetskog rata, kada je zbog straha od odmazde pobjednika emigriralo nekoliko desetaka tisuća osoba. Politički motivirano iseljivanje manjeg opsega nastavilo se i u drugoj Jugoslaviji, osobito nakon gušenja nacionalnog i demokratskoga pokreta 1971.

Tijekom cijeloga razdoblja iseljivanja struktura iseljenika doživljavala je male promjene. U prvome valu većinom su odlazili muškarci sa sela, mlađe dobi i bez stručnih kvalifikacija, koji su u najgorim uvjetima radili uglavnom najteže fizičke poslove što ih je izbjegavalo domaće stanovništvo. Poslije su im se pridružile žene, bilo kao nevjeste za udaju ili supruge s djecom (spajanje obitelji). Osim pojedinaca, tek su se naraštaji rođeni u iseljeništvu počeli uspinjati na socijalnoj ljestvici. Prvi naraštaj iseljenika sudjelovao je u obiteljskome gospodarstvu šaljući u domovinu novac.

Tzv. lančano iseljivanje rezultiralo je kompaktnim iseljeničkim skupinama, često povezanima rodbinski, mjestom iseljenja, regijom itd. (npr. Bračani u Čileu).

Tako karakterističan prostorni raspored, srodnost zanimanja, nebriga zemlje iseljenja za specifične iseljeničke probleme, tradicija organiziranja u domovini te organiziranje domaćina kao i doseljenika drugih nacionalnosti, utjecali su na različite oblike društv. okupljanja i pokretanje vlastitoga novinstva. Prva su društva utemeljena u gradovima: San Francisco (1857), Callao (Peru, 1871), New Orleans (1874), Iquique (Čile, 1874), Buenos Aires (1876) i dr. Najviše je bilo potpornih (fraternalističkih), kulturnih, vatrogasnih, športskih i političkih društava. Osim što su pomagala u rješavanju posebnih iseljeničkih problema (pomoć u slučaju bolesti, smrti, nesreće na poslu ili nezaposlenosti), društva su imala i značajnu ulogu u očuvanju nacionalne svijesti, a u prijelomnim političkim trenutcima bila su osnovica na kojoj su nastajali pokreti ili organizacije za pružanje moralne, političke i materijalne pomoći domovini. Također, u očuvanju narodnog identiteta važnu su ulogu imale i hrvatske katoličke župe. Prva je utemeljena župa sv. Nikole u Pittsburghu 1894.

Jednaku je ulogu imalo i hrvatsko iseljeničko novinstvo, koje se pojavilo na početku 1880-ih godina.

Političke organizacije i pokreti te iseljeničko novinstvo bili su u uskoj vezi s političkim strankama u domovini i sudjelovali su u njezinu političkom životu. Premda politički razjedinjeno, a često međusobno i sukobljeno, iseljeništvo se u ključnim političkim trenutcima (od nacionalnoga pokreta 1903., I. i II. svjetskog rata do Domovinskoga rata) u pravilu snažno homogeniziralo oko temeljnih nacionalnih interesa. Nakon II. svjetskog rata držalo je živom ideju o neovisnoj hrvatskoj državi, da bi na početku političkih promjena i za Domovinskoga rata plebiscitarno poduprlo narod u domovini pruživši mu neprocjenjivu moralnu, materijalnu i političku pomoć.

Dosadašnja istraživanja ne daju točan podatak o tome koliko se Hrvata iselilo iz domovine ni o tome koliko ih živi u iseljeništvu, jer zemlje iseljenja i useljenja nisu vodile točne statistike. Dodatni je problem i val iseljivanja od sredine 1960-ih do sredine 1970-ih usmjeren pretežito prema europskim zemljama (Njemačka, Austrija, Švedska, Švicarska, Francuska i dr.), koji se prikazivao kao odlazak na »privremeni rad u inozemstvo« i onda kada je bilo očito da se privremeni boravak pretvara u stalan. Usporedbom procjena iz više izvora došlo se do brojke od približno 750 000 Hrvata koji su se iselili i trajno ostali živjeti u nekoj od useljeničkih zemalja. Ozbiljne studije procjenjuju da danas u prekomorskim zemljama živi oko 2,5 mil. hrvatskih iseljenika zajedno s potomcima.

Iseljivanje nije prestalo ni nakon uspostave Republike Hrvatske. Zbog ratnih prilika i spore konsolidacije gospodarstva i dalje se iseljuju pretežito mladi izobraženi ljudi, što poprima karakteristične oblike »odljeva mozgova«.

U svim razdobljima iseljivanja, kod većine hrvatskih iseljenika postojala je svijest o privremenom izbivanju iz domovine. To je imalo mnogobrojne odraze na iseljeničko ponašanje. Premda je većina ostala trajno živjeti u zemljama doseljenja, povratnička manjina (do I. svjetskog rata vratilo se oko 20% iseljenika) s kapitalom, radnim navikama i sl. imala je značajnu ulogu u sveukupnome životu zemlje.

Jezik

Hrvatski jezik obuhvaća standardni (književni) hrvatski jezik s jedne strane, a s druge sve dijalekte kojima govore Hrvati. To su svi dijalekti kajkavskoga i čakavskoga narječja, kojima govore samo Hrvati, i neki od dijalekata štokavskoga narječja. Od štokavskih dijalekata arhaičnim šćakavskim (slavonskim) govore samo Hrvati, a novoštokavskim ikavskim i ijekavsko-šćakavskim (istočnobosanskim) služe se Hrvati i Bošnjaci. Novoštokavskim ijekavskim govore i Hrvati (prije svega dubrovačkim poddijalektom), i Bošnjaci, i Crnogorci, i Srbi. Starijim ijekavskim govore uglavnom Crnogorci, a novoštokavskim ekavskim i starijim ekavskim služe se uglavnom Srbi. Dijalektima torlačkoga narječja (jugoistočna Srbija) govore Srbi, ali i Hrvati Krašovani u Rumunjskoj. Svi kajkavski, čakavski, štokavski i torlački dijalekti, njih dvadesetak, čine srednjojužnoslavenski dijasistem, koji zajedno sa slovenskim, makedonskim i bugarskim dijasistemom čini južnoslavensku skupinu unutar slavenske grane indoeuropske jezične porodice. Unutar južnoslavenske skupine slovenski sa srednjojužnoslavenskim čini zapadnu podskupinu. Jezik kao dijasistem potreban je ponajprije genetskomu (povijesno-poredbenomu) jezikoslovlju, koje sve jezike, pismene i bespismene, svrstava u jezične porodice i njihove grane, a standardnim se jezicima bave druge lingvističke discipline, ponajprije sociolingvistika.

Hrvatski standardni jezik ima dugu pretpovijest u bogatoj hrvatskoj pismenosti, koja počinje već krajem IX. st. U početku se pisalo žanrovski različitom mješavinom hrvatskog crkvenoslavenskog jezika i čakavštine. Do XII. st. u uporabi je bila samo glagoljica, onda joj se pridružila ćirilica, koja će se kod Hrvata razviti u razmjerno samostalnu inačicu (→ bosančica), a u XIV. st. dolazi konačno latinica, koja se do tada upotrebljavala samo za latinski jezik. Krajem XV. st., nakon provale Turaka, nastaju različite hrvatske pokrajinske pismenosti, pisane na pojedinim dijalektima svih triju hrvatskih narječja, a crkvenoslavensku pismenost, u kojoj sve više prevladavaju hrvatske jezične osobine, povlači se u jugozapadne krajeve. U XVI. st. rađa se znatna umjetnička književnost, čakavska u Dalmaciji i štokavska u Dubrovniku. U XVII. st. i sve do polovice XVIII. st. povećava se broj pokrajinskih književnosti, širi se njihova žanrovska raznolikost, pojavljuju se i gramatička i rječnička djela, B. Kašić prevodi cijelu Bibliju (koja je ostala netiskana), ali čakavska pismenost zamire na kraju toga razdoblja. Štokavske se pokrajinske pismenosti jezično približuju, u čemu franjevci Bosanske provincije imaju znatnu ulogu povezujući Dalmaciju sa Slavonijom, a pojedini vjerski tekstovi prelaze pokrajinske granice i ulaze u općehrvatsku uporabu.

Tako su se stekli uvjeti za početak standardizacijskih procesa, koji su postupno zahvatili sve Hrvate izuzev samo hrvatsku dijasporu u austrijskoj pokrajini Gradišću. Od polovice XVIII. st. razvijaju se dva hrvatska standardna jezika, kajkavski na sjeverozapadu i novoštokavski zapadnijega tipa u svim ostalim krajevima, bez obzira na to kakvi se štokavski i čakavski dijalekti u njima govorili. Velike zasluge u tim zbivanjima stekli su u drugoj polovici XVIII. st. svojim stihovima A. Kačić u Dalmaciji i M. A. Relković u Slavoniji. U novoštokavskom jeziku ostalo je još sȁmo ikavsko-ijekavsko dvojstvo, što će trajati sve do 1870-ih, i dubletnost množinskih padeža (djelomično i neka dvojstva u jotiranju dentalâ), što će trajati gotovo do kraja XIX. st. U kajk. jeziku pravopis i grafija stabiliziraju se, u novoštokavskom jeziku također, i to u europskim razmjerima prilično kvalitetno, dobrim dijelom zaslugom općehrvatskog leksikografa Dubrovčanina J. Stulića na razmeđu XVIII. i XIX. st.

Dvojnost hrvatskih standardizacijskih procesa napušta se u 1830-ima djelovanjem hrvatskoga narodnog preporoda, kada se novoštokavština zapadnoga tipa prihvaća kao općehrvatski jezični standard. Iako su u dotadanjoj pismenosti fonološko i morfonološko pravopisno načelo bili u ravnoteži, uz blago prevladavanje fonološkoga, preporod uvodi morfonološki pravopis po uzoru na sjevernoslavenske jezike, a Lj. Gaj, središnji lik preporoda, uvodi u grafiju dijakritičke znakove po češkom uzoru, tako da je za cjelinu hrvatskoga standardnoga jezika prihvaćena jedinstvena grafija. Nakon preporoda razvijaju se u Hrvatskoj tzv. jezikoslovne škole (Zadarska, Zagrebačka, Riječka), koje se sukobljuju oko grafije, množinskih padeža i pravopisnih načela. Kako je u Srba od 2. do 7. desetljeća XIX. st., zaslugom V. Karadžića, prevladala također standardna novoštokavština (istočnijega tipa), u posljednjim se desetljećima XIX. st. razvija u Hrvatskoj, zahvaljujući djelatnosti madžaronskih jezikoslovaca na čelu s T. Maretićem, škola s težnjom da se hrvatski standard izjednači sa srpskim, ili mu se bar prilagodi. Ta je škola imala djelomičan uspjeh budući da se vremenski poklopila s konsolidacijom samoga hrvatskog jezika, u kojoj je znatnu ulogu imao 1892. izlazak Hrvatskoga pravopisa I. Broza, gdje je uglavnom uspješno uvedeno fonološko načelo, koje odgovara transparentnosti hrvatskog jezika. S Brozovim pravopisom ustalila se i hrvatska grafija.

Tako je potkraj XIX. st. hrvatski standardni jezik dobio oblik koji uglavnom ima i danas. U XIX. st. nastaju nove smetnje prirodnomu razvoju hrvatskoga standardnog jezika. Brozov pravopis nastavio je izdavati D. Boranić (od 1892. do 1951. izašlo 17 izdanja), ali kada je krajem 1918. nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, došlo je do beogradskoga pritiska na hrvatski jezik. To se pojačava pošto je 1929. uvedena Šestosiječanjska diktatura, koja u preimenovanoj Kraljevini Jugoslaviji uvodi uz manje kompromise jedinstven pravopis za Srbe i Hrvate te pokušava izjednačiti školsku i znanstvenu terminologiju. Te se mjere provode u službenoj uporabi, ali ne i u javnosti pa je 1939., kada nastaje Banovina Hrvatska, među prvim uredbama vraćanje Boranićeva pravopisa. Za II. svjetskog rata vraća se u NDH predbrozovski morfonološki pravopis i uvode se prisilne promjene u jeziku, no te se mjere ne provode na oslobođenom području i ZAVNOH ih na zasjedanju u Topuskome poništava te vraća banovinski Boranićev pravopis, koji se obnavlja i u Federalnoj Državi Hrvatskoj nakon rata. U novoj federaciji ponavlja se pritisak na hrvatski jezik pa je u toj atmosferi na sastanku srpskih i hrvatskih jezikoslovaca i književnika u Novome Sadu 1954. »dogovoreno« da se za Srbe, Hrvate i Crnogorce (Bošnjaci tada još nisu priznavani) uvede obvezatan zajednički naziv za jezik (srpskohrvatski ili hrvatskosrpski) i zajednički pravopis te da se ujednače terminologije. Novi je pravopis izašao 1960. i time je poništena hrvatska broz-boranićevska pravopisna tradicija. Ujedno je pojačan pritisak na škole, medije i administraciju, počelo je potiskivanje i zabranjivanje tzv. kroatizama. Došlo je do velikog nezadovoljstva u hrvatskoj javnosti i 1967. objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a Matica hrvatska poništila je rješenje iz Novoga Sada. Nastali su žestoki progoni, ali se od tada pritisak postupno smanjuje, a novosadski se pravopis ne provodi rigorozno. Takvo stanje trajalo je do stvaranja neovisne Republike Hrvatske, kada nastaje više-manje normalan daljnji razvoj hrvatskog jezika.

Standardni jezici Bošnjaka, Hrvata, Crnogoraca i Srba imaju uz manje razlike zajedničku novoštokavsku dijalektnu osnovicu (glasovlje, gramatički sustav, osnovni rječnik), ali znatne razlike postoje u tzv. civilizacijsko-jezičnoj nadgradnji (terminologije, frazeologija i viša sintaksa, intelektualni rječnik, pojedinosti norme i sl.). Kada standardni jezici različitih naroda imaju zajedničku dijalektnu osnovicu, u nekim se jezikoslovnim disciplinama smatra da se radi o konkretnim realizacijskim oblicima (varijantama) jednoga apstraktnog modela standardnog jezika. Tako npr. njemački, engleski, francuski, španjolski i portugalski predstavljaju takve apstraktne modele koji se ne mogu jednoznačno ostvarivati u tekstu, a njihovi konkretni oblici funkcioniraju u životnoj praksi kao svi drugi standardni jezici. U tom se smislu može govoriti o konkretnim oblicima standardne novoštokavštine (→ štokavsko narječje), ali za razliku od slučajeva svih drugih jezika, nikada nije bilo jedinstvene novoštokavske osnovice ni početničkoga zajedničkog standarda, koji se onda, kao u drugim slučajima, počeo samostalno razvijati u susjednim državama ili u bivšim kolonijama (npr. francuski u Kanadi ili u Senegalu, engleski u Australiji ili u Južnoafričkoj Republici).

Hrvatski standardni jezik, kao i drugi oblici standardne novoštokavštine, predstavlja svojom gramatičkom i glasovnom strukturom prijelaznu formu između sjevernoslavensko-slovenskoga i makedonsko-bugarskoga tipa (npr. stilistička vrijednost imperfekta i aorista) i jedini pokazuje osjetne sredozemne jezične utjecaje (→ dalmatski jezik). Među specifičnostima hrvatskoga standardnog jezika valja, u užem izboru, navesti diftonški izgovor ijekavskoga refleksa dugoga jata, niz naglasnih specifičnosti i (osobito u oblicima glagolâ), osobitosti u deklinaciji (npr. razlikovanje dativnoga -omu i lokativnoga -ome), pojedine glagolske oblike, izostanak futura II. svršenih glagola, primjere iz osnovnog leksika (otok, cesta, zob, kruh, križ i sl., imena mjeseci), mnogobrojne bohemizme (vlak, dojam i dr.), stilemsku vrijednost mnogih orijentalizama i europeizama, dobrim dijelom samostalnu terminologiju svih struka i znanosti, vlastitu pravopisnu tradiciju itd.

Književnost

Srednjovjekovlje

Hrvatska srednjovjekovna književnost obuhvaća razdoblje od početaka pismenosti do XVI. st., do prestanka rada senjske glagoljske tiskare i prevlasti renesansnoga poetičkoga sustava. Početci hrvatske književnosti, tj. pismenosti, vezani su za crkvene obrede. Najstariji glagoljski spomenici (→ glagoljaštvo; glagoljica) potječu iz XI. st. (»Valunska ploča«, »Plominski natpis«, »Krčki natpis«). »Bašćanska ploča« nastala je na prijelazu u XII. st. Staroslavensko bogoslužje, zajedničko svim južnoslavenskim narodima, i glagoljska pismenost širili su se u Hrvatskoj već početkom X. st. Glagoljica je uskoro postala uglatom, a u jezik su prodirale hrvatske riječi. Taj je proces došao do izražaja već na »Bašćanskoj ploči«, na kojoj starohrvatski jezik prevladava. Glagoljska se pismenost osobito proširila u jugozapadnom i zapadnom dijelu Hrvatske (u primorju Dalmacije, Istri, Hrvatskome primorju, na otocima Krku, Cresu, Lošinju i Rabu), gdje je u mnogim mjestima starocrkvenoslavenski bio prihvaćen kao liturgijski jezik. Danas je ona poznata po odlomcima misala i drugih crkvenih knjiga (»Kijevski listići«, XI. st., »Bečki listići«, »Mihanovićev odlomak Apostola«, »Grškovićev odlomak Apostola«, XII. st.) i po zborniku homilija nazvanu »Kločev glagoljaš«. Starocrkvenoslavenska se pismenost zajedno s crkvenom službom dugo održala, pa iz kasnijega razdoblja postoji niz spomenika: misala, brevijara, lekcionara, psaltira, oficija, propovijedi pa i crkvenih pjesama. Ti su spisi u različitim prijepisima kolali po glagoljskome području, a neki su od njih, kao »Misal kneza Novaka« (1368) i »Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića« (početak XV. st.), s mnogo inicijala i slika u bojama, umjetnička djela. Poslije su se glagoljaši služili tiskom (prvi staroslavenski misal tiskan je 1483). Potkraj XV. i u XVI. st. misali i neke druge crkvene knjige tiskani su u Senju, Kosinju i Rijeci. Cijelo su to razdoblje još bile čvrste veze hrvatske glagoljske pismenosti s ostalim slavenskim književnostima. One su trajale i u idućim stoljećima, ali se hrvatska srednjovjekovna književnost sve više oblikovala kao posebna cjelina. Od XI. st. do druge polovice XV. st. u crkvenim se knjigama održavao starocrkvenoslavenski jezik, ali se glagoljica upotrebljavala i u natpisima, javnim ispravama, zakonicima i drugim svjetovnim spisima u koje je prodirao narodni jezik, i to čakavsko narječje. U tom se razdoblju oblikovala srednjovjekovna književnost. Jezik te književnosti, začet na izvorima starocrkvenoslavenske pismenosti, postupno je postajao sve više narodnim. U početku su elementi govornoga jezika ulazili uglavnom spontano, posebice u izvanliturgijske tekstove, a nešto poslije, i bez norme, započeo je proces oblikovanja književnog izraza. Starocrkvenoslavenska je podloga još uvijek bila čvrsta, ali su čakavski nanosi bivali sve jači. Već u XIV. i XV. st. ulazili su štokavski elementi, a zatim i kajkavski, a već su bila prisutna i sva tri pisma. Glagoljica je neprekinuto trajala od početka X. st. Da se latinicom pisalo već u početku XII. st., potvrđuju staroslavenske glose na »Radonovoj bibliji«. Najstariji latinični tekst »Red i zakon« iz 1345. regula je sestara dominikanki u Zadru. U XIV. st. nastala je i »Šibenska molitva«, a sačuvan je i odlomak »Korčulanskoga lekcionara«. U tom je razdoblju prodirala i ćirilica (XII. i XIII. st.), koja se upotrebljavala i u Bosni (→ bosančica). Najstariji je »Natpis povaljskoga praga« (1184), a zatim »Povaljska listina«, koja je 1250. prepisana u Splitu. Bosančicom je pisan i »Poljički statut« (XV. st.) te dubrovački »Libro od mnozijeh razloga« (1520). Istim je pismom Dmine Papalić oko 1510. prepisao »Hrvatsku kroniku«. U XVI. st. zadarski kanonik Šime Budinić (između 1530. i 1535–1600) tiskao je ćirilicom svoju »Summu nauka kristjanskoga«. U tom razdoblju, u kojem su živjela sva tri pisma, osim razmjerno bogate crkvene pismenosti, biblijsko-liturgijskih pravnih spisa i isprava (najstariji je »Vinodolski zakon« iz 1288., zatim »Krčki statut« iz 1388. i dr.), postojali su i apokrifi, legende, viđenja, pripovijetke i romani, ljetopisi, moralističko-didaktična djela, početci crkvene drame i prvi sačuvani stihovi. Apokrifi su najčešće dolazili iz grčke književnosti, ali i iz latinske, pa su i na hrvatskom području mnogo prepisivani i čitani. Roman »Rumanac trojski«, koji je uz »Aleksandridu« bio najčitaniji, došao je sa zapada. Od moralno-didaktičnih spisa (nekoliko prenja, naručnika, dijaloga, mirakula) najpoznatiji su »Knjiga Kata mudroga«, »Cviet od krjeposti« i jedna vrsta dijaloške rasprave češkog podrijetla, poznata pod nazivom »Lucidar«. Među ljetopisima najglasovitiji je tzv. »Ljetopis popa Dukljanina«. Pobožna drama, koja se razvila iz dijaloških dijelova liturgijske igre, poznata je po prijepisima iz XV. i XVI. st. (»Prikazanje od muke Spasitelja našeg« i središnje hrvatsko srednjovjekovno prikazanje »Muka svete Margarite«). Stihovi zapisani na jednome dubrovačkom carinskom statutu, u trećem desetljeću XV. st., dvostruko su rimovani dvanaesterci, a iz XIV. st. sačuvani su slobodni stihovi pjesme »Poj željno!«, rimovana »Pisan svetogo Jurja«, jedna Gospina pohvala, poznata pod imenom »Šibenske molitve« (dugi rimovani stih), nekoliko pjesama u simetričnom osmercu, neke pjesme u sedmercima poput prepjeva latinske božićne pjesme (»U se vrime godišća«) te jedna satirična pjesma o pokvarenosti svećenstva (»Svit se konča«). Mnogo su zreliji čakavski dvanaesterci iz svetačkih legendi koje potječu iz XV. st. (»Transit sv. Jeronima« i dr.). Do posljednjih desetljeća XV. st., kada je počelo novo razdoblje, hrvatska srednjovjekovna književnost dosegnula je punu zrelost. Sama djela, zbornici i zapisi, kao i prepisivači i minijaturisti, tiskare u Senju, Kosinju i Rijeci svjedoče o usponu i cvatu. Pjesme, dijaloški stihovi, prikazanja, u vrhu su te književnosti.

Humanizam i renesansa. Barok. Prosvjetiteljstvo

Potkraj XV. a osobito početkom XVI. st. prihvaćale su se nove poetičke norme; razvijale su se teme, forme i vrste koje obilježavaju renesansni književni sustav u skladu s talijanskim književnim zbivanjima. Podloga je tomu bila književnost hrvatskih latinista. Latinski jezik imao je u hrvatskoj tradiciji povlaštenu ulogu. Bio je uvriježen u svim hrvatskim zemljama, a do 1847. i službeni jezik u Saboru. U drugoj se polovici XVI. st. renesansa polako gasila. Posljednjih desetljeća XVI. st. i u prvom desetljeću XVII. st. prevladavao je manirizam. No pravih granica između renesanse i manirizma nije bilo. Manirizam je prijelaz između renesanse i baroka. Barokna je poetika obilježila hrvatsku književnost XVII. i prvih desetljeća XVIII. st. U razdoblju prosvjetiteljstva i u hrvatskoj književnosti bilo je elemenata racionalizma i klasicizma, a već su se nazirala i neka pretpreporodna zbivanja.

Latinisti, s kojima je započeo humanizam, zauzimaju istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti, a neki od njih i u europskoj. U XV. st. rođeni su Juraj Šižgorić, Jan Panonac (Janus Pannonius), Marko Marulić, Karlo Pucić, Ludovik Crijević Tuberon, Ilija Crijević, Jakov Bunić, Damjan Beneša, Koriolan Cipiko, Juraj Dragišić, Feliks Petančić, Vinko Pribojević, Fran Trankvil Andreis; u XVI. st. Antun Vrančić, Bartol Jurjević, Matija Vlačić Ilirik, Frane Petrić, Andrija Dudić, Pavao Skalić, Faust Vrančić, Markantun de Dominis i dr. Mnogi su pisali na latinskome i u XVII. st., od Ivana Lucića, Jurja Ratkaja i Pavla Vitezovića Rittera do Ignjata Đurđevića i Vice Petrovića, no to je već razdoblje baroka.

Početak hrvatske književnosti XVI. st. u znaku je književnog djela Marka Marulića (1450–1524), koji svojim latinskim djelima pripada među prve europske humaniste onoga doba (»De institutione bene vivendi per exempla sanctorum«, »Davidias«, najbolji ep hrvatskoga humanizma, otkriven tek u XX. st. i dr.). Svoje najznačajnije hrvatsko djelo, ep »Juditu« (»Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena«) dovršio je 1501.

Prvi dubrovački petrarkistički pjesnici pojavili su se u drugoj polovici XV. st. Najviše je njihovih pjesama sačuvano u zborniku Nikše Ranjine, započetu 1507. Dok je Šišmundo Menčetić (1457–1527) pjevao konvencionalne ljubavne pjesme u dvostruko rimovanom dvanaestercu, Džore Držić (1461–1501) pisao je pod jačim utjecajem usmenoga pjesništva. Jedan je od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih renesansnih književnika Mavro Vetranović Čavčić (1482–1576). Njegovo »Posvetilište Abramovo« izvedeno je 1546., a potkraj XX. st. s uspjehom su se izvodile njegove crkvene drame. Pjesnik i dramatičar Nikola Nalješković (oko 1500–87) svojim je komedijama prethodnik Marina Držića (1508–67), čiji književni opus pokazuje veliko poznavanje onodobnoga talijanskog ali i antičkoga kazališta i najviši je domet starije hrvatske književnosti. Držić je počeo s pjesmama, ali je mnogo veći uspjeh postigao pastirskim igrama (»Tirena«, »Venere«, »Grižula«). Njegov se veliki talent potpuno ostvario u stihovanoj komediji »Noveli od Stanca« i u nekoliko drugih komedija. Osim izgubljenoga »Pometa«, Držić je napisao još i danas često izvođenoga »Dunda Maroja«, potpuno ili djelomično sačuvane komedije kao što su plautovski »Pjerin«, »Džuho Krpeta«, »Mande«, »Arkulin«, »Skup«, i jedinu tragediju, »Hekubu«. U drugoj polovici stoljeća djelovali su pjesnici Dinko Ranjina (1536–1607) i Dominko Zlatarić (1558–1613). Zlatarić je cijenjen i kao najbolji renesansni prevoditelj (Sofoklova »Elektra«, Ovidijeva »Ljubav Pirama i Tizbe« i Tassova »Aminta«). Među mnogim Dubrovčanima koji su u drugoj polovici stoljeća pisali stihove valja istaknuti Horacija Mažibradića (1566–1641), koji pripada prijelaznomu razdoblju manirizma.

Hvarskomu književnom krugu, osim Hanibala Lucića (oko 1485–1553) i Petra Hektorovića (1487–1572), pripadali su Mikša Pelegrinović (oko 1500–62) i Martin Benetović (oko 1550–1607). Iako je Lucić u poeziji polazio od Petrarce i Bemba, iz naslijeđa petrarkističke tradicije izdvaja se oslanjanjem na pučko pjesništvo (»Jur nijedna na svit vila«). Njegova »Robinja«, jedan od najranijih dramskih tekstova svjetovne tematike u hrvatskoj književnosti, postala je u sljedećim stoljećima pučkom igrom. Petar Hektorović je u »Ribanju i ribarskom prigovaranju«, pisanu u obliku poslanice 1556., književno oblikovao svijest o ugroženosti baštine te zapisao prve narodne bugarštice. Mikša Pelegrinović autor je maskerate »Jeđupka«, jednog od najpopularnijih djela starije hrvatske književnosti, koja je utjecala na mnoge pjesnike XVI. i XVII. st., Martin Benetović komedije »Hvarkinja«, nastale u duhu eruditne komedije i Marina Držića.

Zadar je već u XV. st. dao pjesnika Jerolima Vidulića (oko 1440–99), u XVI. st. Petra Zoranića (1508 – prije 1569), Barnu Karnarutića (između 1515. i 1520–73) i Jurja Barakovića (1548–1628). Zoranić je autor prvog originalnoga hrvatskog romana »Planine« (napisana 1536). U njemu se nalaze odrazi lektire od Vergilija i Ovidija do Dantea, Petrarce i Sannazara do Marulića, ali i iskreno domoljublje. Barne Karnarutić poznat je po »Vazetju Sigeta grada«, prvom epu s temom iz nacionalne povijesti u hrvatskoj književnosti. Juraj Baraković u spjevu »Vila Slovinka« bio je nadahnut idejama slavenskog zajedništva i brigom za ugroženu hrvatsku baštinu, a stilom je navijestio barokni način izražavanja.

Protestantski je pokret samo periferno zahvatio hrvatsku književnost, ali su Hrvati dali protestantizmu jednoga od istaknutijih pisaca i ideologa Matiju Vlačića Ilirika (1520–75), čiji je »Ključ Svetoga pisma« (1567) bio najglasovitiji biblijski leksikon onoga doba.

Početak kajkavske pismenosti na sjeveru vezan je, kao i onaj na jugu, za stare glagoljske pobožne tekstove i za neke srednjovjekovne pripovijetke, koje su se prepisivale sve do XVII. st. Najstarija kajkavska pjesmarica iz 1593 (»Prekomurska pjesmarica«) osim crkvenih pjesama sadrži i svjetovne: ljubavne i didaktične, pa čak i jedan epski spjev o padu Sigeta. Dva najpoznatija pisca s toga područja, Ivanuš Pergošić (?–1592) i Antun Vramec (1538–88), tiskali su svoje spise, »Decretum« (1574), »Kroniku« (1578) i »Postillu« (1586), i to je uz čakavsko-štokavsko-kajkavski molitvenik »Raj duše« (1560) Nikole Dešića gotovo sve što je tiskano u XVI. st.

Područje pismenosti u XVII. st. širilo se sve više prema sjeveru, pa su se pojavili pisci i na Pagu (Bartol Kašić, Ivan Mršić), u Kanfanaru (Franjo Glavinić), u Jastrebarskome (Rafael Levaković), u Sisku (Nikola Krajačević) i u Zagrebu (Juraj Habdelić), ali je Dubrovnik i u XVII. st. ostao najjače kulturno i književno središte, iako je s Pavlom Vitezovićem Ritterom dobio na značenju i Zagreb. U tome je stoljeću problem zajedničkoga jezika postajao sve aktualniji.

Ako se izuzmu »pjesni tašte i isprazne« koje nisu sačuvane, Ivan Gundulić (1589–1638), najveći pjesnik baroka, počeo je s dramskim tekstovima. Od deset melodrama sačuvane su četiri: »Arijadna«, »Prozerpina ugrabljena«, »Dijana« i »Armida«. »Pjesni pokorne kralja Davida« (1621) uvod su u religioznu poemu »Suze sina razmetnoga«, uzorno djelo baroknoga svjetonazora i načina pisanja. Pastorala »Dubravka« (izvedena 1628) hvalospjev je idealnome društvenom poretku. Vrhunac je njegova stvaralaštva nedovršeni viteško-junački ep »Osman« u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje), u kojem se mogu odčitati utjecaji ideologije baroknoga slavizma, koja je mogućnost oslobađanja Europe od Turaka vidjela u Božjoj promisli i katoličkom poljskom narodu. Stijepo Đurđević (1579–1632) u prvom je redu pjesnik komične poeme »Derviš«, uspjele parodije na petrarkističko pjesništvo, Vladislav Menčetić (1617–66) autor komične poeme »Radonja« i rodoljubivoga spjeva »Trublja slovinska« a Vlaho Skvadri (1643–91) romantičnog epilija »Mačuš i Čavalica«. Ivan Bunić Vučić (1592–1658) u kanconijeru »Plandovanja«, oslanjajući se na petrarkističku liriku, unio je barokna poetološka načela, obilježena naglašenim esteticizmom. Njegov religiozni spjev »Mandalijena pokornica« obilježavaju svjetonazorske i duhovne sastavnice katoličke obnove. Junije Palmotić (1607–57) napisao je niz melodrama. Najambicioznije mu je djelo drama »Pavlimir«, izvedena 1632., apoteoza Dubrovnika i njegovih vladara. Autor je i satirične poeme »Gomnaida«. Pjesnik Ignjat Đurđević (1675–1737), posljednji veliki pjesnik staroga Dubrovnika, pisao je na hrvatskom i latinskom jeziku. U »Pjesnima razlikim« pjesnik je senzualnosti i erotike. Parodijski spjev »Suze Marunkove«, religiozni spjev »Uzdasi Mandalijene pokornice« i prepjev psaltira (»Saltijer slovinski«) otkrivaju ga kao baroknoga pjesnika bujnih stihova. Ostavio je i dva historiografska spisa, nedovršenu povijest Ilirika i životopise dubrovačkih pisaca (»Vitae et carmina«).

Ostala su književna središta u XVII. st. u opadanju. Korčulanin Petar Kanavelić (1637–1719) autor je epa »Sveti Ivan biskup trogirski« i »Pjesni razlikih«, tragikomedija »Sužanjstvo srećno« i »Vučistrah«. Splićanin Jerolim Kavanjin (1641–1714) napisao je opsežni ep u 30 pjevanja poznat pod imenom »Bogatstvo i uboštvo«.

Početak književnog djelovanja bosanskih Hrvata vezan je uz franjevce Matiju Divkovića (1563–1631), Ivana Bandulavića, Ivana Ančića, Pavla Posilovića, Stjepana Matijevića i dr. Divkovićeva djela imala su velik utjecaj na pisce XVII. i XVIII. st.

Od kajkavskih pisaca iz sjeverne Hrvatske isticao se Juraj Habdelić (1609–78) moralno-poučnim knjigama »Zrcalo Marijansko« (1662) i »Prvi oca našega Adama greh« (1674). Ivan Belostenec (oko 1594–1675) autor je latinsko-hrvatskog rječnika »Gazofilacij«, prvoga rječnika koji obuhvaća sva tri hrvatska narječja i leksičkim fondom kojega se nadahnuo M. Krleža u »Baladama Petrice Kerempuha«. Matija Magdalenić (oko 1625–?) autor je religioznoga epsko-lirskoga djela »Zvončac« (1670). Osim kajkavaca, u drugoj polovici stoljeća u sjevernoj su Hrvatskoj djelovali i Petar Zrinski (1621–71), Fran Krsto Frankapan (1643–71) i Pavao Vitezović Ritter (1652–1713). Fran Krsto Frankapan pisao je mješavinom čakavskoga, kajkavskog i štokavskog narječja karakterističnom za ozaljski književno-jezični krug. Središnji dio njegova opusa čini zbirka lirskih pjesama »Gartlic za čas kratiti«, ciklus od osam pjesama »Dijačke junačke« i 18 religioznih pjesama. On je i prvi prevoditelj Molièrea. Senjanin Pavao Vitezović Ritter bio je svestran pisac. Osim spjeva »Odiljenje sigetsko« (1684) i oveće epske pjesme »Senjčica« pisao je i latinske pjesme, historiografska djela (»Stemmatographia«, »Croatia rediviva«), zbornike i kalendare (»Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov«, 1696; »Priričnik aliti razliko mudrosti cvitje«, 1703) te bio pokretač različitih kulturnih akcija – preteča hrvatskoga narodnog preporoda. Nije manje zanimljiva pojava Jurja Križanića (1618–83), filologa i polihistora.

U XVIII. st., koje se naziva vijekom prosvijećenosti i racionalizma, nastaje u Hrvatskoj nov odnos prema književnosti, manje u vezi s reformama Marije Terezije i prosvjetiteljstvom Josipa II., a više pod utjecajem Zapada i djelomično izmijenjenih prilika. Slavonac Antun Kanižlić (1699–1777), autor stihovane pripovijesti »Sveta Rožalija«, prvi je pisac sjeverne Hrvatske koji se ugledao na dubrovačke pjesnike, a posebno na Đurđevića. U Dubrovniku je u to doba bilo nekoliko istaknutih učenjaka, filozofa i latinskih pisaca, npr. Ruđer Bošković (1711–87), Benedikt Stay (1714–1801), Rajmund Kunić (1719–94), Bernard Džamanjić, Džono Rastić, sve do Marka Faustina Galjufa na prijelazu u XIX. st. Đuro Ferić (1739–1820), Đuro Hidža (1752–1833), Marko Bruerević (oko 1770–1823) pisali su na latinskom i talijanskom, ali i na hrvatskom jeziku. No latinista je bilo i izvan Dubrovnika. Neki su od njih pisali samo na latinskome (Baltazar Adam Krčelić, Adam Alojzij Baričević), a Matija Petar Katančić i Tito Brezovački pisali su i na hrvatskome. Začeta je i književna povijest (Ignjat Đurđević, Serafin Marija Crijević, Sebastijan Slade Dolci, Đuro Ferić, Baltazar Adam Krčelić i dr.). Posebno mjesto u književnosti XVIII. st. zauzimaju pučki pjesnici Filip Grabovac (1697–1749) i Andrija Kačić Miošić (1704–60). Grabovčev »Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga« (1747) ujedinjuje predaju hrvatske srednjovjekovne književnosti, ljetopisačku literaturu i književnost bosanskih franjevaca, a Kačićev »Razgovor ugodni naroda slovinskoga« (1756), u stihovima i prozi, bila je svojedobno najčitanija knjiga na hrvatskom jeziku, čemu su pridonijeli protuturska ideologija slovinstva i jezik djela, štokavska ikavica bliska pučkim govorima. U Slavoniji, tek oslobođenoj od Turaka, pojavilo se, osim Kanižlića, više pisaca koji su pisali moralno-didaktične i prosvjetiteljske spise u stihovima. Najjače svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnosti djelo je Matije Antuna Relkovića (1732–98), koji je kao zarobljenik u Dresdenu, uspoređujući Slavoniju s Njemačkom, napisao spjev »Satir iliti divji čovik« (1762). Oko njegova »Satira« bila se razvila živa polemika, u kojoj su sudjelovali i pisac »Aždaje sedmoglave bojnim kopjem udarene i nagrđene« (1768) Vid Došen (1719. ili 1720–78) te hrvatski i latinski pjesnik, franjevac Matija Petar Katančić (1750–1825), posljednji značajniji pisac toga razdoblja, koji je djelovao i u XIX. st., autor prvoga cjelovitoga prijevoda »Biblije« u Hrvata. Branio je teze o hrvatstvu Ilira; kao metričar polazio je od klasične, kvantitativne metrike. Napisao je i knjigu latinskih i hrvatskih stihova »Fructus auctumnales« (1791).

Kazalište je u XVIII. st. u različitim oblicima djelovalo gotovo u svim primorskim središtima od Dubrovnika, Hvara i Korčule do Zadra, Senja i Rijeke te u sjevernoj Hrvatskoj od Zagreba i Varaždina do Požege i Osijeka. U Dubrovniku su prevedena i prikazana čak 23 Molièreova djela (→ frančezarije), što je za ono doba iznimna pojava. »Kate Kapuralica« Vlaha Stullija (1768–1846) najbolji je dramski tekst XVIII. st. napisan na hrvatskom jeziku. Veliki komediograf toga razdoblja Tito Brezovački (1757–1805) pisao je na kajkavskome (»Sveti Aleksi«, »Matijaš grabancijaš dijak«, »Diogeneš«). Na kajkavskome je pisao i niz nabožnih pisaca (od Hilariona Gašparotija do Jurja i Ivana Muliha) i književnih povjesničara (Adam Alojzij Baričević). Treba izdvojiti Baltazara Adama Krčelića (1715–78), više zbog latinskih uspomena (»Annuae«) koje su važan izvor za političke, kulturne i društvene događaje druge polovice XVIII. st. nego zbog hrvatskih stihova, i Jurja Malevca (1734–1812), poznatoga pod imenom Gregur Kapucin, koji je pisao naivne, ali tople, i katkada duhovite kajkavske stihove. Na kraju toga razdoblja u sjevernoj Hrvatskoj djelovalo je nekoliko kajkavskih pisaca kojih rad zahvaća i početke preporodnoga doba. Među njima su i Tomaš Mikloušić (1767–1833), jedan od posljednjih zagovornika kajkavskog narječja kao književnog jezika, autor enciklopedijskoga »Izbora dugovanja vsakoverstneh« (1821), zatim sastavljač zbornika anegdota o Petrici Kerempuhu Jakob Lovrenčić (1787–1842) te Ignjat Kristijanović (1796–1884), posljednji kajkavski pisac toga razdoblja.

Romantizam (1835–81)

Temeljna značajka hrvatskog romantizma njegova je nacionalna sastavnica. Osim nadovezivanja na domaću baštinu, u buđenju nacionalne svijesti znatnu su ulogu imali i zakasnjeli utjecaj njemačkog romantizma te nacionalno osvješćivanje drugih slavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Preporodni, ilirski pokret (→ ilirizam) započeo je manji krug uglavnom mlađih intelektualaca, predvođenih Ljudevitom Gajem (1809–72) i okupljenih oko »Danice ilirske« (1835); oni su potaknuli planove kulturnoga, znanstvenoga, prosvjetnog i gospodarskog uzdizanja Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje. Ilirsko ime bilo je prihvaćeno na temelju tradicionalnoga uvjerenja da su Hrvati, pa i svi južnoslavenski narodi, potomci starih Ilira. Povezujući nadom u slavenstvo, i posebno u južnoslavensku uzajamnost, probuđenu inteligenciju i građanstvo, ilirski pokret snažno je potaknuo politički i kulturni život u Hrvatskoj. Središte Gajeve djelatnosti postala je ideja o hrvatskoj slovopisnoj i književnojezičnoj reformi. U početku je mislio da kajkavsko narječje najbolje čuva obilježja starijega stanja književnog jezika, a poslije je temelj jedinstvenoga književnog jezika pronašao u bogatoj hrvatskoj književnoj baštini, osobito dubrovačkoj. Novoštokavština, kao osnovica zajedničkoga književnog jezika, i moderan Gajev pravopis definitivno su prihvaćeni; tako je riješeno pitanje koje se postavljalo nekoliko stoljeća i uspostavljen je kontinuitet u hrvatskoj književnosti i kulturi. Književnost je za Gaja i većinu iliraca imala služiti prije svega političkoj akciji, pa je bila uglavnom domoljubno tendenciozna i romantično-budničarska. Najistaknutiji su pisci toga razdoblja bili Ivan Mažuranić, Stanko Vraz i Petar Preradović. Spjev »Smrt Smail-age Čengića« (1846) Ivana Mažuranića (1814–90) najzrelije je djelo hrvatskog romantizma, spoj dubrovačke (gundulićevske) i narodne epske (kačićevske) tradicije. Slovenac Stanko Vraz (1810–51) u početku je pisao slovenski, a poslije se posve priklonio hrvatskoj književnosti. Časopis »Kolo«, što ga je 1842. pokrenuo s Dragutinom Rakovcem i Ljudevitom Vukotinovićem, prvi je put u hrvatskoj periodici postavio čvršće estetske i kritičke kriterije. Njegov kanconijer »Đulabije« (1840) i tematikom i obradbom odudara od pisanja onodobnih pjesnika. Pišući domoljubne, ljubavne i refleksivne stihove pod dojmom iliraca i romantičkog, osobito njemačkog pjesništva, Petar Preradović (1818–72) je postao najplodnijim i najpopularnijim pjesnikom razdoblja. Dimitrija Demeter (1811–72), autor domoljubne epske pjesme »Grobničko polje« (1842), postavio je temelj novijemu hrvatskom kazalištu, i kao organizator i kao pisac; najznačajnije mu je djelo drama iz staroilirske povijesti »Teuta« (1844). Prozom siromašno, to je razdoblje dalo i dva dobra putopisca. Antun Nemčić (1813–49), autor žanrovske iznimke onodobne drame, komedije »Kvas bez kruha« (1846), napisao je jedan od naših najboljih putopisa, »Putositnice« (1845), a putopis »Pogled u Bosnu« (1842) Matije Mažuranića (1817–81) najbolja je proza toga razdoblja. Ivan Kukuljević Sakcinski (1816–89), političar, znanstveni radnik, utemeljitelj moderne hrvatske historiografije, pisac prve izvedene drame novije hrvatske književnosti »Jurana i Sofije« (1839), također je pisao putopisne tekstove. Ljudevit Vukotinović (1813–93) počeo je pisati na kajkavskom narječju, a prihvativši ilirizam objavljivao je pjesme, novele i kritičke osvrte i uz Vraza je jedan od začetnika književne kritike. Pjesništvo Paska Antuna Kazalija (1815–94) više je vezano s europskim pjesništvom XIX. st. nego s hrvatskim romantizmom.

U razdoblju nakon 1848. djelovao je novi naraštaj književnika, kojima je zadaća bila očuvanje stečevina ilirizma. Neki književni povjesničari to razdoblje, obilježeno književnim radom Augusta Šenoe, nazivaju protorealizmom (1865–81). U to doba djelovali su pjesnik, dramatičar i novelist Mirko Bogović (1816–93), pripovjedači Dragojla Jarnević (1812–75), Mato Vodopić (1816–93), Ivan Perkovac (1826–71), Luka Botić (1830–63) i Janko Jurković (1827–89). Franjo Marković (1845–1914) bio je pjesnik, kritičar i dramatičar. Jedan od najsvestranijih kulturnih djelatnika toga razdoblja, Adolfo Veber Tkalčević (1825–89), bio je kao filolog među vodećim predstavnicima zagrebačke škole. Političar i publicist Ante Starčević (1823–96) pisao je pjesme, drame i književne kritike, a Fran Kurelac (1811–74) bio je predstavnik riječke filološke škole. Vatroslav Jagić (1838–1923) i August Šenoa upozoravali su već 1865. da je hrvatska književnost daleko od narodnoga života, a njezina je osnovna zadaća umjetničkim ostvarenjima pozitivno djelovati na život nacije. Pokroviteljstvo biskupa Josipa Jurja Strossmayera omogućilo je stvaranje JAZU (1866) i Sveučilišta (1874). Istodobno je pokrenut časopis »Vienac« (1869), koji je sve do 1903. bio žarište hrvatskoga književnog života. Najpoznatiji je njegov suradnik, poslije i urednik, bio August Šenoa (1838–81): u njemu je objavio prvi moderni hrvatski roman »Zlatarovo zlato« (1871) i većinu ostalih svojih djela, pjesama, pripovijesti, feljtona i povijesnih romana, po kojima je postao najistaknutijim hrvatskim književnikom XIX. st. U doba zaokreta hrvatske novelistike prema realizmu djelovao je humorist Vilim Korajac (1839–99). Josip Eugen Tomić (1843–1906) pisao je pjesme, komedije, pripovijesti i romane. Na glas je došao povijesnim romanom u Šenoinu stilu »Zmaj od Bosne« (1879). Tipičan predstavnik književnosti Šenoina razdoblja bio je Rikard Jorgovanić (1853–80), pjesnik i pripovjedač. Nadaren pjesnik, ali izvan matice tzv. središnje nacionalne književnosti, bio je Mate Bastian (1828–85), začetnik novijega istarskoga kruga; posvetivši se domoljubnomu novinarstvu, pjesnički je dar žrtvovao nacionalnom programu u Istri. Slična je i sudbina vođe hrvatskoga nacionalnog pokreta u Istri, Matka Laginje (1852–1930), koji je književnost zapustio za volju politike.

Realizam (1881–92)

Šenoini zahtjevi da se književnost približi puku utirali su put realizmu. Kulturni okvir unutar kojega se javio hrvatski realizam bio je opterećen nacionalnim i političkim pitanjima, pa su mnogi mlađi književnici politički bili vezani ponajviše uz Stranku prava. Velik broj pripovjedača iz različitih hrvatskih pokrajina omogućio je konačnu afirmaciju hrvatske književnosti, a posebno njezina kontinuiteta i cjelovitosti.

Prvi hrvatski pisac koji je s novim smjerom došao u dodir na samome izvoru bio je Eugen Kumičić (1850–1904), pisac Istre, Zagreba i hrvatske prošlosti. Boraveći u Parizu, oduševio se tehnikom koja se u hrvatskoj književnosti nije mogla primijeniti, pa se zapravo kretao između romantizma i naturalizma (»Olga i Lina«, 1881). Mlađi, ali mnogo borbeniji, radikalniji i jedan od najosebujnijih talenata hrvatske književnosti XIX. st., Ante Kovačić (1854–89) napisao je niz pjesama, pripovijesti i romana te najbolji hrvatski roman XIX. st. »U registraturi« (1888). Dok je Šenoa pjesnik Zagreba, Kovačić je kritičar i analitičar zagrebačkoga života. Ksaver Šandor Gjalski (1854–1935) obrađivao je teme iz zagorske plemenitaške sredine (»Pod starimi krovovi«, 1886) pod utjecajem Turgenjevljeva poetskoga realizma te nastojao kritički osvijetliti političko stanje u Hrvatskoj (»U noći«, 1887). Najplodniji pisac hrvatskog realizma Vjenceslav Novak (1859–1905), polazeći od rodnoga Senja, obuhvaćao je i šire područje, sve do Zagreba i Praga. U svojem najboljem romanu »Posljednji Stipančići« (1899) obradio je propast senjske patricijske obitelji. Prodor stranoga kapitala u dotada patrijarhalnu Slavoniju (»Mrtvi kapitali«, 1890; »Tena«, 1894) prikazivao je Josip Kozarac (1858–1906). Psihološke novele, pri samome kraju realističkoga razdoblja i u doba moderne, pisao je Janko Leskovar (1861–1949). Njegovi junaci nisu borbeni i glavno im je obilježje pasivnost. Po tome je Leskovar najavio modernu. August Harambašić (1861–1911) pisao je domoljubne pjesme pravaške idejne usmjerenosti. Silvije Strahimir Kranjčević (1865–1908) najveći je hrvatski pjesnik XIX. st. (»Bugarkinje«, 1885; »Izabrane pjesme«, 1898; »Trzaji«, 1902). U rodoljubnoj lirici preteče su mu bili Šenoa i Harambašić, u socijalnoj, sarkastičnoj, Kovačić, refleksivnost je naslijedio od Preradovića, melankoliju od Vraza, svijest o ulozi svojega naroda od svih njih, a posebno od Mažuranića. Ne pripadajući ni jednoj stilskoj formaciji potpuno, Kranjčević je bio uzor i hrvatskim modernistima. Josip Draženović (1863–1942) najviše se približio romanskomu tipu realizma, gotovo verizmu; njegove »Crtice iz primorskoga malogradskoga života« (1893) sugestivnom snagom prikazuju ljude i odnose u Hrvatskome primorju potkraj XIX. st. Na prijelazu u modernu djelovao je i pjesnik, dramatičar, novelist i romanopisac Ante Tresić Pavičić (1867–1949), stvaralac široke kulture i bogata izraza, koji je pod utjecajem klasičnog i talijanskog pjesništva unio u hrvatsko pjesništvo neke klasične forme. Zbirkama »Valovi misli i čuvstava« (1903) i »Sutonski soneti« (1904) znatno je utjecao na neke mlađe suvremenike (Vladimir Nazor). Realizam je omogućio i književnu kritiku u modernome smislu riječi. Osvrti Janka Iblera (1862–1926), Milivoja Šrepela (1862–1905), a osobito Jakše Čedomila (1868–1928) ističu umjetnički kriterij kao osnovu književne ocjene. Realistički smjer pripovijedanja nastavio je Istranin Viktor Car Emin (1870–1963), koji je svoje najbolje djelo, romansiranu kroniku »Danuncijada«, objavio tek 1946. Rikard Katalinić Jeretov (1869–1954) javio se u istome krugu kao pjesnik rodoljubne tematike i istarsko-primorskih motiva.

Moderna (1892–1914)

U hrvatskoj književnosti moderna je stilski raznoliko razdoblje na prijelazu iz XIX. u XX. st., od doba dezintegracije realizma s prozom Janka Leskovara do izlaska zbornika »Hrvatska mlada lirika« (1914). Pokret se nije ograničio samo na književnost nego se proširio na likovne umjetnosti, na kulturni i nacionalni život uopće. Od početka je krenuo po dvjema linijama: jedna je bila (Milivoj Dežman) uglavnom apolitička, kozmopolitska, larpurlartistička (»Mladost«, »Hrvatski salon«, »Život«), a druga (Milan Marjanović) naprednjačka, masarykovska (»Nova nada«, »Hrvatska misao«, »Novo doba«, »Narodna misao«, »Glas«). Uza sve to, neki istaknuti pisci toga razdoblja nisu imali izravne veze s pokretom (Antun Gustav Matoš, Dinko Šimunović). Borba između »starih« i »mladih« trajala je još cijelo prvo desetljeće XX. st. Pokret je bio srodan sličnim pojavama u Europi. Jedan od osnovnih zahtjeva bila je sloboda stvaranja i otvorenost prema europskim poticajima: proučavale su se francuska, njemačka, talijanska, pa ruska, poljska i češka književnost i ostavljale sve više tragova. U borbi za slobodu književnog stvaranja i za larpurlartizam u umjetnosti posebno se istaknuo jedan od ideologa moderne, Milivoj Dežman Ivanov (1873–1940). Milan Marjanović (1879–1955) pripadao je, naprotiv, onomu dijelu »mladih« koji su, uza sve isticanje estetskih mjerila, smatrali da hrvatska književnost mora biti glavna pokretačka snaga u političkoj borbi naroda. Najbliži njegovu shvaćanju bili su stvaraoci kao Ante Kovačić, Silvije Strahimir Kranjčević i Vladimir Nazor. Milutin Cihlar Nehajev (1880–1931), novelist (»Veliki grad«, 1919) i dramatičar, napisao je niz studija i eseja o domaćim i stranim književnicima, a njegov »Bijeg« (1909) smatra se najtipičnijim romanom hrvatske moderne. U njemu je prikazao ono što je započeo Leskovar: otuđenu, zbunjenu hrvatsku inteligenciju na početku XX. st., koja svoj individualni i nacionalni problem rješava – bijegom. Područje na kojem se moderna osobito istaknula bila je lirika. Slobodno izraženom erotikom, ovozemaljskim zanosom i pobunom protiv svih stega života, »Knjiga Boccadoro« (1900) Milana Begovića (1876–1948) djelovala je kao pravi manifest i ostala trajnom stečevinom hrvatske lirike. Poslije se Begović istaknuo kao dramatičar i prozaik, ali taj njegov rad pripada razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Begovićevu pjesništvu slično je po dekoru i zvonkosti pjesništvo Dragutina Milivoja Domjanića (1875–1933), ali je u opreci s njim upravo po lirskoj, sentimentalnoj kantileni čovjeka koji se osjeća izgubljeno i gotovo suvišno. Mnogo uspjeha imalo je njegovo kajkavsko pjesništvo (»Kipci i popevke«, 1917). Drugi znameniti pjesnik toga razdoblja bio je Vladimir Vidrić (1875–1909), čije se pjesništvo uklapa u poetiku europskog simbolizma. Moderna je hrvatskoj književnosti dala vrijedne dramske prinose, u prvom redu djelima Ive Vojnovića (1857–1929). Dramom »Ekvinocij« (1895) potpuno je osvojio publiku. Premda je u ranim djelima obrađivao kozmopolitske teme, Dubrovnik je ostao glavnim nadahnućem njegova stvaranja. Njegova »Dubrovačka trilogija« (1903), vrhunac je hrvatske drame: iako tematikom vezana za realizam, tehnikom i inspiracijom posve je modernistička. Vladimir Treščec Branjski (1870–1932) i Srđan Tucić (1873–1940) pisci su umjetnički zrele proze. Tucić je bio i pisac naturalističkih drama. U to je doba počeo stvarati Vladimir Nazor (1876–1949), jedan od najplodnijih i najsvestranijih književnika epohe (»Slavenske legende«, 1900). U prozi je moderna razrađivala realističke tradicije. Najkvalitetnije pripovjedačke tekstove pisao je Dinko Šimunović (1873–1933); u novelama, koje su vrhunac modernističkoga pripovijedanja, on opisuje seoski svijet Dalmatinske zagore. Hrvatska moderna dala je još dva uspjela dramatičara. Milan Ogrizović (1877–1923) obrađivao je teme iz narodnih pjesama (»Hasanaginica«), ali je poslije zahvaćao i sukobe iz strasti (»Vučina«, 1921), po uzoru na Josipa Kosora (1879–1961), posebno u drami »Požar strasti« (1912). Pripovjedač Franjo Horvat Kiš (1876–1924) uglavnom je prikazivao Hrvatsko zagorje, a Ivan Kozarac (1885–1910), autor romana »Đuka Begović« (1911), Slavoniju. Kranjčevićev učenik u pjesništvu, preteča moderne proze za gotovo pola stoljeća, bio je i Janko Polić Kamov (1886–1910), pjesnik (»Psovka«, »Ištipana hartija«, 1907), pripovjedač, inovativan romanopisac (»Isušena kaljuža«, objavljena tek 1957), dramatičar, esejist i kritičar. Njegova je proza i danas moderna kako po strukturi tako i po interesima. Najpotpuniji je, najeuropskiji i ujedno najhrvatskiji književnik toga razdoblja Antun Gustav Matoš (1873–1914), koji se u književnosti javio 1892. novelom »Moć savjesti«. Sve što je pisao (eseji, kritike, novele, pjesme, feljtoni, putopisi) ostavljalo je traga, a najviše njegova briljantna impresionistička kritika. I Wiesnerova reprezentativna antologija »Hrvatska mlada lirika« (1914), kojom je predstavljen novi književni naraštaj, sva je bila pod dojmom Matoša pa u njoj prevladavaju matoševski motivi. Mnogi pjesnici okupljeni u njoj postali su velika imena hrvatske književnosti između dvaju svjetskih ratova. Fran Galović (1887–1914), plodan pisac modernističkih novela i drama, najviši je umjetnički domet postigao pjesmama na rodnome podravskom narječju (»Z mojih bregov«, objavljene 1925). Pjesme Vladimira Čerine (1891–1932) uklapaju se u krug »Hrvatske mlade lirike« (»Raspeće«, 1912). Prinos proznomu izrazu dala je Ivana Brlić-Mažuranić (1874–1938), ostvarivši najuspjelije bajke hrvatske književnosti (»Priče iz davnine«, 1916), u kojima se fantastika narodnih pripovijesti prepleće s realistički zahvaćenim prikazivanjem karakterâ i sredinâ. Novinarka Marija Jurić - Zagorka (1873–1957) pisala je povijesne romane koji su postigli iznimnu popularnost. Antun Gustav Matoš u tom je razdoblju objavljivao kritičko-publicističke tekstove »Naši ljudi i krajevi« (1910) i »Pečalba« (1913) te pisao feljtone i pjesme. Politički događaji na početku stoljeća djelovali su i na pisce moderne, pa su neki od njih pokušali djelovati s pozicija jugoslavenskog nacionalizma. Ivo Vojnović se u tom razdoblju bavio vidovdanskim mitom, Srđan Tucić objavio »Osloboditelje« (1914). Vladimir Nazor bavio se tematikom hrvatske povijesti: nakon »Velog Jože« (1908) objavio je »Hrvatske kraljeve« (1912), »Istarske priče« (1913) i »Medvjeda Brundu« (1915). Drama »Banović Strahinja« Milana Ogrizovića prikazana je 1912.

Književnost 1914–45

Razdoblje koje je izravno prethodilo I. svjetskom ratu obilježeno je pojavom djela koja su nagovijestila nove književne tendencije: Matoševe fantastičke proze i pjesma »Mora«, pjesme, proza i drame Janka Polića Kamova, proza Frana Galovića, Josipa Baričevića (1884–1919) i Mije Radoševića (1884–1942), okupljanje mladih zadarskih futurista 1914. oko časopisa »Zvrk« (koji će stjecajem okolnosti ostati netiskan), nagovijestili su avangardističku, tj. futurističku i ekspresionističku poetiku koja će obilježiti djelovanje novoga naraštaja pisaca u doba I. svjetskog rata i nakon njega. Osim avangardističkim težnjama književnost toga razdoblja obilježena je snažnom politizacijom. Oko časopisa »Vihor« (1914) Vladimira Čerine okupljala se skupina mladih pisaca projugoslavenske orijentacije. Nakon raspada Austro-Ugarske dodatno su ojačane jugoslavenske integralističke tendencije među hrvatskim književnicima. Snažan utjecaj na mlađe pisce imala su poetička i ideološka stajališta kipara Ivana Meštrovića te književnikâ Ive Vojnovića i Vladimira Nazora, koji su pred I. svjetski rat svojim djelima oživljavali zajedničku slavensku mitologiju. Većina je pisaca (Milan Marjanović, Vladimir Čerina, Miroslav Krleža, Tin Ujević, Antun Branko Šimić, August Cesarec, Ulderiko Donadini, Gustav Krklec i dr.) prešla na ekavicu; glavnina časopisa zagovarala je platformu »narodnoga jedinstva«; osobito se u tom isticao »Književni jug«, u uredništvu kojega su, uz odgovornog urednika Branka Mašića, bili i Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Niko Bartulović i dr. Projugoslavenska orijentacija navela je Andrića i Bartulovića, podrijetlom Hrvate, da se s ostalim urednicima potkraj 1919. presele u Beograd i nastave djelovati unutar srpske književnosti. Razočarana srpskim hegemonizmom, koji je gušio hrvatski identitet u novoj državi, većina drugih hrvatskih pisaca koji su u ime narodnog jedinstva prihvatili ekavicu postupno je odustajala od koncepcije jezičnog unitarizma, a 1928., nakon ubojstva Stjepana Radića, praktično su svi hrvatski pisci, osim onih koji su se preselili u Beograd, napustili ekavicu.

Avangardističke poetičke tendencije zagovarane su u časopisima Ulderika Donadinija »Kokot« (1916) i Antuna Branka Šimića »Vijavica« (1917), »Juriš« (1919) i »Književnik« (1924). »Plamen« (1919) Miroslava Krleže i Augusta Cesarca zagovarao je, uz avangardističku (uglavnom ekspresionističku) poetiku, i lenjinističke revolucionarne ideje; »Zenit« (1921–23. u Zagrebu; 1924–26. u Beogradu) Ljubomira Micića najradikalnije je promicao avangardizam u književnosti, glazbi, slikarstvu i na filmu zagovarajući »zenitizam« kao sintezu izvornoga balkanskog duha i suvremenih europskih strujanja (futurizam, ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam). Osim navedenih avangardističkih glasila značajnu je ulogu u tom razdoblju imao i časopis DHK »Savremenik« (izlazio s prekidima 1906–41), koji je okupljao pisce različitih naraštaja i poetičkih usmjerenosti, ali je njegov urednik Julije Benešić u ratnom razdoblju pokazao posebno zanimanje za pisce novijega naraštaja; »Hrvatska njiva« (1917–26; od 1919. »Jugoslavenska njiva«) bila je na umjereno tradicionalističkim poetičkim stajalištima kao i »Vijenac« (1913–28). »Nova Evropa« (1920–41) urednika i vlasnika Milana Ćurčina, časopis građansko-liberalne i unitarnojugoslavenske orijentacije, imala je velik utjecaj u prvoj polovici 1920-ih. Krleža je 1923. pokrenuo svoj drugi časopis »Književnu republiku« (ugašen nakon zabrane 1927), koji je okupljao vodeće pisce lijeve orijentacije; časopis je obilježavala oštra kritika vladajućega sloja u Jugoslaviji, nacionalne neravnopravnosti i društvene nepravde.

Nakon atentata na Stjepana Radića i uvođenja šestosiječanjske diktature početkom 1929., među hrvatskim književnicima ojačala je spoznaja o nužnosti nacionalne homogenizacije i pojačanog otpora velikosrpskom hegemonizmu. Budući da je mogućnost legitimne političko-stranačke djelatnosti bila bitno smanjena Zakonom o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi, znatan se dio političke djelatnosti odvijao u kulturnim udrugama i književnim glasilima. Matica hrvatska postala je središtem književnog i intelektualnog okupljanja, u njezinu su radu uz dominantne desne krugove bili agilni komunistički orijentirani pisci poput Krleže i Cesarca. Njezin časopis »Hrvatska revija« (1928) postao je središnjim hrvatskim književnim glasilom toga doba i okupio ponajbolje hrvatske književnike svih orijentacija. No u Matici su za uprave Filipa Lukasa postupno prevladale desne tendencije: početkom 1930-ih, a definitivno nakon Lukasova članka »Ruski komunizam spram nacionalnog principa« (»Hrvatska revija«, 1933), ljevičari, s Cesarcem i Krležom na čelu, bivaju istisnuti iz Matice. Uz Matičina izdanja, nacionalno i katolički orijentirani intelektualci okupljali su se i oko časopisa »Hrvatska smotra« (1933–45), »Hrvatska prosvjeta« (1914–40) i katoličkog dnevnika »Hrvatska straža« (1929–41). Vodeći katolički intelektualci (Vilko Rieger, Janko Šimrak, Ivo Lendić, Ljubomir Maraković, Mate Ujević, Petar Grgec, Dušan Žanko, Andrija Radoslav Glavaš, Vinko Nikolić i dr.) zagovarali su hrvatski kulturni identitet zasnovan na vjerskim i obiteljskim vrijednostima i polemizirali ne samo s hrvatskom »bezbožničkom« lijevom inteligencijom (prije svih s Miroslavom Krležom) nego i s liberalno-masonskim građanskim krugovima. Hrvatska lijeva inteligencija okupljala se oko »Književnika« (1928–39), koji je u prvim godinama izlaženja bio otvoren i prema liberalnim idejama, zatim oko časopisa »Kritika« (1928), »Literatura« (1931–33), »Kultura« (1933) i »Izraz« (1939–41). Potkraj 1920-ih i na početku 1930-ih previranja u lijevom pokretu na svjetskoj pozornici (I. međunarodna konferencija revolucionarnih pisaca 1927., Harkovski kongres 1930., Moskovski kongres sovjetskih pisaca 1934), sukobljavanja lijevih avangardista i zagovornika ideološki angažirane socijalne književnosti (odnosno socijalističkoga realizma) imala su odjeka i u Jugoslaviji. Najistaknutiji lijevi književnik, Miroslav Krleža, odbio je normativnu koncepciju književnosti podređene obrani ideoloških ciljeva, zbog čega se sukobio sa zagovornicima socijalne književnosti. Te su polemike bile osobito izražene u razdobljima izlaženja Krležinih časopisa »Danas« (1934) i »Pečat« (1939–40), a kulminirale su njegovim opsežnim polemičkim esejom »Dijalektički antibarbarus« (»Pečat«, 1939), koji ga je doveo u izravan sukob s vodstvom Komunističke partije Jugoslavije (ona je odgovorila tiskanjem zbornika »Književne sveske« 1940).

Utjecaj socijalne književnosti, koji se očitovao u povratku realističkomu (katkad i naturalističkomu) pripovjedačkomu postupku, a na tematskome planu u zanimanju za pučke slojeve (osobito gradsku i seosku sirotinju), osjetio se i među piscima bliskima HSS-u (Slavko Kolar, Mihovil Pavlek Miškina, Ivo Kozarčanin, Ivan Goran Kovačić i dr.), pa i među katoličkim piscima. Unatoč načelnom odbacivanju normativne poetike socijalne književnosti, i Krleža je pokazao sklonost tematiziranju prizora socijalne bijede i puntarskoga duha obespravljenih slojeva (»Knjiga pjesama«, 1931; »Balade Petrice Kerempuha«, 1936). U cjelini, za 1930-e karakterističan je povratak realističkomu pristupu, zasnovanomu na socijalnoj analitičnosti, psihološkoj metodi u razradbi unutarobiteljskih odnosa te mjestimičnim infiltratima modernističkih tehnika koje su obilježile 1920-e. Neki autori (Miroslav Šicel) za dominantan stil toga razdoblja rabe označnicu sintetički realizam.

Uspostava NDH 1941. pobudila je u dijelu hrvatskih književnika nadu da će rušenje monarhističke Jugoslavije osloboditi novu kreativnu energiju. No snažna vezanost ustaške vlasti za sile Osovine i za fašističku ideologiju, a posebno represivna praksa ustaškoga režima (ubojstva Cesarca, Keršovanija, Miškine i niza drugih intelektualaca, progon komunista i pripadnika nacionalnih manjina) udaljili su većinu intelektualaca od režima. Poseban je odjek imao prelazak dvojice istaknutih nekomunističkih književnika Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića 1942. u partizane. Iako je nepoćudnim lijevim piscima koji nisu likvidirani bilo onemogućeno objavljivanje (primjerice Krleži), ustaška je vlast nastojala privući književnike, organizirati snažnu izdavačku djelatnost: u Hrvatskome izdavalačkom bibliografskom zavodu tiskan je niz sabranih djela hrvatskih pisaca, izdavane su reprezentativne antologije pjesništva i proze, nastavljeno je izdavanje »Hrvatske enciklopedije«. No i na teritoriju pod partizanskim nadzorom bila je snažna književna djelatnost. Osim Nazora i Kovačića antifašističkim partizanskih postrojbama pridružili su se i Joža Horvat, Mirko Božić, Jure Kaštelan, Ivan Dončević, Jure Franičević Pločar, Marin Franičević, Vjekoslav Kaleb, Vladimir Popović, Živko Jeličić, Josip Barković i dr. Iako je veći dio njihove književne produkcije obilježen utilitarnom funkcijom, stvorena su i potresna umjetnička djela, poput poeme »Jama« Ivana Gorana Kovačića.

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova književno je bio djelatan i niz pisaca koji su se afirmirali u prethodnom razdoblju; najistaknutiji su među njima Ksaver Šandor Gjalski (»Ljubav lajtnanta Milića i druge pripovijetke«, 1923; »Pronevjereni ideali«, 1925), Ivo Vojnović (»Maškerate ispod kuplja«, 1922), Vladimir Nazor (»Arkun«, 1920; »Niza od koralja«, 1922; »Nove priče«, 1922–26; »Priče s ostrva, iz grada i sa planine«, 1927; »Pjesme moje mladosti«, 1930; »Fantazije i groteske«, 1931), Dinko Šimunović (»Mladost«, 1921; »Porodica Vinčić«, 1923), Milan Begović (»Dunja u kovčegu«, 1921; »Pustolov pred vratima«, 1926; »Giga Barićeva«, 1931; »Bez trećega«, 1931), Josip Kosor (»Žena«, 1920; »Razvrat«, 1923; »Miris zemlje i mora«, 1925), Milutin Cihlar Nehajev (»Veliki grad«, 1919; »Vuci«, 1928), Đuro Arnold (»Na pragu vječnosti«, 1935), Viktor Car Emin (»Nove borbe«, 1926; »Vitez mora«, 1939), Dragutin Domjanić (»Kipci i popevke«, 1917; »Po dragomu kraju«, 1933), Milan Marjanović (»Vladimir Nazor kao nacionalni pjesnik«, 1923; »Stjepan Radić«, 1937; »Mi budale«, 1939), Ante Tresić Pavičić (»Govori i pisma iz ere užasa i oslobođenja«, 1922; »Ivan Meštrović«, 1925; »Plavo cvijeće«, 1928) i dr.

Središnju ulogu u književnom životu između dvaju svjetskih ratova, utemeljenu ne samo na opsežnom književnom opusu nego i na širem javnom angažmanu, imao je Miroslav Krleža (1893–1981): pokretao je utjecajne časopise i vodio mnogobrojne polemike o kulturnim ali i o političkim problemima; njegov se utjecaj očitovao u pojavi niza sljedbenika, tzv. krležijanaca, među mlađim intelektualcima. Za I. svjetskog rata napisao je niz avangardističkih kratkih drama, tzv. legendi (»Kraljevo«, »Kristofor Kolumbo«, »Michelangelo Buonarroti«) te pjesme utemeljene na slobodnom stihu i ekspresivnoj slikovnosti (»Tri simfonije«, 1917; »Pjesme I« i »Pjesme II«, 1918; »Pjesme III« i »Lirika«, 1919); u razdoblju nakon I. svjetskog rata tiskao je antiratne novele iz ciklusa »Hrvatski bog Mars«. U drugoj polovici 1920-ih, u glembajevskom ciklusu (drame »U agoniji«, »Gospoda Glembajevi«, »Leda«) napustio je avangardističku poetiku i tehnikom psihološkog realizma analizirao krizu svijesti građanske klase. U romanima »Povratak Filipa Latinovicza« (1932) i »Na rubu pameti« (1938) bavio se sudbinom osjećajna pojedinca sukobljena s društvenom sredinom, a u »Banketu u Blitvi« (I., 1938., II., 1939), analizirao sukob pojedinca i despotske političke vlasti. Oživljujući jezik stare kajkavske književnosti, u »Baladama Petrice Kerempuha« (1936) stvorio je kompleksnu sliku hrvatske povijesti. Objavio je i niz knjiga eseja, putopisa i polemika, koje su imale velik odjek u javnosti. Vodeći pjesnik međuratnoga razdoblja Tin Ujević (1891–1955) svoj je talent najavio 1914. u antologiji »Hrvatska mlada lirika«. U razdoblju oko I. svjetskog rata bio je politički angažiran kao jugoslavenski nacionalist, ali je nakon rata, razočaran, napustio politiku i posvetio se književnosti kao profesionalni pisac i prevoditelj. Osim pjesama pisao je i feljtone, eseje o stranim i domaćim piscima, prozne zapise, novinske članke i dr. U pjesništvu ranoga razdoblja bio je blizak Matošu, potom je baštinio i pjesničko iskustvo Baudelairea, Whitmana i Rimbauda. Suvremeni pjesnički izraz često je spajao s autohtonim izražajnim sredstvima, primjerice izrazito stilizirane narodne naricaljke, čime je postigao snažnu ekspresiju osjećajnih stanja, osobne tragike, osamljenosti i intenzivne, strasne, ali netjelesne ljubavi, osobito u ranim zbirkama (»Lelek sebra«, 1920; »Kolajna«, 1926). Potonje mu se pjesme (»Auto na korzu«, 1932), osim nadrealističkom slikovnosti odlikuju i filozofskom refleksivnosti. Reprezentativnim izborom iz pjesništva »Ojađeno zvono« (1933) i eruditskim esejima i feljtonima (zbirke »Ljudi za vratima gostionice«, 1938; »Skalpel kaosa«, 1938) definitivno se potvrdio kao iznimna osobnost međuratne književnosti. Bosanski Hrvat Ivo Andrić (1892–1975) također je bio jedan od darovitih pjesnika što ih je predstavila antologija »Hrvatska mlada lirika«. Iako je nakon preseljenja djelovao unutar srpske književnosti, s obzirom na očuvanu povezanost s hrvatskom kulturnom tradicijom može se smatrati piscem dvojne pripadnosti. Njegova rana djela (»Ex Ponto«, 1918; »Put Alije Đerzeleza«, 1920; »Nemiri«, 1921) pisana su ijekavicom (koja se i poslije pojavljuje u njegovim djelima, osobito u govoru bosanskih fratara). Nakon prelaska u Beograd objavio je tri prozne zbirke (»Pripovetke«, 1924., 1931., 1936). Stilistički virtuozna, s istančanim smislom za psihološku analizu, prožeta nenametljivom misaonošću, njegova proza analizira civilizacijske i religijske prijepore na bosanskome tlu. Zajedno s poslijeratnim romanima, nakon II. svjetskog rata doživio je svjetski prijam, okrunjen Nobelovom nagradom 1961. Za kratkotrajna života Antun Branko Šimić (1898–1925) napisao je jedan od najizrazitijih pjesničkih i kritičko-esejističkih autorskih opusa hrvatske književnosti. Isprva je nasljedovao pjesnička iskustva impresionizma i simbolizma, a potom i njemačkog ekspresionizma. Vrhunac je dosegnuo u pjesmama u kojima, zgusnutim stihom, bez verbalne ornamentike, govori o prolaznosti ljudskoga tijela i o siromasima. Za života je objavio zbirku »Preobraženja« (1920), a posmrtno su mu tiskane »Izabrane pjesme« (1933). Kao kritičar istaknuo se radikalnim poricanjem hrvatskih klasika (Preradović, Vidrić, Vojnović, Nazor), ali i mlađih suvremenika (Andrić, Krleža). August Cesarec (1893–1941) autor je opsežna književnog opusa: pjesnik, novelist, romanopisac, dramatičar, politički publicist. Politički je pripadao lenjinističkoj ljevici; strastveno se angažirao u društvenim polemikama; ekspresionističku strukturu njegovih prvih stihova i proze postupno je zamijenio kritički realizam, kojim je analizirao probleme poput hrvatskoga nacionalnog pitanja ili društvene nepravde (»Careva kraljevina«, 1925; »Zlatni mladić«, 1928; »Bjegunci«, 1933). Ulderiko Donadini (1894–1923) javio se 1915. zbirkom »Lude priče«, a potom je objavio niz romana (»Vijavice«, 1917; »Kroz šibe«, 1921; »Bauk«, 1922), drama (»Bezdan«, 1919; »Igračka oluje«, 1921; »Gogoljeva smrt«, 1921). Žanrovski svestran, pisao je i pjesme, feljtone i eseje. Polazio je od matoševske simbolističko-impresionističke poetike, oduševljavao se i Dostojevskim; u njegovim djelima prevladava duh groteske s izrazito neurotiziranim likovima. Javno djelovanje Mile Budaka (1889–1945) snažno je obilježeno politikom. Istaknuti pripadnik ustaškoga pokreta, pokretač novina »Hrvatski narod« 1938., ministar u vladi NDH, književna je djela intenzivno objavljivao 1930–45. Najznačajniji dio njegova opsežnog opusa bavi se ličkim selom, odnosno raspadom tradicionalnih vrijednosti u zatvorenoj patrijarhalnoj zajednici (»Opanci dida Vidurine«, 1933; »Ognjište«, I–IV, 1938; »Kresojića soj«, I–III, 1944–45). Pisao je i socijalno angažirane romane u kojima je analizirao gradsku sredinu (»Direktor Križanić«, 1938; »Rascvjetana trešnja«, I–IV, 1939) i memoarsku prozu (»Ratno roblje«, I–II, 1941). Slavko Kolar (1891–1963) s izrazitim je humorističkim darom analizirao hrvatsko selo i provinciju. U najboljim novelističkim zbirkama »Ili jesmo ili nismo« (1933) i »Mi smo za pravicu« (1936) dojmljivo je prikazao sudbine likova koji žive u uvjetima posvemašnje oskudice; također je satirički slikao i provincijsku inteligenciju i činovništvo, osobito politički karijerizam i oportunizam. Iako su prve pjesničke zbirke Gustava Krkleca (1899–1977) imale i ekspresionističkih elemenata (»Lirika«, 1919; »Srebrna cesta«, 1921), njegovu je pjesničkomu senzibilitetu više odgovarao tradicionalistički, impresionistički izraz i vezani stih (»Izlet u nebo«, 1928; »Darovi za Bezimenu«, 1942). Njegova duhovitost osobito je došla do izražaja u epigramima i feljtonima. Vjekoslav Majer (1900–75) pjesnik je zagrebačkih prizora, formalno blizak Matošu; pokazao je i socijalnu osjetljivost prema sirotinji (zbirke »Lirika«, 1924; »Pjesme zabrinutog Evropejca«, 1934). U prozi (»Iz dnevnika malog Perice«, 1935; »Pepić u vremenu i prostoru«, 1935–38; »Život puža«, 1938; »Dnevnik Očenašeka«, 1938) s toplim je humorom iz vizure maloga čovjeka opisao zagrebačku svakodnevicu. Pjesnik Dobriša Cesarić (1902–80) nasljedovao je duh romantizma (prevodio je ruske i njemačke romantičare), a na stilsko-izražajnome planu baštinio je pjesnike hrvatske moderne, pisao vezanim stihom, s izrazitim osjećajem za glazbenost stiha. U pjesmama su mu učestali pejsažni prizori koji poprimaju simboličku funkciju pa njegova prividno jednostavna poezija dobiva dublji, filozofski smisao. Bavio se i prizorima iz života gradske sirotinje priključujući se tako pokretu socijalne književnosti (zbirke »Lirika«, 1931; »Spasena svijetla«, 1938). Postigao je veliku popularnost u širim čitateljskim krugovima. Đuro Sudeta (1903–27) pisao je melankolične stihove prožete kršćanskom duhovnošću (zbirke »Osamljenim stazama«, 1924; »Kućice u dolu«, 1926) u kojima je tematizirao vlastito djetinjstvo, osamljenost i slutnju skore smrti. U proznome dijelu opusa vrijednošću se izdvaja fantastička pripovijest »Mor« (1930). Nikola Šop (1904–82) u svojoj poeziji, prožetoj dubokom duhovnošću i zasnovanoj na vezanome stihu, pokazao je ljubav za svijet običnih, malih ljudi, svijet sirotinje i skitnica. On je očovječio Isusov lik, doveo ga među ljude i životinje, proveo kroz svakodnevicu maloga čovjeka (»Pjesme siromašnog sina«, 1926; »Isus i moja sjena«, 1934; »Za kasnim stolom«, 1943). U potonjim pjesmama napustio je temu malih ovozemnih radosti i bavio se simbolikom astralnih prostora. Vjekoslav Kaleb (1905–96) u zbirkama novela »Na kamenju« (1940) i »Izvan stvari« (1942) škrtim, zgusnutim izrazom prikazao je sredinu i ljude Dalmatinske zagore te postigao vrhunski pripovjedački domet, kakav nije dosegnuo opsežnim pripovjedačkim opusom objavljenim nakon II. svjetskog rata. Dragutin Tadijanović (1905–2007) bavio se uglavnom tematikom izgubljenoga djetinjstva kao arhetipske vrijednosti; pjesništvo mu odlikuju jednostavnost jezika i intencionalna naivnost vizure lirskoga subjekta u pokušaju rekonstrukcije izvornih slika djetinjstva koje simbolizira autentičnost egzistencije (»Lirika«, 1931; »Sunce nad oranicama«, 1933; »Pepeo srca«, 1936; »Dani djetinjstva«, 1937; »Tuga zemlje«, 1942). Ivo Kozarčanin (1911–41), pjesnik, kritičar i novelist, umjetnički je vrhunac dosegnuo u romanima »Tuđa žena« (1937) i, osobito, »Sam čovjek« (1937) baveći se psihološkom analizom neurotiziranih likova koji se teško prilagođavaju malograđanskoj sredini. Pjesme su mu prožete intenzivnim erotizmom i osjećajem osame (»Mrtve oči«, 1938). Ivan Goran Kovačić (1913–43), pjesnik, pripovjedač, kritičar i novinar, bio je zagovornik politike HSS-a, sljedbenik Stjepana Radića; u ranoj zbirci novela »Dani gnjeva« (1936) pisao je o rodnome Lukovdolu poetizirajući sklad prirode i čovjeka, kritički tretirajući socijalnu nepravdu. U pjesmama, sabranima u posmrtnoj knjizi »Ognji i rože« (1945), na zavičajnome kajkavskom dijalektu pjevao je o arkadijskim krajolicima rodnoga kraja. Iznimnu ekspresivnost postigao je u poemi »Jama« (1944), ostavivši djelo univerzalne umjetničke vrijednosti, potresno svjedočanstvo o ratnome zločinstvu.

U razdoblju do 1945. istaknutu ulogu u književnom životu imali su također: Milan Šufflay (1879–1931), Julije Benešić (1883–1957), Mato Hanžeković (1884–1955), Ljubo Wiesner (1885–1951), Mihovil Pavlek Miškina (1887–1942), Đuro Vilović (1889–1958), Danko Angjelinović (1891–1963), Verka Škurla-Ilijić (1891–1971), Tito Strozzi (1892–1970), Stevan Galogaža (1893–1944), Zlata Kolarić Kišur (1894–1990), Josip Pavičić (1895–1963), Dora Pfanova (1897–1989), Ante Cettineo (1898–1956), Mate Balota (1898–1963), Ilija Jakovljević (1898–1948), Nikola Pavić (1898–1976), Miroslav Feldman (1899–1976), Josip Kulundžić (1899–1970), Mato Lovrak (1899–1974), Kalman Mesarić (1900–83), Luka Perković (1900–48), Vlado Vlaisavljević (1900–43), Antun Bonifačić (1901–86), Pere Ljubić (1901–52), Stjepan Mihalić (1901–84), Slavko Batušić (1902–79), Sida Košutić (1902–65), Frano Alfirević (1903–56), Drago Gervais (1904–57), Vladislav Kušan (1904–85), Stanislav Šimić (1904–60), Hasan Kikić (1905–42), Alija Nametak (1906–89), Novak Simić (1906–81), Vladimir Kovačić (1907–59), Geno Senečić (1907–92), Zvonimir Remeta (1909–64), Olinko Delorko (1910–2000), Zlatko Milković (1911–47), Ivo Balentović (1913–2001), Enver Čolaković (1913–76), Grgur Karlovčan (1913–42), Antun Nizeteo (1913–2000), Marko Čović (1915–83) i dr.

Među književnim povjesničarima i književnim kritičarima isticali su se Mihovil Kombol (1883–1955), Albert Haler (1883–1945), Ljubomir Maraković (1887–1959), Antun Barac (1894–1955), Slavko Ježić (1895–1969), Josip Horvat (1896–1968), Ivo Hergešić (1904–77), Josip Bogner (1906–36) i dr.

Književnost nakon 1945

Književni život u prvim godinama nakon II. svjetskog rata bio je snažno obilježen političkim događajima: nakon sloma ustaške vlasti i dio književnika otišao je u emigraciju. Neki, koji su obnašali visoke dužnosti u NDH, bili su osuđeni (Mile Budak osuđen je kao ratni zločinac na smrtnu kaznu). U Društvu hrvatskih književnika (koje je promijenilo naziv u Društvo književnika Hrvatske) provedena je revizija članstva; dijelu pisaca izrečena je kazna privremene zabrane objavljivanja. Glavnu ulogu u organizaciji književnog života preuzeli su pisci sudionici partizanskog pokreta. Pokrenut je časopis »Republika« (1945) kojemu je namijenjena uloga središnjega književnoga glasila. Vodeći međuratni lijevi književnik, Miroslav Krleža, koji se zbog sukoba s KPJ nije aktivno priključio antifašističkim partizanskim postrojbama, postupno se uključio u javni život; njegova je uloga bitno ojačala tek nakon sukoba jugoslavenskih komunista sa Staljinom. On je 1950. osnovao u Zagrebu Leksikografski zavod FNRJ, u koji je primio i niz građanski i katolički orijentiranih književnika i intelektualaca.

U prvim godinama nakon rata prevladavala je poetika socijalističkog realizma. Velik utjecaj na književna strujanja i ukupni kulturni život imao je Agitprop, u kojem su djelovali i neki od vodećih pisaca partizanskog naraštaja. Socrealistička poetika najviše traga ostavila je u kritici i esejistici; roman kao reprezentativni socrealistički žanr praktično nije postojao; u prvim poratnim godinama bio je osobito popularan oblik poeme (Marin Franičević, »Govorenje Mikule Trudnega«; Vladimir Popović, »Oči«; Jure Kaštelan, »Tifusari«; Živko Jeličić, »Koliba u inju«; Oto Šolc, »Noć«); tematski su uglavnom bile vezane za II. svjetski rat ili pobunu hrvatskog seljaka protiv socijalne nepravde. Popularne su bile i zbirke pripovijedaka o partizanskom ratovanju (Ivan Dončević, »Bezimeni«; Joža Horvat, »Za pobjedu«; Vjekoslav Kaleb, »Brigada«). Odmah nakon rata tiskan je i niz zbirki pjesama te kraćih dramskih tekstova koji su u ratu izvođeni na partizanskim priredbama.

No i u tom razdoblju iznimno jakog ideološkog pritiska tiskan je niz knjiga koje su odudarale od socrealističkih poetičkih normi i ostale trajnom estetskom vrijednošću: romani Petra Šegedina »Djeca božja« (1946) i »Osamljenici« (1947), pjesme Vesne Parun »Zore i vihori« (1947), pripovijetke Ranka Marinkovića »Proze« (1948), roman Vladana Desnice »Zimsko ljetovanje« (1950). Ivo Andrić tiskao je 1945. tri romana koja su mu donijela svjetsku slavu: »Na Drini ćuprija«, »Travnička hronika« i »Gospođica«.

Književnici u političkoj emigraciji također su se nakon mukotrpnog egzodusa nastojali konsolidirati i započeti književno djelovanje. Franjo Nevistić i Vinko Nikolić u Buenos Airesu pokrenuli su polumjesečnik »Hrvatska«; Vinko Nikolić i Antun Bonifačić počeli su 1951. izdavati »Hrvatsku reviju« (pozivajući se na tradiciju međuratnoga Matičina književnog časopisa); iako se većina suradnika, ne odustajući od državotvorne ideje, distancirala od stege ustaškoga nacionalističkog programa, na književnom je planu ukus većine autora bio izrazito konzervativan. Među istaknutijim suradnicima bili su i Bogdan Radica (1904–93), Rajmund Kupareo (1914–96), Dušan Žanko (1904–80), Ante Kadić (1910–98), a poslije i najdarovitiji emigrantski pjesnik, koji se, za razliku od većine ostalih odlikovao modernističkim senzibilitetom, Boris Maruna (1940–2007). U Argentini je pjesnički djelovao i nekadašnji Krležin suradnik iz »Pečata« Viktor Vida (1913–60), koji je svoju poetiku oblikovao oslanjajući se na talijanski hermetizam (njegove se knjige od početka 1970-ih objavljuju i u Hrvatskoj).

Nakon sukoba Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, početkom 1950-ih postupno je popuštao rigidni pritisak ideologije nad književnošću. Poseban je poticaj oslobađanju umjetnosti od stege socrealističke poetike bio Krležin govor na III. kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani 1952. On je označio stvaranje nove kulturne paradigme, koja je dopuštala slobodu izbora izražajnih sredstava, otvaranje prema književnim poticajima sa Zapada te nešto slobodniji tretman književnih tema (potpuna sloboda kritike političkog sustava, vodeće uloge Saveza komunista i Josipa Broza i dalje neće biti dopuštena).

U prvim godinama nakon rata afirmirao se niz pisaca koji su svojim opusima obilježili hrvatsku književnost druge polovice XX. st. Petar Šegedin (1909–98) pisac je izrazito intelektualističke proze; najznačajnija je u njegovu romanesknom opusu tzv. egzistencijalistička trilogija, kojoj uz spomenuta dva poratna romana pripada i »Crni smiješak« (1969). Objavio je i niz zbirki novela, eseja i putopisa, a velik su odjek imali njegovi eseji u kojima je problematizirao hrvatsko nacionalno pitanje (»Svi smo mi odgovorni«, 1971). Vladan Desnica (1905–67) objavio je četiri zbirke novela, koje kritika obično razvrstava u dva tematsko-formalna kruga: realistički koncipirane novele vezane za dalmatinsku sredinu i maternistički strukturiranu psihološko-meditativnu prozu. Vrhunac je postigao u jednom od najboljih hrvatskih proznih djela, modernistički koncipiranu romanu »Proljeća Ivana Galeba« (1957), u kojem je u obliku niza esejističkih digresija tematizirao problematiku umjetničkog stvaranja. Ranko Marinković (1913–2001) reprezentativni je pisac hrvatskoga modernizma. Stilski je virtuozan, djela su mu zasićena rafiniranom ironijom; bavio se sukobom osjetljiva pojedinca sa sredinom, nemogućnošću ostvarenja autentičnog identiteta. Okušao se u različitim žanrovima; uspješan kao novelist (»Ruke«, 1953), dramatičar (»Glorija«, 1956), romanopisac (»Kiklop«, 1965), esejist (»Geste i grimase«, 1951). Vesna Parun (1922–2010) autorica je pedesetak pjesničkih zbirki, knjiga proze i drama; istaknula se prije svega ljubavnom poezijom prigušene senzualnosti i bujne slikovnosti uglavnom vezane za prirodu. U potonjim zbirkama pokazala je sklonost satiričnom žanru. Marijan Matković (1915–85) okušao se kao esejist i putopisac, a najpoznatiji je kao dramatičar; deklarirani krležijanac, vlastiti je dramski izraz najbolje artikulirao potkraj 1950-ih i u 1960-ima u dramskim tekstovima po antičkim motivima. Jure Kaštelan (1919–90) pjesnik je koji se vraćao arhetipovima djetinjstva i zavičaja kao simbolima vitalnosti i mladosti. U izrazu je kombinirao ujevićevsko-matoševsku tradiciju, usmeno pjesništvo i nadrealističku slikovnost. Radovan Ivšić (1921–2009) najradikalniji je zagovornik nadrealizma u hrvatskoj književnosti; ne slažući se s političkim sustavom i kulturnom situacijom, emigrirao je 1954. u Francusku; njegovo pjesništvo i, osobito, nadrealističke drame vrjednovane su tek od 1970-ih. Pjesništvo Drage Ivaniševića (1907–81) u početku, uoči II. svjetskog rata, bilo je pod snažnim utjecajem nadrealizma i talijanskoga hermetizma; autentičan izraz postigao je u čakavskim stihovima 1970-ih. Elementi nadrealističke poetike utjecali su i na pjesništvo Šime Vučetića (1909–87), u kojem je u početku prevladavao socijalni angažman, a potom preispitivanje vlastitih unutarnjih nemira i priviđenja; djelovao je i kao esejist i kritičar. Marin Franičević (1911–90) također je u početku pisao čakavske, socijalno angažirane stihove; poslije se okrenuo intimističko-pejsažnim motivima; kao kritičar prošao je put od strastvenoga zagovornika socijalnog realizma do istraživača renesansne književnosti. Jure Franičević Pločar (1918–94) pisao je pjesme na čakavskome i štokavskome, ali se afirmirao u prvom redu kao romanopisac nizom romana o razdoblju II. svjetskog rata pisanih bez patetike, zasnovanih na prikazu složenih psihičkih stanja likova. Joža Horvat (1915–2012) također se u prozi bavio ratnom tematikom, pokazujući sklonost humorističkoj pripovjedačkoj vizuri; u potonjim djelima pisao je o vlastitoj opsesiji prirodom, lovom i avanturističkom plovidbom. Mirko Božić (1919–95) najveći je domet postigao u kurlanskoj romanesknoj trilogiji prikazujući sirotinjski život u Dalmatinskoj zagori s izrazitim smislom za portretiranje likova i ekspresivnim stilom zasnovanim na ruralnoj štokavštini obogaćenoj neologizmima; istaknuo se i kao dramatičar. Pero Budak (1917–2008) autor je niza drama iz seoskoga, ličkoga života, s naglašenim smislom za komiku, vrlo popularnih 1950-ih. Nakon početnoga, poratnoga razdoblja, u kojem je pisao izrazito ideologizirane stihove, kritiku i eseje, Živko Jeličić (1920–95) od kraja 1950-ih napisao je niz zbirki novela i romana modernističke narativne strukture. Ivan Raos (1921–87) plodan je novelist, romanopisac i dramatičar; služio se različitim oblikovnim postupcima: od humorom protkanog realističkog pripovijedanja do modernističkog eksperimentiranja. Vojin Jelić (1921–2004) bavio se uglavnom tematikom života Srba u Kninskoj krajini, primjenjujući često modernističke postupke u naraciji. U poratnome razdoblju ističu se i Ervin Šinko (1898–1967), Mate Beretin (1907–88), Ivanka Vujčić-Laszowski (1907–92), Ivan Dončević (1909–82), Dušanka Popović-Dorofejeva (1910–82), Vladimir Popović (1910–95), Grigor Vitez (1911–66), Augustin Stipčević (1912–99), Mirjana Matić-Halle (1912–86), Oto Šolc (1913–94), Josip Barković (1918–2011), Đuro Šnajder (1919–93), Zvane Črnja (1920–91), Danko Oblak (1921–98), Bogdan Stopar (1921–88), Ivan Katušić (1923–85), Nikola Disopra (1923–90), Fadil Hadžić (1922–2011), Duško Roksandić (1922–2003), Boro Pavlović (1922–2001) i dr.

Za razvoj hrvatske književnosti 1950-ih iznimno je bila značajna uloga časopisa »Krugovi« (1952–58), oko kojega se okupila skupina pisaca rođenih uglavnom oko 1930. Osnovna je kohezivna crta toga naraštaja suprotstavljanje poetici socijalističkoga realizma i otvaranje prema najraznolikijim poticajima iz svijeta, od nadrealizma, ruskih avangardista, egzistencijalizma do američke tzv. tvrdokuhane proze. Temeljna im je svjetonazorska komponenta ironija kao znak odustajanja od kolektivnog optimizma poratnoga doba, što je vjerojatno utjecaj i američkih novokritičara, koji upravo u ironiji vide osnovnu poetsku kvalitetu.

Među piscima toga naraštaja najznačajniji je prozni opus ostvario Slobodan Novak (1924–2016), koji se u zbirkama »Izgubljeni zavičaj« (1955), »Tvrdi grad« (1961), »Izvanbrodski dnevnik« (1977) i u romanu »Mirisi, zlato i tamjan« (1968) bavio dvojbama suvremenog intelektualca, osjećajem egzistencijalnog apsurda. Novak je pokazao izrazit smisao za psihološko nijansiranje stanja likova i za profinjeno oslikavanje zavičajnih mediteranskih ambijenata. Slavko Mihalić (1928–2007) vodeći je pjesnik krugovaškoga naraštaja, autor dvadesetak pjesničkih zbirki, počevši od »Komorne muzike« 1954. kojom je već utvrdio osebujnost svojega talenta. Zaokupljen je idejom ljudskoga poraza, nemogućnošću realizacije autentične egzistencije, što je pjesnički artikulirano u nizu semantički slojevitih slika. Ivan Slamnig (1930–2001), autor mnogih pjesničkih zbirki (»Aleja poslije svečanosti«, 1956; »Odron«, 1956; »Naronska siesta«, 1963), romana »Bolja polovica hrabrosti« (1972), zbirki novela, radiodrama, književnokritičkih i znanstvenih tekstova te prevoditelj, bio je sklon kalamburu, ironiji, pjesništvo mu je zasićeno intelektualnim referencijama. Osobito se istaknuo versološkim studijama. Antun Šoljan (1932–93), po mnogima paradigmatični pisac toga naraštaja, okušao se u svim književnim rodovima: kao pjesnik, prozaik (»Izdajice«, 1961; »Kratki izlet«, 1965; »Luka«, 1974), dramatičar, kritičar, feljtonist, antologičar, urednik nekoliko časopisa i prevoditelj. Kao dobar poznavatelj aktualnih tokova svjetske književnosti, bavio se u pjesništvu modernističkom transpozicijom mitova i legendi, resemantizacijom klasičnih motiva i oblika, a u prozi je analizirao sukob pojedinca s društvenim konvencijama. Milivoj Slaviček (1929–2012) također je bio iznimno plodan pjesnik. Služio se svakodnevnim govornim izrazom; pisao je o naizgled malim stvarima, ali je uspijevao u prizore običnog življenja ugraditi elemente lirske meditativnosti o vremenu i prolaznosti. Nikola Milićević (1922–99) bio je jedan od urednika »Krugova«, ali su ga zbog sklonosti jasnu izričaju i klasičnim formama kritičari najčešće povezivali sa starijim naraštajima hrvatskih pjesnika. Pisao je i književnopovijesne eseje te prevodio. Pjesnik i povjesničar starije hrvatske književnosti Josip Pupačić (1928–71) u svojim je pjesmama pokušavao ostvariti harmoničan odnos književne baštine i modernoga izraza. Zvonimir Golob (1927–97), pjesnik, pisac šansona, književne i likovne kritike i esejistike, bio je najizrazitiji zagovornik nadrealističke poetike unutar krugovaškoga naraštaja. Irena Vrkljan (1930–2021) također se kao pjesnikinja nadahnjivala nadrealizmom; velik je uspjeh doživjela 1980-ih ispovjednom, feministički angažiranom prozom. Pjesništvo Vesne Krmpotić (1932–2018) zaokupljeno je traganjem za mističkim simbolima života. Zlatko Tomičić (1930–2008) zasnivao je stihove na fragmentima mitološkog i filozofskog znanja, pjesme su mu zasićene slikama iz grčke mitologije i »Biblije«. Vlado Gotovac (1930–2000) odlikovao se izrazito intelektualiziranim tipom iskaza; kritika ga je često nazivala »filozofskim pjesnikom«. Od svih književnika svojega naraštaja on se najviše približio mlađim piscima koji će se 1960-ih okupiti oko časopisa »Razlog«. Istaknuo se i kao urednik »Hrvatskog tjednika« u razdoblju Hrvatskog proljeća te kao kulturni radnik i političar koji je strastveno zagovarao ideju liberalne demokracije i hrvatske nacionalne emancipacije. Pjesnik Miroslav Slavko Mađer (1929–2015) snažno je vezan za zavičajni slavonski krajolik. Stanko Juriša (1927–89) pisao je pjesme o tzv. malim ljudima prožete jednostavnom meditativnošću. I pjesništvo Dubravka Ivančana (1931–82) odlikuje se jednostavnošću, komprimiranošću izraza, što je posljedica utjecaja haiku poezije. Pjesme pišu i Joja Ricov (1929–2017), Ilija Ladin (1929–2001), Anka Petričević (1930), Petar Gudelj (1933), Veselko Koroman (1934), Vladimir Pavlović (1935–96), Ivan Martinac (1938–2005) i dr. Vrijedne pjesničke i prozne opuse, osobito u dijelu stvaralaštva koji su namijenili djeci, ostvarili su Zvonimir Balog (1932–2014), Sunčana Škrinjarić (1931–2004), Nada Iveljić (1931–2009) i Višnja Stahuljak (1926–2011). Među autorima dječje proze izdvajaju se Mladen Bjažić (1924–2017), Zvonimir Furtinger (1912–86), Nikola Pulić (1926–2005), Milivoj Matošec (1929–82), Palma Katalinić (1927–2013) i dr. Romane za djecu (s glavnim likom dječakom Kokom) pisao je Ivan Kušan (1933–2012), koji je također pisac većeg broja zapaženih djela za odrasle; proza i drame zasnovani su mu na jezično-stilističkoj virtuoznosti i duhovitosti koja povremeno prelazi u grotesku. Rado je pastiširao književne stereotipe iz domaće i svjetske književnosti. Vojislav Kuzmanović (1930–76) jedan je od najdarovitijih pripovjedača krugovaškoga naraštaja i jedan od prvih nasljedovatelja moderne američke proze; njegove radiodrame imale su svjetsku recepciju. Krsto Špoljar (1930–77) istaknuo se kao pripovjedač. Čedo Prica (1931–2009) pisao je pjesme, drame, eseje, dnevničko-memoarsku prozu i putopise. Proza Saše Vereša (1928–92) obilježena je prepletanjem elemenata različitih žanrova: putopisa, feljtona, eseja, dnevnika i fikcijskoga štiva. Fedor Vidas (1924–2018), prozaik, plodan filmski i televizijski scenarist, osobito je bio uspješan kao autor kratkih priča pisanih u hemingwayskoj tradiciji. Najistaknutiji je kritičar krugovaškoga naraštaja bio Vlatko Pavletić (1930–2007). Bruno Popović (1928–2012) u svojoj se esejistici nadahnjivao filozofskom literaturom, pa je bliži kritičarima razlogovskoga naraštaja nego krugovašima. Miroslav Vaupotić (1925–81), književni kritičar i povjesničar, objavio je niz kritika i prigodnih tekstova uglavnom impresionističkoga karaktera. Premda vršnjak krugovaša, kritičar i prevoditelj Tomislav Ladan (1932–2008) u hrvatskoj se književnosti pojavio tek na početku 1960-ih. Temeljito filološki naobražen, pisao je eruditske komparatističke eseje nadahnute metodom Ernsta Roberta Curtiusa; prevoditelj je kapitalnih Aristotelovih djela (»Metafizika«, »Fizika«, »Politika«, »Nikomahova etika«). Sustavno se bavio kritikom modernoga pjesništva, a napisao je i eksperimentalni roman »Bosanski grb« (1975) te nekoliko leksikografskih djela. Predrag Matvejević (1932–2017) istraživao je tradiciju lijeve književnosti i polemički analizirao aktualna pitanja kulturne politike; međunarodni uspjeh postigao je eruditskim esejističkim djelom »Mediteranski brevijar« (1987).

Prozaik Ivan Aralica (1930) vršnjak je krugovaša, ali je u književnost ušao tek 1960-ih; njegovi su tematski interesi bili drugačiji: afirmirao se potkraj 1970-ih nizom povijesnih romana u kojima se nadahnuo izričajem i tematikom starih putopisa i ljetopisa, narodne književnosti te andrićevskom narativnom tehnikom. U 1990-ima pisao je publicističke knjige i pripovjedačka djela u kojima se obračunavao s protivnicima HDZ-ove politike. Putopisi povjesničara umjetnosti Matka Peića (1923–99) odlikuju se zanimljivošću opažanja te osobito jezikom prepunim bizarnih metafora neologizama. Vitomir Lukić (1929–91) u modernistički strukturiranoj proznoj formi zaokupljen je problemom alijenacije pojedinca u suvremenom svijetu. Feđa Šehović (1930) u proznoj i dramskoj formi opisuje s izrazitim humorističkim smislom aktualne prilike (osobito lokalne dubrovačke). U potonjim se romanima bavi i povijesnim temama. Prozu i pjesme pišu i Ljerka Car-Matutinović (1931) i Anđelko Vuletić (1933–2021). Miljenko Smoje (1923–95) doživio je velik uspjeh duhovitim feljtonima i televizijskim serijama. Kao televizijski scenaristi istaknuli su se još Ivo Štivičić (1936–2021), Mladen Kerstner (1928–91), Zora Dirnbach (1929–2019), Mirko Sabolović (1935–2005), Ivica Ivanac (1936–88), Kazimir Klarić (1940–2019) i dr.

Svojevrstan su međunaraštaj između krugovaša i razlogovaca Dalibor Cvitan (1934–93), pjesnik, romanopisac, novelist, feljtonist i kritičar, Tomislav Sabljak (1934), pjesnik, pripovjedač, kritičar i scenarist te Branimir Donat (1934–2010), plodan kritičar koji je nastojao reaktualizirati zapostavljene pisce iz domaće baštine, odnosno predstaviti još nedovoljno poznate fenomene iz svjetske književnosti.

Početkom 1960-ih oko časopisa »Razlog« (1961–68) i istoimene biblioteke okupili su se pisci rođeni uglavnom oko 1940., koje odlikuje izrazita svijest o naraštajnoj a i o estetskoj distinktivnosti prema ostalim skupinama unutar hrvatske književnosti. Za razlogovce je karakteristično oslanjanje na filozofsku lektiru (pa se toj skupini približuju i nešto stariji, filozofski orijentirani pisci: Vlado Gotovac, Bruno Popović, Branislav Zeljković); u početku su na njihovo formiranje snažno utjecali Heidegger i francuski egzistencijalisti, a potkraj 1960-ih i strukturalističke ideje. Dominantni su žanrovi kritika i pjesništvo, dulji su prozni oblici zapostavljeni. Razlogovska kritika nije zaokupljena samo književnošću, ona pokušava tumačiti fenomen umjetnosti uopće. Uklanjaju se čvrste granice između pjesništva i esejistike: omiljena je forma pjesme u prozi, a u središtu su tematskih interesa ili problemi derivirani iz suvremene filozofije ili pak analiza samoga procesa umjetničkog stvaranja, odnosno fenomena literarnosti. Jedan je od ključnih razlogovskih predstavnika Zvonimir Mrkonjić (1938), koji je kao pjesnik počeo 1960-ih oslanjajući se na iskustvo europskoga, ponajprije francuskoga modernizma. Značajan je kao kritičar i antologičar; nastojao je reinterpretirati zatečenu predodžbu o poslijeratnome hrvatskom pjesništvu pa je afirmirao neke do tada zapostavljane rane moderniste (Radovan Ivšić, Josip Stošić) i pisce koji grade autonomne poetske svjetove, osobito Nikolu Šopa. Vjeran Zuppa (1940–2023), vodeći naraštajni kritičar, primjenjuje hermeneutičku, a u kasnijoj fazi strukturalističku analizu. Danijela Dragojevića (1934–2024) književna kritika obično pribraja razlogovcima jer su mu se prve knjige pojavile istodobno s njihovima. Iako i on njeguje pjesmu u prozi i izrazito intelektualiziran, višeznačan pjesnički diskurs zasićen metatekstualnim referencijama, on gradi autohtonu, vlastitu simboliku i specifičan tip iskaza, koji ga čine jednim od najznačajnijih hrvatskih poslijeratnih pjesnika. Kao pjesnik Ante Stamać (1939–2016) bio je više od ostalih razlogovaca vezan za tradiciju, težio klasičnosti forme, bio zaokupljen simbolima rasula i nestajanja, pa ga kritika povezuje s tzv. egzistencijalnim pjesništvom. Djelovao je i kao esejist, kritičar i književni teoretičar. Pjesništvo Igora Zidića (1939) teži kratkoj formi, komprimiranu, eliptičnu, pročišćenu iskazu. Kritika ga povezuje i s talijanskim hermetizmom. Dubravko Horvatić (1939–2004) osobito je njegovao formu pjesme u prozi. Nikica Petrak (1939–2016) u oblikovanju opsesivnih motiva tzv. pjesništva egzistencijalnog iskustva oslanjao se više od ostalih razlogovaca i na angloameričku tradiciju, osobito na Dylana Thomasa. Tonko Maroević (1941–2020) bio je plodan pjesnik, likovni i književni kritičar i prevoditelj; pjesništvo mu se zasniva na atomiziranoj slikovnosti, u potonjoj je fazi zasićeno intertekstualnim i metatekstualnim referencijama. Marko Grčić (1938), pjesnik, esejist i prevoditelj, pisac je u čijem se djelu prepoznaju klasična kultiviranost i naobrazba; stihovi su mu semantički koherentniji nego u većine vršnjaka. Željko Sabol (1941–91), pjesnik i kritičar, objavljivao je u početku hermetične, intelektualizirane pjesme prožete simbolima odustajanja, bijega, etničkoga sloma; poslije je pisao uglavnom stihove za zabavnu glazbu. Među predstavnicima razlogovskoga naraštaja izdvajaju se još prozaik i esejist Milan Mirić (1931), pjesnik, esejist i dramski pisac Želimir Falout (1936–86), pjesnik Mate Ganza (1936), pjesnik Stojan Vučićević (1941–89), književnica, književna i likovna kritičarka te prevoditeljica Željka Čorak (1943), pjesnikinja, književna i likovna kritičarka te prevoditeljica Ljerka Mifka (1943–2002) i dr. Bliski su razlogovskomu krugu pjesnika bili i Marija Čudina (1937–86), u čijem se pjesništvu osjećaju i snažni utjecaji neonadrealističke poetike, te Tonči Petrasov Marović (1934–91), koji je pokazivao izrazitu sklonost prema njegovanju likovne komponente uobličenih prizora, služio se arhaičnim i dijalektalnim čakavskim leksemima, a bio je sklon i citatima motiva iz klasične književnosti. Pjesnik Josip Sever (1938–89) utjecao je na pjesnike koji su se pojavili potkraj 1970-ih, na stvaranje tzv. semantičkoga konkretizma i pjesništva jezične dosjetke. Vrlo plodni u pjesništvu i kritici, u prozi razlogovci nisu ostavili znatnijega traga. Prozaici koji su se pojavili u doba afirmiranja razlogovskoga modela književnosti nisu pokazali odviše naklonosti razlogovskoj poetici. Nedjeljko Fabrio (1937–2018) jedan je od rijetkih prozaika (ujedno je bio dramatičar, esejist i prevoditelj) koji je pokazivao i određene srodnosti s modelom literature kakav su afirmirali razlogovci. U 1980-ima doživio je velik uspjeh dvama tematski povezanim povijesnim romanima: »Vježbanje života« (1985) i »Berenikina kosa« (1989). Mate Raos (1931–90) anticipirao je naraštaj fantastičara koji će se pojaviti nakon nekoliko godina. Tomislav Slavica (1937–2003) pisao je modernistički organiziranu prozu s naglašenom alegoričkom i simboličkom komponentom. Jozo Laušić (1936–2002) u nizu romana bavio se tematikom vezanom za Dalmatinsku zagoru. Modernistički organiziranu prozu vezanu za prošlost vojvođanskih Hrvata pisao je Petko Vojnić Purčar (1939–2017). Vršnjaci razlogovaca Zvonimir Majdak (1938–2017), Alojz Majetić (1938), Branislav Glumac (1938) i Zvonimir Milčec (1938–2014) zagovaraju posve oprečnu poetiku. Zanima ih gradska svakodnevica, gledana očima »čovjeka s margine«. Žargon, koji je počeo prodirati već u prozu krugovaša, u romanima, pa i u pjesništvu (Majdak, Majetić, Glumac), odnosno u feljtonistici (Milčec) tih pisaca postaje glavnim izražajnim sredstvom. Srodan im je i Tito Bilopavlović (1940). Pajo Kanižaj (1939–2015) i Hrvoje Hitrec (1943) uspješno njeguju humoristički žanr. Ivan Lovrenović (1943) piše eseje o bosanskohercegovačkoj kulturnoj baštini, kritike i prozu. Kritičar Igor Mandić (1939–2022) započeo je esejističkom suradnjom u »Razlogu«, ali se ubrzo transformirao u masovnomedijski orijentiranoga recenzenta i kolumnista. Književne kritike i feljtoni Veselka Tenžere (1942–85) odlikuju se vrsnim stilom i duhovitošću. Bavio se također likovnom i televizijskom kritikom, pisao je radiodrame, a u feljtonima je oštroumno analizirao najrazličitije društvene pojave. Josip Pavičić (1944) također piše novinsku književnu kritiku.

Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih u hrvatskoj književnosti pojavilo se nekoliko izrazitih dramatičara. Ivo Brešan (1936–2017) autor je većeg broja drama obilježenih intertekstualnošću i groteskom; drama »Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja« (praizvedena 1971) najizvođeniji je hrvatski dramski tekst u drugoj polovici XX. st.; bio je uspješan i kao romanopisac i scenarist. Slobodan Šnajder (1948) oslanja se na poetiku angažiranog, avangardnog teatra 1960-ih i na krležinsku baštinu; drame su mu doživjele uspjeh i na njemačkom govornom području. Plodni su dramatičari bili i Tomislav Bakarić (1941–2003), Ivan Bakmaz (1941–2014) i Slobodan Šembera (1947–2006). Dubravko Jelačić Bužimski (1948) piše drame, novele i prozu za djecu. Boris Senker (1947), Nino Škrabe (1947) i Tahir Mujičić (1947) napisali su zajednički veći broj komedija. Senker je ujedno i plodan autor teatroloških studija i kazališnih kritika. Branimir Bošnjak (1943–2016) u esejistici je također nasljedovao poststrukturalističke postavke; poezija mu se po svjetonazorskim odrednicama vezuje uz tzv. pjesništvo egzistencijalnoga koncepta. Gorana Babića (1944) kao pjesnika karakterizira interes za mračnu stranu ljudske egzistencije, po čemu je blizak pjesništvu egzistencijalnoga koncepta. Izražajni mu je i tematski raspon širok: od tona i slikovnosti drevnih legendi do estradne ispovjednosti. Piše i pjesme za djecu, drame, prozu te političke pamflete. U pjesništvu Marije Peakić-Mikuljan (1943), kao i u mnogih drugih, dominiraju teme pada, nestajanja, smrti: od ostalih je razlikuje zaokupljenost muzikalnošću stiha. Stijepo Mijović Kočan (1940) piše poeziju heterogena izraza: u rasponu od modernističkih alogičnih i atopičnih eksperimenata do uzoraka estradnoga pjesništva. Bavi se i kritikom. Jasna Melvinger (1940) piše intimističku poeziju, sklona je elegičnosti i introspekciji. Luko Paljetak (1943–2024) pjesnik je koji izvrsno vlada različitim pjesničkim oblicima, što mu omogućuje da se uvjerljivo realizira u različitim tipovima poetskih iskaza. Odlikuju ga muzikalnost stiha, efektno sučeljavanje osjećajnosti i ironije; premda komunikativno, njegovo se pjesništvo odlikuje i misaonom slojevitošću. Vrstan je prevoditelj, piše također eseje i dramske tekstove. Borben Vladović (1943) afirmirao se kao ponajbolji predstavnik konkretnog i vizualnog pjesništva u Hrvatskoj. Zvonko Maković (1947), pjesnik i likovni kritičar, u ranim pjesmama nasljeduje poetiku egzistencijalnoga iskustva; u zrelijem razdoblju integrira u svoje pjesme i elemente reizma. Početkom 1980-ih sve više se koristi kolažiranjem citata ne samo iz tzv. visoke umjetnosti nego i iz masovnomedijskih oblika. Očita je i njegova srodnost sa slovenskim avangardistima, koji su važni i za pjesničko formiranje Ljubomira Stefanovića (1950–2016). Milorad Stojević (1948), pjesnik i romanopisac, istražuje jezične potencijale poetskoga i proznog iskaza, unosi eksperimentatorski duh i u dijalektalnu čakavsku poeziju. Među mnogim pjesnicima koji su prve knjige objavili potkraj 1960-ih i u 1970-ima izdvajaju se i Ernest Fišer (1943), Željko Knežević (1943), Mario Suško (1941), Gojko Sušac (1941–2014), Jordan Jelić (1942–2012), Dubravka Oraić Tolić (1943), Ivan Rogić Nehajev (1943), Andriana Škunca (1944), Vladimir Reinhofer (1937–2003), Nikola Martić (1938–2013), Arsen Dedić (1938–2015), Ivan Bauman (1944–2021), Ivan Kordić (1945), Jakša Fiamengo (1946–2018), Momčilo Popadić (1947–90), Enes Kišević (1947), Tomislav Marijan Bilosnić (1947), Džemaludin Alić (1947–2017), Stjepan Šešelj (1947), Sonja Manojlović (1948), Mile Pešorda (1950), Tomislav Matijević (1950), Božica Jelušić (1951), Željko Ivanković (1954), Dražen Katunarić (1954), Mile Stojić (1955) i dr. Javlja se nekoliko zanimljivih pjesnika i među gradišćanskim Hrvatima u Austriji: Peter Tyran (1955), Herbert Gassner (1955) i Jurica Čenar (1956).

Za razliku od mladih pjesnika koji su poetički difuzni, novi naraštaj prozaika početkom 1970–ih povezan je i estetskim nazorima. Odmah je primijećena njihova izrazita naklonost fantastici. Oni se nadahnjuju suvremenom latinskoameričkom prozom, ruskim simbolistima i avangardistima (osobito Bulgakovom), zatim Kafkom, Schulzom, Calvinom, Singerom i dr. Obnovljeno je i zanimanje za fantastiku u hrvatskoj književnosti, osobito za prozu hrvatske moderne. Naglašeno je zanimanje za formu; samo književno stvaranje često je i tema te proze. Učestali su citati tekstova iz književne baštine. Potkraj 1970-ih većina se tih prozaika posvećuje istraživanju mogućnosti integracije tzv. trivijalnih žanrovskih oblika (proza detekcije, melodrama) u visoku književnost, a drugi pak pišu društvenokritičku prozu; roman potiskuje novelu, koja je početkom 1970-ih bila dominantna. Nenad Šepić (1943–2021) i Albert Goldstein (1943–2007) svojim su fantastičkim prozama izravno prethodili naraštaju prozaika rođenih nakon rata. Stjepan Čuić (1945) istaknuo se osobito ranom zbirkom novela »Staljinova slika i druge priče« (1971), u kojoj se prepleću fantastika i alegorijsko pripovijedanje o odnosu pojedinca i totalitarnih političkih sustava. Pavao Pavličić (1946) plodan je prozaik, scenarist, književni povjesničar i teoretičar. Započeo je kao fantastičar sklon eksperimentu, a potom piše niz komunikativnih romana, uglavnom zasnovanih na načelima detekcijske proze. Sličan je i razvoj Gorana Tribusona (1948), koji je isprva pisao borgesovski tip eruditske fantastičke proze, a potom niz romana i novelističkih zbirki u kojima nostalgično evocira mitologiju odrastanja tzv. šezdesetosmaške generacije; piše i detekcijsku prozu i scenarije. Proza Dubravke Ugrešić (1949–2023) zasićena je intertekstualnim referencijama. I ona se rado koristi postupkom kolažnoga povezivanja citata iz visoke i trivijalne književnosti. U 1990-ima njezini romani i knjige političkih eseja dobili su više uglednih svjetskih nagrada. Piše također scenarije i prozu za djecu; objavljuje studije o ruskoj avangardističkoj književnosti. Veljko Barbieri (1950) piše prozu vezanu za mediteranski ambijent, prožetu citatima iz klasične grčke i rimske književnosti. Osobito mu je zanimljiva proza pisana u maniri negativne utopije. Pero Kvesić (1950–2023) piše tzv. jeans prozu s tematikom iz života gradske mladeži, uobličenu urbanim kolokvijalnim stilom. Slavenka Drakulić (1949) piše romane i eseje prožete feminističkim duhom, koji su doživjeli više od stotinu svjetskih izdanja. Kao uspješni prozaici izdvajaju se i Irfan Horozović (1947), Drago Kekanović (1947), Stjepan Tomaš (1947), Vesna Biga (1948), Saša Meršinjak (1949–2008), Bože V. Žigo (1946–2021), Branka Slijepčević (1947), Predrag Raos (1951), Neda Miranda Blažević - Krietzman (1951–2021), koja je zanimljiva i kao pjesnikinja, Irena Lukšić (1953–2019), Ivo Žanić (1954), Sanja Pilić (1954), Boris Hrovat (1956–2020), Davor Slamnig (1956) i dr.

Polovicom 1970-ih javio se novi naraštaj pjesnika, ispočetka vezan uz časopis »Off«, koji se pozivao na iskustvo prethodnika: Severa, Makovića i Stojevića. Među tim pjesnicima, za koje je uobičajen naziv »semantički konkretisti«, najpoznatiji su: Branko Maleš (1949), koji je i kritičar, Milko Valent (1948), koji uz poeziju piše prozu i esejistiku, Sead Begović (1954–2018), Anka Žagar (1954), Jagoda Zamoda (1954) i dr. Istodobno se javlja i »pjesništvo dosjetke«, zasnovano na duhovitim kalamburima, s izrazitom ludičkom dimenzijom; glavni su predstavnici Dražen Mazur (1951), koji piše i prozu, i Ranko Igrić (1951). Nizom izbora, antologija i programatskih napisa nastoji se konstituirati i skupina pjesnika »spiritualne orijentacije«; glavni su predstavnici Šimun Šito Ćorić (1949), Drago Štambuk (1950), Ivan Tolj (1954) i Neven Jurica (1952), koji se bavi i kritikom. Kao kritičari 1970-ih javljaju se i Ante Armanini (1943), Cvjetko Milanja (1943), Zdravko Zima (1949), Ivica Župan (1952), Velimir Visković (1951), Zvonko Kovač (1951) i dr. Polovicom 1980-ih u časopisu »Quorum« i istoimenoj ediciji pojavljuje se niz novih prozaika, pjesnika i kritičara: Damir Miloš (1954), Lilijana Domić (1952), Branko Čegec (1957), Krešimir Bagić (1962), Vlaho Bogišić (1960), Hrvoje Pejaković (1960–96), Edo Budiša (1958–84), Julijana Matanović (1959), Goran Rem (1958), Delimir Rešicki (1960), Miroslav Mićanović (1960), Miloš Đurđević (1961), Nikola Petković (1962) i dr. Javlja se i nekoliko mladih dramskih pisaca, među kojima su najzanimljiviji Borislav Vujčić (1957–2005), Miro Gavran (1961), Lada Kaštelan (1961), Ivan Vidić (1966), Asja Srnec-Todorović (1967).

Domovinski rat 1991–95. imao je odjek i u književnom stvaralaštvu. Većina pisaca angažirala se i pisanom riječju u obrani hrvatske samostalnosti i teritorijalnog integriteta. Popularni žanrovi postali su domoljubna kolumnistika i ratne reportaže u novinama; pjesnički domoljubni radovi sabrani su u antologiji »U ovom strašnom času« (1992; priredili Ivo Sanader i Ante Stamać), a ukupna književna produkcija antologizirana je u reprezentativnom zborniku »Hrvatsko ratno pismo« (1992; priredila Dubravka Oraić Tolić). U tom su se razdoblju mnogi hrvatski emigrantski pisci vratili u Hrvatsku. Vinko Nikolić prenio je sjedište svoje »Hrvatske revije« u domovinu. Od pisaca povratnika najbolje se integrirao u tokove suvremene hrvatske književnosti Boris Maruna. Pojavljuju se i pisci koji se opiru nacionalnoj homogenizaciji i povijesnome revizionizmu kakav je zagovarala vladajuća stranka: dio njih nastavio je književno djelovanje u inozemstvu (Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Predrag Matvejević, Slobodan Šnajder, Rada Iveković), neki su emigrirali i u Jugoslaviju (Goran Babić). Rat u BiH doveo je i nekoliko sarajevskih hrvatskih pisaca u Zagreb, među kojima su se posebno istaknuli Miljenko Jergović (1966), autor jedne od najboljih novelističkih knjiga o ratu na području bivše Jugoslavije »Sarajevski Marlboro« (1994), Ivan Lovrenović (»Liber memorabilium«, 1994), Jozefina Dautbegović (1948–2008), Darko Lukić (1962). Neki istaknuti srpski pisci preselili su se u Hrvatsku i počeli pisati na hrvatskom jeziku: Mirko Kovač (1938–2013), Bora Ćosić (1932).

Skupina književnika pokrenula je 1990-ih manifestaciju javnoga čitanja književnih radova, poznatu pod nazivom FAK. Iako su u početku sami naglašavali svoju međusobnu različitost, ubrzo se pokazalo da među njima ima dosta poetičkih srodnosti. Većinu ih odlikuje sklonost neorealističkoj poetici, suvremenoj urbanoj govornoj frazi; zaokupljeni su životom mladih u traumatiziranoj Hrvatskoj nakon novih ratova; izrazito socijalno kritični, ironični prema nacionalističkim mitovima. Među njima se izdvajaju Borivoj Radaković (1951), Zoran Ferić (1961), Miljenko Jergović, Ante Tomić (1970), Jurica Pavičić (1965), Đermano Senjanović (1949–2013), Robert Perišić (1969), Edo Popović (1957) i dr.

Znanost o književnosti u Hrvatskoj polovicom 1950-ih oslobađa se socrealističkoga normativizma koji je često analitičare književnih tekstova opterećivao vulgarnim sociologiziranjem i nasilnom ideologizacijom. God. 1957. pokrenut je i časopis za znanost o književnosti »Umjetnost riječi«, oko kojega se okupila skupina teoretičara i povjesničara književnosti koji će činiti jezgru tzv. zagrebačke stilističke škole. Potom se pokreću i časopisi »Književna smotra« (1969) i »Croatica« (1970). U drugoj polovici XX. st. hrvatska znanost o književnosti dosegnula je iznimno visoku razinu, za što su osobito zaslužni Zdenko Škreb (1904–85), Aleksandar Flaker (1924–2010), Ivo Frangeš (1920–2003), Maja Bošković-Stulli (1922–2012), Svetozar Petrović (1931–2005), Stanko Lasić (1927–2017), Frano Čale (1927–93), Mate Zorić (1927–2016), Viktor Žmegač (1929–2022), Darko Suvin (1930), Milivoj Solar (1936), Ivo Vidan (1927–2003), Zdenko Lešić (1934–2018), Krunoslav Pranjić (1931–2015), Radoslav Katičić (1930–2019), Branko Vuletić (1937–2014), Mladen Machiedo (1938), Miroslav Beker (1926–2002), Gajo Peleš (1931), Ante Stamać, Pavao Pavličić, Zoran Kravar (1948–2013), Vladimir Biti (1952), Andrea Zlatar (1961). Među povjesničarima novije hrvatske književnosti ističu se: Miroslav Šicel (1926–2011), Davor Kapetanić (1928–2023), Nedjeljko Mihanović (1930–2022), Dubravko Jelčić (1930–2020), Milorad Živančević (1933), Mate Lončar (1938–2020), Dunja Detoni-Dujmić (1941), Cvjetko Milanja (1943), Vinko Brešić (1951), Krešimir Nemec (1953) i dr. Dramskom književnošću i teatrologijom bave se Branko Hećimović (1934), Nikola Batušić (1938–2010), Darko Gašparović (1944–2017), Boris Senker, Lada Čale Feldman (1963), Sibila Petlevski (1964) i Ana Lederer (1964). O dijalektalnoj književnosti pišu Joža Skok (1931–2017), Mladen Kuzmanović (1940–2001) i Milorad Stojević. Stariju hrvatsku književnost istražuju Milan Ratković (1906–95), Franjo Švelec (1916–2002), Rafo Bogišić (1925–2010), Eduard Hercigonja (1929–2022), Josip Vončina (1932–2010), Nikica Kolumbić (1930–2009), Josip Bratulić (1939), Mirko Tomasović (1938–2017), Dunja Fališevac (1946), Slobodan Prosperov Novak (1951) i dr. Hrvatsku latinističku baštinu proučavaju Kruno Krstić (1905–87), Veljko Gortan (1907–85), Vladimir Vratović (1927–2014), Darko Novaković (1953) i dr.

Filozofija

Razvoj filozofije u Hrvata započinje u srednjovjekovnim humanističkim i teološkim školama, uglavnom uz benediktinske samostane, glavna žarišta duhovne i znanstvene naobrazbe. Značajna je bila škola za Venetsku pokrajinu i Ilirik, koju je 825. osnovao kralj Lotar u Cividaleu (Čedadu). Na dvoru kneza Trpimira boravio je 846–848. progonjeni saski filozof i teolog benediktinac Gottschalk, istaknuti predstavnik rane karolinške skolastike. Benediktinci su već potkraj XII. st. imali na hrvatskom teritoriju tridesetak samostana sa školama, ne samo za redovnike nego i za svjetovnjake (schola exterior), kojima je nastavni program obuhvaćao i elemente filozofije prema sustavu sedam slobodnih umijeća (septem artes liberales). Filozofija se na našem tlu počela razvijati pod utjecajem rane skolastike, kada skolastička filozofija još nije postigla svoju sintezu i kada su se javljali mnogi oprečni nauci i hereze. U to je doba raslo zanimanje za prirodne znanosti, ali i njime uvjetovano bavljenje arapskom matematikom, fizikom i astronomijom, te teologijom i filozofijom. Prevođenjem »Kurana« i niza astronomskih rasprava hrvatski benediktinac Herman Dalmatin omogućio je kršćanskoj Europi kritičku raspravu s misaonom tradicijom islamskoga svijeta, iz koje će poslije proisteći i skolastička recepcija Aristotela kod Tome Akvinskoga. U tom razdoblju (XII. st.) Aristotel još nije odnio prevagu nad Platonom te su mnogi filozofi toga doba, tako i Dalmatin, nastojali oko plodnoga posredovanja njegove misli.

Nakon pobjede aristotelizma, odnosno tomizma razvoj skolastike odvijao se u dvama različitim smjerovima, što je znakovito sve do današnjih dana: na jednoj se strani tomizam kao službeni nauk njegovao poglavito na papinskim učilištima i u dominikanskome redu, dok su franjevci ostali vjerni nauku Johannesa Dunsa Scotusa, pri čemu su u drugi plan polagano dolazili velikani skolastičke misli poput Aurelija Augustina, Alberta Velikoga, Francisca Suáreza i dr. Franjevački Studium generale otvoren u Zadru 1260., koji je utemeljio Girolamo Masci iz Ascolija, poslije papa Nikola IV., upravo svojim programom svjedoči o dualizmu dviju filozofskih tradicija.

Širenje europskoga humanizma i renesanse utjecalo je na vrlo plodan razvoj filozofije u hrvatskim krajevima, posebice u priobalnome području koje je imalo izravne (političke, trgovačke i dr.) dodire s Italijom kao glavnim središtem tih ideja. Opća je filozofijska značajka toga doba intelektualna priprema za nadolazeći novi vijek, u kojem u središte stupa čovjek i njegov autonomni odnos prema svijetu, ali se nije izgubila ni veza sa skolastikom, tako da se to razdoblje može promatrati kao prijelaz s teocentrične na antropocentričnu sliku svijeta. Zbog toga su u tadašnjoj filozofiji zastupljene koliko teologijske (Ivan Stojković, Jakov Splićanin, Nikola Modruški, Juraj Dragišić, Augustin Nalješković i dr.) toliko i navlastito filozofijske teme. Istraživanja o čovjeku, kojima se posvećuje posebna pozornost, nisu lišena staroga skolastičkog nauka o odnosu duše i tijela i kao o odnosu forme i materije. Zbog toga mnoga istraživanja nose u svojem naslovu »de anima humana«, a ne npr. »de homine«, što znači da u tom razdoblju ne postoji izgrađen cjelovit filozofijski nauk o čovjeku (J. Dragišić). Ali, već taj pomak omogućio je da do svojega prava dođu etička i političko-pravna pitanja (Benedikt Kotruljević, Marko Marulić, Ivan Polikarp Severitan, Federik Grisogono, Fran Trankvil Andreis i dr.). Franjevci su u to doba bili više zaokupljeni raspravom s tomizmom (Benedikt Benković), budući da su osjećali sve snažnije potiskivanje filozofije Dunsa Scotusa, ali bila je prisutna i tomistička reakcija, posebno u odnosu na platonizam i neoplatonizam (Grgur Budislavić). Potpuno neovisno o tom razvoju, u XVI. st. u Njemačkoj djelovao je Matija Vlačić Ilirik, koji se smatra jednim od utemeljitelja hermeneutike. Vlastitim (originalnim) putem išao je i Frane Petrić koji se – nasuprot tadašnjoj aristotelovsko-tomističkoj filozofiji – vratio Platonu i njegovu naslijeđu. Dok su se Antun Medo i Pavao Skalić bavili temeljnim metafizičkim i etičkim pitanjima, u tom se razdoblju niz autora posvetio više etičkim (Ambroz Gučetić ), estetičkim (Miho Monaldi), unutarcrkvenim (Andrija Dudić, Nikola Vitov Gučetić) i pravno-političkim (N. V. Gučetić) pitanjima. Svojim putem išao je i svestrani znanstvenik i filozof Faust Vrančić, a od doba znamenitoga biskupa Markantuna de Dominisa zamah posebno dobivaju prirodoznanstvena istraživanja (Marin Getaldić, Juraj Dubrovčanin, Matija Frkić, Stjepan Gradić i dr.). Prirodnoznanstveni se razvoj nastavio i u XVII. i XVIII. st., u djelima Franje Jambrehovića, profesora filozofije na zagrebačkoj Isusovačkoj akademiji, koja je u to doba postala središtem filozofskoga života u Hrvatskoj, zatim u nastojanjima mislitelja koji su djelovali izvan domovine (Luka Bakranin i Kazimir Bedeković), sve do djela glasovitoga prirodoslovca i filozofa Ruđera Josipa Boškovića te Benedikta Staya. U to doba djelovao je i Benedikt Rogačić, koji se bavio istraživanjima o duši, dok je franjevac Andrija Kačić Miošić obuhvatio u svojem djelu najraznovrsnija jezikoslovna, kulturološka, znanstvena i filozofijska promišljanja.

Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. zamire filozofski rad iscrpljujući se u filozofijskoj propedeutici i logici, tj. u sintetiziranju skolastičkih (bilo tomističkih bilo skotističkih) kompendija filozofijskih znanosti, što se ne treba promatrati negativno, budući da je upravo njegovanje filozofije na crkvenim učilištima omogućilo premošćivanje toga jaza. Za to su razdoblje važna filozofijska istraživanja Andrije Dorotića, Simeona Čučića i Antuna Ferdinanda Albelyja, te filozofija politike i prava Ante Starčevića, koja je utrla put razumijevanju suvremene demokratske države.

Stanje se znatno promijenilo osnutkom Katedre za filozofiju 1874. na obnovljenom Sveučilištu u Zagrebu, budući da je nakon toga došlo do kritičke razmjene ideja među profesorima na spomenutoj katedri, njihovih kolega prirodoslovaca i profesora filozofije s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. To se kritičko sučeljavanje razvijalo pod utjecajem moderne i modernizma, tj. s obzirom na Kantov »kopernikanski obrat«, što je, dakako, imalo i važne prirodnofilozofijske implikacije. Dok su katolički mislitelji, na niti vodilji filozofijske enciklike Aeterni Patris pape Leona XIII., oštro kritizirali Kantovu poziciju nespoznatljivosti »stvari po sebi« (Josip Stadler, Antun Bauer, Antun Mahnić, Franjo Šanc, Stjepan Zimmermann i dr.) i, vraćajući se izvornomu Tominu nauku, tražili priključak na suvremenu »neoskolastiku«, filozofi koji su djelovali na spomenutoj Katedri za filozofiju, počevši od prvoga profesora Franje Markovića, nastojali su u svojim ontologijskim, logičkim, etičkim, estetičkim i drugim istraživanjima osvijetliti probleme suvremene filozofije i uklopiti ih u aktualna duhovna gibanja (Đuro Arnold, Albert Bazala, Stjepan Matičević, Vladimir Dvorniković, Albert Haler, Marijan Tkalčić, Julije Makanec, Stjepan Pataki i dr.). Za to su doba važni bili i filozofski radovi Zdenka Vernića, Ive Pilara, glasovitoga skotista Karla Balića, a vrlo istaknuto mjesto zauzimalo je i djelo Pavla Vuk-Pavlovića.

Nakon 1945. prekida se razdoblje toga plodnog dijaloga, filozofija na katoličkim učilištima povlači se u unutarškolske okvire, premda npr. djela Vilima Keilbacha iz područja filozofije religije pobuđuju europsku pozornost, a Vjekoslav Bajsić ulazi u intenzivnu raspravu sa svojim dobom.

Na filozofskim fakultetima u Zagrebu, a potom i u Zadru, u duhu Marxova nauka uobličuje se praxis-filozofija (Gajo Petrović, Branko Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Predrag Vranicki i dr.) proizašla iz istoimenog časopisa, a koja je naišla na razmjerno veliku pozornost u Europi, iz čega je onda nastala i Korčulanska ljetna škola na kojoj su sudjelovali i neki od najznačajnijih svjetskih filozofa (Ernst Bloch, Henri Lefebvre, Herbert Marcuse, Jürgen Habermas i dr.). Usporedno na Filozofskome fakultetu u Zagrebu djeluju filozofi koji se bave poglavito pitanjima građanske filozofije (Danilo Pejović, Branko Despot i dr.), dok se u Zadru razvija vrlo jaka škola analitičke filozofije (Nenad Miščević i Heda Festini).

Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu od 1962. razvija se snažna filozofijska tradicija koja je, uz dominantno izučavanje Marxove filozofije, usmjerena filozofiji politike, njemačkom idealizmu, fenomenologiji i filozofiji egzistencije (Ante Pažanin, Ivan Babić, Branka Brujić, Davor Rodin, Boris Hudoletnjak, Ivan Prpić, Zvonko Posavec, Goran Gretić i dr.). Istaknuto mjesto zauzima djelo Vanje Sutlića.

Osnutkom Instituta za filozofiju u Zagrebu 1967., za što je najzaslužniji njegov utemeljitelj Vladimir Filipović, poseban se naglasak stavlja na istraživanje hrvatske filozofijske baštine, što rezultira nizom vrijednih radova iz toga područja (Marija Brida, Ljerka Schiffler, Mihaela Girardi-Karšulin, Erna Banić-Pajnić, Franjo Zenko, Zlatko Posavac, Damir Barbarić i dr.)

U Dubrovniku se od 1976. u Interuniverzitetskome centru održavaju filozofski skupovi, na kojima se susreću filozofi iz cijeloga svijeta i raspravljaju o svim spomenutim filozofijskim orijentacijama i problemima.

Nakon 1990. u Hrvatskoj filozofija dobiva još veći zamah. Osnutkom Hrvatskih studija, uz proučavanje glavnih filozofskih strujanja u povijesti filozofije i temeljnih filozofijskih disciplina, hrvatska filozofijska baština dobiva posebno mjesto. Družba Isusova također osniva Filozofski fakultet (danas Fakultet filozofije i religijskih znanosti), gdje se aktualiziranjem suvremenih filozofijskih problema skolastička tradicija mišljenja nastoji učiniti ravnopravnim sudionikom suvremene duhovne zbilje u Hrvatskoj. Utemeljenje katedre za filozofiju na Filozofskome fakultetu u Rijeci još je više (zajedno sa zadarskim Filozofskim fakultetom) pridonijelo posredovanju najaktualnijih tokova anglosaske, uvelike analitičke misli, pri čemu nikako nisu zanemarene europska i hrvatska baština. Posljednjih su se godina otvarali i drugi filozofijski centri (filozofski fakulteti u Osijeku i Splitu), Znanstveni centar izvrsnosti za integrativnu bioetiku u sklopu kojeg se filozofija povezuje s uvidima drugih, osobito medicinskih znanosti o pitanju života, te Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja i dr.

Hrvatsko filozofsko društvo (HFD), utemeljeno 1957. u Zagrebu, središnje je strukovno udruženje za filozofiju u sklopu kojega djeluje pet stalnih znanstvenih simpozija na godišnjoj razini. Izdavalo je najprije časopis »Praxis« (1964–74), a od 1980. izlaze »Filozofska istraživanja« i međunarodno izdanje »Synthesis philosophica«, te od 1990. »Metodički ogledi«. U području filozofijskog rada izlaze i mnogi drugi znanstveni časopisi: »Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine«, »Disputatio philosophica«, »European Journal of Analytic Philosophy«, »Obnovljeni život«, »Prolegomena«, studentski časopis »Čemu« i dr.

Kazalište

Kao i u drugim zemljama zapadnoga kulturnoga kruga, liturgijske drame na latinskom jeziku početci su kazališnog života na današnjem tlu Hrvatske. U najstarijem obredniku zagrebačke katedrale iz XI. st. sačuvana je bogojavljenska igra »Povlačenje zvijezde« (»Tractus stellae«), a u »Vrbničkome misalu« iz 1462. nalazi se fragment uskrsne igre pisan glagoljicom na starocrkvenoslavenskome hrvatske redakcije, čime je i narodni jezik potvrđen kao konstituirajući element prvih književno utemeljenih kazališnih oblika u Hrvata. Od XIII. st., pod utjecajem pučkih pobožnosti i crkvenih svečanosti, koje u južnohrvatskim krajevima njeguju mnogobrojne crkvene bratovštine, dijaloška religiozna lirika postaje ishodištem sakralnoga teatra. Širenje dramske teme »Marijina plača« (»Planctus Mariae«) tijekom vremena dovodi do dramatizacije cjelokupne Muke Isusove. Iz prve četvrtine XVI. st. sačuvana je krnja dramatizacija »Muke« u tzv. »Tkonskom zborniku«, gdje je glagoljički tekst grafički pregledno podijeljen na književnodramski dio i na didaskalije namijenjene scenskoj praksi. Pasionska drama doseže vrhunac »Mukom Spasitelja našega« iz 1556. Istodobno se oblikuje i hagiografska drama (mirakul), od koje se ističu »Muka sv. Margarite« i »Prikazanje života sv. Lovrinca«. Predstave (prikazanja) izvode se u crkvi i na javnom prostoru o blagdanima crkvenoga kalendara. Svjetovno se kazalište javlja u Dubrovniku već od početka XIV. st., a u Zagrebu od XV. st. histrionskim predstavama zabavljača i svirača. Visoko razvijeni oblici kazališta nastaju u Dubrovniku na podlozi humanističke kazališne prakse, koju iz Rima donosi Ilija Crijević (prije 1490), mitološko-pastoralnoga i sakralnoga teatra Džore Držića i Mavra Vetranovića te komediografije Nikole Nalješkovića u prvoj četvrti XVI. st. Istodobno se (oko 1520) svjetovnom dramom »Robinja« Hanibala Lucića počinje oblikovati hvarski kazališni krug, koji će do svršetka stoljeća afirmirati i komediografa Martina Benetovića (»Hvarkinja«). Od 1548 (premijera poslije izgubljene komedije »Pomet«) počinje u Dubrovniku književna i kazališna djelatnost Marina Držića. Oslonjen na domaće dramsko i prikazivačko naslijeđe kao i na kazališna iskustva stečena za studija u Sieni, Držić je u desetak godina (do premijere tragedije »Hekuba« 1559) i kao pisac i kao kazališni praktičar stvorio jedinstveno autorsko glumište. Djela su mu u Vijećnici, na gradskim otvorenim prostorima i u privatnim kućama o pokladama i na pirovima izvodile dobro organizirane družine pučanskoga (Pomet-družina) ili plemićkoga (Gardzarija) podrijetla, sve likove bez obzira na rod i dob glumili su mladići između šesnaest i osamnaest godina, a redateljske intervencije u realizaciji vlastitih pastorala (»Tirena«, 1548) i komedija (»Dundo Maroje«, 1551) svjedoče o njegovu poznavanju svih elemenata kazališta onoga doba. Od početka XVII. st. Dubrovnik postaje središtem hrvatskoga dramskoga stvaralaštva a time i glumišta. Istodobno su u sjevernu Hrvatsku pristigli isusovci, kojima je jedna od ključnih protureformacijskih djelatnosti bila izvođenje kazališnih predstava u vlastitim odgojnim zavodima (Zagreb, Varaždin, Požega, Osijek, Rijeka). Hrvatsko kazalište XVII. st. izrazito je baroknih obilježja, što znači da u mitološkim, pastoralno-arkadijskim, viteškim, povijesnim i pseudopovijesnim temama najraznovrsnijih scenskih žanrova (s naglašenom prevlašću libretističke drame) dominantnu ulogu preuzima meraviglia, tj. oblikovanje raskošnih, iluzionističkih scenskih slika. Ta se scenska začudnost javila već u mladenačkome Gundulićevu kazalištu (oko 1605–15), bila je donekle zamjetljiva i u njegovoj »Dubravci« (1628), pastorali – melodrami, koja je od XIX. st. nadalje postala repertoarnim simbolom nacionalnoga kazališta. Barokno kazalište dosegnulo je vrhunce u razvedenu Palmotićevu dramskom djelu u prvoj polovici XVII. st. (»Pavlimir«, »Armida«, »Captislava«). Komičko se kazalište u Dubrovniku u to doba temeljilo na tzv. smiješnicama koje preuzimaju tipove talijanske komedije dell’ arte, ali grade likove i s pomoću autohtone tradicije, a uspjeh su postizale i tragikomedije (Petar Kanavelić, »Vučistrah«). Početkom XVIII. st. nastale su u Dubrovniku frančezarije, tj. mnogobrojni prijevodi, lokalizacije i adaptacije Molièreovih komedija, a njihove izvedbe bile su temelj vrlo razvijena kazališnog života, koji je svršetkom stoljeća bio obogaćen gostovanjem talijanskih družina. Već početkom XVII. st. predstave su s javnih prostora postupno prešle u dvorane, pa je tako Hvar 1612. dobio kazalište adaptacijom gornjega dijela Arsenala, u Dubrovniku je kazališna dvorana otvorena 1682. u Orsanu (također arsenalu), a u Zadru se za kazališne potrebe 1680. adaptiralo skladište oružja. U prvoj polovici XVIII. st. i Split je dobio uređenu kazališnu dvoranu u zgradi gradske Vijećnice, a u Rijeci je drveno kazalište podignuto nakon 1753. U isusovačkim školskim kazalištima sjeverne Hrvatske (1607–1772) drame, koje tematiziraju biblijske, mitološke, hagiografske, povijesne ali i rodoljubne motive, izvodile su se u dobro opremljenim kolegijskim kazalištima i na javnim urbanim lokalitetima, isprva na latinskome, ali poslije i na hrvatskom jeziku u suvremenoj baroknoj opremi. Predstave u senjskoj gimnaziji organizirali su i pavlini (1734), a franjevci oživjeli glumišnu djelatnost nakon odlaska isusovaca u Osijeku i Slavonskome Brodu. Od 1791. do 1834., uz neznatne prekide, djelovalo je u zagrebačkoj katedralnoj školi na Kaptolu kazalište gdje su se na kajkavštini i u maskulinoj matrici izvodile adaptacije i lokalizacije njemačkih, talijanskih i francuskih autora. Predstave komedija i poučljivo-moralizatorskih igrokaza održavale se o pokladama, a kazalište identičnih obilježja djelovalo je i u zagrebačkome plemićkom konviktu (danas gimnazija u Habdelićevoj ulici), gdje je 1804. prikazana komedija Tita Brezovačkoga »Matijaš grabancijaš dijak«. Prvo javno kazalište za svjetovne predstave u Zagrebu nalazilo se u nekadašnjem samostanu klarisa (danas Opatička 20), a potom u palači Pejačević-Amadé (Amadéovo kazalište), koje je djelovalo od 1797. do 1834 (danas Demetrova 1). Ondje su se održavale predstave njemačkih putujućih družina koje su u sjevernohrvatske gradove stizale od svršetka XVIII. st. Godine 1834. otvorena je na zagrebačkome Markovu trgu kazališna zgrada u klasicističkom stilu koju je novcem dobivenim na bečkoj lutriji dao podići trgovac Kristofor Stanković. U njoj se u doba preporoda, zauzimanjem Dimitrije Demetra, počeo postupno organizirati hrvatski kazališni život, a prvu hrvatsku profesionalnu predstavu, Kukuljevićevu »junačku igru« »Juran i Sofija ili Turci kod Siska«, izvelo je 10. VI. 1840. novosadsko Leteće diletantsko pozorište, koje je do kraja 1841. u Zagrebu, te Karlovcu i Sisku, popunjeno i hrvatskim glumcima, nastupalo pod imenom Domorodno teatralno društvo. Godine 1846. amateri su izveli prvu hrvatsku operu »Ljubav i zloba« Vatroslava Lisinskoga. Sve do 1860., kada je 24. XI. prosvjedima studentske i đačke publike prekinuta njemačka predstava, u Zagrebu su naizmjenično nastupale njemačke i hrvatske družine, a gostovale su i talijanske operne stagione. Zakonsko utemeljenje kazalište je dobilo 1861. saborskim »Zakonskim člankom LXVII o kazalištu jugoslavenskom trojedne kraljevine«, čime je počela institucionalizacija nacionalnoga glumišta. Ansambl se zaslugom glumaca i redatelja Josipa Freudenreicha te Adama Mandrovića postupno umjetnički profilirao, a u prvom desetljeću njegova kontinuirana djelovanja (1860–70) August Šenoa kao kritičar i artistički ravnatelj (1868–70) preusmjerio je repertoarnu sliku od njemačkih na slavenske i romanske autore. Od 1863. izvodile su se u Zagrebu i operete, a stalna je Opera utemeljena 1870. pod vodstvom Ivana Zajca, koji joj je ostao na čelu do 1889. Svršetkom XIX. st. ansamblom je dominirao glumački trolist Marija Ružička-Strozzi, Adam Mandrović i Andrija Fijan, a 1894. intendantom je postao Stjepan Miletić, koji je tijekom četiri godine vođenja kazališta unio u njega niz umjetničkih i organizacijskih novina. Iskustvo stečeno studijem europskih pozornica prenio je u domovinu i u novoj zgradi (izgrađenoj prema nacrtima bečkih arhitekata Hermana Helmera i Ferdinanda Fellnera, a otvorenoj 14. X. 1895) ostvario domete koji su otvorili put modernizmu u hrvatsko kazalište. Bio je prvi redatelj neglumac, ponovno je uspostavio ranije ukinutu operu, čvrsto oblikovao baletni ansambl, utemeljio prvo glumačko učilište u nas – Hrvatsku dramatsku školu, a repertoar temeljio na starijoj i suvremenoj hrvatskoj i europskoj književnosti, napose na Williamu Shakespeareu. Početkom XX. st., nositelji su modernističkih tendencija glumci i redatelji Josip Bach i Ivo Raić te glumice Ljerka Šram, Nina Vavra i Milica Mihičić, a za uprave Vladimira Treščeca počinju (od 1907) djelovati prvi stalni hrvatski scenografi Branko Šenoa i Tomislav Krizman. U drugoj polovici XIX. st. svi značajniji hrvatski gradovi dobili su nove kazališne zgrade, ali je prvo institucionalno kazalište izvan Zagreba osnovano tek 1907. u Osijeku. Kazališni život između dvaju svjetskih ratova snažno je bio obilježen političkim upletanjem u sva kazališnoscenska pitanja, financijskim restrikcijama, a zamjetna je bila i uloga cenzure u kreiranju repertoara. Zagrebačko kazalište uspjelo je ipak za intendanture Julija Benešića (1921–26), djelovanjem redatelja Branka Gavelle i scenografa Ljube Babića, ostvariti visoke umjetničke domete, posebice u realizacijama djela hrvatske književnosti (Miroslav Krleža – »Golgota«, 1922; Milan Begović – »Pustolov pred vratima«, 1926) i svjetske klasike (William Shakespeare – »Rikard III.«, 1923. i »Na Tri kralja«, 1924). Najznačajniji su glumci toga razdoblja Vika Podgorska, Božena Kraljeva, Tito Strozzi, Nada Babić, Dubravko Dujšin i Vjekoslav Afrić. Zauzimanjem Petra Konjovića u operi je dominirao, uz Wolfganga Amadeusa Mozarta i Richarda Wagnera, slavenski repertoar, a nakon Milke Trnine i Ilme de Murske, koje su već u XIX. st. postale svjetski poznate pjevačice, tijekom XX. st. afirmirale su se u nas i u inozemstvu Zinka Kunc, Maja Pečić-Strozzi, Sena Jurinac, Marijana Radev, Tomislav Neralić, Josip Gostič, Vladimir Ruždjak, Ruža Pospiš-Baldani, Ljiljana Molnar-Talajić i dr. Početkom 1920-ih izbjegla ruska balerina Margarita Froman utemeljila je samostalni balet koji je ubrzo ostvario visoke domete u klasičnom i nacionalnom repertoaru, a plesačice Mia Čorak-Slavenska i Ana Roje postigle su zavidne međunarodne uspjehe. U razdoblju 1920–40. ostali hrvatski gradovi uspjeli su, unatoč mnogobrojnim teškoćama, sačuvati i organizirati samostalnost svojih kazališta. Osječki teatar, u kojemu je najistaknutiji glumac bio Aleksandar Gavrilović, a kao redateljica se afirmirala Zora Barlović-Vuksan, gubio je i nacionalno ime i autonomiju (fuzioniran je s novosadskim, a djelovao je i u Splitu), varaždinsko kazalište održavalo je sporadičnu aktivnost, Split je imao profesionalno kazalište (1920–28. i 1940–41), ali kao i Dubrovnik razgranatu amatersku aktivnost. Za talijanske okupacije (1919–43) u Zadru i Rijeci djelovalo je samo talijansko kazalište. U NDH kazališni je život bio uvjetovan ratom i novim političkim okolnostima, a lijeva orijentacija triju ranijih kazališnih skupina u Zagrebu (Pučki teatar, Dramski studio, Radnički teatar) rezultirala je odlaskom nekih glumaca u partizanske jedinice, gdje se postupno formirao organizirani kazališni život. Osnutkom nove Jugoslavije 1945. većinu postojećih kazališta preuzele su partizanske družine koje su se fuzionirale s lokalnim profesionalnim i amaterskim ansamblima, a uz određene personalne disperzije iz zagrebačke sredine, uvjetovane ideološko-političkim razlozima (premještaji po kazni zbog istaknutije aktivnosti u NDH), osnovano je niz novih profesionalnih kazališta (na Rijeci i u Zadru prvi put na hrvatskom jeziku, potom u Karlovcu, Puli, Sisku, Šibeniku, Dubrovniku, Bjelovaru i drugim gradovima, od kojih je dio opstao samo nekoliko godina). Izdašno se podupirao scenski amaterizam, koji je imao snažne korijene u nekadašnjoj Matici hrvatskih kazališnih dobrovoljaca (1923–41), a osnutkom Studentskoga eksperimentalnoga kazališta (SEK, Zagreb, 1956) stvoren je poligon za alternativno kazalište i avangardna scenska ostvarenja, što se nastavilo i u okviru kasnijih amaterskih skupina (Daska, Sisak; Lero, Dubrovnik; Pinklec, Čakovec; Inat, Pula). Prva visokoškolska ustanova za izobrazbu glumaca i redatelja Akademija za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti), gdje se educiraju i sve filmske specijalnosti utemeljena je 1950., a festivali repertoarom i načinom izvedbe uklopljeni u ambijent Dubrovačke ljetne igre (od 1950) i Splitsko ljeto (od 1954) svojim međunarodnim obilježjem pridonose povezivanju hrvatskoga kazališta sa svjetskim. Estetski pluralizam koji je početkom 1950-ih zamjenio kratkotrajni socrealizam, doveo je do novih promjena u hrvatskom kazalištu. Zagrebačko dramsko kazalište (danas Dramsko kazalište »Gavella«), osnovano secesijom glumaca i redatelja iz matične kuće – HNK-a, počelo je djelovati 1954. Time je označen početak pluralizma u nacionalnoj scenskoj kulturi koji će je postojao sve vidljiviji u repertoaru, scenskoj slici i različitim organizacijskim aspektima. Nakon Branka Gavelle, inozemnu afirmaciju stekli su redatelji Marko Fotez, Vladimir Habunek, Kosta Spaić, Tito Strozzi, Bogdan Jerković i Georgij Paro, a u nacionalnim okvirima istaknuli su se Dino Radojević, Tomislav Durbešić, Mladen Škiljan, Božidar Violić, Joško Juvančić, Petar Šarčević, Vladimir Gerić potom Tomislav Radić, Miroslav Međimorec, Ivica Boban, Petar Veček, Ivica Kunčević, Marin Carić, Branko Brezovec, Neni Delmestre, Krešimir Dolenčić, Ozren Prohić, Mario Kovač, Bobo Jelčić, Rene Medvešek, Dora Ruždjak Podolski, Oliver Frljić. Nakon glumaca novoga realizma (Viktor Bek, Bela Krleža, Ervina Dragman, Emil Kutijaro, Veljko Maričić, Josip Petričić, Zvonimir Rogoz) na pozornicu su stupili glumci koji su počeli djelovati uoči II. svjetskog rata, odnosno na partizanskim pozornicama: Jurica Dijaković, Drago Krča, Pero Kvrgić, Sven Lasta, Josip Bobi Marotti, Mia Oremović, Vjera Žagar-Nardelli i Mira Župan te Marija Crnobori, Irena Kolesar i Jozo Laurenčić, koji su ubrzo otišli u Beograd. Među diplomantima Akademije koji su na scenu su sredinom 1950-ih istaknuli su se Relja Bašić, Boris Buzančić, Zlatko Crnković, Vanja Drach, Izet Hajdarhodžić, Marija Kohn, Tonko Lonza, Nada Subotić i Fabijan Šovagović, a za njima su slijedili nasljednici Božidar Boban, Helena Buljan, Mustafa Nadarević, Rade Šerbedžija, Zvonimir Zoričić, Mira Furlan, Dragan Despot, Ena Begović, Alma Prica, Anja Šovagović, Ksenija Marinković, Goran Grgić, Ozren Grabarić. Mnoge glumice i glumci ostali su trajno vezani uz kazališta u drugim gradovima te svojim nastupima obilježili kulturni život u njima, npr.: Milka Podrug-Kokotović i Miše Martinović u Dubrovniku, Zdravka Krstulović i Josip Genda u Splitu, Edita Karađole i Slavko Šestak u Rijeci, Jagoda Kralj-Novak i Tomislav Lipljin u Varaždinu, Ružica Lorković i Izidor Munjin u Osijeku. U scenografskoj umjetnosti reprezentativne dekore ostvarili su Božidar Rašica, Kamilo Tompa, Zlatko Bourek, Dorian Sokolić, Zlatko Kauzlarić-Atač, Dinka Jeričević, a ponajbolja kostimografska rješenja pružile su Inge Kostinčer, Vanda Pavelić-Weinert, Ika Škomrlj, Diana Kosec-Bourek, Doris Kristić i Danica Dedijer. Nove pozornice (Komorna pozornica HNK 1957–63., Teatar &TD od 1966. u Zagrebu), a potom niz slobodnih, odnosno amaterskih skupina koje promiču najraznovrsnije kazališne oblike (Teatar u gostima, Histrioni, Pozdravi, Coccolemocco, Kugla-glumište, Montažstroj i dr.), kao i specijalizirana kazališta za određene žanrove i namjene (Zagrebačko kazalište lutaka, 1945; Zagrebačko kazalište mladih, 1948; zagrebački teatri Komedija, 1950., i Satiričko kazalište Kerempuh, osnovano 1964. pod imenom Jazavac) te smotre dramskih ansambala natjecateljskih obilježja, od kojih su najvažniji Dani satire (Zagreb, od 1973), Marulovi dani (Split, od 1990) te Festival malih scena (Rijeka, od 1994) i Festival glumca (Vinkovci, od 1994) kao i Festival djeteta (Šibenik, od 1958), PIF (međunarodni lutkarski festival, Zagreb, od 1968), Eurokaz (smotra avangardnoga i eksperimentalnoga teatra, Zagreb, 1987–2013), Festival svjetskog kazališta (Zagreb, od 2003), omogućuju realizaciju repertoarne višestrukosti te interpretativne polimorfnosti, kao temeljnih značajka suvremenoga hrvatskoga glumišta.

Likovne umjetnosti

Predromanika

Hrvati su naselili područja na kojima su uz pretpovijesne kulturne slojeve te one Kelta i Ilira (s razvijenim umjetničkim oblicima – gradinama, kneževskim tumulima, grobnim nalazima) posebna traga ostavili Rimljani (ceste i utvrđene postaje, gradovi s veličanstvenim građevinama). Najstarija svjedočanstva o graditeljskoj djelatnosti Hrvata javljaju se nakon 800. u svezi s prihvaćanjem kršćanstva; to su crkvice raznolikih tlocrta, sa svodovima ili malim kupolama, sačuvane od Krka, Nina, Omiša do Kotora u Boki kotorskoj. Kao klesana dekoracija ističe se između IX. i XI. st. pleterna ornamentika, koja se bogato razvila. Oružje i nakit (naušnice, karičice), pronađeni u starohrvatskim grobovima, isprva su bili bizantskoga podrijetla, a postupno su dobivali obilježja rada domaćih majstora. (→ predromanika)

Romanika

Od druge polovice XI. st. u graditeljstvu se javlja tip trobrodne romaničke bazilikalne crkve s apsidama (katedrale u Rabu, Zadru, Trogiru i Kotoru). Romaničkoga su obilježja i dijelovi poslije gotički pregrađenih crkava na sjevernom području između Drave i Save (Sv. Juraj u Belcu, Sv. Marija u Donjoj Glogovnici). Romaničko kiparstvo predstavljaju drvena vrata Andrije Buvine na splitskoj katedrali (1214) i veličanstveni Radovanov portal trogirske katedrale (1240), sa skulpturama, narativnim i alegorijskim reljefima i bogatim ukrasom. Potkraj XII. st. pojavljuju se u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji specifični nadgrobni spomenici, stećci, s grubo i nekonvencionalno klesanim likovima, prizorima borbe, lova i plesa. (→ romanika)

Gotika

Gotika se u sjevernoj Hrvatskoj javlja u XIII. st. prilikom gradnje zagrebačke katedrale, koja je tijekom stoljeća pregrađivana; u njezinoj su sakristiji sačuvani odlomci zidnih slika s kraja XIII. st. U svojim tipičnim i jednostavnim elementima gotika se zadržala sve do XVI. st. (crkve Sv. Marija u Lepoglavi, Sv. Marija u Donjoj Glogovnici, Sv. Marija u Voćinu, Sv. Marko u Zagrebu). U jadranskim se krajevima gotika javlja prvotno u redovničkome tipu jednobrodne crkve (Sv. Dominik u Trogiru). Otkako je u prvoj polovici XV. st. najveći dio obale zauzela Venecija, grade se po uzoru na mletačku gotiku crkve, palače gradskih općina i knezova, klaustri, gradske lože, tornjevi za sat i zdenci; više od strukturalnih i konstruktivnih predmeta, u tim građevinama dolaze do izražaja dekorativni predmeti (tzv. cvjetne gotike). Majstor je stila cvjetne gotike Juraj Dalmatinac, graditelj katedrale u Šibeniku (početak gradnje 1432), koji je na njezinim apsidama isklesao vijenac sa 74 glave karakterističnih lica. Radio je u Splitu (kapela sv. Staša u katedrali, 1448), u Dubrovniku, Zadru i Anconi. Elementi apulijske gotike doprli su do Korčule, a u Dubrovnik ih je unosio u XV. st. Onofrio di Giordano de la Cava, graditelj staroga Kneževa dvora (1435) i dviju fontana. Pored klesarstva razvijalo se i drvorezbarstvo, ponešto u djelima slobodne plastike, a više u izradbi crkvenoga namještaja (korska sjedala u trogirskoj katedrali, rad Ivana Budislavića). U crkvenim se riznicama nalazi mnoštvo vrijednih radova zlatarskog umijeća. Spomenicima zidnoga slikarstva osobito je bogata Istra; posebno značajne freske nalaze se u crkvama na području Pazinštine, u Sv. Križu u Butonigi (oko 1400), Sv. Nikoli u Pazinu (oko 1470), Sv. Mariji na Škrilinama kraj Berma (djelo Vincenta iz Kastva, 1474) te u Sv. Roku u Draguću (djelo Antona s Padove, 1529). Iluminacija je dosegnula visoku razinu u glagoljskome misalu vojvode Hrvoja, radu domaćega majstora iz XV. st. (→ gotika)

Renesansa

Na prijelazu iz XV. u XVI. st. u jadranskom se području javljaju renesansni oblici u graditeljstvu i kiparstvu. Glavni je predstavnik prijelaznoga gotičko-renesansnoga stila Andrija Aleši (krstionica u trogirskoj katedrali, 1467). Kipar Ivan Duknović izradio je za tu katedralu dva kipa, a djelovao je i u Rimu i Budimu. Šibensku katedralu dovršio je Nikola Ivanov Firentinac (1475–1507). U duhu renesanse gradile su se palače, gradske lože, arsenali i utvrde. Dubrovački graditelj Paskoje Mihov Miličević i Korčulanci Andrijići uskladili su u palači Divone (1516–21) u Dubrovniku renesansne oblike s retardiranom cvjetnom gotikom. Dubrovačku slikarsku školu i tip oltarnoga poliptiha predstavljaju radovi Mateja Radašinova Junčića, Vicka Lovrina, Mihajla Hamzića i, najizrazitije osobnosti među njima, Nikole Božidarevića. Mnogi su umjetnici prešli u Italiju, gdje su učili i nalazili mogućnosti za rad. Među tim »Schiavonima« ističu se slikari Juraj Ćulinović i Andrija Medulić, minijaturist Juraj Klović i bakrorezac Martin Kolunić-Rota. Na hrvatskom sjeveru renesansa se odrazila u skromnijoj mjeri u primjeni pojedinih arhitektonskih elemenata. (→ renesansa)

Barok

Do većega je izražaja došao barok, što su ga u XVII. st. uveli isusovci primjenjujući svoje sheme u crkvenom graditeljstvu i unutarnjoj dekoraciji (Sv. Katarina u Zagrebu, 1620–31; katedrala u Varaždinu, 1642–45). U tom su stoljeću mnoge gotičke građevine dobile barokne elemente; izrađivali su se unutarnji ukrasi crkava, oltari i propovjedaonice. Barok je prevladao u XVIII. st., kada su se u gradovima podizale palače feudalaca (u Zagrebu Oršić-Rauchova, u Varaždinu Patačićeva i Draškovićeva), a na ladanju dvorci i plemićke kurije (Bistra, Gornja i Donja Bedekovčina, Lobor, Miljana, Brezovica). Kasni je barok u crkvenoj arhitekturi predstavljen u Sv. Ksaveru u Zagrebu (1748–58), Sv. Mariji Jeruzalemskoj u Trškomu Vrhu (1750–61), Sv. Mariji Magdaleni u Selima kraj Siska (1759–65), katedrali u Požegi (1763) te plastičnim radovima u drvu i kamenu i iluzionističko-dekorativnim zidnim djelima, od kojih se ističu radovi Ivana Krstitelja Rangera (Sv. Marija Snježna u Belcu, 1740-43). U jadranskome području glavni se spomenici barokne crkvene arhitekture nalaze u Dubrovniku (katedrala, 1671–1713, crkva sv. Vlaha, 1707–15); podignuti su na početku XVIII. st. kao varijanta rimskog isusovačkog, odnosno mletačkog baroka. Crkvena plastika i oltarne slike pretežno su nabavljane iz talijanskih radionica. Među domaćim slikarima ističe se individualnost Bokelja Tripa Kokolje, a Federiko Benković djelovao je isključivo izvan domovine, u Italiji, Austriji i Njemačkoj. (→ barok)

Arhitektura od XIX. st.

Klasicizam i historicizam

Pred kraj XVIII. st. javlja se u Hrvatskoj umjetnost klasicizma. Nakon 1800. utjecaj antike je izraženiji, pretapa se u bidermajer, a ima primjesa oblika iz baroka i povijesnih stilova (→ klasicizam). Potrebe građanskoga staleža zadovoljavao je intimni i skromniji bidermajer, napose u interijerima i namještaju. (→ bidermajer)

Početkom XIX. st. umjetnička je produkcija u Hrvatskoj bila skromna; umjetnički predmeti uglavnom su se uvozili ili su pozivani strani umjetnici. Kasnobarokna tradicija, koja se često prožimala s klasicizmom i bidermajerom, u različitim je deriviranim oblicima trajala duboko u XIX. st.; tek u drugoj polovici stoljeća, osnivanjem različitih strukovnih društava, galerija, muzeja i škola, a posebice školovanjem sve većega broja hrvatskih umjetnika na inozemnim akademijama (Venecija, Beč, München), hrvatsko se graditeljstvo postupno uključilo u suvremene europske umjetničke tokove.

U skromnoj klasicističko-bidermajerskoj graditeljskoj djelatnosti prve polovice XIX. st. isticali su se zagrebački graditelj Bartol Felbinger (1785–1871), autor mnogobrojnih građanskih kuća, ljetnikovaca, javnih i crkvenih objekata te adaptacija i dogradnji, karlovački graditelj Antun Stiedl, projektant vojne bolnice u Vlaškoj ulici u Zagrebu (1835) i Antun Cragnolini (1809–37), autor staroga kazališta na Markovu trgu (1834), te prvi domaći graditelj Aleksandar Brdarić (1813/14–72). U pejsažnoj se arhitekturi ističe uređenje parka Maksimir (prema ideji biskupa Haulika). Građevine u klasicističkome stilu podizale su se u Zadru (Kneževa palača, 1806., djelo domaćeg arhitekta Franje Zavorovića (1749–1822), Trogiru (Marmontova glorijeta, 1809), Osijeku (Palača županije, 1845., prema nacrtima Nikole Hilda) i Splitu (niz kuća na obali, do 1859., i Sustjepansko groblje) gdje je djelovao arhitekt i konzervator Vicko Andrić (1793–1866).

U drugoj polovici XIX. st. došlo je do žive izgradnje i širenja gradova, napose većih središta. Zagrebački gradski inženjer Milan Lenuci (1849–1924) izradio je 1887. suvremeno koncipiranu osnovu s pravilnim rasterom ulica Donjega grada i širokom potkovom raskošnih parkova. Većina građevina nosi obilježja historicizma, poglavito bečke inačice neorenesanse. Osobniji su pečat dali Janko Jambrišak (1834–92), Janko Nikola Grahor (1827–1906) i Janko Josip Grahor (1855–1918), prvi školovani domaći arhitekti, i dvojica udomaćenih stranaca, Franjo Klein (1828–89) i Kuno Waidmann (1845–1921). Za značajnije javne građevine pozivani su poznati strani arhitekti u Zagreb (Friedrich Schmidt, 1825–91, zgrada HAZU; biro Fellner i Helmer, Hrvatsko narodno kazalište; Ferenc Pfaff, 1851–1913, Glavni kolodvor), Varaždin (Helmer, Kazalište) i Rijeku (Fellner i Helmer, Kazalište; Alajos Hauszmann, 1847–1926, Guvernerova palača), a u Splitu se podižu Prokurative. Među najvećim je graditeljskim pothvatima XIX. st. gradnja velike neoromaničke katedrale u Đakovu 1866–82., koju je biskup J. J. Strossmayer povjerio arhitektima Carlu Roesneru (1804–69) i F. Schmidtu. Od 1879., zaslugom F. Schmidta, stalno se u Zagrebu nastanio njemački arhitekt Herman Bollé (1845–1926), koji je svojim projektantskim (Obrtna škola, 1882–92; Mirogoj, 1883–1914), restauratorskim (regotizacija zagrebačke katedrale 1880–1902), a nadasve pedagoškim djelovanjem dao neizbrisiv trag umjetničkom životu Hrvatske na kraju stoljeća. Schmidtovi učenici na bečkoj Akademiji Martin Pilar (1861–1942) i Janko Holjac (1865–1939) gradili su u historijskim stilovima. Najdjelatnije zagrebačko građevinsko poduzeće Hönigsberg i Deutsch obogatilo je izgled grada neobaroknim i neorokoko zgradama (Starčevićev dom, 1895). Potkraj XIX. st. započeo je razvoj turističke arhitekture: u Opatiji se grade prvi veliki hoteli na Jadranu (Kvarner, 1884., i Slavija, 1892), u Crikvenici neorenesansna Therapia (1894) i secesijski Miramare (1905) te u Dubrovniku Imperijal (1897). (→ historicizam)

Početci moderne

U Zagreb secesiju među prvima, oko 1900., donosi Vjekoslav Bastl (1872–1947), a osim njega najdosljednije su je zastupali Ignjat Fischer (1870–1948), Rudolf Lubynski (1873–1935), s reprezentativnom kasnosecesijskom Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom, dovršenom 1913., te Stjepan Podhorsky (1875–1945) i Aladár Baranyai (1879–1936). U Splitu su gradili u secesijskome duhu Špiro Nakić (1872–?) i Kamilo Tončić (1878–1961), a u Osijeku je Vladoje Aksmanović (1878–1946) izgradio kino Uraniju (1912) i više javnih i stambenih zgrada. (→ secesija)

Ideje moderne, stvaralačku slobodu i pravo na individualnu umjetničku istinu najdosljednije je u arhitekturi zastupao Viktor Kovačić (1874–1924), koji je 1906. s istomišljenicima osnovao Klub hrvatskih arhitekata i borio se za javnost arhitektonskoga rada. Njegovo glavno djelo, palaču zagrebačke Burze, završio je njegov suradnik Hugo Ehrlich (1879–1936). Blizak im je bio Edo Šen (1877–1949), autor malena arhitektonskog opusa, ali značajna pedagoškog i publicističkoga djelovanja (prva monografija na hrvatskom jeziku »Arhitekt Viktor Kovačić«, 1927). Istodobno, dok je grupa oko Kovačića utirala put arhitektonskom modernitetu, djelovali su arhitekti koji su svoj izraz razvijali u duhu tradicije; među njima se izdvaja Dionis Sunko (1879–1935), autor dvaju zagrebačkih reprezentativnih hotela, Esplanade (1926) i Dubrovnika (1930), Lav Kalda (1880–1956) i Bruno Bauer (1884–1955), koji je u Novinarskome domu (1929) ostvario građevinu sugestivna plasticiteta, te Petar Senjanović (1876–1955), koji je djelovao uglavnom u Splitu. Nakon I. svjetskoga rata graditeljsku su djelatnost oživljavali arhitekti školovani na akademijama u Berlinu, Parizu, Pragu, Beču i Münchenu ili na zagrebačkoj Višoj tehničkoj školi (osnovana 1919). Glavni ideolog mladih bio je Drago Ibler (1894–1964), koji je kao profesor na novoosnovanom arhitektonskom odjelu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti odigrao ključnu ulogu u prihvaćanju nove funkcionalističke estetike. Najproturječnija je osobnost, a ujedno i najzaslužniji za stvaranje pojma tzv. zagrebačke arhitektonske škole Stjepan Planić (1900–80). Njegovu naraštaju pripadaju Juraj Denzler (1896–1981), Stjepan Gomboš (1895–1975) i Mladen Kauzlarić (1896–1971), Zlatko Neumann (1900–69), Juraj Neidhardt (1901–79), Slavko Löwy (1904–96), autor prvoga zagrebačkoga nebodera u Masarykovoj ulici (1933), i Josip Pičman (1904–36), koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj međuratnoj arhitekturi. Značajnoj temi međuratne arhitekture, gradnji škola i socijalnih ustanova, posvetili su se Ivan Zemljak (1893–1963), koji je na zasadama neoplasticizma projektirao čiste oblike škole na Jordanovcu (1930), zatim Egon Steinman (1901–66), Zoja Dumengjić (1904–2000) te Stanko Kliska (1896–1969) i Antun Ulrich (1902–98), autori kompleksa Kliničke bolnice Rebro (1941). Pretežito urbanističkim pitanjima u teoriji i praksi u tom su se razdoblju bavili Stjepan Hribar (1889–1965), Zdenko Strižić (1902–90), Vlado Antolić (1903–81) i Josip Seissel (1904–87).

Sa stanovitim otklonom od uske struje funkcionalizma i većom slobodom projektirali su Alfred Albini (1896–1978), Zvonimir Vrkljan (1902–99), zatim Aleksandar Freudenreich (1892–1974) i Zvonimir Požgaj (1906–71), autori nekonvencionalne višekatnice Matice hrvatskih obrtnika. Osobne prinose, napose u obiteljskoj arhitekturi, dali su Vladimir Šterk (1891–1941) te kipar i arhitekt Frane Cota (1898–1951). U Splitu su djelovali arhitekti avangardnih težnji Josip Kodl (1887–1971) i Fabijan Kaliterna (1886–1953), koji su u svojim projektima ostvarili spoj modernog oblikovanja i tradicionalnih motiva dalmatinske kamene gradnje. U duhu funkcionalizma gradili su Lavoslav Horvat (1901–89) i Zlatibor Lukšić (1898–1969), autor palače Ivanišević (1940), jednog od remek-djela međuratne splitske arhitekture te Helen Baldasar (1894–1970) i Emil Ciciliani (1907–44). (→ moderna arhitektura)

Nakon 1945. /modernizam i postmodernizam/

Nakon II. svjetskoga rata arhitektonski su zadatci bili usmjereni ponajprije obnovi zemlje; od 1951., s raspuštanjem državnih projektnih biroa, započelo je razdoblje autorske arhitekture. Na estetskim postulatima predratne zagrebačke škole svoje su osobne izraze razvili Kazimir Ostrogović (1907–65), Drago Galić (1907–92), Marijan Haberle (1908–79), jedan od autora zagrebačke koncertne dvorane »Vatroslav Lisinski« (1965–73), Lovro Perković (1910–98), Božidar Rašica (1912–92), Neven Šegvić (1917–92) te Ivo Bartolić (1912–2013) i Vuko Bombardelli (1917–96), autori tipizirane stambene arhitekture. Kompleksnije arhitektonske projekte izveli su Vladimir Turina (1913–68), Ivo Vitić (1917–86) i Vjenceslav Richter (1917–2002). Pripadnici prvoga poslijeratnoga naraštaja Radovan Nikšić (1920–87), Aleksandar Dragomanović (1921–96), Miroslav Begović (1925–2004), Slavko Jelinek (1925–2014), Ninoslav Kučan (1927–94), Grozdan Knežević (1928–2008), Boris Magaš (1930–2013), Duško Ante Rakić (1932–2017) i Andrija Mutnjaković (1929) djeluju pretežito na teorijskome planu. Visoko estetizirane projekte, interijere i djela industrijskoga dizajna ostvarivao je Bernardo Bernardi (1921–85). Značajne prinose na području urbanizma i prostornoga planiranja dali su Zdenko Kolacio (1912–87), Radovan Miščević (1925–2015), Berislav Kalogjera (1923–99), Fedor Wenzler (1925–2008) i Ante Marinović-Uzelac (1930–2015). U polovici 1960-ih došlo je do žive izgradnje turističkih objekata; visok domet u oblikovanju i uklapanju u okoliš ostvarili su Igor Emili (1927–87), Zdravko Bregovac (1924–98), Julije De Luca (1929–2005), Boris Magaš, autor Hajdukova stadiona u Splitu, Matija Salaj (1932–2014), Ante Rožić (1934–2021) i Branimir Žnidarec (1937). Značajka arhitekture 1970-ih oblikovni je pluralizam; u traženju novih regionalnih i ambijentalnih uporišta projektirali su Ivan Filipčić (1933), Mihajlo Kranjc (1934–2016) i Berislav Šerbetić (1935–2017), dok su Dinko Kovačić (1938), Jerko Rošin (1942), Slaven Rožić (1943–2015) i Mladen Anđel (1944–80) ostali bliži internacionalnomu jeziku moderne arhitekture. Postmodernističke tendencije razabiru se u radovima Borisa Krstulovića (1932–2014), Nikole Filipovića (1934–2020) i Ines Filipović (1936–2001), autorskoga tima hotela Dubrovnik II u Zagrebu (1980), Radovana Delallea (1935), Branka Silađina (1936), Ivana Crnkovića (1941–2017), Gruje Golijanina (1941), Milana Šosteriča (1942), autora zgrade Elektre (1980) i zagrebačke Muzičke akademije (2014) u Zagrebu, i Milana Mitevskoga (1952), projektanta Centra mladih u Osijeku (1980). Tim Zvonimir Krznarić (1938–2011), Davor Mance (1938–2020) i Marijan Hržić (1944), autori zagrebačkoga Krematorija (1985), ostvario je i novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (1995) u suradnji s Velimirom Neidhardtom (1943), arhitektom nove zagrebačke zračne luke (2017). Zapažena djela u različitim poljima arhitekture ostvaruju Branko Kincl (1938), Marijan Turkulin (1939–2021), Tomislav Odak (1941–2009), Boris Duplančić (1942), Ivan Piteša (1944–2009), Nikola Bašić (1946), autor zadarskih instalacija Morske orgulje (2005) i Pozdrav suncu (2008), Mario Perossa (1948), Dražen Juračić (1948), Nenad Fabijanić (1951) i Ante Kuzmanić (1952). Većinom u području arhitekture obrazovnih ustanova (vrtića, škola, splitskoga i riječkoga kampusa) istaknuli su se Hildegard Auf-Franić (1941) i Tin Sven Franić (1970), Veljko Oluić (1954) i Tonči Žarnić (1956) te splitski arhitekti Emil Šverko (1950) i Neno Kezić (1965), a u području muzejske arhitekture Goran Rako (1952), autor Arheološkoga muzeja Narona u Vidu (2007) i Muzeja vučedolske kulture (2015), te Igor Franić (1963), autor Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu (2009). Uz Vinka Penezića (1959) i Krešimira Roginu (1959) te Hrvoja Njirića (1960), međunarodno prepoznatih autora, na prijelazu stoljeća stasala je generacija koja nastavlja njegovati raznorodnost arhitektonskoga izraza. Okupljeni u arhitektonskim atelijerima, poput »2A« (Tomislav Ćurković, 1961., i Zoran Zidarić, 1962), specijaliziranoga za stambenu arhitekturu, ponajviše obiteljske vile, »3LHD« (Saša Begović, 1967; Tanja Grozdanić Begović, 1968; Marko Dabrović, 1969; Silvije Novak, 1971) i »STUDIO UP« (Toma Plejić, 1977, i Lea Pelivan, 1976), koji ostvaruju uspjehe u svim područjima od stambene do javne arhitekture, a posebno turističke i sportske, kao i autorski tim Idis Turato (1965) i Saša Randić (1964), pomalo postaju zapaženi i izvan Hrvatske. U oblikovanju interijera istaknula se Vedrana Ergić (1966). Izvan zemlje afirmirali su se Ante Josip Kostelac (1937) u Njemačkoj, Ivan Prtenjak (1939) u Belgiji, Damir i Maja Perinić (1940) u Francuskoj, Radovan Tajder (1945) u Austriji, Branimir Medić (1961) i Pero Puljiz (1962) u Nizozemskoj.

Slikarstvo od XIX. st

Bidermajer, romantizam i akademski realizam

Bidermajersko slikarstvo javlja se 1830-ih; uz mnogobrojne putujuće slikare vrjednija su djela ostavili slikari slovenskoga podrijetla Mihael Stroj (1803–71) i Matija Brodnik (1814–45). Prijelomna osobnost postao je Vjekoslav Karas (1821–58); njegovim djelima započelo je osamostaljivanje hrvatskoga slikarstva. U drugoj polovici XIX. st. pojavilo se nekoliko slikara, školovanih u inozemstvu, među kojima su nastavljač povijesnoga slikarstva Ferdo Quiquerez (1845–93) i predstavnik idiličnoga slikarstva Nikola Mašić (1852–1902) te Isidor Kršnjavi (1845–1927), koji je obilježio likovni i kulturni život Hrvatske. U Osijeku su uz Franju Hötzendorfa (1770–1841) i njegova sina Huga Hötzendorfa (1807–69) djelovali Josip Franjo Mücke (1819–83) i Adolf Waldinger (1843–1904). (→ bidermajer) (→ romantizam)

Početci moderne

Dolazak Vlahe Bukovca (1855–1922) u Zagreb 1893. imao je prijelomno značenje. Njegov otvoreni kolorizam preuzelo je više mladih slikara, tzv. šarena zagrebačka škola, koji su postali slikarsko krilo hrvatske moderne. Ideji moderne pridonijeli su slikari Celestin Mato Medović (1857–1920), Oton Iveković (1869–1939), autor koji je povezao povijesne teme s tehnikom i metodom impresionizma, Menci Clement Crnčić (1865–1930), plenerist visoka kolorističkoga naboja, Ferdo Kovačević (1870–1927) i Slava Raškaj (1877–1906), lirski pejsažisti, te slikar dekorativne orijentacije Ivan Tišov (1870–1928). Slikari Branko Šenoa (1879–1939), Joso Bužan (1873–1936) i Mihovil Krušlin (1882–1962) izravno su nastavili plenerističku tradiciju »šarene zagrebačke škole«. Slikarstvo početkom XX. st. obilježeno je simbolizmom i secesijom, kojoj su glavni predstavnici u prvome valu bili Bela Čikoš-Sesija (1864–1931) i Robert Auer (1873–1952), te impresionizmom, odnosno orijentacijom prema čistomu slikarstvu, koje je dosegnulo vrhunac u tzv. münchenskome krugu. Suprotno toj težnji, umjetnici okupljeni oko grupe »Medulić« tragali su za nacionalnim likovnim izrazom na tematskoj razini narodnih legendi i junačkoga mita. Treća je dominanta djelovanje naraštaja umjetnika okupljenih oko Vlahe Bukovca, pa je nit pejsažizma, secesije, folklora i povijesnoga slikarstva prisutna i traje, zapravo, sve do kraja trećega desetljeća. God. 1903. u Zagrebu su Menci Clement Crnčić i Bela Čikoš-Sesija osnovali privatnu školu, koja je s vremenom postala Viša škola za umjetnost i umjetni obrt, a zatim je 1921. prerasla u Akademiju (sadašnja Akademija likovnih umjetnosti). U toj složenoj i razvedenoj situaciji posebno mjesto zauzima slikarstvo Emanuela Vidovića (1870–1953), koji je isprva slikao u duhu talijanskog plenerizma i divizionizma te srednjoeuropske secesije, a zatim osebujnim ekspresionizmom. Duh modernizma i Stila 1900. produbio se s drugim valom secesije, poglavito u djelima Mirka Račkoga (1879–1982) i Tomislava Krizmana (1882–1955); stilizirani oblici vidljivi su u djelima Gabrijela Jurkića (1886–1974), a u zakasnjelim oblicima secesije obogaćeni kolorističkim šarenilom slika Maksimilijan Vanka (1889–1963), dok je monumentalni realizam prisutan u djelu Joze Kljakovića (1889–1969).

Pripadnici tzv. münchenskoga kruga Josip Račić (1885–1908), Miroslav Kraljević (1885–1913), Vladimir Becić (1886–1954) i Oskar Herman (1886–1974) temeljili su svoje slikarstvo na tonskoj modelaciji. Na izložbama Hrvatskoga proljetnoga salona 1916–19., potom Proljetnoga salona 1919–28., nastavljala se progresivna nit hrvatskoga slikarstva, od cézanneizma i secesije preko ekspresionizma i neorealizma do neoklasicizma; dvojica su njegovih osnivača Ljubo Babić (1890–1974), autor raznorodnih stilskih ciklusa, i Zlatko Šulentić (1893–1971). Marino Tartaglia (1894–1984) unio je avangardna strujanja u moderno hrvatsko slikarstvo. Značajan prethodnik »novoga duha« i drugoga vala modernističke obnove u hrvatskom slikarstvu bio je Milan Steiner (1894–1918), a glavni nositelji te obnove, vezane uz cézanneističke sastavnice kubizam i postkubizam, bili su praški đaci, članovi grupe »Četvorice«: Vilko Gecan (1894–1973), Vladimir Varlaj (1895–1962), Milivoj Uzelac (1897–1977) i Marijan Trepše (1897–1964). Najčišće kubističke oblike postigli su Sonja Kovačić-Tajčević (1894–1968), Sava Šumanović (1896–1942) u svojem zagrebačkome razdoblju i Romolo Venucci (1903–76). Ivo Režek (1898–1979) isprva je preuzimao Picassovu klasičnu fazu, a poetičnost francuskoga rokoko slikarstva nastavio je Juraj Plančić (1899–1930). Arhitekt i slikar Josip Seissel (pseudonim Jo Klek, 1904–87) eksperimentirao je bojama i geometrijskim oblicima te naslikao prvu apstraktnu sliku (apstraktna umjetnost) u hrvatskom slikarstvu (»Pafama«, 1922). Revolucionarni lijevo orijentirani umjetnici stvorili su likovnu skupinu »Zemlja« (1929–35); glavni ideolog i vođa bio je Krsto Hegedušić (1901–75), koji se s ostalim članovima zauzimao za socijalnu tematiku i opće razumljivo likovno izražavanje. Unutar skupine specifično je slikarstvo Lea Juneka (1899–1993), Marijana Detonija (1905–81) i Vilima Svečnjaka (1906–93), dok su Oton Postružnik (1900–78) i Đuro Tiljak (1895–1965) bili neutralniji, a Kamilo Ružička (1899–1972) bio je sklon dekorativnosti. Posve na rubu programski formulirane zemljaške težnje, ali s povećanom likovnošću i gotovo naivnom jednostavnošću radili su Kamilo Tompa (1903–89), Edo Kovačević (1906–93) i Željko Hegedušić (1906–2004). Marginalno su skupini pripadali slikari osebujnih individualnih poetika Ernest Tomašević (1897–1980), Omer Mujadžić (1903–91), Antun Mezdjić (1907–81) i crtač Fedor Vaić (1910–87); priključili su joj se slikari seljaci hlebinske slikarske škole Ivan Generalić (1914–92) i Franjo Mraz (1910–81) te neovisni Mirko Virius (1889–1943). Istodobno je djelovala umjetnička »Grupa trojice«, osnovana 1930., kojoj je uz Ljubu Babića i Vladimira Becića pripadao Jerolim Miše (1890–1970), slikar skladna ekspresivnoga ritma. Članovi »Zemlje« i »Grupe trojice« okupili su se (1936–39) oko »Grupe hrvatskih umjetnika«, nositelja novih strujanja, među kojima su najznačajniji bili Antun Motika (1902–92), koji je rasvijetlio boju gotovo do granica dematerijalizacije. Estetiku boje i svjetlosti zastupali su Ljudevit Šestić (1900–62), Vjekoslav Parać (1904–86) i Miron Makanec (1908–91), dok su veću ulogu geste u svojem kolorističkom usmjerenju podali Vladimir Filakovac (1892–1972), Vilko Šeferov (1895–1974) i Nevenka Đorđević-Tomašević (1899–1975); poetskoj impresiji težila je Marta Ehrlich-Tompa (1910–80), a osobitomu kolorizmu Ivan Domac (1904–75), Ivan Rein (1905–43) i Slavko Šohaj (1908–2003). Ignjat Job (1895–1936) razvio je gestualni i koloristički ekspresionizam do monumentalnosti, a u duhu stapanja boje i emocija započeli su svoj opus Bruno Bulić (1903–90), Ante Kaštelančić (1911–89) i Mladen Veža (1916–2010). (→ moderna)

Nakon 1945.

Razdoblje II. svjetskoga rata donijelo je neminovan slikarski zastoj. Potkraj 1940-ih, nakon rušenja postulata socijalističkoga realizma, započelo je ubrzano povezivanje uz zapadnoeuropsku tradiciju, od neoimpresionizma do Picassa, a potom i uz poslijeratne europske i američke avangardne tokove, lirsku apstrakciju, informel i apstraktni ekspresionizam. Prve prodore u tom smjeru učinili su Edo Murtić (1921–2005), Zlatko Prica (1916–2003), Šime Perić (1920–2019), Ferdinand Kulmer (1925–98), Ivo Kalina (1925–95), a poslije ga proširili i radikalizirali Ivo Gattin (1926–78), Đuro Seder (1927–2022), Marijan Jevšovar (1922–98) i kasnije Eugen Feller (1942); lirizam i poetičnost njeguju Rudolf Sablić (1916–2012) i Nikola Reiser (1918–2010). S druge strane, na likovnim pretpostavkama Bauhausa, neoplasticizma i konstruktivizma utvrdila je svoje programske točke skupina »EXAT 51« (1951–56), koja je dogmatskom i stilski retardiranom socijalističkom realizmu suprostavila totalitet sinteze umjetnosti. Članovi skupine Božidar Rašica (1912–92), Vjenceslav Richter (1917–2002), Vladimir Kristl (1923–2004), Ivan Picelj (1924–2011) i Aleksandar Srnec (1924–2010) u svojim su slikarskim orijentacijama krenuli smjerom geometrijske apstrakcije; blizak im je Julije Knifer (1924–2004), vjeran svojoj trajnoj i jedinoj preokupaciji – meandru. U tom se razdoblju ponovno budi zanimanje za naivnu umjetnost, koja je nakon 1960-ih i pojave izrazitih individualnosti kao što su Matija Skurjeni (1898–1990), Eugen Buktenica (1914–97), Ivan Večenaj (1920–2013), Ivan Rabuzin (1921–2008), Slavko Stolnik (1929–91), Dragan Gaži (1930–83), Ivan Lacković Croata (1932–2004) i Mijo Kovačić (1935) doživjela izniman procvat.

Paralelno težnjama i struji apstraktnoga slikarstva geometrijskog i lirskoga tipa javlja se i struja postnadrealističkoga, fantastičnoga i metafizičkoga slikarstva, kojoj je začetnik Miljenko Stančić (1926–77), a dosljedni su nastavljači Vasilije Josip Jordan (1934–2019) i Marčelo Brajnović (1934–2021). Osebujne i prepoznatljive idiome u tome duhu stvorili su: Ivo Friščić (1937–93), Hrvoje Šercar (1936–2014), Nives Kavurić-Kurtović (1938–2016), a poslije Dubravko Gjivan (1949–84), Dimitrije Popović (1951) i Željko Lapuh (1951). Na iskustvima apstrakcije razvili su individualne stilove Ivan Dulčić (1916–75), Albert Kinert (1919–87), Boris Dogan (1923–92), Ordan Petlevski (1930–97) i Biserka Baretić (1933). Ekspresionističkim duhom i iskustvom informela prožeto je slikarstvo Ljube Ivančića (1925–2003), a dubuffetovskom stilistikom slikarstvo Ive Šebalja (1912–2002) i Slavka Kopača (1913–95). Krugu sugestivnoga, poetski i metaforički intoniranoga figurativnoga slikarstva pripadaju Hajrudin Kujundžić (1915–86), Josip Vaništa (1924–2018), Ljubo Škrnjug (1925–2007), Franjo Dolenec (1930) i Josip Biffel (1933–2018), a dječjom spontanošću gradi svoj crtački svijet Ivan Lovrenčić (1917–2003). Osobitom sadržajnom i formalnom autohtonošću lirsko-apstraktnih težnji odlikuje se slikarstvo Frane Šimunovića (1908–95) i Otona Glihe (1914–99).

Drugi je hrvatski avangardizam započeo 1961. međunarodnim umjetničkim pokretom »Nove tendencije«, koji je obnovio zanimanje za konstruktivizam, Bauhaus, industrijsku estetiku i vizualna istraživanja; priključili su mu se bivši exatovci i Julije Knifer, a od novih imena Juraj Dobrović (1928) i Miroslav Šutej (1936–2005). Uz Šuteja Mladen Galić (1934), Ljerka Šibenik (1935) i Ante Kuduz (1935–2011) istražuju fenomen tzv. ambijentalne umjetnosti, a Tomislav Gotovac (1937–2010) njezine odjeke u hepeningu. Idući naraštaj, kojemu pripadaju Gorki Žuvela (1946–2017), Boris Bućan (1947–2023), Dalibor Martinis (1947), Mladen Stilinović (1947–2016), Goran Trbuljak (1948), Slobodan (Braco) Dimitrijević (1948), Sanja Iveković (1949) i Željko Jerman (1949–2006), u okviru konceptualne umjetnosti, odnosno nove umjetničke prakse, eksperimentira netradicionalnim umjetničkim postupcima i materijalima. Neki u svoje stvaralaštvo uključuju video i film, kojim se poslije bave Ivan Ladislav Galeta (1947–2014), Ivo Deković (1952) i Vlado Zrnić (1959). Potkraj 1970-ih, unutar postkonceptualnoga slikarstva, istražuju u području tzv. primarnoga slikarstva Goran Petercol (1949), Antun Maračić (1950), Boris Demur (1951–2014), a pojavljuju se i različiti oblici tzv. nove slike. Značajni su autori toga razdoblja Milivoj Bijelić (1951), Damir Sokić (1952), Željko Kipke (1953), Nina Ivančić (1953) i Zvjezdana Fio (1954). Istodobno, ali na suprotnome polu, djelovala je skupina »Biafra« (1970–78), koja je na izložbama i akcijama zastupala ekspresivnu i angažiranu figuraciju; njoj su pripadali slikari: Rudolf Labaš (1941), Ratko Janjić-Jobo (1941), Emil Robert Tanay (1944) i Zlatko Kauzlarić-Atač (1945). U širokoj struji nove figuracije apstraktnu poziciju zauzeo je Nikola Koydl (1939–2020), a ekspresivniju inačicu Eugen Kokot (1940) i Zlatko Keser (1942). Fotorealističke tendencije slijede Vlado Jakelić (1943), Zvonimir Mihanović (1946), Marijana Muljević (1948) i Jadranka Fatur (1949). Antropološke temelje i magijsko podrijetlo umjetnosti ugradili su u svoje djelo Edita Schubert (1947–2001), Vladimir Dodig-Trokut (1949–2018), Mirko Zrinšćak (1953), Đorđe Jandrić (1956) i dr. Tijekom posljednjih desetljeća XX. st. u duhu postmodernističke raznolikosti stvaraju Marcela Munger (1947), Dalibor Jelavić (1949–2019), Antun Boris Švaljek (1951–2023), Igor Rončević (1951), Vatroslav Kuliš (1951), Zlatan Vrkljan (1955) i Davorin Radić (1957), a slijede ih Duje Jurić (1956), Anton Vrlić (1957), Anto Jerković (1958–2005), Bojan Šumonja (1960), Zoltan Novak (1963) i drugi koji svjesno izabiru sintezu mjesto inovacije.

Grafika (moderna)

Modernu hrvatsku grafiku utemeljili su Menci Clement Crnčić (1865–1930) i Tomislav Krizman (1882–1955). U prvim desetljećima XX. st. znatnim se tehničkim dometom odlikuju grafike Branka Šenoe (1879–1939), Dušana Kokotovića (1888–1953), Ljube Babića (1890–1974), Milenka D. Gjurića (1894–1945), Vladimira Kirina (1894–1963), Sergija Glumca (1903–64) i dr. Socijalno-kritički intonirana grafika prevladavala je na izložbama likovne skupine »Zemlja« 1929–35 (Krsto Hegedušić, 1901–75; Marijan Detoni, 1905–81). Za II. svjetskoga rata potresne ratne prizore u grafici radili su Zlatko Prica (1916–2003) i Edo Murtić (1921–2005) ilustrirajući poemu »Jama« I. G. Kovačića. U razdoblju nakon 1945., uz egzistencijalne teme »discipliniranoga ekspresionizma« Zlatka Sleveca (1926–66), znatno se proširilo zanimanje za grafički izraz, koji se tijekom vremena obogaćivao bojom i sve više približavao slikarstvu; u grafici se zamjećuju stilski razvoj i mijene karakteristične za suvremenu umjetnost. Značajniji grafički opus ostvarili su: Edo Murtić, Nikola Reiser (1918–2010), Albert Kinert (1919–87), Ivan Picelj (1924–2011), Ferdinand Kulmer (1925–98), Zvonimir Lončarić (1927–2004), Ivan Antolčić (1928–2019), Vasko Lipovac (1931–2006), Matko Trebotić (1935), Virgilije Nevjestić (1935–2009), Ante Kuduz (1935–2011), Miroslav Šutej (1936–2005), Frane Paro (1940), Željko Borčić (1942–2015), Ljubomir Stahov (1944), Ivica Šiško (1946), Boris Bućan (1947–2023), Nevenka Arbanas (1950), Dubravka Babić (1951), Anton Vrlić (1957) i dr. (→ grafika)

Kiparstvo od XIX. st

Početci moderne

S bečkim kiparom Antonom Dominikom Fernkornom (1813–78), tj. s izradbom konjaničkoga spomenika bana Jelačića (1866), počela je povijest moderne skulpture u Hrvatskoj, ali se stvarni početak hrvatskoga kiparstva računa od Ivana Rendića (1849–1932). Na prvome Hrvatskom salonu 1898. izlagao je prvi naraštaj hrvatskih kipara: Robert Frangeš-Mihanović (1872–1940) i Rudolf Valdec (1872–1929). Secesijskom stilistikom služio se Juraj Škarpa (1881–1952), a rubno Ivo Kerdić (1881–1953), poznatiji kao vrstan medaljer, i Mila Wood (1888–1968). Skulpture impresionističke inspiracije ostvario je Branislav Dešković (1883–1939), a malen opus realističke skulpture Ferdo Ćus (1891–1914).

Ivan Meštrović (1883–1962), velikan hrvatskoga kiparstva, izradio je mnogobrojne skulpture u mramoru, bronci i drvu te arhitektonsko-kiparske spomenike raznovrsnih stilskih obilježja (od secesije, preko rodinizma, antičkih, gotičkih i renesansnih iskustava do Bourdelleova i Maillolova shvaćanja oblika). Njegovi najdosljedniji sljedbenici bili su: Toma Rosandić (1878–1958), u svojoj ranoj fazi Marin Studin (1895–1960) i Dujam Penić (1889–1946), a pod njegovim utjecajem između dvaju svjetskih ratova stvarali su portrete, ženske aktove i sitnu plastiku Robert Jean-Ivanović (1889–1968), Joza Turkalj (1890–1943), Hinko Juhn (1891–1940), Vojta Braniš (1893–1983) i Frane Cota (1898–1951); istomu krugu pripada Frano Kršinić (1897–1982), blizak klasici i mediteranskoj tradiciji. Antun Augustinčić (1900–79) i Vanja Radauš (1906–75) kipari su psihološki motiviranoga realizma socijalno orijentiranih težnji; bliski su im Lujo Bezeredy (1898–1979), Pavao Perić (1907–78), Ivan Lozica (1910–43) i Grga Antunac (1906–70).

Nakon 1945.

U prvim godinama nakon II. svjetskoga rata u kiparstvu je više nego u ostalim područjima likovnih umjetnosti došla do izražaja ideologija socijalističkoga realizma; ono je postalo javna umjetnost i najpozvanija da javnim spomenicima izrazi duh kolektivne borbe, stradanja i revolucionarne pobjede. Antun Augustinčić (1900–79), Frano Kršinić (1897–1982), Vanja Radauš (1906–75) i dr. nastavili su svoju predratnu poetiku prilagođujući se novomu ikonografskom okviru. Nositelji novoga duha u hrvatskome kiparstvu nakon 1950. bili su: Kosta Angeli Radovani (1916–2002) i autori apstraktnoga izraza Vojin Bakić (1915–92) i Dušan Džamonja (1928–2009). Međunarodni pokret neokonstruktivizma i vizualnih istraživanja »Nove tendencije« potaknuo je bivše exatovce – Aleksandra Srneca (1924–2010) na oblikovanje luminokinetičkih objekata, a Vjenceslava Richtera (1917–2002) na stvaranje »sistemske plastike« (»EXAT 51«). Krugu apstraktnoga kiparstva (apstraktna umjetnost) pripadaju Belizar Bahorić (1920–2002), Ivan Kožarić (1921–2020), autor velikoga heterogenog opusa, i Stevan Luketić (1925–2002). Na rubu apstrakcije i figuracije svoj su opus izgradili, najčešće u drvu, Ksenija Kantoci (1909–95), Branko Ružić (1919–97) i Šime Vulas (1932–2018). Krugu kipara poetske inspiracije pripadaju Milena Lah (1920–2003), Ivan Sabolić (1921–86) i Borka Avramova (1924–93); kiparska djela u staklu radio je Raul Goldoni (1919–83), a medalje i sitnu plastiku Želimir Janeš (1916–96).

U šestom se desetljeću hrvatsko kiparstvo uključilo u suvremene svjetske tokove (u egzistencijalističko eksperimentiranje formom i masom te u optičku i kinetičku umjetnost). Potkraj desetljeća prodiru ideje pop-arta i ambijentalne umjetnosti, koje su se na početku osmoga desetljeća iskristalizirala u dva izrazito suprotstavljena smjera – minimalizam i novu figuraciju. Sklonost elementima pop-arta pokazuju djela Zvonimira Lončarića (1927–2004), Vaska Lipovca (1931–2006), Stanka Jančića (1932–2018) i Marije Ujević Galetović (1933), a osebujne apstraktne organičke skulpture radi Josip Diminić (1937–2019); težnju prema primarnim oblicima najdosljednije pokazuju Ivan Kožarić i Branko Vlahović (1924–79). Na početku sedmoga desetljeća osnovana je »Biafra«, likovna grupa radikalne, ekspresivne, društveno angažirane figuracije; oslanjala se na djela svojih prethodnika, kasne radove Vanje Radauša i Valerija Michielija (1922–81); kiparsku jezgru tvore: Stjepan Gračan (1941), Ratko Petrić (1941–2010) i Miro Vuco (1941). Idući je naraštaj stekao sigurnost u smisao i vrijednost povratka kiparskoj tradiciji, tražeći novi izraz na razini elementarnih radnih procesa, slobodnih apstraktnih oblika, rudimentarnih asocijacija – kako to pokazuju skulpture Ljubomira Karine (1948), Peruška Bogdanića (1949), Vladimira Gašparića Gape (1951), Slavomira Drinkovića (1951–2016), Dore Kovačević (1951), Kuzme Kovačića (1952), Mirka Zrinšćaka (1953), Ante Rašića (1953), Petra Barišića (1954), Kažimira Hrasta (1954), Matka Mijića (1955), Branka Lepena (1957), Dalibora Stošića (1958) i Gorana Štimca (1959).

Snažne su kiparske osobnosti naivne umjetnosti: Lavoslav Torti (1875–1942), Petar Smajić (1910–85), Mijo Kuzman (1910–1997), Sofija Naletilić - Penavuša (1913–94), Kata Vizvari (1918–99) i dr.

Suvremena umjetnost

Glavna odlika suvremene umjetnosti na prijelazu stoljeća je transmedijsko izražavanje umjetnika. U području multimedijskoga izraza pretežito medijima videa i filma bave se David Maljković (1973) i Damir Očko (1977), dok Tina Gverović (1975) i Marko Tadić (1979) stvaraju kontemplativne ambijentalne instalacije, a Mirjana Vodopija (1963), Viktor Popović (1972), Ivana Franke (1973), Igor Eškinja (1975) i Silvio Vujičić (1978) radove eksperimentirajući sa svjetlom, materijalima i prostornim odnosima. Naglašeno društveno angažirano izražavaju se u različitim medijima Andreja Kulunčić (1968) i Renata Poljak (1974), a većinom performansima i javnim akcijama Slaven Tolj (1964), Siniša Labrović (1965), Igor Grubić (1969) i Zlatko Kopljar (1962), koji promišlja i univerzalne etičke teme.

Koristeći se širokim spektrom medija od kiparstva i grafike do instalacija i ambijenata, Ines Krasić (1969), Kristian Kožul (1975) i Ivan Fijolić (1976) bave se temama konzumerizma i kiča, Alem Korkut (1970) duhovito komentira egzistencijalnu problematiku, a Vlasta Žanić (1966) intimističkim temama često ulazi i u područje performansa; istodobno Siniša Majkus (1962) ispituje medije i stvara prostorne crteže.

U tradicionalnim oblicima likovnoga izražavanja poput slikarstva i grafike figurativni izraz njeguju Lovro Artuković (1959), razvijajući konceptualni pristup, Ivica Malčić (1964) ekspresionističkim dnevničkim zapisima, Robert Šimrak (1967) digitalnom grafikom bliskom pop artu, Matko Vekić (1970) reflektirajući suvremenu zbilju i njene kulturne kodove, Tomislav Buntak (1971) utopijskim i religijskim temama, te umjetnici novije generacije Sebastijan Dračić (1980) i Zlatan Vehabović (1982), koji se pod utjecajem popularne kulture vraćaju realističnom izrazu.

Fotografija

Fotografija se u Hrvatskoj pojavila oko 1840; među prvima je Demetrije Novaković (1786–1845) radio dagerotipije, a potom su djelovali i mnogi drugi amateri poput Jurja Draškovića (1804–89) i Dragutina Antuna Parčića (1832–1902). Nakon 1850. širom Hrvatske osnivaju se fotografski atelijeri, u Zagrebu Franje Pommera (1818–79), Juliusa Hühna (1830–96), Ivana Standla (1832–97), autora prve fotomonografije, a potom i Rudolfa Mosingera (1865–1918), Antonije Kulčar (1887–1971), u Zadru Tomasa Burata (1840–1910) i drugdje. Potkraj stoljeća djeluju fotografi koji se priklanjaju verističkomu pristupu, poput Karla Draškovića (1873–1900), autora prve moment-fotografije, ili piktorijalizmu, poput Antuna Stiasnija (1842–1923), a Stjepan Erdödy (1848–1922) istražuje sam medij te nastaju prve fotomontaže i fotokolaži. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova Franjo Mosinger (1899–1956) prihvaća estetiku tzv. nove stvarnosti, a montažama se približava avangardnim smjerovima, kao i Ivana Tomljenović-Meller (1906–88). Istodobno 1930-ih nastaje tzv. zagrebačka škola umjetničke fotografije, koja unosi socijalnokritičke teme, a predvodi je Tošo Dabac (1907–70), koji se potom razvio u vodeću osobnost hrvatske fotografije.

U poslijeratnoj fotografiji uz Mladena Grčevića (1918–2011) i njegove life-fotografije, Ota Hohnjeca (1920–62), izlagača prve kolor-fotografije, ističu se i Zlata Laura Mizner (1909–2004), Đuro Griesbach (1911–99), Marijan Szabo (1913–67), Milan Pavić (1914–86), Slavka Pavić (1927) i dr.

Nove umjetničke interpretacije realnosti donose Ante Brkan (1918–2004) i Zvonimir Brkan (1920–79), Zlatko Zrnec (1923–92), Aleksandar Károlyi (1932), Nino Vranić (1933–2012) i Josip Vranić (1934–2006), Mitja Koman (1935–2002), Milica Borojević (1938–90), Jozo Ćetković (1940–86), Pero Vranković (1949).

Psihološka se motivacija prepoznaje u djelima Marije Braut (1929–2015), Branka Balića (1930–76), Mladena Tudora (1935–2022).

Veliki estetski pomak nastaje 1970-ih fotografijama Ivana Posavca (1951), Mije Vesovića (1953), Borisa Cvjetanovića (1953), Andrije Zelmanovića (1954), Fedora Vučemilovića (1956), koji nalaze svoj put u omladinskome tisku, Tomislava Gotovca (1937–2010) i Josipa Klarice (1946–2020) te Željka Borčića (1942–2015), Željka Jermana (1949–2006), Antuna Maračića (1950), Vladimira Gudca (1951) i Šime Strikomana (1957), čije su fotografije odraz progresivnih umjetničkih ideja, od hiperrealističkih do konceptualističkih, kao i u djelima protagonista tzv. nove umjetničke prakse, poput Dalibora Martinisa (1947), Slobodana (Brace) Dimitrijevića (1948) i Sanje Iveković (1949).

Doradbom i manipuliranom fotografijom bave se Nada Orel (1939), Petar Dabac (1942–2022) i Zlata Vucelić (1942). Potkraj XX. st. stasava generacija koja se uz tradicionalne tehnike, kojima se koriste Žarko Vijatović (1952) i Luka Mjeda (1952), služi i postmodernističkim postupcima uz računalnu potporu – Sandro Đukić (1964), Damir Hoyka (1967). Početkom XXI. st. u suvremenoj hrvatskoj fotografiji zapažena su nova imena: Jasenko Rasol (1969), Ivana Vučić (1972), Ana Opalić (1972), Mara Bratoš (1974), Marko Ercegović (1975), Silvija Potočki Smiljanić (1979), Elvis Krstulović (1982).

U području primijenjene fotografije istakli su se u novinskoj fotografiji Pavao Cajzek (1923–99), u modnoj fotografiji Ivan Balić Cobra (1943), Stephan Lupino (1952), Boris Berc (1960), Mare Milin (1973), u snimanju umjetničkih djela, arhitekture, spomenika i oblikovanja dizajna Nedeljko Čaće (1923–89), Nenad Gattin (1930–88), Krešimir Tadić (1934–97), Ivo Eterović (1935–2011), Ivo Pervan (1947), Damir Fabijanić (1955) i Marin Topić (1956) te autorski dvojac Mario Krištofić (1957) i Sanja Bachrach-Krištofić (1961) i dr.

Primijenjena grafika

Unapređenjem tiskarskih medija tijekom XIX. st. dolazi do razvoja grafičkih tehnika te se tiskovine (časopisi, knjige, razglednice i dr.) počinju intenzivno opremati ilustracijama. Isprva je većina ilustrativnih klišeja uvoznoga podrijetla, a domaći autori javljaju se tek na prijelazu stoljeća, poput Celestina Mate Medovića (1857–1920), Dragana Melkusa (1860–1917), Otona Ivekovića (1869–1939), Mirka Račkoga (1879–1982), Petra Orlića (1893–1965) i dr. Posebno se vrsnoćom nameću izdanja Matice hrvatske, koje secesijski oblikuju Tomislav Krizman (1882–1955) i Ljubo Babić (1890–1974), autor i znamenite ekspresionističke naslovnice časopisa Plamen (1919). U oblicima art décoa rade Robert Auer (1873–1952), Ivo Tijardović (1895–1976), i Oto Antonini (1892–1959), koji oblikuje časopis Svijet.

U posljeratnome razdoblju prodiru modernističke načela i u ilustraciju. Predvode članovi skupine »EXAT 51«, poput Ivana Picelja (1924–2011) i Aleksandra Srneca (1924–2010) koji reduciranim, često apstraktnim oblicima oblikuju većinom časopise (Arhitektura, Mozaik) i druge tiskovine, utječući i na druge poput Ferde Bisa (1910–80), Rudolfa Sablića (1916–2012), Milana Vulpea (1918–90) itd. Istodobno nastaje procvat ilustracije dječje literature, koja se nadovezuje na prijeratne uspjehe Vladimira Kirina (1894–1963) i Andrije Maurovića (1901–81). Oko dječjega lista Radost i Vilka Glihe Selana (1912–79) okupljaju se Mladen Veža (1916–2010), Cvijeta Job (1924–2013), Ivan Antolčić (1928), Vjekoslav - Vojo Radoičić (1930–2017), Ivica Bednjanec (1934–2011), Ivan Vitez (1940–2020). Potom se afirmirala generacija ilustratora uz vodećega Svjetlana Junakovića (1961): Pika Vončina (1961), Manuela Vladić Maštruko (1962), Dražen Jerabek (1966), Marsela Hajdinjak-Kreč (1967). Na prijelazu iz XX. u XXI. stoljeće zapaženi su Andrea Petrlik Huseinović (1966), Tomislav Torjanac (1972), Dubravka Kolanović (1973), Tomislav Tomić (1977), Zdenko Bašić (1980).

Kao poseban vid vizualne komunikacije ističe se plakat, koji se od početka XX. st. u Hrvatskoj razvija ponajviše zaslugom Tomislava Krizmana (1882–1955). Uz slikare Roberta Auera (1873–1952), Ljubu Babića (1890–1974) i druge pojedinim se plakatnim rješenjima ističe Frano Branko Angeli Radovani (1878–1962). Kasnosecesijske i art déco oblike primjenjivali su i Maksimilijan Vanka (1889–1963), Oto Antonini (1892–1959), Vladimir Kirin (1894–1963), Radovan Tommaseo (1895–1924), Zdenka Sertić (1899–1986), Sergije Glumac (1903–1964) i Pavao Gavranić (1905–73). Tijekom II. svjetskoga rata i odmah nakon njega plakat je uglavnom imao ulogu političke promidžbe (Edo Murtić, 1921–2005). Osobitu pozornost grafičkom oblikovanju vizualnih poruka poklanjala je skupina »EXAT 51«; njezin član Ivan Picelj (1924–2011) unio je niz zapaženih inovacija razvijajući estetiku pročišćenih vizualnih poruka. U području gospodarske promidžbe bili su zapaženi Sergije Glumac, Pavao Gavranić, Ferdo Bis (1910–80) i Milan Vulpe (1918–90). Uz pojedina antologijska plakatna rješenja vežu se imena koja su nerijetko oblikovala i cjelokupni vizualni dizajn različitih manifestacija i institucija, npr. za Svjetski festival animiranih filmova Zvonimir Lončarić (1927–2004) i Nedeljko Dragić (1936), Teatar &TD Mihajlo Arsovski (1937–2020), Mediteranske igre Boris Ljubičić (1945), HNK u Splitu i Zagrebačke simfoničare Boris Bućan (1947). Specifične stilove grade i drugi mnogobrojni slikari i profesionalni oblikovatelji plakata Nenad Pepeonik (1940–99), Željko Borčić (1942–2015), Gorki Žuvela (1946–2017), Stipe Brčić (1948), Nenad Dogan (1950), Ivan Doroghy (1951), Ante Rašić (1953), Mirko Ilić (1956). Na prijelazu stoljeća javljaju se novim pristupom Darko Fritz (1966), Orsat Franković (1971) tandem »Božesačuvaj« (Albino Uršić i Boris Kuk) i dr. (→ plakat)

Karikatura

Karikatura se javlja u drugoj polovici XIX. st. u humorističkim i satiričkim časopisima, isprva se početkom XX. st. njome bave slikari (Menci Clement Crnčić, 1865–1930; Bela Čikoš-Sesija, 1864–1931); između dvaju svjetskih ratova snažne su autorske osobnosti Branimir Petrović (1888–1957), Pjer Križanić (1890–1962) i Sergej Mironovič Golovočenko (1898–1937). U poslijeratnoj karikaturi ističu se Ismet Voljevica (1922–2008), Oton Anton Reisinger (1927–2016), Davor Štambuk (1934–2018), Ivica Pahernik (1938–2018), a kasnije i Srećko Puntarić (1952), Mojmir Mihatov (1952) i dr. (→ karikatura)

Strip

Povijest hrvatskoga stripa započinje sredinom 1930-ih djelima realističnoga izraza prvoga profesionalnog crtača stripova Andrije Maurovića (1901–81). Slijede ga braća Walter Neugebauer (1921–92) i Norbert Neugebauer (1917–92), koji izgrađuju vlastite likovne izraze pod utjecajem Walta Disneya. Do 1945. rade i Ferdo Bis (1910–80), Albert Kinert (1919–87) i Ivo Kušanić (1924–2003).

Poslije II. svjetskoga rata, nakon kratke političke borbe protiv stripa, od 1950. stripom se nastavljaju baviti Andrija Maurović i braća Neugebauer te nastupa nova generacija crtača Vladimir Delač (1927–68), Julio Radilović (1928–2022), Borivoj Dovniković (1930–2022), ubrzo i Ismet Voljevica (1922–2008) i Oton Anton Reisinger (1927–2016) te Zdenko Svirčić (1924–2017), Frano Gotovac (1928–1990), Ivica Bednjanec (1934–2011).

Početkom 1970-ih javlja se tzv. alternativni strip s Perom Kvesićem (1950–2023), Krešimirom Skozretom (1951) i Joškom Marušićem (1952), a potkraj desetljeća okuplja se skupina »Novi kvadrat« koja je ostvarila snažan pomak u estetskoj povijesti hrvatskoga stripa, a jezgru su joj činili Mirko Ilić (1956), Krešimir Zimonić (1956), Igor Kordej (1957), Radovan Devlić (1950–2000), Ninoslav Kunc (1957) i Krešimir Skozret.

Potkraj XX. st. pojavljuju se prvi strip-fanzini i strip-albumi, a autori rade i za europske i američke izdavačke kuće. Ističu se Stanko Bešlić (1955), Dušan Gačić (1958), Dubravko Mataković (1959), Milan Trenc (1962), Magda Dulčić (1965–2016), Darko Macan (1966), Danijel Žeželj (1966), Stjepan Bartolić (1967).

U novije doba alternativni izraz njeguju autori većinom okupljeni oko skupina Divlje oko i Komikaze: Ivana Armanini (1970), Irena Jukić Pranjić (1973), Igor Hofbauer (1974), Helena Janečić (1979), Dunja Janković (1981), Sonja Gašperov (1982) i dr. (→ strip)

Umjetnički obrt

Potkraj XVIII. st. u Hrvatskoj su postojale veće radionice (manufakture) za proizvodnju uporabnih i ukrasnih predmeta (tvornice fajansnih peći, kamenine, stakla, keramike, namještaja). Zaslugom arhitekta Hermana Bolléa (1845–1926) započeo je organizirani rad na podizanju umjetničkih obrta u Hrvatskoj, pa je u Zagrebu 1882. osnovana Obrtna škola, u kojoj su nastavnici i učenici oblikovali predmete u duhu historicizma, spajajući ga s tradicionalnim narodnim oblicima. U XX. st. primijenjena je umjetnost u znaku secesije; uz kipare Roberta Frangeš-Mihanovića (1872–1940) i Rudolfa Valdeca (1872–1929) ističe se medaljer Ivo Kerdić (1881–1953) te kiparica i slikarica Antonija Krasnik (1874–1956), a osobite zasluge za unapređenje hrvatske primijenjene umjetnosti imao je Tomislav Krizman (1882–1955), koji se u okviru udruge »Djelo« (1926) zauzimao za uklapanje pučke umjetnosti u suvremene oblike.

Umjetnička keramika

Na početku XX. st. umjetnici Jelena Babić (1883–1971), Hinko Juhn (1891–1940), Lujo Bezeredy (1898–1979), Oton Postružnik (1900–78), Mila Petričić (1908–68) i Vlasta Baranjai (1909–94) tražili su nove putove keramičkog izraza. Temelje suvremene hrvatske keramike postavila je Blanka Dužanec (1908–89), koja je kao prvi školovani keramičar 1932. postala nastavnica na Obrtnoj školi. Među prvim su oblikovateljima uporabne keramike Stella Skopal (1904–92) i Marta Plazzeriano (1904–92). Nakon II. svjetskoga rata djelovali su keramičari: Ivana Jelačić (1918–2006), Zlata Radej (1922–2016) i Ivan Švertasek (1922–2009), a slijede ih 1960-ih Emil Benčić (1930–2011), Hanibal Salvaro (1935–2022), Ljerka Njerš (1937), Božena Štih-Balen (1937), Dora Pezić-Mijatović (1937), Ana Hutinec (1939), Vladimir Kučina (1940), koji su svojim djelovanjem obilježili sredinu XX. st., osobito 1970-e, najživlje i najbogatije doba moderne hrvatske keramičke umjetnosti. U to doba stasala je i nova generacija: Edith Merle (1940), Ljiljana Smodlaka (1940), Ivančica Cvitić-Znidarčić (1946), Robert Baća (1949)Marina Tudjina Badurina (1952), Bojana Švertasek (1952), Branka Uzur (1954), a potom 1980-ih Renata Vranyczany-Azinović (1950), Denis Zustović (1959), Andrea Kržišnik-Pušić (1961), Valerija Polanec (1962), Andrea Bassi (1962) te potkraj stoljeća Đurđica Skelin (1955), Dario Grgurević (1968) i dr. (→ keramika)

Tapiserija

Od kasnih 1930-ih u Hrvatskoj se razvija tapiserija; na Obrtnoj školi djelovala je Mira Kovačević-Ovčačik (1909–2010); među prvim su autorima umjetničke tapiserije: slikari Edo Kovačević (1906–93), Jakov Bratanić (1912–2001) i Marija Zidarić (1924–2008), a njome se povremeno bave i drugi umjetnici Frane Šimunović (1908–95), Edo Murtić (1921–2005), Ivan Rabuzin (1921–2008), Ferdinand Kulmer (1925–98). Novo razdoblje u suvremenoj hrvatskoj tapiseriji počinje monumentalnim skulpturama-tapiserijama Jagode Buić (1930–2022), a među značajnije tapiseriste ubrajaju se i Anita Tomljanović Šokčević (1926–2022), Ivan Tomljanović (1927–2017), Jure Amidžić (1943), Jasenka Tućan (1947) i Marika Danč-Roth (1950). (→ tapiserija)

Vitraj

Kartone za vitraje crtali su Tomislav Krizman (1882–1955), Marijan Trepše (1897–1964) i Ivan Dulčić (1916–75), potom Đuro Seder (1927–2022), Josip Botteri-Dini (1943), Jure Žaja (1944), Ivica Šiško (1946), Zlatan Vrkljan (1955), Dražen Trogrlić (1958). (→ vitraj)

Scenografija

Povijest hrvatske kazališne scenografije kao posebne struke započinje 1909., djelovanjem Branka Šenoe (1879–1939), koji se zauzimao za načelo povijesne vjernosti, te Tomislava Krizmana (1882–1955). Između dvaju ratova njome su se bavili većinom slikari Ljubo Babić (1890–1974), modernizator hrvatske scenografije, Marijan Trepše (1897–1964), Kamilo Tompa (1903–89), Sergije Glumac (1903–64) te ruski emigranti Vasilij Mitrofanič Uljaniščev (1887–1934) i Pavel Petrovič Froman (1894–1940), početkom 1940-ih i Vladimir Ivanovič Žedrinski (1899–1974), koji unose ideje tzv. ruske scenografske škole. U poslijeratnome razdoblju scenografijom se počinju baviti Zvonimir Agbaba (1919–99) i Aleksandar Augustinčić (1921–2010) te 1960-ih članovi skupine »EXAT«, Božidar Rašica (1912–92) i Vjenceslav Richter (1917–2002), koji promiču modernistički izraz u scenografiji. Bogat scenografski opus stvarali su gotovo svi hrvatski slikari, poput Ede Murtića (1921–2005), Zlatka Boureka (1929–2018), Zlatka Kauzlarić-Atača (1945) i dr. Uz Mišu Račića (1921–1987) i Dragu Turinu (1943–2020), naslonjenoga na konstruktivistička naslijeđa, ubrzo se javljaju i prvi školovani scenografi kao Marin Gozze (1944) i Dinka Jeričević (1947). Potkraj XX. st. afirmirali su se Nenad Fabijanić (1951), Dalibor Laginja (1954), Tihomir Milovac (1956), Miljenko Sekulić (1959), Ivo Knezović (1971), a u XXI. st. Stefano Katunar (1984).

Među filmskim scenografima istaknuli su se Jozo Janda (1911–99), Duško Jeričević (1923–2009), Vladimir Tadej (1925–2017), Želimir Zagotta (1925–2011), Željko Senečić (1933–2018) te Drago Turina (1943–2020), Dinka Jeričević i Velimir Domitrović (1947–2014), a na prijelazu stoljeća Mario Ivezić (1954), Ivo Hušnjak (1956) i Mladen Ožbolt (1957). (→ scenografija).

Kostimografija

Do polovice XX. st umjetnici su kazališne predstave istodobno opremali scenografijom i kostimografijom, isprva Branko Šenoa (1879–1939) i Tomislav Krizman (1882–1955), a potom Ljubo Babić (1890–1974), modernizator kazališnoga likovnog izraza, Marijan Trepše (1897–1964), Kamilo Tompa (1903–89), Sergije Glumac (1903–64) te ruski emigranti Vasilij Mitrofanič Uljaniščev (1887–1934) i Pavel Petrovič Froman (1894–1940) i 1940-ih Vladimir Ivanovič Žedrinski (1899–1974) i Helena Uhlik Horvat (1920–2001). Nakon II. svjetskoga rata kostimografska struka odvaja se od scenografske, a prva školovana profesionalna kostimografkinja je Inge Kostinčer-Bregovac (1925–73). Slijede ju Jasna Novak-Saračević (1932–2008), Ika Škomrlj (1932–2018), Ljubica Wagner (1934), Diana Kosec-Bourek (1937) i Marija Žarak (1938–2017). Potom su se afirmirali Ruta Knežević (1947–2006), Danica Dedijer (1948), 1980-ih Doris Kristić (1953) i Željko Nosić (1959) te na prijelazu stoljeća Irena Sušac (1960), Mirjana Zagorec (1965), Ana Savić Gecan (1969) i Barbara Bourek (1971). Kostimografske opuse ostvarili su i umjetnici poput Zlatka Boureka (1929–2018), Jagode Buić (1930–2022) i Ingrid Begović (1936).

U filmskoj kostimografiji uz Maju Galasso (1927–2008), Iku Škomrlj, Jasnu Novak-Saračević i Ružicu Ištvanović-Fanelli afirmirale su se u posljednjim desetljećima XX. st. i Ruta Knežević i Doris Kristić, a u novije doba i Barbara Bourek, Ana Savić Gecan i Željka Franulović. (→ kostimografija)

Glazba

Artefakti umjetničke glazbe u Hrvata mogu se kontinuirano datirati od X. st. nadalje. Za prva četiri stoljeća (VII–X. st.) nakon dolaska Hrvata u sadašnju postojbinu, može se samo pretpostavljati da se glazba – postupno u procesu pokrštavanja – preoblikovala iz prapovijesne u ranokršćansko-ranofeudalnu fazu s asimilacijom kasnoantičkoga naslijeđa i s postupnim preuzimanjem gregorijanskoga repertoara, osobito nakon dolaska benediktinaca sredinom IX. st. Nakon toga, kroz idućih deset stoljeća umjetnička glazba razvijat će se s više ili manje intenziteta i ažurnosti u okvirima srednjoeuropskih i mediteranskih glazbenokulturnih krugova, slijedeći stilske mijene od srednjovjekovnih podstilova preko renesanse, baroka, klasicizma i romantizma do stilskoga pluralizma u XX. st.

Srednji vijek

Za razdoblje glazbenoga srednjeg vijeka u Hrvata (XI–XV. st.) očite su dvije značajke: očuvanost artefakata isključivo iz sfere sakralne glazbe i njezina podvojenost na dva glazbenokulturna kruga – tradicije glagoljaštva i gregorijanike. Artefakte tvori više od stotinu sačuvanih kodeksa i njihovih fragmenata, isključivo gregorijanske tradicije, tj. glazbene prakse nastale u okvirima Rimske crkve. To su tek očuvani dijelovi širega liturgičkog repertoara uvezenog u Hrvatsku iz talijanskih i germanskih zemalja, Madžarske i Francuske, dijelom pisanih u domaćim benediktinskim skriptorijima, a čuvaju se u Hrvatskoj i inozemstvu. Za glagoljaški glazbenokulturni kompleks, tj. pjev svećenika, klerika i vjernika na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije različit od crkvenog pjevanja istočnog obreda, karakteristični su usmena predaja te specifičan splet gregorijanskih, folklornih i bizantskih glazbenih slojeva. Od XII. st. na dalje sačuvani su rijetki primjerci ranoga višeglasja. U srednjem vijeku u Hrvata nisu zabilježeni podatci o skladateljima, ali poznajemo kraće glazbenoteorijske napise učenjaka hrvatskoga podrijetla (Herman Dalmatinac, P. P. Vergerije st.), prve liturgičke drame s notiranom glazbom (npr. »Tractus stelle«, Zagreb, XII. st.), imena prvih svjetovnih glazbenika (Andrija i Čestivoj, XIII. st.) i niz ikonografskih izvora od XI. st. na dalje s prizorima muziciranja i prikazima glazbala (romanička skulptura, istarske freske, gotički spomenici, minijature u latinskim kodeksima).

Renesansa

Sačuvane skladbe, glazbenoteorijski napisi, sekundarna dokumentacija te ostali podatci u razdoblju XVI. st., tzv. visokoj renesansi, svjedoče o razmjerno razvijenoj i ažurnoj glazbenoj kulturi u Dubrovniku, dijelu Dalmacije pod mletačkom upravom i u slobodnim dijelovima kontinentalne Hrvatske. Skladatelji, vjerojatno hrvatskoga podrijetla, Franjo Bosanac i Andrija Motovunjanin, djelovali su isključivo u talijanskim gradovima (Venecija, Rim) kao skladatelji, incizori i glazbeni izdavači. Andrija Petris (Petrić), creski plemić i rođak filozofa F. Petrića, objavio je 1550. četiri madrigala u Veneciji. Najznačajniji hrvatski renesansni skladatelj J. Skjavetić djelovao je u Šibeniku kao biskupov skladatelj 1550-ih i 1560-ih, a u Veneciji je tiskom objavio zbirke svjetovnih madrigala (1563) i sakralnih moteta (1564) te druge skladbe. Dubrovačka glazbena scena bila je vrlo bogata i živa, no osim imena svirača Kneževe kapele, koja je dokumentirano djelovala od 1301., i skladatelja kao što su S. Brugnoli, G. Temparičić, B. Babić, Emanuel Zlatarić, Nikola Gudencije i Antun Tudrović, ostale su kao artefakti sačuvane samo skladbe naturaliziranih Francuza L. Courtoysa st. i H. Courtoysa (madrigali iz 1563. i 1580). Hvarski pjesnik P. Hektorović uvrstio je u svoje djelo »Ribanje i ribarsko prigovaranje« (1568) prve notne zabilježbe hrvatskih narodnih pjesama. Važan oblik renesansne glazbene kulture u Hrvata čini u inozemstvu tiskom objavljeni korpus napisa o glazbi desetak hrvatskih humanista koji su pisali o kozmološkim aspektima glazbe (F. Grisogono-Bartolačić), turkološkim glazbenim temama (B. Đurđević, L. Bassano), enciklopedijske natuknice o glazbi (P. Skalić), o glazbi u protestantskom bogoslužju (M. Vlačić Ilirik), o aspektima starogrčke povijesti i filozofije glazbe (F. Petrić), o glazbi i odgoju (N. Vitov Gučetić), o estetici glazbe (M. Monaldi) te koji su donijeli rudimente glazbene terminologije (F. Vrančić).

Barok

Razdoblje približno od 1600. do 1750. na području glazbe u Hrvata očituje specifičan ritam razvoja u odnosu na europsku baroknu glazbenu povijest. Dok se rani barok u prvih četrdesetak godina XVII. st. očituje kao razdoblje u kojem se u jadranskom obalnom pojasu ažurno pojavila i njegovala monodija kao novi stil, druga polovica XVII. i prva polovica XVIII. st. nisu, za razliku od drugih umjetnosti, pratile rascvat i puninu baroknog izričaja. U više od stotinu godina, između 1640-ih i 1750-ih, osim Ivana Šibenčanina, koji je kao pjevač i operni skladatelj djelovao u Engleskoj i Italiji, nema značajnijih skladatelja koji bi stvarali u hrvatskim zemljama. Izvori pokazuju relativnu oskudnost: uz domaće rukopisne kantuale (F. Divnić, Konrad Potočnik, Filip iz Kapošvara, B. Razmilović) te tiskane i rukopisne zbirke uglavnom protureformacijskih pjesama (Atanazije Grgičević, Nikola Krajačević, Kristofor Peršić, tzv. »Pavlinski zbornik«, dva izdanja »Cithare Octochorde«, trogirska pjesmarica), tek stotinjak tiskanih i rukopisnih artefakata govore o primalaštvu europskoga glazbenog baroka u Hrvata (npr. pojedina svjetovna i sakralna djela A. Corellija, N. A. Porpore, J. Ph. Rameaua, A. Scarlattija, L. Lea, C. F. Pollarola, J. Guglielmija i dr.). U ranome baroku u Splitu je djelovao I. Lukačić (? 1586–1648), franjevac i skladatelj zbirke moteta »Sacrae cantiones« (Venecija, 1620). U Splitu i Hvaru gotovo je 40 god. radio kao orguljaš i skladatelj naturalizirani Talijan iz Verone T. Cecchini (oko 1583–1644), autor 27 zbirki s više od stotinu crkvenih i svjetovnih vokalnih te instrumentalnih skladba (moteti, mise, madrigali, canzonette, psalmi, arije, sonate i dr.). Hvaranin D. Nembri (1584 –nakon 1641) tiskom je objavio zbirku psalama »Brevis et facilis psalmorum« (Venecija, 1641). Iz Rijeke potječe V. Jelić (1596 – nakon 1636), autor triju zbirki moteta i drugih sakralnih djela, »Parnassia militia«, »Arion Primus«, »Arion secundus«, tiskanih u Strasbourgu između 1622. i 1628. Tijekom druge dvije trećine baroknoga razdoblja, osim Ivana Šibenčanina i dubrovačkoga dominikanca V. Komnena, neki su nam skladatelji poznati samo imenom (Bonaventura Holjar, L. Courtoys ml., Lovro Starčević, Đuro Matijašević, V. Menčetić i dr.). O glazbi je pisalo nekoliko baroknih autora: Splićanin J. Alberti (»Dialogo per imparare con brevità à cantar canto figurato«, Venecija, 1619), J. Križanić (»Asserta musicalia«, Rim, 1656. i dr.), Đ. Baglivi (glazboterapijske teme), a K. Ivanović javio se djelom »Minerva al tavolino« (Venecija, 1681) kao prvi povjesničar venecijanske opere. Hrvatski i talijanski leksikografi J. Mikalja, J. Habdelić, I. Belostenec, A. Della Bella i A. Jambrešić izradili su i objavili između 1651. i 1742. pet hrvatskih općih rječnika u kojima je zabilježeno više od 2000 hrvatskih termina s područja glazbe. Posebne stavke hrvatske barokne glazbene kulture tvore glazbene djelatnosti redovničkih zajednica na području crkvenoga koralnog pjevanja (pavlini), glazbenoga kazališta (isusovci), glazbenoga školstva (klarise), skladateljsko-izvoditeljskoga glazbenog stvaralaštva (franjevci) i na području glazbeno-scenske djelatnosti (glumačke družine u Dubrovniku s produkcijom različitih kazališnih oblika sa scenskom glazbom u prvoj polovici XVII. st.

Klasicizam

U razdoblju klasicizma u hrvatskoj umjetničkoj glazbi (oko 1750 – oko 1830) rana se faza očituje relativnim bogatstvom i ažurnošću stvaralačkih profila i oblika, ali se razabiru i dugotrajni nastavci baroka. Značajka je toga razdoblja djelatnost multikulturnih skladateljskih krugova, npr. u Dubrovniku, Splitu i Varaždinu, te jaka skladateljska dijaspora. U Dubrovniku posebnu važnost ima ranoklasicistički krug oko aristokratske obitelji Sorkočević-Sorgo. Najpoznatiji je njezin član bio Luka Sorkočević (1734–89), poluamaterski no vrlo nadaren skladatelj, autor osam simfonija (iz 1754) i nešto komorne glazbe. Njegov sin Antun Sorkočević (1775–1841) također je skladao simfonije i uglavnom komorna instrumentalna djela, a kći Jelena Pucić-Sorkočević sa svojim je solo pjesmama (iz 1816) prva poznata skladateljica u Hrvata. Niz izvoditelja (uglavnom članova posljednjega naraštaja svirača Kneževe kapele) i skladatelja nastavilo se na ovaj krug: Angelo Maria Frezza, G. Zabolio, Tommaso Resti, Marino Santoro, Juraj Kraljić, Juraj Murat i dr. U Splitu se skladateljski krug formirao oko glazbene kapele u katedrali sv. Duje. U nizu od 29 identificiranih maestra di cappella i/ili orguljaša splitske stolnice od početka XVII. do početka XIX. st., najistaknutija mjesta pripadaju T. Cecchiniju, Gaetanu de Stefanisu, B. Pellizzariju, J. Bajamontiju i A. Albertiju. Opus posljednje trojice te ostalih splitskih skladatelja ostvarenih u razdoblju klasicizma (ukupno 600–700 sačuvanih skladba) očituje zamjetnu raznolikost u formama (pretežno sakralna djela, oratorij, mise, moteti, responzoriji, himne, litanije i dr., ali i svjetovne arije, zborovi, simfonije, komorna instrumentalna glazba i dr.) i stilskoj opredijeljenosti (od kasnoga baroka do zreloga klasicizma). U varaždinskome skladateljskom krugu raznolik su opus ostvarili L. I. Ebner (autor prve hrvatske glasovirske sonate), I. Werner i manjim dijelom češki skladatelj J. K. Vanhal. Zasebne su skladateljske pojave bili franjevac Petar Knežević sa svojom hrvatskom misom (djelovao je u Sinju) i J. Raffaelli, svećenik i glazbenik s Hvara (autor misa, psalama i dr.). Među hrvatskim glazbenicima u inozemstvu djelovalo je nekoliko zanimljivih i značajnih skladatelja: I. Jarnović (Giovanni Giornovicchi, ? 1747–1804), autor sedamdesetak djela (više od 20 violinskih koncerata, komorna glazba) i europski poznat virtuoz (Francuska, Engleska, Njemačka, Švedska, Poljska, Rusija) kojega se smatra glavnim predstavnikom francuske violinističke škole klasicizma; J. M. Stratico (1726 – nakon 1782) autor je opusa s više od 300 djela (simfonije, violinski koncerti, triosonate) i značajan violinist u Tartinijevu orkestru u Padovi; splitski plemić, violinist S. Spadina (djelovao u Poljskoj, možda i Švedskoj) autor je nevelika komornog opusa; pavlinski redovnik A. Ivančić (oko 1730 – nakon 1772., djelovao pretežno u Austriji) skladao je pedesetak djela sakralna (mise, moteti, litanije) i svjetovna (simfonije, divertimenti, triosonate) značaja. Na prijelazu iz baroka u klasicizam značajna je pojava bio istaknuti graditelj orgulja P. Nakić (1694 – nakon 1769), autor barem tristotinjak glazbala (od čega petnaestak u hrvatskim zemljama), začetnik tzv. novomletačko-dalmatinske orguljarske škole. U razdoblju klasicizma započelo je i sustavno svjetovno glazbeno školstvo u Zagrebu (od 1788), Rijeci (1789), Karlovcu (1804) i Križevcima (1813). O glazbi su pisali M. Šilobod-Bolšić (»Fundamentum cantus gregoriani«, 1760), P. Serra (»Introduzione armonica«, 1768), J. Bajamonti (»Il medico e la musica«, 1796), F. J. Domin (»Sono campanarum… prolusio«, 1786), T. Mikloušić i dr. Pred kraj XVIII. st. hrvatski aristokrati i inozemno plemstvo (obitelji Patačić, Drašković, Erdődy, Prandau i dr.) u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji angažirali su kao svoje dvorske skladatelje npr. i M. Haydna, J. K. Vanhala i C. D. von Dittersdorfa.

Romantizam

U hrvatskoj glazbi veći dio XIX. st. (od početka 1820-ih) i praktički cijelo razdoblje približno do I. svjetskog rata pripada romantizmu, podijeljenomu u četiri faze: razdoblja do 1830., 1830–50., 1850–70. i 1870 – oko 1916., a težište glazbene produkcije postupno se premješta s jadranske obale u Zagreb. U prvome su prijelaznom razdoblju postavljeni temelji kasnijega razvoja: kao početak koncertnoga života organizirane su u Zagrebu izvedbe kapitalnih djela klasicizma (Mozartova »Krunidbena misa« i Haydnovi oratoriji), a osnivanjem glazbenih zavoda (Musikverein) u Zagrebu i Varaždinu (1827) te Osijeku (1830) započelo je građansko njegovanje glazbe s podukom, skupljanjem muzikalija i javnim muziciranjem. Drugo razdoblje, doba ranoga romantizma, karakterizira sprega glazbe i ideologije ilirizma. Glavni tip glazbe bile su budnice, popularne pjesme nastale radi poticanja nacionalne svijesti, a od kojih tek manji dio dostiže umjetničku vrijednost (npr. Livadićeva »Još Hrvatska ni propala« ili Runjaninova »Horvatska domovina«, današnja hrvatska himna »Lijepa naša domovino«). Najznačajniji skladatelj ilirskoga razdoblja bio je V. Lisinski (1819–54), autor prve moderne hrvatske opere »Ljubav i zloba« (1846) i začetnik novije hrvatske solo pjesme, orkestralne, glasovirske i zborske glazbe. Dio skladatelja (F. Rusan, F. Pokorni i dr.) koji se priklonio novomu, tzv. nacionalnomu smjeru, ostao je pritom, zbog neistraženosti folklora i razmjerno slabe skladateljsko-tehničke spreme, tek na deklarativnom idejnom određenju. Drugi su, poput gitarističkoga virtuoza Ivana Padovca, dirigenta D. Turányia, franjevca F. Pintarića ili Zadranina F. Sabalicha, nastavili skladati pretežno u duhu internacionalnoga romantizma. U trećem razdoblju najvažnije su pojave bile na organizacijskom planu: zagrebački Narodni zemaljski glazbeni zavod počeo je od 1861. dobivati državnu novčanu potporu i tako je prerastao u profesionalnu ustanovu nacionalnog ranga, a od 1858. počelo je ubrzano osnivanje amaterskih pjevačkih društava sličnih germanskim i slavenskim uzorima. Posljednje razdoblje romantizma najznačajnije je u cijelome XIX. st. U njemu su djelovali, među ostalima, I. pl. Zajc i F. Ks. Kuhač, osnovane su četiri operne kuće, stvoren je Hrvatski pjevački savez na nacionalnoj razini, međunarodno se afirmirao niz istaknutih izvoditelja i počelo je izdavanje prvih glazbenih časopisa i teorijskih udžbenika. Središnje osobnosti glazbenoga života bili su skladatelj, dirigent i organizator I. pl. Zajc (1832–1914) i muzikolog F. Ks. Kuhač (1834–1911). Zajc je autor opusa s više od 1000 djela (pjesme, zborovi, kantate, komorna i orkestralna glazba, sakralna glazba), ali prije svega skladatelj za glazbenu pozornicu. Među 26 opereta, 30 scenskih glazbi i 19 velikih opera posebno se ističe operna trilogija »Mislav«, »Ban Leget« te, nadasve, amblematična hrvatska nacionalna opera »Nikola Šubić Zrinjski«. Uz Zajca skladalo je – djela slabijeg umjetničkog potencijala – nekoliko desetaka glazbenika, među kojima se ističu A. Schwarz, Gj. Eisenhuth, Vilko Novak, A. Vancaš i V. Kolander. Kuhač je utemeljitelj hrvatske etnomuzikologije i glazbene historiografije. osobito je zaslužan kao sakupljač zbirke »Južno-slovjenske narodne popievke« (1878–81., 1941) i kao autor knjiga o V. Lisinskom i tzv. ilirskim glazbenicima. Posebnu vrijednost toga razdoblja predstavlja namjenska izgradnja kazališnih zgrada (Rijeka 1885., Split 1893., Zagreb 1895. i Osijek 1907), koje su do danas ostale materijalnim temeljima opernih djelatnosti u Hrvata. God. 1875. u Sisku je utemeljen Hrvatski pjevački savez kao krovna organizacija za popularnu amatersku umjetničku produkciju na području vokalnoga muziciranja. Hrvatski reproduktivni glazbeni umjetnici prvi su se put u to doba značajnije afirmirali u međunarodnim razmjerima: pjevačice I. Murska, E. Vizjak de Nicoluescu, M. Mallinger i M. Trnina pjevale su u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji te nastupale u značajnim opernim (pra)izvedbama (R. Wagner, G. Puccini), a iznimni violinistički talent F. Krežma umro je 1881. kao devetnaestgodišnji koncertmajstor Berlinske filharmonije. Nakon pokretanja glazbene kritike na njemačkom (1826) i hrvatskom jeziku (1846), ozbiljniji teorijski i estetički napisi o glazbi javili su se tek u Zajčevo i Kuhačevo doba. Uza samoga Zajca pisali su ih književnik V. Novak, povjesničar V. Klaić i filozof F. Marković.

XX. stoljeće

Razdoblje nakon I. svjetskog rata pa sve do kraja XX. st. u umjetničkoj glazbi u Hrvata obilježavaju ponajprije stilski pluralitet u stvaralaštvu i potpuna profesionalizacija glazbenoga života. Dvadeseto stoljeće započelo je, trajalo i završilo se stilskom raznovrsnošću koja se može pratiti kroz djelatnost šest generacija skladatelja. Prva generacija, rođena između 1860. i 1880 (B. Bersa, J. Hatze, D. Pejačević, F. Dugan, V. Rosenberg-Ružić, A. Dobronić, I. Matetić Ronjgov i dr.), donijela je tehničku spremu skladanja u duhu kasnoga romantizma, ali je i započela s tzv. neonacionalnom školom. Druga generacija, rođena između 1881. i 1900 (F. Lhotka, K. Odak, B. Širola, F. Lučić, K. Baranović, I. Tijardović, J. Gotovac, J. Štolcer-Slavenski, I. Parać i dr.), pretežito je skladala u neonacionalnom stilu, ali u ponekim opusima i s primjesama umjerenoga modernizma. Treća generacija, rođena između 1901. i 1920 (R. Matz, B. Kunc, B. Papandopulo, M. Cipra, S. Zlatić, I. Brkanović, B. Bjelinski, S. Šulek, N. Devčić, B. Sakač i dr.), lavirala je međusobno, a često i unutar vlastitih opusa, između neonacionalnog izričaja, impresionizma, ekspresionizma, neoklasicizma, kasnoga romantizma i avangarde druge polovice stoljeća. Četvrta generacija, rođena između 1921. i 1940 (M. Kelemen, I. Malec, S. Horvat, P. Bergamo, R. Radica, A. Klobučar, D. Detoni, I. Kuljerić, S. Foretić i dr.), nakon kratka tradic. početka, gotovo je cijela prešla u vode različitih avangardi. Peta generacija, rođena između 1941. i 1960 (M. Ruždjak, D. Kempf, Z. Juranić, F. Parać, Z. Tanodi, I. Josipović, B. Šipuš i dr.), u cijelosti je započela skladati u avangardnim stilovima i polako u pojedinim slučajevima prešla u postmodernu. Šesta generacija, rođena između 1961. i 1980. (Mladen Tarbuk, Srećko Bradić, Sanja Drakulić, Srđan Dedić, Olga Jelaska, Dalibor Bukvić, Sanda Majurec Zapata, Vjekoslav Nježić, Krešimir Seletković i dr.), praktički je sva započela i nastavila skladati u postmodernističkom senzibilitetu. Međugeneracijska interaktivnost i sinkrono stvaralaštvo više skladateljskih generacija dodatno su pridonosili tomu stilskomu pluralitetu. Skladateljska produkcija u XX. st. predstavlja vrh glazbenokulturne piramide koju još tvore široka mreža izvoditeljskih skupina i solističkih pojedinaca, prateća muzikološka refleksija, glazbena školska infrastruktura, profesionalni organizatori koncertnoga života, proizvođači nosača zvuka, festivalsko predstavljanje produkcije itd. U Hrvatskoj djeluju četiri puna operna ansambla te jedan specijaliziran za operetu i mjuzikl, nekoliko simfonijskih orkestara (Zagrebačka filharmonija, Zagrebački simfoničari, Dubrovački orkestar), niz komornih ansambala (npr. Zagrebački solisti, Varaždinski komorni orkestar, Zagrebački kvartet i dr.), profesionalni i mnoštvo amaterskih zborova (npr. Zbor HRT-a, Zbor »I. G. Kovačić« i dr.) i različiti drugi oblici zajedničkoga muziciranja. U XX. st. među Hrvatima se pojavilo više od stotinu glazbenika solista (pjevača i različitih instrumentalista) koji su ostvarili profesionalne solističke karijere. Mreža s više od 70 specijaliziranih nižih i srednjih te nekoliko visokih glazbenih škola brine se o odgoju više tisuća mladih koji stalno obnavljaju profesionalni pogon umjetničke glazbe u Hrvata. U Hrvatskoj se, osim regionalnih i nacionalnih natjecanja učenika glazbenih škola, održavaju i tri međunarodna natjecanja (za violinu, dirigiranje i violončelo). Redovite koncertne sezone osiguravaju koncertne agencije u Zagrebu i svim većim gradovima u Hrvatskoj, a povremene smotre festivalskog tipa s obvezatnim udjelom hrvatske glazbene produkcije organiziraju u Dubrovniku (Dubrovački ljetni festival), Splitu (Splitsko ljeto), Varaždinu (Varaždinske barokne večeri), Osoru (Osorske glazbene večeri), Zadru (Muzičke večeri u Donatu), Puli (Tribina suvremene glazbe), Zagrebu (Međunarodni festival suvremene glazbe Muzički biennale Zagreb, Dani hrvatske glazbe, Zagrebačko ljeto) i drugdje. U XX. st. ponovno su se intenzivirali kontakti hrvatskih glazbenika s inozemstvom. Niz istaknutih skladatelja (npr. B. Bersa, B. Kunc, M. Kelemen, I. Malec, S. Foretić, B. Šipuš), glazbenih reproduktivaca (npr. Z. Kunc-Milanov, S. Jurinac, L. Matačić, R. Klepač, M. Lorković, P. Dešpalj, D. Vejzović, I. Pogorelić, R. Vlatković) djelovao je dulje vrijeme ili još uvijek djeluje izvan Hrvatske i ostvario je većinom ugledne međunarodne karijere. Njima valja pridodati i međunarodno afirmirane muzikologe poput D. Plamenca i I. Supičića. Među glazbenim institucijama koje organiziraju nastavnu i istraživačku djelatnost te izdavanje nota, knjiga i drugih izdanja o glazbi ističu se HAZU (s Razredom za glazbenu umjetnost i muzikologiju te Odsjekom za povijest hrvatske glazbe), Muzička akademija, Hrvatsko društvo skladatelja, Hrvatski glazbeni zavod, Hrvatsko muzikološko društvo, Hrvatska glazbena mladež, Glazbeni odjeli NSK, Gradske knjižnice u Zagrebu i dr., kao i stručna društva glazbenih pedagoga i reproduktivaca, a potrebe masovnih medija za distribucijom glazbe namiruju HRT i lokalne postaje sa svojim radijskim i televizijskim programima te proizvođači nosača zvuka Croatia Records (prije Elektron i Jugoton), Orfej i dr. Posebnu stavku glazbe u Hrvata u XX. st. čini glazbena scena tzv. lakših žanrova. Već od 1920-ih, a osobito nakon II. svjetskog rata, postoje, javno nastupaju i snimaju na nosače zvuka (gramofonske i kompaktne ploče, videozapise) pjevači, instrumentalisti i ansambli sa specijaliziranim repertoarima popijevaka, kancona, šansona, jazz-glazbe, pop-glazbe, rock-glazbe, operete i mjuzikla s odgovarajućom industrijom pohrane, tržištem i distribucijom njihovih proizvoda.

Folklorna glazba

Prije promjena nadošlih s procesima modernizacije i ubrzanim razvojem elektroničkih medija, koje su se na širem području glazbe odrazile prevlašću slušanja nad aktivnim glazbovanjem, folklorna se glazba, kao dio usmene kulture manjih zajednica, intenzivnije stvarala i izvodila tijekom radne svakodnevice, slobodnoga vremena, običaja i obreda. Osim što je bila izraz potrebe za kreativnošću i razonodom, zadovoljavala je i druge društvene i kulturne potrebe te ispunjavala različite funkcije u životu ljudi.

Od XIX. st. počela se koristiti kao sredstvo promicanja nacionalnih i političkih ideja kada se pojavila zamisao o stvaranju nacionalne glazbe utemeljene na elementima folklora. U XX. st., osobito u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, njezino ishodište postala je tradicijska glazba hrvatskoga seljaštva, prepoznata kao posebnost hrvatske kulture. U tom je razdoblju izumljen i novi kontekst izvođenja seljačke umjetnosti, smotra folklora, s izvođenjem pjesama i plesova u neobrađenom (»izvornom«) obliku, što je otada dominantan oblik javne prakse izvođenja folklorne glazbe u Hrvatskoj. Danas folklorna glazba postoji prije svega u obradbama, skladbama i izvedbama amaterskih i profesionalnih glazbenika različitih stilskih određenja kao izraz regionalnih i lokalnih identiteta te dio organiziranih oblika zabave suvremenog društva.

Različita povijest i kulturno naslijeđe hrvatskih regija – u kojima se susreću srednjoeuropska, mediteranska i balkanska kultura, uz međuregionalne utjecaje i razmjene, kao i prepletanja starije i novije, seoske i gradske, učene i pučke glazbe te različitih etničkih tradicija unutar iste regije – stvorili su iznimnu raznolikost glazbenih repertoara, stilova izvođenja i folklornih glazbala. U Hrvatskoj razlikuje se šest glazbeno-folklornih regija.

Napjeve Slavonije i Baranje karakterizira dijatonsko dvoglasje s unisonim ili kvintnim završetkom (»pjevanje na bas«), a u varoškim (starogradskim) pjesmama osjećaju se utjecaji srednjoeuropske popularne glazbe jednostavnih formi. Tradicijsko su glazbalo za pratnju plesa gajde, koje pripadaju karpatsko-dunavskomu tipu toga glazbala, različitomu od balkansko-orijentalnog tipa. U XX. st. potiskuje ih tambura, koja je u XIV. i XV. st. unesena u Slavoniju posredstvom Turaka i postupno se udomaćila kao folklorno glazbalo, da bi u XIX. st., udružena u veće sastave i promicana kao nacionalno glazbalo, započela put sveopćega širenja Hrvatskom.

Posebnost su Međimurja jednoglasni napjevi (popevke), melodijskih linija većega opsega, sazdani na starocrkvenim modusima s elementima pentatonike. Tradicijska su glazbala bordunska citra (trontole) i cimbal, često udružen s gudačkim glazbalima u mješovite sastave (goslari). Nakon pripojenja Međimurja Hrvatskoj (1918), zamijenili su ih tamburaši i sastavi limene glazbe (bandisti).

U područjima središnje Hrvatske prevladavaju dijatonika i različiti tipovi dvoglasja. Uz dude (gajde), koje su do početka XX. st. bile prisutne u Podravini, Bilogori i Moslavini, česta su puhačka glazbala tipa flaute (žvegla, fajfa, dvojnice). Od kraja XIX. st. prednost imaju gudački sastavi (guci, mužikaši), u sjevernim područjima s pridruženim cimbalom, a tijekom XX. st. dopunjeni su tamburama i kromatskom harmonikom ili pak potpuno zamijenjeni tamburašima.

S obzirom na to da spajaju kontinentalnu i primorsku Hrvatsku, Lika i Gorski kotar, premda kulturalno različita, područja su intenzivna prožimanja jadranske, dinarske, alpske i panonske tradicijske kulture, katkad stopljenih u osobite oblike. Najizrazitiji je primjer takva stapanja u glazbi lička rozgalica, spoj ojkanja dalmatinskoga zaleđa i panonskoga pjevanja na bas. U Gorskom kotaru pretežu alpski utjecaji (harmonika, dur).

Stara tradicija folklorne glazbe Istre i Kvarnera obuhvaća tri stila dvoglasja, među kojima se ističe ono u tzv. istarskoj ljestvici, netemperiranom tonskom nizu, s usporednim pomacima glasova u nešto tješnjim malim tercama i s čestim umetanjem neutralnih slogova bez značenja (tarankanje). Drugi stil dvoglasja – ćićarijsko bugarenje – odlikuju još tješnji intervali, a diskantno dvoglasje, s kombiniranim elementima bordunske pratnje i vođenja glasova u protupomaku, karakteristično je za talijanske žitelje. Glazbala starije tradicije jesu sopele (roženice), prežitak ranijeg oblika europskog šalmaja, meh i šurle. Noviju tradiciju, s vidljivim utjecajima susjednih alpskih predjela, predstavljaju tonalitetna glazba i gudački sastavi s pridruženom dijatonskom harmonikom i/ili klarinetom (gunjci).

Stariju tradiciju Dalmacije odlikuju netemperirani kromatski (zaleđe srednje Dalmacije) i dijatonski nizovi manjeg opsega (sjeverna Dalmacija, otoci). Jednoglasje je karakteristično za južnu Dalmaciju. Česti su kratki vokalni oblici s ojkanjem, osebujnim načinom pjevanja melodijskih ukrasa na slog »oj«, uz izrazito potresanje glasom, koje se smatra starobalkanskim naslijeđem. Dulje pripovjedne pjesme izvode solisti, često uz pratnju gusala, potvrđenih u Hrvatskoj od početka XVI. st. Otada datiraju i potvrde o diplama (mišnjice, mih), rijetkoj varijanti istočnomediteranskoga glazbala s mješinom, ujedno ranom obliku takvih glazbala u Europi. Tijekom XIX. st. ponegdje ih je potiskivala lijerica, koja se iz Grčke potkraj XVIII. st. proširila Jadranom, da bi se danas održala samo u južnoj Dalmaciji. Glazba je mlađe tradicije durska s obilježjima mediteranske i srednjoeuropske glazbe. U drugoj polovici XIX. st., pod utjecajem glazbene djelatnosti preporodnoga razdoblja, razvilo se dursko višeglasno pjevanje, kojega su nositelji manje skupine pjevača (klape). U XX. st. klapsko je pjevanje, kao najmasovniji oblik glazbenog amaterizma, postalo dominantnim glazbenim izrazom dalmatinske regije. Toj tradiciji pripadaju i mandoline, glazbala talijanskog izvora.

Film

Počeci kinematografije

Prva filmska projekcija na tlu današnje Hrvatske održana je 8. X. 1896. u Zagrebu, u maloj dvorani Kola (danas Akademija dramske umjetnosti). Tu su projekciju, kao i one koji su slijedile sljedećih nekoliko dana, organizirali zagrebački fotografi Rudolf Mosinger i Lavoslav Breyer projektorom Kinematograph Edisons Ideal (System Foersterling) njemačkog poduzeća H. O. Foersterling & Co.; projekcije su potom održane u Karlovcu 22. X. i u Varaždinu 4. XI. 1896. U Puli je 21. XI. 1896. tehnički neuspjeh projekcija, koje su projektorom braće Lumière organizirali tršćanski poduzetnici Max Karreiter i Angelo Curiel, izazvao medijski skandal. U Rijeci i Puli u veljači 1897. Lumièreove i Edisonove filmove uspješno je prikazivao, kronofotografom Léona Gaumonta, Georg Hengel iz Beča, a isti mjesec održane su i prve projekcije u Zadru i Šibeniku u organizaciji Vincenza Giadorona iz Trsta (koji je možda održao i projekcije u Rijeci još potkraj rujna 1896). Povijest prikazivanja i distribucije mahom je slijedila europske trendove, od razdoblja putujućih kinoprikazivača do otvaranja polustalnih i stalnih kinodvorana u drugoj polovici 1900-ih. Filmski programi, najčešće iz kataloga Societé Lumière, Pathéa, Gaumonta, Georgesa Mélièsa, ali katkad i Edisona, ili imitacije njihovih sadržaja, prikazuju se od 1897. do kraja 1900-ih u kavanama i u šatorima po sajmištima, a kroz hrvatske krajeve prošli su svi poznatiji srednjoeuropski putujući kinematografi i kinoprikazivači: Bläsers Kinematograph Johanna Bläsera, Edison Angela Curiela, Cinematografo Lumière Enrica Pegana, Reale Cinematografo Edison, odn. Cinematografo Gigante Edison Salvatorea Cucumazzi-Spine, ExcelsiorSistem Lumière Giuseppea Tamija i Antona Mahniča, Edisonovo kazalište Franza Josefa Oesera, Urania Ferdinanda Somogyja, Cinematograf Lumiere Josipa Stančiča, potom Antonio Violich, Max Schüler, Georg Narten, kao i tzv. umjetnička kazališta, odn. putujući »muzeji« koji su održavali multimedijske, popularnoznanstvene prezentacije koristeći se panoptikonom, panoramom, voštanim figurama, dijapozitivima, gramofonom i kinematografskim projekcijama (npr. Elektro-Bioskopsko kazalište Lifka Aleksandra i Karela Lifke, Umjetno-znanstveno kazalište Urania Isidora Kršnjavoga, Nova hrvatska Urania Josipa Halle). Prve stalne kinodvorane otvaraju se 1906. u Rijeci, Puli (četiri) i Zagrebu, 1907. u Splitu i Zadru, 1908. u Dubrovniku, Karlovcu i Šibeniku, 1909. u Veloj Luci, 1910. u Opatiji, Osijeku, Požegi, na Sušaku, u Slavonskom Brodu i Varaždinu, 1912. u Sinju i Vinkovcima, 1913. u Čakovcu i Sisku te 1914. u Našicama; u Istri je 1906–18. radilo dvadesetak kinodvorana (osim onih u Puli, i u Rovinju, Bujama, Poreču, Labinu, Buzetu, Pazinu, Vrsaru i dr.). Početkom 1910-ih osnivaju se prva domaća distributerska poduzeća (u Karlovcu 1911. Zavod za iznajmljivanje filmova Royal, u Zagrebu 1913. Urania – hrvatski zavod za posuđivanje kinematografskih filmova te 1914. Furtinger i drug); međunatpisi su bili na talijanskom ili njemačkom, pa i francuskom jeziku, a od 1914. proizvode se u Zagrebu na hrvatskome. Prve filmske snimke na području Hrvatske ostvarili su stranci: francuski snimatelj iz Société Lumière, Alexandre Promio, snimio je 1898., po narudžbi carskog dvora u Beču gdje su prikazani 7. V. te godine, vojne manevre carske mornarice u Šibeniku i Puli (sačuvano je svih sedam jednominutnih filmskih »aktualnosti«: Dolazak i sidrenje broda, Pozdrav s jarbola, Priprema za boj, Iskrcavanje i puščana paljba, Regata (prolazak), Regata (povratak) i Utrka mornara), a britanski filmski pionir Frank Storm Mottershaw ostvario je 1904. po narudžbi vlade Kraljevine Srbije dugometražni reportažni film Krunidba kralja Petra I. Karađorđevića i putovanje kroz Srbiju, Novi Pazar, Crnu Goru i Dalmaciju, na samom kraju kojega su uvrštene snimke Šibenika i Zadra (taj je fragment prije bio poznat pod nazivom Šibenska luka). Iz razdoblja do 1910. sačuvano je malo snimki, uglavnom iz središta poput Pule (gdje su do 1914. zabilježena 32 putujuća i polustalna kinematografa te deset stalnih, uz redovite programe ranog erotskog filma »za gospodu« te pornografski kinematograf), Rijeke (čak 12 kinematografa do 1914), Opatije, Splita ili Zagreba (četiri kinematografa do 1914), a koje su snimali putujući kinoprikazivači ili snimatelji prvih stalnih kinematografa: Bläser je 1899. snimio Korzo u Rijeci, a 1903. Riječku luku te u Puli Porinuće Szigetvará u brodogradilištu na Uljaniku, Isplatu mornara na brodu Radetzky i Mornari se zabavljaju na palubi jednog broda; Stančićev putujući kinematograf prikazuje Buru na moru kod Opatije, Kazališnu ulicu u Zadru i Ruski ples u Zagrebu; za Covinijevo pulsko kino snimljeni su 1907. filmski zapisi Izlazak naroda iz katedrale, Tržnica, Dolazak i odlazak broda Wurmbrand te Katedrala; za kinodvoranu braće Fragiacomo 1909. snimljena je biciklistička utrka Volosko–Rijeka–Trst, kao i Veliki zbor vatrogasaca u Puli, a 1910-ih nastaju snimke Brijuna (gdje je od 1913. bio otvoren kinematograf za turiste), Opatije, regata, ratne mornarice, pulske Arene, carskih posjeta, riječke luke, dalmatinske obale i sl. Madžarski snimatelj Béla Zitkowsky snimio je još 1902. film Na vodama Kvarnera, kao i više filmskih zapisa s dalmatinske obale, dočim 1906. poduzeće Charlesa Urbana iz Londona snima Rijeku i obalu za putopisni film Hercegovina, Bosna i Dalmacija u okviru serije filmova Preko Balkana; sačuvan je kolorirani putopisni film o Zagrebu koji je 1911. snimilo talijansko poduzeće Cines. Cucumazzi-Spina je pak 1909. snimio vjerojatno prvi igrani film na tlu Hrvatske, igranofilmsku rekonstrukciju (tzv. lažni ili rekonstrukcijski žurnal) Napad na Narodnu banku u Rijeci. Prvi domaći filmski pioniri djeluju od 1910: Josip Halla u Zagrebu, Josip Karaman u Splitu i Rudolf Marinković u Puli. Od Hallinih filmova sačuvana je snimka zagrebačke kavane Corso (1915); poznato je da je snimio reportaže na Plitvičkim jezerima i sa Sinjske alke, a tijekom Prvoga balkanskog rata, kao filmski dopisnik francuskoga filmskog žurnala Éclair, snimke crnogorske opsade Skadra 1912–13. Karaman je snimao aktualnosti za svoj kinematograf (sačuvane su snimke sokolskog sleta u Splitu, procesije sv. Duje i pogreba gradonačelnika Vicka Mihaljevića). Marinković je 1913. u Puli snimio više lokalnih događanja, a R. Mosinger 1910. Svečanosti proglašenja Crne Gore kraljevinom. Sveukupno, do 1914. kinematografija na tlu Hrvatske rubna je i rudimentarna; izostalo je zanimanje kako ulagača tako i kulturne javnosti koja je borbu za nacionalnu emancipaciju i identitet tradicionalno vodila u području književnosti i kazališta, pa i likovnih umjetnosti, a uočljiv je izostanak zakonskih mjera (osim zakona iz 1912. koji je regulirao prikazivalaštvo).

Kinematografija od 1914. do 1945.

Prvi svjetski rat potaknuo je pojavu i uspon domaće filmske proizvodnje, s obzirom na to da je distribucija filmova između zaraćenih zemalja bila obustavljena ili otežana. Od 1917. u Zagrebu je djelovalo Prvo hrvatsko kinematografsko poduzeće »Croatia«, koje su osnovali Julius Bergmann i Hamilkar Bošković, tajnici zagrebačkoga HNK-a Poduzeće je iste godine proizvelo prvi hrvatski igrani film Brcko u Zagrebu, »šaljivu igru« u režiji Arsena Maasa (pseudonim Ante Masovčića), prema tročinoj komediji Alaj su nas nasamarili Arnošta Grunda, koji je tumačio i naslovnu ulogu, a potom do kraja 1918. šest dokumentarnih filmova te još šest dugometražnih igranih filmova, mahom prema popularnim kazališnim predlošcima, kojima je snimatelj bio Josip Halla, a režirali su ih i u njima nastupili članovi ansambla HNK-a. Aleksandar Binički potpisao je režiju filma Matija Gubec (1917) prema scenariju Marije Jurić Zagorke, adaptaciju romana Seljačka buna Augusta Šenoe, a Alfred Grünhut filmova Vragoljanka (1918) i Dvije sirote (1918). Filmove Dama u crnoj krinki (1918) i Tko? (1918) režirao je austrijski redatelj Robert Staerk, dočim redatelj filma Mokra pustolovina (1918) nije poznat; svi su ti filmovi izgubljeni. Poduzeće je 1919. restrukturirano kao Croatia d.d. u većinskom vlasništvu Josipa Bombellesa te do 1920., proizvodi više žurnala i reportaža. Bombelles je 1920. svoj kapital prenio u poduzeće Jugoslavija, tvornica filmova d.d., što ga je 1919. utemeljio Bošković s Teodorom pl. Milićem-Žumberskim, a koje je, u koprodukciji s Croatijom d.d., proizvelo igrani film Grička vještica u režiji Hinka Nučića (1920), prema Zagorkinoj dramatizaciji vlastita romana (izvedenoj 1916. u HNK-u u Nučićevoj režiji), dočim je 1919. proizvelo i tri igrana filma u režiji A. Grunda, melodramu Brišem i sudim, kratku burlesku Jeftina košta te U lavljem kavezu, a 1920. film Kovač raspela (1920) u režiji austrijskog redatelja Heinza Hanusa. Također je 1919–20. proizvelo 11 nastavaka žurnala Tjednik i devet dokumentarnih filmova, koje je sve vjerojatno snimio J. Halla (među kojima i sačuvani Prijenos kostiju Zrinskih i Frankopana u domovinu), a od 1921. posluje kao uvoznik i distributer filmova, 1922. otvara Školu za kinematografsku glumu te proizvodi svoj posljednji igrani dugometražni film Strast za pustolovinama u režiji Aleksandra Aleksandroviča Vereščagina, da bi 1923. proglasilo stečaj; 1922–26. uspješno djeluje podružnica u Splitu, u kojoj Stanisław Noworyta snima više namjenskih filmova (sačuvan je Solin i njegove starine, 1922).

Domaća kinematografija bila je 1920-ih i 1930-ih u potpunosti prepuštena tržištu i dominaciji uvoznoga filma. Proizvodnja igranih filmova ostala je tek na pokušajima. Tito Strozzi je, u vlastitoj produkciji, 1925. režirao melodramu Dvorovi u samoći, u kojoj je tumačio i glavnu ulogu, dok je Josip Đuka Berkeš 1927. producirao i režirao film Njih dvoje (oba su filma izgubljena). U razdoblju između svjetskih ratova u Hrvatskoj se ipak razvija svakodnevna filmska kultura, s odlaskom u kino kao sastavnim dijelom dokolice u urbanim područjima. To je razvidno ponajviše iz procvata filmskoga tiska – u Hrvatskoj je u tom razdoblju izlazilo oko 50 stručnih i popularnih filmskih časopisa; tri su publikacije izlazile 1927–41: Filmska revija te bulevarski listovi Cinema i Kulisa. Javljaju se i prvi filmski kritičari, kao i prvi sustavniji teorijski tekstovi o filmu (Milutin Cihlar Nehajev, Ivan Flod, Ivo Hergešić, Ljubomir Maraković). Zagreb je tada bio i centar filmskih poslova u Jugoslaviji; tu je sjedišta imala većina jugoslavenskih distributerskih poduzeća, kao i podružnice hollywoodskih kompanija, udruge kinoprikazivača i distributera. Tijekom 1930-ih dolazi do stagnacije: uvođenje zvučnoga filma, tj. ozvučivanje kinodvorana odvijalo se sporo, pokušaj uvođenja kvota domaćega filma Zakonom o uređenju prometa filmova 1932. nije uspio zbog otpora kinoprikazivača i bojkota američkih poduzeća, a 1932. utemeljena Državna filmska centrala u Beogradu imala je malo utjecaja. Kolonijalni kinematografski položaj razvidan je i iz podatka da su samo u Dalmaciji snimljena čak 42 inozemna filma. Zapaženu međunarodnu glumačku karijeru ostvario je Zvonimir Rogoz, a u nekoliko je igranih filmova nastupio i operni pjevač Tino Pattiera.

Kontinuirana se filmska produkcija u takvim uvjetima razvila samo u filmskim vrstama gdje je bilo financijskog poticaja, kao naručeni film. Uz potporu Zaklade Rockefeller Andrija Štampar, i sam filmski amater (snimao je obiteljske filmove te putopisne zapise o Kini i Tibetu), u Zagrebu je 1926. osnovao Školu narodnog zdravlja i Higijenski zavod, a 1927. u Školi je utemeljen Foto-filmski laboratorij (s M. Marjanovićem na čelu) koji je do ukidanja 1961. proizveo 165 filmova. Značajne su opuse u Školi ostvarili kao snimatelji i tehničari Anatolij Jurjevič Bazarov-Bruhovetski, Aleksandar Tihonovič Gerasimov (oko 100 filmova), S. Noworyta i Sergije Tagatz, a kao redatelji Kamilo Brössler (19 filmova), Drago Chloupek (38 filmova, uključujući etnografski film Jedan dan u turopoljskoj zadruzi, 1933), Joza Ivakić (igrani filmovi Birtija, 1929., i GrješniceMacina i Ankina sudbina, 1930), Milan Marjanović (22 filma) i Mladen Širola (pet filmova). Reklamne turističke, etnografske i industrijske filmove te filmske žurnale, koji su se prikazivali kao predigra u kinodvoranama, producirala su zagrebačka poduzeća Elektroimago-film Marka Grafa, Pan film, Stella film Grafa i Josipa Klementa (Stella-journal), Klementov Svetloton, Zavod za izrađivanje filmova Rybák-film Viktora Rybáka (vodeći filmski laboratorij u Jugoslaviji), MAAR reklamna naklada Zvonka, Vlade i Ive Mondscheina, poznata po MAAR tonfilmskoj reklami (od 292 filma sačuvan jedan), koja je često koristila animacijske tehnike (crtači Pavao Gavranić i Vilim Firšt), i dr. U filmskoj animaciji prvi se okušavaju Tagatz, koji je 1922. ostvario dvije animirane reklame (Admiral laštilo, Alda čaj), i V. Rybák, koji je 1932. ostvario kratki crtanofilmski fragment (djevojčica koja plače), a animirane tehnike korištene su i u produkciji Škole narodnog zdravlja – animacija sjena u pet tzv. filmova sjenâ (sačuvani su Marjanovićevi Čarobnjaci, 1928., i Širolin Campek nevaljanac, 1929) te klasična animacija u nekoliko crtanih filmova od kojih su sačuvani samo slikovni predlošci (Marjanovićev Martin u nebo, Martin iz neba, 1929) i fragmenti (Komarac i njegov razvoj, 1929), a koje su crtali Petar Papp i Vilko Šeferov. Skupina filmskih i prosvjetnih djelatnika predvođena Grafom, O. Miletićem i A. Gerasimovim utemeljila je 1935. Zora film – zavod za nacionalno-edukativni film, poduzeće za proizvodnju namjenskih filmova za Savsku banovinu, odn. za Banovinu Hrvatsku (žurnal Zora magazin). Za sva ta poduzeća filmove su realizirali O. Miletić, S. Tagatz, A. Bazarov i dr. Zavod za etnologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu producirao je više namjenskih filmova na neprofesijskome, 16-milimetarskom formatu u režiji etnologa Milovana Gavazzija. Upravo je neprofesijski, odn. amaterski film treći aktivni segment filmske proizvodnje, napose nakon što je 1922. na tržištu postala dostupna 9,5-milimetarska kamera Pathé Baby. Oktavijan Miletić stječe europski ugled kratkim igranim filmovima parodijskoga duha i najvažniji je međuratni filmski autor na području Jugoslavije; u Zagrebu djeluje i kinoamater Maksimilijan Paspa (obiteljski i putopisni filmovi), koji 1928. osniva kinosekciju Fotokluba Zagreb (današnji Kinoklub Zagreb), u radu kojega mu se pridružio Miletić te Karlo Peharc i Ljudevit Vidas; u Splitu filmove amaterski snimaju Dinko Mrkonjić, Vinko Marojević i Ante Benzon, u Rijeci Ivan Tićak te u Osijeku Vladislav Ilin i Ljudevit Griesbach. Branimir Gušić i Marijana Gušić-Heneberg ostvarili su pak, uz pomoć austrijskog snimatelja Karla Koraneka, ozvučeni dugometražni planinarsko-etnografski film Durmitor (1930).

Drugi svjetski rat označio je prekretnicu za hrvatsku kinematografiju. Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske (NDH) već je u travnju 1941. osnovano Ravnateljstvo za film pri Državnom tajništvu za narodno prosvjećivanje, kao i Povjerenstvo za ocjenu slikopisa, a 19. I. 1942. kao sljednik ravnateljstva za film utemeljen je Državni slikopisni zavod »Hrvatski slikopis« (Croatia film). Time je u Hrvatskoj prvi put ustrojena profesionalna filmska industrija, ali pod državnom kontrolom te s ideološkim i propagandnim ingerencijama. Tijekom 1941. proizvedeni su prvi žurnali i reportažni filmovi (prvi je bio Iz velikog povijesnog govora Poglavnika dra. Ante Pavelića na trgu Stjepana Radića u Zagrebu 21. svibnja 1941), a 28. VIII. 1941. izašao je i prvi nastavak redovitoga žurnala Hrvatska u rieči i slici (isprva dvotjedno, potom tjedno, od 1943. kao Hrvatski slikopisni tjednik); ukupno je do svibnja 1945. proizvedeno 175 nastavaka (glavni redaktor i montažer bio je Branko Marjanović); 1942. proizvedeno je i desetak propagandnih i prigodnih dokumentarnih filmova (najvažniji su Straža na Drini B. Marjanovića te kulturni igrano-dokumentarni Barok u Hrvatskoj O. Miletića). Miletić je režirao i prvi hrvatski dugometražni zvučni igrani film Lisinski (1944). Izlazio je časopis Hrvatski slikopis (33 broja 1942–45). Uz Marjanovića, Miletića i Milana Katića, u kinematografiji NDH bili su aktivni S. Tagatz (kulturni filmovi Domovina, 1943; Tamburica, 1944) te više snimatelja i tehničara koji su činili i pokretačku jezgru poslijeratne kinematografije.

Kinematografija u socijalističkoj Jugoslaviji od socijalističkoga realizma do afirmacije autorske kinematografije

U svibnju 1945. organizirano je spašavanje filmske opreme tako što su snimatelji raspoređeni na snimanje ratnih događanja u Zagrebu, a dio opreme skriven. Tako nastali materijali korišteni su u filmu Oslobođenje Zagreba (B. Marjanović, 1945), prikazanom kao prvo izdanje filmskoga žurnala Filmske novosti. Prostorije, filmski studio i zaposlenike, ali i kina Državnoga slikopisnog zavoda, kao i podružnice njemačke tvrtke UFA, preuzeli su 9. V. 1945. predstavnici Kino-odjela Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske te je utemeljena Filmska direkcija za Hrvatsku, u okviru Državnoga filmskog preduzeća DFJ. Direkcija je 1945–46. proizvela deset izdanja žurnala Filmske novosti te više dokumentarnih filmova izrazito agitacijskog, propagandnog ili reportažnog značaja. Znatno je porastao broj državnih kina time što je na većinu vlasnika kina primijenjen Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države, da bi 1948. kinematografija bila potpuno nacionalizirana. Do kraja 1940-ih kinematografija je i dalje utilitarne, propagandne naravi, sad pod okriljem komunističke države i ideologije. Uz Marjanovića, Miletića i Tagatza te za rata pridošle snimatelje Branka Blažinu i Hrvoja Sarića i redatelje Gustava Gavrina, Kostu Hlavatyja i M. Katića, u poslijeratnoj su generaciji istaknuti snimatelji Krešimir Grčević, Nikola Tanhofer, Frano Vodopivec i Slavko Zalar, a montažerke Lida Braniš, Blaženka Jenčik, Katja Majer i Radojka Tanhofer. Uz republički žurnal Pregled, nastaju dokumentarni filmovi obilježeni ratom i poraćem, poetički u znaku socijalističkoga realizma. Najvažnije dokumentarne filmove do 1950. režirali su Branko Belan i Rudolf Sremec, a nastali su i prvi crtani filmovi, oba propagandna, pod vodstvom Waltera i Norberta Neugebauera (Svi na izbore, 1945; Veliki miting, 1951). Do 1950., u tzv. državnom ili administrativnom razdoblju, proizvedena su dva dugometražna igrana filma, oba partizanske tematike: Živjeće ovaj narod, u režiji srpskog redatelja Nikole Popovića (1948), i Zastava B. Marjanovića (1949), dočim je Vjekoslav Afrić u srpskoj produkciji režirao prvi poslijeratni jugoslavenski igrani film Slavica (1947), također partizanske tematike, snimljen u Dalmaciji na hrvatskom jeziku i s hrvatskim glumcima.

Neposredno poslijeratno razdoblje označilo je izgradnju moderne kinematografije na svim razinama: golemim priljevom kreativnog i tehničkog osoblja, decentralizacijom (Državno filmsko preduzeće FNRJ i Direkcija za Hrvatsku ukinuti su 1946. te je u Hrvatskoj kao državni republički filmski studio utemeljen Jadran film u Zagrebu), razdvajanjem proizvodnje od distribucije i prikazivalaštva, kao i igranofilmske produkcije od namjenske (poduzeće Nastavni film utemeljeno 1947., preimenovano 1952. u Zora film) te animirane i dokumentarne (osnutkom Zagreb filma 1953). U tom razdoblju utemeljuju se 1954. filmski festival u Puli (do 1990. Festival jugoslavenskog igranog filma), strukovne organizacije (Društvo filmskih radnika Hrvatske, 1950; od 1993. Hrvatsko društvo filmskih djelatnika) i časopisi (Filmska revija, 1950–52; Filmska kultura, 1957–90). Teorijskim promišljanjima 1950-ih izdvajaju se Ranko Marinković, Vladan Desnica, B. Belan i R. Sremec. Od 1961. Nagrada Vladimir Nazor dodjeljuje se i u kategoriji filmske umjetnosti (godišnja nagrada i nagrada za životno djelo).

Prva polovica 1950-ih bilo je razdoblje industrijske i estetske konsolidacije kinematografije koja, u uvjetima smanjenoga političkog pritiska te daljnjom proizvodnom i političkom decentralizacijom, doseže poetičke i pripovjedne standarde svjetske kinematografije koja se u tom trenutku nalazi na razmeđu klasičnog i ranoga modernog stila. Hrvatske filmove 1950-ih tako obilježava dvostruka težnja: s jedne strane dosezanje uzusa klasične naracije, a s druge strane njihovo je iznevjeravanje katkad znak tehničke i stilske nespremnosti kinematografije, a katkad već simptom modernističkih tendencija. U takvim je okolnostima nastao složen stilski splet raznih oblika realizma: socijalističkog realizma (Plavi 9, Krešo Golik, 1950; Bakonja fra-Brne, Fedor Hanžeković, 1951; Sinji galeb, Branko Bauer, 1953), folklornoga realizma i utjecaja neorealizma (U oluji, Vatroslav Mimica, 1952; Kameni horizonti, Šime Šimatović, 1953; Djevojka i hrast, K. Golik, 1955), socijalnoga realizma (Svoga tela gospodar, F. Hanžeković, 1957), a najveći je dio filmova nosio tragove svih tih realističkih tendencija (Vlak bez voznog reda, Veljko Bulajić, 1959); mnogi su filmovi, osobito od druge polovice 1950-ih, pod vizualnim utjecajem hollywoodskog filma (napose film noira), što ih je činilo dijelom ekspresivnoga, kasnoga klasičnog stila s promodernističkim elementima (Koncert, B. Belan, 1954; H-8… N. Tanhofer, 1958; Deveti krug, France Štiglic, 1960), a to je najrazvidnije u nizu filmova najistaknutijega redatelja 1950-ih Branka Bauera (Ne okreći se sine, 1956; Samo ljudi, 1957; Tri Ane, 1959; Martin u oblacima, 1960; Licem u lice, 1963). Tomu je pridonijelo i jačanje uloge producenata u tzv. producentskom razdoblju nakon sredine 1950-ih, što do početka 1960-ih donosi porast produkcijskih vrijednosti, kao i velik broj koprodukcija snimanih u Hrvatskoj. Istovrsna modernizacija zbiva se i u dokumentarnome filmu, koji se odmiče od zahtjeva aktualne politike i ideologije, prvo u smjeru poetizacije (tzv. poetski dokumentarni filmovi, npr. Crne vode R. Sremca i Plitvička jezera Š. Šimatovića, oba 1956) te potom potpunog uklanjanja popratne naracije. Klasični dokumentarni film i dalje, do sredine 1960-ih, slijedi kanonsku formu, često igranofilmski strukturiranu, kao u nizu ostvarenja B. Marjanovića posvećenih flori i fauni te u dokumentarnim filmovima B. Belana i Obrada Gluščevića. Prelaskom filmskih autora u samostalne umjetnike te utemeljenjem Zagreb filma i njegova Studija za dokumentarni film porasla je i proizvodnja dokumentarnih filmova, pri čemu se razvija estetika društveno angažiranoga direktnog filma i cinéma véritéa, napose od 1960-ih u dokumentarističkim ciklusima R. Sremca, Petra Krelje, Krste Papića i Zorana Tadića, ali i Ante Babaje, K. Golika i Zlatka Sudovića te u televizijskom dokumentarizmu Branka Lentića i Nikše Fulgosija. Utemeljenjem Studija za crtani film u Zagreb filmu 1956. zamah je dobila i proizvodnja crtanih filmova radikalno modernističke poetike i specifične animacijske prakse, međunarodno prepoznate kao Zagrebačka škola crtanog filma s Dušanom Vukotićem, V. Mimicom, Vladom Kristlom, Nikolom Kostelcem, Aleksandrom Marksom, Vladimirom Jutrišom i Pavlom Štalterom u prvoj poetičkoj fazi (generaciji), a Zlatkom Bourekom, Borivojem Dovnikovićem, Nedeljkom Dragićem, Zlatkom Grgićem, Borisom Kolarom i Antom Zaninovićem u drugoj generaciji animatora, crtača i redatelja. U okviru Narodne tehnike od 1948. poticao se i razvoj neprofesijskoga (amaterskog) filma u okviru foto i kinoklubova, iz tradicije kojih se tijekom 1950-ih razvio i eksperimentalni film radikalno modernističkoga predznaka, od početka 1960-ih osovljen oko dvaju središta: Kinokluba Zagreb, koji djelatnost obnavlja 1953., i njegove radikalne prakse antifilma (Mihovil Pansini, Tomislav Kobia, Vladimir Petek, Tomislav Gotovac), te Kino kluba Split, utemeljenoga 1952., i njegove »splitske škole« (Ivan Martinac, Ante Verzotti, Vjekoslav Nakić, Ranko Kursar, Lordan Zafranović, Dunja Ivanišević). U Kinoklubu Zagreb, ali izvan pokreta antifilma, djeluje Tatjana Ivančić, u Splitu, ali izvan Kino kluba Split, Aleksandar F. Stasenko, dočim u Rijeci u Kino-foto klubu Jadran – 3. maj djeluju Petar Trinajstić, Željko Luković, Nikola Abramović, Ivan Delač i Nikola Velčić. Od 1965. održava se godišnja revija hrvatskoga neprofesijskog filma, a desetci kinoklubova i dječjih te školskih kinoklubova (i poslije videodružina) davali su poticaj razvoju filmske i audiovizualne pismenosti pod okriljem Hrvatskoga filmskog saveza, utemeljenoga 1963 (do 1990. Kino-savez Hrvatske). Također se održavaju festival eksperimentalnog filma GEFF u Zagrebu (1963–70), Međuklupski i autorski festival amaterskog filma (MAFAF) u Puli (1965–90) i Sabor (jugoslavenskog) alternativnog filma u Splitu (1977–87). Područje eksperimentalnoga filma proširilo se s razvojem galerijske videoumjetnosti, konceptualne umjetnosti i novih medija (Ivan Ladislav Galeta, Dalibor Martinis, Sanja Iveković, Breda Beban i Hrvoje Horvatić).

Kinematografija u socijalističkoj Jugoslaviji od afirmacije autorske kinematografije do 1990.

Do sredine 1960-ih filmski se modernizam iz područja animiranog, amaterskog, i dokumentarnog filma proširio kao temeljni stil i u igranome dugometražnom filmu, no kao proizvodni model kinematografije zaživio je tek 1967. kao tzv. autorska kinematografija, u kojoj je financiranje kinematografije preusmjereno na sustav javnih poticaja i natječaja putem fonda za kinematografiju, koji je djelovao 1963–90. pod različitim nazivima (isprva Fond za unapređivanje kinematografije, od 1965. Republički fond za unapređivanje kulturnih djelatnosti, od 1976. Samoupravna interesna zajednica kinematografije /SIZ KIN/, od 1983. Sekcija za kinematografiju pri Republičkoj samoupravnoj interesnoj zajednici kulture). To je i razdoblje kada započinje sustavno visokoškolsko filmsko obrazovanje: pri Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) utemeljen je 1967. studij filmske režije, a 1969. filmskoga snimanja i filmske montaže. Modernističke tendencije u okviru tzv. autorskoga filma manifestirale su se 1960-ih i do sredine 1970-ih u raznovrsnim poetičkim oblicima povezanima s francuskim novim valom, poljskom crnom serijom i, poslije, filmom moralnog nemira, cinéma véritéom i političkim filmom, a sveukupno su činile dio tzv. jugoslavenskoga novog filma i, najšire, novoga filma istočne Europe; pojedini filmovi očitovali su modernističke strukture u rasponu od umjerenoga do visokoga modernizma. Novovalnoj, generacijskoj skupini tzv. hičkokovaca pripadali su redatelji Krsto Papić (Iluzija, 1967) i Branko Ivanda (Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata, 1968), redatelj i teoretičar Ante Peterlić (Slučajni život, 1969), dokumentaristi i kritičari Zoran Tadić i Petar Krelja te kritičari Tomislav Kurelec, Hrvoje Lisinski i Vladimir Vuković, a sličan su »mladi film« ostvarili i redatelji Vanča Kljaković te Lordan Zafranović, koji je pristigao iz eksperimentalnog okružja Kino kluba Split. Od već aktivnih redatelja filmove umjerenije modernističke poetike ostvaruju B. Bauer (Četvrti suputnik, 1967), K. Golik u komedijama, inače tradicionalno najpopularnijem žanru hrvatske kinematografije (Imam 2 mame i 2 tate, 1968; Tko pjeva zlo ne misli, 1970), poslije i melodramama, te Fadil Hadžić (Protest, 1967), a vrhunac modernističkih strujanja u igranome filmu djela su Vatroslava Mimice (Prometej s otoka Viševice, 1965; Ponedjeljak ili utorak, 1966; Kaja, ubit ću te!, 1967). Poetiku tzv. art-filma slijedi Zvonimir Berković (Rondo, 1966), naturalističko krilo zreloga modernizma predvode Papić (Lisice, 1969; Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, 1973), Antun Vrdoljak (Kad čuješ zvona, 1969; U gori raste zelen bor, 1971) i Ante Babaja (Breza, 1967; Mirisi, zlato i tamjan, 1971), a prinos mu daje i Mimica (Događaj, 1969), dokumentarističke i metafikcijske metode uočljive su u radu Tomislava Radića (Živa istina, 1972) i Mimice (Posljednji podvig diverzanta Oblaka, 1978) itd. Politički film kulminira, kao i u ostalim europskim kinematografijama, 1970-ih, s jedne strane u proizvodnji visokobudžetnih partizanskih filmskih spektakla (Bitka na Neretvi, V. Bulajić, 1969; Sutjeska, Stipe Delić, 1973), a s druge u kasnome modernizmu koji, u ciklusu tzv. socijalnokritičkih feljtonskih filmova, njeguju novi redatelji (Bogdan Žižić), Hadžić (Novinar, 1979) i dr.; politički podtekst ima i autorski spoj povijesnoga spektakla i kasnoga modernizma kakav ostvaruje Mimica (Seljačka buna 1573, 1975; Banović Strahinja, 1981), a politička alegorija počinje se oblikovati i u žanrovskom modelu filma fantastike (Izbavitelj, K. Papić, 1976), što je, uz filmove Rajka Grlića (Samo jednom se ljubi, 1981) i L. Zafranovića (Okupacija u 26 slika, 1978; Pad Italije, 1981) te, potom, igrane filmove Z. Tadića 1980-ih (Ritam zločina, 1980) već signal postmodernizma u hrvatskoj kinematografiji. Istaknuti su snimatelji najvećega dijela ovih filmova bili Tomislav Pinter, Ivica Rajković i F. Vodopivec.

Posljednju dekadu hrvatske kinematografije u okviru Jugoslavije označili su simptomi postmoderne: povratak žanrovskomu filmu, napose trileru, često s komponentama fantastike (hičkokovci Tadić i Ivanda te redatelji novoga žanrovskog filma Živorad Tomić i Dejan Šorak) i melodrami (redatelji tzv. praške generacije Grlić i Zafranović te Šorak), ironija, pastiš, stilska simultanost, supostojanje klasičnoga i modernističkoga postupka, jasni znakovi popularne kulture. U duhu su postmodernizma i adaptacije književnih djela, što korespondira s pojavom tzv. baštinskoga filma, prije svega u ostvarenjima A. Vrdoljaka (Kiklop, 1982; Glembajevi, 1988). To istodobno upućuje na konačno profiliranje hrvatske kinematografije kao oblikovane nacionalne kinematografije, što je bilo podcrtano i filmovima, nastalima prema suvremenim književnim djelima, koji tematiziraju traumatska mjesta novije nacionalne povijesti (Sokol ga nije volio, B. Schmidt, 1988; Život sa stricem, K. Papić, 1988). Prvi filmovi proizvedeni u samostalnoj kinematografiji početkom 1990-ih bili su ujedno i posljednji odjeci tih autorskih i žanrovskih poetika u djelima K. Papića (Priča iz Hrvatske, 1992), T. Radića (Luka, 1992), A. Babaje (Kamenita vrata, 1992) i Z. Berkovića (Kontesa Dora, 1993). U tom razdoblju Milan Blažeković ostvaruje dugometražne crtane filmove Čudesna šuma (1986) i Čarobnjakov šešir (1990), a djelatnost Zagrebačke škole crtanog filma zamire do kraja 1980-ih: u tom posljednjem razdoblju zapaženi su, uz aktivne autore drugog naraštaja, i Zdenko Gašparović te Joško Marušić. Od 1972. u Zagrebu se bijenalno održava svjetski festival animiranog filma Animafest (od 2014. godišnje). Osim filmskih kritičara iz kruga hičkokovaca, od 1960-ih javlja se esejist Ranko Munitić, a 1970-ih institucionalizira se i filmologija kao disciplina (A. Peterlić, Hrvoje Turković). Pojavljuju se i novi generacijski časopisi: Film (1975–79) te Kinoteka (1988–94). U Zagrebu je 1976. utemeljena Kinoteka Hrvatske pri Arhivu Hrvatske (od 1993. Hrvatska kinoteka pri Hrvatskom državnom arhivu) koja djeluje kao nacionalni filmski arhiv. Razdoblje 1970-ih i početka 1980-ih zlatno je razdoblje produkcije igranih filmova za djecu pa nastaju klasični dječji filmovi Družba Pere Kvržice (V. Tadej, 1970), Vuk samotnjak (O. Gluščević, 1972) i Vlak u snijegu (Mate Relja, 1976). Proizvodnja dokumentarnih filmova polagano zamire, odn. premješta se na televiziju, a uz otprije aktivne redatelje ističe se produkcija kulturnih filmova i filmova o umjetnosti (B. Žižić, Eduard Galić, Ljiljana Jojić, Radovan Ivančević, Mladen Juran). U ta dva desetljeća posjet kinematografima bio je visok, unatoč popularnosti televizije: najveći broj kinodvorana zabilježen je 1975 (378 kinematografa), dok je uspon videotržišta od sredine 1980-ih označio krizu, pa 1990. djeluju 274 kinematografa, od čega tek 78 svakodnevno. U jugoslavenskom razdoblju hrvatske kinematografije 1945–91. u radu na filmu istaknuli su se također snimatelji Antun Markić, Dragutin Novak, Vjenceslav Orešković, Andrija Pivčević, Goran Trbuljak, Vjekoslav Vrdoljak i Živko Zalar, montažeri Boris Tešija i Josip Remenar, scenografi Zdravko Gmajner, Duško Jeričević, Željko Senečić, Vladimir Tadej i Želimir Zagotta, kostimografkinje Maja Galaso, Lada Gamulin, Ksenija Jeričević, Ruta Knežević, Jasna Novak i Ljubica Wagner, skladatelji Silvije Bombardelli, Aleksandar Bubanović, Živan Cvitković, Arsen Dedić, Alfi Kabiljo, Nikica Kalogjera, Anđelko Klobučar, Vladimir Kraus Rajterić, Fran Lhotka, Boris Papandopulo, Boško Petrović, Miljenko Prohaska, Branimir Sakač, Dragutin Savin i Tomica Simović, snimatelji zvuka Albert Pregernik i Mladen Prebil, montažeri zvuka i majstori zvučne slike Tea Brunšmid, Miljenko Dörr, Lidija Jojić i Zoran Lhotka te, kao producenti (direktori filma i organizatori snimanja, odn. izvršni producenti), Krunoslav Heidler (poduzeće Filmski autorski studio – FAS) i Branko Lustig. Osim samih redatelja, koji su redovito autori ili koautori scenarija, kao scenaristi istaknuli su se Ivo Brešan, Zora Dirnbach, Slavko Goldstein, Mirko Kovač, Slobodan Novak, Pavao Pavličić, Krunoslav Quien, Fedor Vidas i Božidar Violić. Kao filmski glumci najveću su popularnost i/ili ugled stekli Antun Nalis, Marija Crnobori, Mia Oremović, Franjo Majetić, Irena Kolesar, Zdenka Heršak, Zvonko Lepetić, Boris Buzančić, Relja Bašić, A. Vrdoljak, Fabijan Šovagović, Marija Kohn, Ljubica Jović, Boris Dvornik, Ivica Vidović, Božidarka Frait, Ana Karić, Mustafa Nadarević, Rade Šerbedžija, Jagoda Kaloper, Ivo Gregurević, Mira Furlan i Ena Begović.

Kinematografija samostalne Hrvatske

Uspostavom samostalne Hrvatske i napuštanjem modela nadziranoga tržišta hrvatska kinematografija našla se u nezavidnim uvjetima kojima su pridonijeli i Domovinski rat, privatizacija, nestajanje klasičnog sustava kinomreža i prelazak na multidvoranska kina (1999. u Hrvatskoj je radilo 127 kinematografa), napuštanje filmske tehnologije u korist videotehnologije te 2010-ih digitalne, širenje satelitske i kabelske televizije, a potom i internetske distribucije, kao i nepostojanje zakonske regulative. Javno dotiranje preuzeo je 1990. novoutemeljeni Republički fond za kulturu, a njegovim skorim ukidanjem dokinuta je i autonomna kinematografska politika, zamijenjena od 1995. funkcijom povjerenika za film pri Ministarstvu kulture. Djelomična autonomija vraćena je 2001. osnivanjem Kulturnog vijeća za film i kinematografiju pri Ministarstvu kulture, a potpuna je omogućena 2008. utemeljenjem javne ustanove Hrvatski audiovizualni centar (HAVC). Dok je Jadran filmu zamrla produkcijska djelatnost, Zagreb film se preustrojio u javnu ustanovu, a od kraja 1990-ih filmsku produkciju predvode privatna produkcijska poduzeća te, u organizaciji festivala i proizvodnji kratkometražnih, dokumentarnih, eksperimentalnih i animiranih filmova, samostalne umjetničke organizacije i udruge. Tek je djelatnošću HAVC-a suvremena hrvatska kinematografija u potpunosti restrukturirana kao javno subvencionirana, vođena posredovanjem strukovnih tijela, s iznimno širokom financijskom i potpunom programskom autonomijom te upućena na europske politike potpora i transnacionalnih koprodukcija. Također je, uz konsolidaciju proizvodnje dugometražnih filmova (desetak godišnje) te digitalizaciju distribucije i prikazivalaštva, omogućen okvir rada za nezavisni, eksperimentalni, animirani i dokumentarni film, a komercijalnoj kinomreži multipleksa u korporativnom vlasništvu (hrvatsko-njemačka tvrtka Blitz-Cinestar djelatna od 2003., s 15 multipleks-kinodvorana) supostavljena je mreža gradskih kina, filmskih festivala i manifestacija (javnim je sredstvima 2010–16. obnovljeno i digitalizirano oko 50 gradskih kinodvorana). U tom su razdoblju međunarodnu prepoznatljivost postigli Motovun Film Festival (od 1999) i Zagreb Film Festival (od 2003) kao festivali nezavisnih igranih filmova te Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox (od 2005) i Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa 25FPS (od 2005), dočim u drugoj polovici 2010-ih HAVC sufinancira oko 65 filmskih festivala, revija i srodnih manifestacija godišnje. Uz Pulski filmski festival, kao nacionalni festival od 1991. u Zagrebu održavaju se Dani hrvatskog filma kao godišnja natjecateljska revija kratkometražnih i srednjometražnih filmova u svim filmskim rodovima, a od 1992. dodjeljuju se i Nagrade Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara (osnovano 1992), u više kategorija. Uz djelatno Hrvatsko društvo filmskih djelatnika osnovani su i Društvo hrvatskih filmskih redatelja (1995), Hrvatska udruga filmskih snimatelja (1995) te Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (2015). Od 1995. izlazi stručni časopis Hrvatski filmski ljetopis, a 1995–2006. izlazio je popularni časopis Hollywood. U tom tranzicijskom kontekstu ističu se redatelji Bruno Gamulin, D. Šorak, Davor Žmegač, Branko Schmidt i Zrinko Ogresta (Tu, 2003); u novim uvjetima 2000-ih i 2010-ih ističu se redatelji novog naraštaja tzv. mladoga hrvatskog filma 1990-ih: Hrvoje Hribar, Vinko Brešan (Kako je počeo rat na mom otoku, 1996; Svjedoci, 2003; Svećenikova djeca, 2013), Lukas Nola (Nebo, sateliti, 2000), Ivan Salaj i Zvonimir Jurić, kao i pripadnici bliskih im naraštaja Bobo Jelčić, Arsen Anton Ostojić (Ta divna splitska noć, 2004; Ničiji sin, 2008), Kristijan Milić, Ognjen Sviličić (Oprosti za kung fu, 2004; Armin, 2007), Dalibor Matanić (Fine mrtve djevojke, 2002; Zvizdan, 2015), Neven Hitrec, Goran Rušinović, Ivan Goran Vitez i Antonio Nuić, u heterogenom rasponu poetika. Dolazi i do porasta broja redateljica, uz od 1990-ih aktivnu Snježanu Tribuson, pa 2010-ih u igranome filmu debitira više njih (Biljana Čakić, Vlatka Vorkapić, Katarina Zrinka Matijević, Ivona Juka, koje su se prije istaknule u dokumentarnom filmu, te Hana Jušić), a uz reaktivaciju starijih redatelja (Bulajića, Hadžića, Papića, Vrdoljaka) osobito je zapažena autorska revitalizacija redatelja ranijih generacija Z. Ogreste (S one strane, 2016), B. Schmidta (Metastaze, 2009), pa i nešto starijih, B. Ivande te napose T. Radića (Što je Iva snimila 21. listopada 2003, 2005; Kotlovina, 2011) i R. Grlića (Neka ostane među nama, 2010; Ustav Republike Hrvatske, 2016). U tom je razdoblju kao scenarist zapažen Mate Matišić, a kao direktori fotografije Slobodan Trninić, Stanko Herceg, Vanja Černjul, Branko Linta, Vedran Šamanović i Mirko Pivčević. Velik broj igranih filmova bavi se suvremenom nacionalnom i društvenom tematikom, tematizirajući hibridnost kulturnih, nacionalnih i etničkih identiteta, dok su poetički u znaku kasnoga postmodernizma te, u novijih i najnovijih redatelja, tendencija u svjetskoj umjetničkoj kinematografiji XXI. st. Obnavlja se redovita proizvodnja igranih filmova za djecu (npr. serija adaptacija romana Ivana Kušana), kao i dokumentarni film, tijekom 1990-ih potisnut na televiziju i mahom posvećen ratnim temama. Uz P. Krelju u dokumentarizmu su od tada zapaženo aktivni Nenad Puhovski (važan i kao producent u nezavisnoj produkcijskoj kući Factum, djelatnoj od 1997), Silvestar Kolbas, Vlado Zrnić, Igor Mirković, Branko Ištvančić, Tomislav Žaja, Andrej Korovljev, Goran Dević, Z. Jurić, Tomislav Mršić, Nebojša Slijepčević, Jasna Zastavniković te Igor Bezinović. U području animacije M. Blažeković realizira, u duhu svojih ranijih dugometražnih filmova, crtanofilmsku adaptaciju romana Ivane Brlić-Mažuranić Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1997), nov polet dala je sprega s računalnom animacijom i eksperimentalnim filmom (Darko Bakliža, Goce Vaskov, Nicole Hewitt, Simon Bogojević Narath, Davor Međurečan, Marko Meštrović, Dalibor Barić, Ana Hušman), a obnavlja se umjetnička animacija (Milan Trenc, Magda Dulčić, Daniel Šuljić, Veljko Popović, Zdenko Bašić). Suvremenim eksperimentalnim filmom, često na videu te u sprezi s računalnom umjetnošću, animacijom i videoinstalacijom, ali i dokumentarizmom, bave se Željko Radivoj, Milan Bukovac, Boris Poljak, Zdravko Mustać, Dan Oki (Slobodan Jokić), Vladislav Knežević, Damir Čučić, David Maljković i dr., kao i umjetnici performansa u formi tzv. performansa za kameru. U tom najnovijem razdoblju kinematografija je u klasičnom smislu prestala postojati, odn. postala je dio šire shvaćenoga područja audiovizualnih djelatnosti i medijske industrije.

Novinstvo

Preteče novinstva u Hrvatskoj bili su letci iz XVI. st. o bitki na Mohačkome polju (1526), opsadi Sigeta (1556), o padu Bihaća (1592), o bitki kod Siska (1593) i dr. Potkraj XVII. st. P. Vitezović Ritter prvi je tiskao saborske zaključke i kalendare s aktualnim temama, a spisima Croatia rediviva (1700) te Bosna Captiva (1712) i dr. utemeljio je hrvatsku publicistiku. Gotovo stotinu godina poslije pojavile su se prve novine u Zagrebu na latinskom jeziku Ephemerides Zagrabienses (1771) te na njemačkome Agramer Deutsche Zeitung (1786) i Kroatischer Correspondent (1789). Pokušaj (1789) da se pokrenu novine na hrvatskom jeziku nije ostvaren, pa se tek 1806. u Zadru pojavio list Il Regio Dalmata – Kraljski Dalmatin (1806–10), na talijanskom i hrvatskom jeziku. Proteklo je nekoliko desetljeća do pojave novih listova: časopisa Luna (1826) na njemačkom jeziku, koji je nakon četiri godine izlaženja postao zabavno-politički prilog novina Agramer politische Zeitung (1830–1918), te Gazette di Zara (1832) u Zadru.

Iz različita položaja hrvatskih krajeva na početku XIX. st. proizišao je povijesni značaj hrvatskog novinstva u hrvatskome narodnom preporodu: 6. I. 1835. pojavio se prvi broj Novina horvatskih, a četiri dana nakon toga i Danice horvatske, slavonske i dalmatinske – književno-kulturnog priloga. Ljudevitu Gaju su u pokretanju lista pomogli D. Rakovac i A. Mažuranić. U početku su Novine horvatske izlazile dva puta, a prilog Danica jedanputa tjedno. Tiskane su u 720 primjeraka i uređivane po ugledu na njemačke i madžarske novine. God. 1836., prema Gajevoj zamisli, oba su lista tiskana na jedinstvenome pravopisu i književnom štokavskom narječju pod novim nazivom Novine ilirske i Danica ilirska. Ime ilirsko i svaka politička i kulturna djelatnost u duhu ilirizma zabranjeni su 18. I. 1843., pa su se od tada Novine ilirske nazivale Novine, a Danica je opet bila Danica horvatska-slavonska-dalmatinska. Nekoliko mjeseci poslije Novine su dobile naziv Narodne novine; uredničke poslove vodio je D. Demeter, a uvodnike je pisao B. Šulek. U doba hrvatskoga narodnog preporoda te su novine bile žarišta novinskih, književnih i domoljubnih nastojanja oko kojih su se okupljali tvorci moderne Hrvatske. Politički i kulturni život postao je intenzivniji sredinom XIX. st. u svim hrvatskim zemljama. Javile su se i nove težnje za pokretanjem listova: u Zadru je A. Kuzmanić pokrenuo i uređivao Zoru dalmatinsku (1844–49), u Rijeci je od 1843. izlazio Eco del litorale ungarico, u Karlovcu Der Pilger (1841–47), u Zagrebu je od 1839. izlazila Croatica, a 1842. izišao je prvi gospodarski list Priobćenje članovima horvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Prvi hrvatski list koji je izbjegao cenzuru tiskajući se u Beogradu bio je Branislav (1844–45), ilegalno distribuiran po Hrvatskoj.

Revolucionarna 1848. prekretnica je i u hrvatskom novinstvu. Nakon proglasa (u ožujku 1848) austrijskoga cara Ferdinanda I. o ukidanju cenzure i slobodi tiska, B. Šulek je u Narodnim novinama (22. III. 1848) napisao uvodnik u kojem zagovara ujedinjenje Dalmacije i Vojne krajine s Hrvatskom i vraćanje granica Hrvatske na Unu i Bihać. Zora dalmatinska (od 27. III) pisala je protiv talijanštine u Dalmaciji, a Hrvatski sabor potaknuo je 6. VI. 1848. pokretanje Saborskih novina – prvoga hrvatskog dnevnika (poslije je izlazio triput tjedno) koji se temeljio na izvješćima iz Sabora. To su bile i prve stranačke novine – glasilo lijeve struje Narodne stranke. Dva mjeseca nakon Saborskih novina (6. VIII. 1848) pojavio se Slavenski jug, najradikalniji list u carevini, dobro uređivan, aktualan i s razvijenom dopisničkom mrežom. Ubrzo mu je pridodan prilog Prijatelj puka, prvi hrvatski list koji se obraćao puku (obustavljen 1850). Demeter je pokrenuo Südslavische Zeitung (1849–52). Pokušaj da se ti listovi dnevno objavljuju nije uspio jer za to nisu bile povoljne gospodarske prilike. U Zagrebu je 1849. pokrenut Katolički list, koji je za Bachova apsolutizma poslužio kao utočište hrvatskoj narodnoj misli. I u drugim su se gradovima Hrvatske pojavili novi listovi. Premda su zastupali hrvatske interese, zbog duge germanizacije i talijanizacije hrvatskih krajeva, nisu se tiskali na hrvatskom jeziku: prvi se pojavio Lucifer u Varaždinu, Volksredner für Vaterland u Osijeku, Rimembranza della Settimana i L’Avenire u Dubrovniku, Dalmazia Constituzionale te dvojezični Osservatore Dalmato – Smotritelj dalmatinski u Zadru. Novinstvo prve polovice i sredine XIX. st. trajno su označili: Lj. Gaj, B. Šulek, D. Kušlan, N. Krestić, E. Vrbančić, D. Demeter, A. Kuzmanić, A. Kaznačić, D. Rakovac, V. Babukić, Matija Ban i dr. Sloboda novinstva u Hrvatskoj trajala je kratko nakon Oktroiranog ustava (ožujak 1849) i bečkoga zakona o tisku, na temelju kojega je ban J. Jelačić potpisao Privremeni zakon o novinstvu (u svibnju 1849), kojim su propisane oštre kaznene mjere.

Nastupilo je razdoblje u kojem je onemogućena znatnija novinska djelatnost: obustavljena je Danica (1849), zabranjen Slavenski jug (1850), Narodne novine postale su 1849. službenim glasilom za Hrvatsku i Slavoniju, prestao je izlaziti i Südslavische Zeitung (1852), a molba M. Bogovića za izdavanje lista Domobran odbijena je 1851.

Slom Bachova apsolutizma (1860), ustavno razdoblje Habsburške Monarhije i pojava dnevnika Pozor (urednik E. Vrbančić) najavili su i novo doba za novinstvo u Hrvatskoj. Poslije je Pozor, pod autoritetom biskupa J. J. Strossmayera, okupio intelektualnu elitu u traženju novih oblika političkoga djelovanja u procijepu između politike habsburške dinastije i obnovljenoga madžarskog imperijalizma. U Hrvatskoj je počelo razdoblje osnivanja političkih stranaka i stranačkoga novinstva. Pozor je postao glasilo Strossmayerove Narodne liberalne stranke; kada je u Zagrebu zabranjen, a njegov glavni urednik I. Perkovac osuđen na zatvorsku kaznu, narodnjaci su 1867. u Beču pokrenuli Novi pozor. Kada je pak tomu listu oduzet postdebit za Hrvatsku, uredništvo se preselilo u Sisak, jer je važeći Zakon o novinstvu bio povoljniji u Vojnoj krajini, pa je list izlazio pod novim imenom Zatočnik od rujna 1869. do 1871., kada je zabranjen, a naslijedio ga je Branik. Uredništvo se iste godine preselilo u Zagreb, gdje je list izlazio pod naslovom Obzor. Okupivši najbolje publiciste i novinare, Obzor je postao najutjecajnijim dnevnikom liberalne građanske inteligencije. Nisu bile ugušene ni ideje za stvaranje neovisnih novina: Imbro Tkalac pokrenuo je u Beču 1861. Ost und West, koji je postao najoštrijim kritičarom Monarhije, ali je već iduće god. bio zabranjen. Ivan Vončina pokrenuo je 1866. dnevnik Svijet. U Karlovcu se tiskao ilustrirani časopis Glasonoša (1861), u Zagrebu prvi obiteljski zabavnik Naše gore list (1861–66), a u Varaždinu se pojavio (1862) prvi humoristički list Podravski jež. Istodobno je banska vlast u Hrvatskoj osnovala svoj tisak: Domobran (1864), Hrvatske novine (1867) kao glasilo madžaronske Narodnoustavne stranke, a Agramer Zeitung otkupio je ban Rauch (1868).

Na političku je pozornicu stupio novi naraštaj političara i novinara koji su svoje ideje i nastojanja usmjerili ponajprije na hrvatski nacionalni program. A. Starčević je svoje pravaške ideje promicao u humorističko-satiričkom listu Zvekan (1867. pokrenut, izlazio dva puta mjesečno). Nakon Zvekana Stranka prava izdavala je (1868–69) polumjesečnik Hervat (urednik E. Kvaternik, suradnik A. Starčević), a potom Hervatska (1869–71). Nakon Kvaternikove pogibije (1871) obustavljena je pravaška publicistička djelatnost, a obnovljena je 1878. listom Sloboda u Sušaku. Od 1884. izlazila je u Zagrebu i od 1886. nosila ime Hrvatska. Kada se stranka rascijepila, skupina prozvana »domovinašima« zadržala je list i dala mu novo ime Hrvatska domovina (1896), a druga skupina pravaša (»frankovci«) izdavala je (od 1895) dnevnik Hrvatsko pravo. Starčević i pravaši unijeli su novi duh u hrvatski javni život i novinstvo. I u Dalmaciji je novinstvo bilo pokretna snaga narodnog preporoda. Najznačajniju ulogu imali su list Il Nazionale i njegov prilog na hrvatskom jeziku Narodni list, koji su pokrenuti u Zadru (1862). S vremenom je glavnim postao hrvatski prilog, pa je od 1885. izlazio kao jedini dio lista. Kao protutežu Narodnomu listu vlast je u Splitu pokrenula L’Avvenire (1876–82), a 1884. pojavio se u redakciji D. Politea dnevnik Narod, koji je zastupao ideje Narodne stranke i borio se protiv ostataka autonomaštva. Prvi broj pravaškoga tjednika Crvena Hrvatska pojavio se u Dubrovniku 1891., a s njom je F. Supilo, kao urednik, ušao u hrvatsko novinstvo.

U Zagrebu je A. Šenoa pokrenuo 1877. Humoristički list, a M. Grlović Hrvatski svjetozor, prve informativne novine. Na razmeđu stoljeća (pet godina nakon Supila) u hrvatsko je novinstvo ušao A. G. Matoš, koji je uveo nov stil, oblik i vrijednost u hrvatski novinski poziv.

Širom Hrvatske nicali su novi listovi: u Kraljevici Primorac (1873–78), u Osijeku Branimir (1878–79), u Vukovaru Srijemski Hrvat (1878–87), u Iloku Sremac (1886–1913), u Osijeku Die Drau (1868–1929) i dr.

U Istri je prvi list za Hrvate pokrenuo biskup J. Dobrila 1870. pod nazivom Naša sloga (urednik Mate Bastijan). Izlazio je kao polutjednik u Trstu, a od sredine 1899. u Puli kao tjednik. Krajem stoljeća pojavila su se i srpska glasila u Hrvatskoj. Srpska narodna stranka u Dalmaciji pokrenula je 1880. u Zadru Srpski list, a nastavljač mu je bio Srpski glas (1887–1904). Glas dubrovački bio je srpski list u Dubrovniku. U Zagrebu je od 1884. izlazio Srbobran, glasilo Srpske samostalne stranke, kojoj je obilježje bilo antihrvatstvo, što je dovelo do antisrpskih prosvjeda 1902. u Zagrebu i do ukidanja lista. U redakciji S. Pribićevića, iste se god. pojavio Novi srbobran.

Prvi radnički list u Hrvatskoj bio je Radnički prijatelj (Der Arbeiterfreund, 1874; urednik D. Kale), a prvo glasilo socijalne demokracije Sloboda (1892–1902; urednik Oto Dupin). Slijedili su Naprijed (1907), Slobodna riječ (1908) i dr.

Posljednjih 20 god. XIX. st. bilo je najteže razdoblje za hrvatsko novinstvo, koje je uglavnom bilo u oporbi prema vladavini bana K. Khuen-Héderváryja. Za njegova 20-godišnjega banovanja bilo je više od 5000 zapljena oporbenih novina.

Na početku XX. st. pojavili su se novi listovi i novi naraštaj političara i novinara: A. Radić pokrenuo je Dom (1899–1904) smatrajući da još nije ostvaren glavni cilj preporodne ideje jer hrvatski seljak nije uključen u politički život. Pod istim imenom 1906. počelo je izlaziti glasilo Hrvatske pučke seljačke stranke. U Sušaku je Supilo uređivao (od 1900) dnevnik Novi list (a potom pokrenuo Riječki novi list, 1907–15). U Osijeku su I. Lorković i V. Vilder od 1902. izdavali dnevnik Narodna obrana, u Zagrebu je M. Dežman uređivao list Pokret (1904) itd. Informativno nestranačko novinstvo stiglo je u Hrvatsku sa zakašnjenjem. Preokret je učinio Supilo preusmjerivši Novi list u informativno-političke novine. Slijedio ga je M. Dežman s Obzorom, dajući prednost informacijama; modernizirajući list koristio se telegrafom za dojavu vijesti i poticao profesionalizam u novinstvu. M. Jurić Zagorka bila je prva politička izvjestiteljica u Hrvatskoj. Kao informativni nepolitički listovi izlazile su u Zagrebu Novosti (1907–41) i Jutarnji list (1912–41).

U Hrvatskoj je 1911. izlazilo 11 dnevnika i 51 tjednik. God. 1910. osnovano je Hrvatsko novinarsko društvo, koje je okupilo 53 profesionalna novinara. Pokretač i prvi predsjednik bio je M. Grlović. Istoga dana kada je počeo I. svjetski rat (28. VII. 1914) Banskom je naredbom suspendiran postojeći Zakon o štampi i sav je tisak podvrgnut preventivnoj cenzuri, a mnoge su novine zabranjene. Informativni dnevnici nisu prestali izlaziti, ali su bili pod strogim nadzorom cenzure. Rat su preživjele službene Narodne novine, Radićev Dom, zadarski Narodni list, Hrvatska (list Čiste stranke prava) i katolički tisak. U jesen 1918. ostvarena je jedinstvena narodna fronta hrvatskog novinstva protiv Austro-Ugarske. Na temelju Wilsonova programa samoodređenja naroda novinstvo je zahtijevalo punu narodnu neovisnost. Stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca pod krunom dinastije Karađorđevića. U prvim godinama života nove države pojavili su se i novi listovi. Uz Novo doba (1918–41) u Splitu, izlazili su dnevnici: Hrvatski list (1920–44) u Osijeku, Primorske novine (1928) u Sušaku te Straža (1919), dnevnik Radikalne stranke, i Hrvatska obrana, dnevnik Pučke stranke; hrvatski federalisti izdavali su list Hrvat (1919–29), komunisti su od 1918. do 1940. pokrenuli ili organizirali više od 65 listova i časopisa, koji su izlazili ilegalno ili su, najčešće zbog zabrana, bili kratka vijeka, osim Borbe (1922–29). Progon hrvatskog novinstva počeo se provoditi sustavno: prvi su obustavljeni listovi Stranke prava i Radićev Dom. Svi komunistički listovi zabranjeni su tzv. Obznanom (1920). Donesen je i Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi (1921), koji je sadržavao mnoga ograničenja novinskih sloboda. Otpor velikosrpskoj policijskoj državi rezultirao je velikim zapljenama novina i zatvaranjem hrvatskih novinara. Skupštinski atentat na S. Radića u lipnju 1928. bio je uvod u Šestosiječanjsku diktaturu kralja Aleksandra. Djelatnost informativnoga tiska smanjena je, pojavila se samo Hrvatska straža (1929) u redakciji I. Bogdana. Između dvaju svjetskih ratova, unatoč režimskomu onemogućivanju hrvatskog novinstva, ono je u profesionalnom pogledu znatno napredovalo. Informativni listovi u Zagrebu bili su dio novinskih kuća Tipografije i Jugoštampe. Tipografija je nastavila tiskati Jutarnji list i Obzor, a pokrenula je dnevnik Večer (1920) i ilustrirani tjednik Svijet (1926). Vodeći novinari bili su M. Dežman, J. Horvat, R. Maixner, V. Lunaček i dr. Novinski koncern Jugoštampa tiskao je dnevnike Novosti, Riječ i Der Morgen (poslije Morgenblatt). Njezini su istaknuti novinari bili T. Schlegel, K. Kovačić, S. Jutriša, Nikola Smolčić, I. Mihovilović, H. Macanović i dr. Razvoj informativnoga tiska omogućili su nova tehnika tiskanja, bolje radijske i telegrafske veze i razvoj prometa.

Netom nakon I. svjetskog rata u Hrvatskoj se pojavilo i agencijsko novinstvo. Od 1920. u Zagrebu je djelovao Telegrafsko-dojavni ured, koji je 1925. postao podružnicom državne agencije Avala u Beogradu, a 15. V. 1926. u 20.30 sati počela je s radom prva radio-postaja u Hrvatskoj – Radio Zagreb (ravnatelj I. Stern), kojom su postavljeni temelji hrvatskog elektroničkog novinstva. (→ hrvatska radio-televizija)

U godinama prije II. svjetskog rata HSS je pokrenuo 1936. glasilo Hrvatski dnevnik, a početkom 1939. pristaše A. Pavelića započeli su izdavanje tjednika Hrvatski narod (urednik M. Budak). Oživio je i lijevi tisak: u lipnju 1940. izašao je Politički vjesnik (u skromnoj tehnici), kao preteča potonjega Vjesnika.

Nakon uspostave Banovine Hrvatske (1939), pri kabinetu bana osnovana je referada za tisak; u Banovini je izlazilo 487 listova, od kojih 15 dnevnika.

Nakon okupacije Jugoslavije i uspostave NDH u travnju 1941. likvidiran je hrvatski građanski tisak, a lijevi je i nadalje bio u ilegalnosti. Novinstvo je postalo dio državno-partijske promidžbe. Glavno glasilo ustaškoga pokreta bio je Hrvatski narod (1941–45), najpoznatiji tjednik bila je Spremnost (1942–45), vrlo profesionalno uređivana, s mnogo kulturnih priloga.

Tiskala su se i ilegalna antifašistička glasila, kao i ona na partizanskom teritoriju. Najpoznatiji su Vjesnik Hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte, Naprijed, Slobodna Dalmacija, Slobodni dom, Glas Istre i Glas Slavonije. Hrvatska je u II. svjetskom ratu imala jedno od najrazvijenijih novinstava pokreta otpora u porobljenoj Europi. Poginulo je ili ubijeno 165 novinara antifašista.

Nakon rata stvoren je privid višestranačkoga sustava. Pokušaj HSS-a da tiska Narodni glas, koji je u listopadu 1945. pokrenula Marija Radić, već je kod drugoga broja onemogućen, a urednik (Ivan Bernardić) bio je osuđen na 12 god. robije.

Slomom NDH u svibnju 1945. u inozemstvo je izbjeglo 129 novinara, komunističke vlasti su strijeljale 40-ak novinara i vodećih ličnosti promidžbenoga sustava NDH, mnogi su zatvoreni, a stotini je doživotno bilo zabranjeno bavljenje profesijom. Tisak su u poratnim godinama nadzirali i njime upravljali partijski agitpropovi. Nakon raskida Tita sa Staljinom (1948) i postupnog otvaranja prema Zapadu, novinstvo je prestalo veličati sovjetska iskustva, a na stranice novina prodirale su vijesti sa Zapada. Izraz novih prilika bila je pojava informativno-političkog tjednika Vjesnik u srijedu (popularnoga VUS-a) u travnju 1952 (glavni urednik F. Barbieri, uz suradnju I. Mihovilovića i F. Hadžića). VUS je od tada pa sve do obustavljanja (1977) bio središnja i najutjecajnija hrvatska novina. Oko Vjesnika, koji se, vođen urednicima Barbierijem (1950–53) i B. Novakom (1955–63), postupno razvio u vodeći informativni list, stvorena je najveća novinska kuća u ovome dijelu Europe. Počeo je izlaziti dnevnik Večernji vjesnik (1957–59), koji nakon spajanja s Narodnim listom izlazi kao Večernji list i s vremenom dostiže najveće naklade u hrvatskom novinstvu, te 1962. športski dnevnik Sportske novosti. Vjesnikova je kuća izdavala i tjednike Arenu (1959–90), Start (1969–91), Svijet (1964–92), Studio (1964–92) i dr., koji se od 1990. privatiziraju, a neki prestaju izlaziti. Znatnije su se u tome razdoblju razvijali i listovi izvan Zagreba: Riječki novi list 1954. postao je Novi list, u Splitu je Slobodna Dalmacija prerasla u nadregionalni dnevnik. Hrvatsko se novinstvo usmjerilo prema čitateljima i tržištu pa je postiglo velike naklade. Poticali su se pluralizam mišljenja i promicanje nacionalnih, posebice gospodarskih interesa u jugoslavenskoj federaciji. Razbijao se i unitarni informativni sustav, posebice u radijskim i televizijskim emisijama (za što su posebne zasluge imali I. Šibl, I. Bojanić i J. Šentija). VUS je postao glavnim promotorom tržišne politike (urednik K. Džeba, 1967–71) i ideja Hrvatskoga proljeća. Slobodno se razvio i vjerski tisak: od 1963. izlazi Glas koncila, uskoro i mjesečnik Kana i Mali koncil. Razdoblju od početka 1960-ih do 1972. poseban ton dao je omladinski tisak (Polet, Tlo, Omladinski tjednik, Studentski list, Pitanja, Pop express, Zoranić u Zadru i Naše staze u Splitu). God. 1971. pokrenuti su novi listovi: Hrvatski tjednik (glavni urednik I. Zidić, pa V. Gotovac), Hrvatsko sveučilište (glavni urednik V. Muljević), Hrvatski gospodarski glasnik (glavni urednik V. Veselica) i dr. To je i razdoblje najvećih tehnoloških inovacija na području medija. Uz uvođenje najsuvremenije tehnologije tiskanja u tehnici bakrotiska, Vjesnikova je kuća među prvima u Europi uvela višebojni novinski offset i započela kompjutorizaciju informativnoga sustava. Modernizirale su se i ostale novinske kuće u Hrvatskoj, a RTV Zagreb pokrivao je odašiljačima cijelu Hrvatsku. Radio Zagreb postupno se odvojio od zajedničkih jugoslavenskih programa, a od 1968. emitira se i vlastiti televizijski dnevnik. Razdoblje liberalizacije i reformi nasilno je prekinuto XXI. sjednicom Predsjedništva SKJ u Karađorđevu krajem 1971. Ugušen je i liberalni, pluralistički medijski sustav, jer je proglašen nacionalističkim i kontrarevolucionarnim. Mnogi novinari, urednici i vodeći ljudi u medijima završili su u zatvoru ili su bili smijenjeni i onemogućeni u daljnjem radu. Nasilno su obustavljeni Hrvatski tjednik, Hrvatski gospodarski glasnik, Hrvatsko sveučilište, omladinski listovi i časopisi Matice hrvatske. God. 1974. donesen je Ustav s konfederacijskim obilježjem, za koje se zauzimalo hrvatsko novinstvo, ali ga je pratio Zakon o sprečavanju zloupotrebe slobode štampe i drugih oblika informiranja (1976), koji je pooštrio sankcije za medijsku neposlušnost. Ipak, pojavio se Danas (1982., glavni urednik J. Vlahović, poslije Živko Milić, M. Galić i D. Vukov-Colić), koji je na VUS-ovoj tradiciji izrastao u vodeći tjednik i upozorio na planove posttitovskog uređenja Jugoslavije na velikosrpskoj osnovici. Novi ton elektroničkomu novinstvu od 1983. dao je Omladinski radio, poslije Radio 101, a od 1989. Omladinska televizija (OTV). Težnje za osamostaljivanjem listova i elektroničkih medija od političke kontrole dosegnule su vrhunac potkraj 1980-ih, u razdoblju velikih europskih promjena. U ožujku 1990. svi su dnevnici u svojim impresumima isticali da su neovisna glasila. Hrvatsko novinstvo bilo je velika domoljubna snaga u osamostaljivanju i obrani nakon srpske pobune u kolovozu 1990., odnosno u obrani od velikosrpske agresije; poginulo je 14 novinara te radijskih i televizijskih tehničara.

Zagrebačka RTV, zakonom koji je donio Sabor (1990), postala je Hrvatska radio-televizija (HRTV), a iste je godine osnovana i Hrvatska izvještajna agencija (prvi ravnatelj J. Šentija, glavni urednik Vjekoslav Krsnik). Pokrenuti su novi listovi, a mnogi su se privatizirali. S tržišta su nestali gotovo svi omladinski i mnogobrojni kulturni listovi. Raspao se i Vjesnikov sustav: listovi su se osamostalili, privatizirali i prodali. Zbog kontrole većine informativnoga sustava vlast je bila u nerijetkim napetostima s predstavnicima europskih i svjetskih integracija, koji su zagovarali pluralizam i slobodu medija u Hrvatskoj. Boju hrvatskom novinstvu u tom su razdoblju dali novi informativno-politički tjednici: Globus (osn. 1990), Feral Tribune (1993), Vijenac (1993), Nacional (1995) i dr. U travnju 1998. Hrvatska je dobila još jedan dnevnik – Jutarnji list – u vlasništvu Europapress holdinga, najveće nakladničke kuće nakon raspada Vjesnika (Globus, Jutarnji list, Glorija, Arena, Mila i dr.). Posljednjih godina XX. st. i u Hrvatskoj su se razvili novi mediji, temeljeni na razvoju digitalne tehnologije. Mnogi se listovi mogu čitati preko interneta. Na početku XXI. st. Hrvatska ima veliku medijsku moć od gotovo 500 novina, od kojih 8 dnevnika, mnogobrojne tjednike i lokalna glasila, 35 radijskih i 13 komercijalnih televizijskih postaja te sustav Hrvatske radio-televizije.

Citiranje:

Hrvati. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 27.5.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/hrvati>.