Hrvatska

Gradovi su se zbog vanjskih utjecaja i podređenosti većim središtima izvan Hrvatske (Beč, Budimpešta) do kraja XIX. st. razvijali vrlo sporo. Bili su mali (Zagreb 28 400 st., Varaždin 10 400 st., 1880), a urbana je mreža bila nerazvijena (status grada imalo je samo desetak naselja). U njima je živjelo manje od 10% stanovništva makroregije. Snažniji razvoj prerađivačke industrije od kraja XIX. st., osobito nakon II. svjetskog rata, potaknuo je doseljavanje iz sela pa su gradovi ubrzano rasli. Danas su gradske regije Zagreba, Varaždina, Karlovca i Siska s produženim urbaniziranim dijelovima uz prometnice među najurbaniziranijim područjima Hrvatske. Uz to, ondje je i najveća koncentracija različitih industrija, trgovine i drugih uslužnih djelatnosti. Lonjsko-ilovska zavala sa sjeverozapadnim dijelom bilogorske ili srednje Podravine, Hrvatsko zagorje i Međimurje usmjereni su na ratarsku proizvodnju, vinogradarstvo i voćarstvo, dok je Pokuplje s Kordunom i Banovinom stočarsko-ratarski predio. Žumberak je šumarsko-stočarski kraj nepovoljnih prirodnih obilježja, dugotrajne depopulacije, malih i raštrkanih te slabo povezanih naselja uglavnom smještenih na 500 do 700 m visine, koji se razvojem turizma, izletništva i modernoga stočarstva može obnoviti tek djelomično. U zagorskom je dijelu tradicionalna agrarna prenaseljenost negativno utjecala na ratarsku produktivnost, poticala zapošljavanje u ugljenokopima (do njihova zatvaranja 1960-ih), tekstilnoj i drugim radno intenzivnim industrijama te iseljavanje u istočnije dijelove Hrvatske. Danas se zbog zatvaranja ili prestrukturiranja mnogih industrija Hrvatsko zagorje sve više usmjerava turističkoj djelatnosti (toplički, kulturni, vjerski, seoski turizam). Moslavački i podravski dio u znatnoj se mjeri oslanja na iskorištavanje nafte i zemnoga plina (Ivanić-Grad; Ferdinandovac, Molve), a podravski na izdašne količine pijeska i šljunka (Đurđevački peski).

Zagrebačka makroregija se dijeli na pet regija.

Zagrebačka regija

Zagrebačka regija najgušće je naseljena hrvatska regija (240,8 st./km²) jer je u njoj najveći grad – Zagreb. Osim funkcije državnoga i makroregionalnoga središta, naselje Zagreb (663 592 st., 2021) kao i cijeli Grad Zagreb (upravna jedinica sa statusom županije; 641,2 km², 767 131 st.) snažno utječu na razvoj periurbanoga prstena (Zagrebačka županija, 3061,7 km², 299 985 st.). Regiju čine te dvije županije zajedno s Krapinsko-zagorskom županijom (1229,6 km², 120 702 st.). Njome su obuhvaćeni dijelovi gornje Posavine, Žumberak, Hrvatsko zagorje (uglavnom južni dio u porječju Krapine), dio Pokuplja i Lonjsko-ilovske zavale. Zagreb je tek polovicom XIX. st. s približno 15 000 st. prerastao u najveće naselje Hrvatske i Slavonije. Zbog razvoja manufakture (poslije industrije), prometa i drugih djelatnosti od druge polovice XIX. st. ubrzano se širio te je postao najjače gospodarsko središte širega prostora i države, usporavajući pritom porast naseljenosti i značenje naselja u neposrednoj okolici. Izgradnja suvremene prometne mreže potaknula je jačanje tih naselja, odnosno suburbanizaciju, pa je od 1960-ih zagrebačka okolica počela gubiti primarna ruralna obilježja i poprimala je odlike urbaniziranoga prostora oblikovanoga najprije procesima industrijalizacije, deagrarizacije, derurizacije i urbanizacije, a u novije doba deindustrijalizacije i osnažene suburbanizacije. Utjecajem i veličinom ističu se zagrebačka satelitska naselja razmještena polukružno na manje od 20 km udaljenosti od granica naselja Zagreba. To su Sesvete (55 313 st., 2021; morfološki su spojene sa Zagrebom i Dugim Selom, a populacijski i stambeno najbrže rastu), Velika Gorica (30 036 st.; grad s dugom sajamskom tradicijom i znatnim porastom stanovništva i stambene izgradnje od 1960-ih, ali slabije izraženom funkcijom rada u odnosu na veličinu), Zaprešić (18 768 st.; željezničko čvorište i nekada važno industrijsko središte), Samobor (16 911 st.; gradić duge trgovačke i obrtničke tradicije koji u novije doba razvija izletničko-turističku funkciju) i Dugo Selo (11 097 st.; razvija se kao željezničko križište i manje industrijsko središte). Izvan uže gradske regije Zagreba, ali u dohvatu utjecaja Zagreba, ističu se ona veća (2021): Ivanić-Grad (8452 st.; industrijski gradić koji se razvija zbog iskorištavanja nafte i plina u okolici), Jastrebarsko (5312 st.; naselje s dugom tradicijom vinogradarstva), Vrbovec (4551 st.; lokalno središte stočarskoga kraja s mesnom industrijom), Sveti Ivan Zelina (2583 st.; manje središte vinogradarsko-stočarskoga kraja s prerađivačkom industrijom). U zagorskom je dijelu naseljenost iznimno usitnjena (više od 80% je malih ili sitnih naselja do 500 st., a samo je nekoliko većih), što je ponajviše rezultat prevladavajućega gorsko-brežuljkastoga reljefa (raštrkana naselja). Značenjem se ističu naselja smještena u dolinama uz glavne prometne pravce, osobito željeznička čvorišta koja su nekada bila i regionalna industrijska središta: Krapina (4201 st., 2021; u srednjem vijeku razvija se kao trgovište, od kraja XIX. st. kao manje industrijsko i upravno središte Hrvatskoga zagorja), Zabok (3408 st.), Oroslavje (3253 st.), Zlatar (2825 st.) i dr.

Karlovačka regija

Karlovačka regija obuhvaća dio Pokuplja, područje pokrivenoga krša Korduna, dio nepropusnoga kordunskoga kraja oko Petrove gore, jugozapadni dio Žumberka i Ogulinsko-plaščansku ili Potkapelsku udolinu, tj. Karlovačku županiju (3624,4 km², 112 195 st., 2021). Mala gustoća naseljenosti i izrazito depopulacijska obilježja posljedica su skromne prirodne osnove (krš), iseljavanja stanovništva zbog osmanskih provala u XVI. st., kasnih procesa kolonizacije (u XVII. i XVIII. st.) graničnih područja, Domovinskoga rata i nemogućnosti demografske obnove prirodnim putem zbog malobrojnoga, ostarjelog stanovništva. Regija je zbog dobroga prometnog položaja osobito napredovala u XVIII. st. i u prvoj polovici XIX. st., kada se za potrebe trgovine u okviru širega kombiniranoga podunavsko-sjevernojadranskoga prometnog sustava gradila mreža suvremenih cesta od Karlovca do jadranskih luka. Karlovac (41 869 st., 2021) je tada postao važno prometno križište u kojem se roba (najviše žitarice i drvo iz Panonije) s riječnih brodova pretovarivala na kola. Nakon izgradnje željeznice u drugoj polovici XIX. st. ta je čvorišna uloga zamijenjena tranzitnom, čime se znatno smanjilo njegovo prometno značenje koje je ponovno osnaženo izgradnjom suvremene autoceste 1972., dok mu je tranzitna važnost povećana produljenjem autoceste prema obalnim odredištima Rijeci i Splitu. Potkraj XIX. st. započela se razvijati industrija, koja je do II. svjetskog rata bila glavna djelatnost, a potom se uz nju javljaju i druge, poglavito središnje funkcije. Danas je regionalno središte jugozapadnoga dijela makroregije s gravitacijskim područjem koje seže do Ogulinsko-plaščanske udoline na jugu te obuhvaća dio Žumberka i Pokuplja na sjeveru. Proces postupne morfološke integracije Karlovca i Duge Rese (5380 st., 2021; industrijsko naselje nastalo nakon otvaranja tvornice tekstila 1884) doveo je do stvaranja dvojnoga naselja. U regiji je još nekoliko malih, nedovoljno razvijenih središta. Slunj (1576 st.) je glavno naselje Korduna, koje je u XVIII. st. bilo sjedište vojnokrajiške pukovnije. Poslije je na njegov razvoj utjecao položaj na glavnoj cesti prema Dalmaciji, a danas se usmjerava prema turističkom razvoju (Rastoke). Ozalj (1053 st.) je nastao oko srednjovjekovnoga grada iznad Kupe. Vojnić (1099 st.) je križište regionalnih prometnica, a Vrginmost (860 st.) okuplja najveći dio stanovništva sjeveroistočnoga dijela Petrove gore. U potkapelskom kraju, tj. prijelaznoj zoni između viših regija Like i Gorskoga kotara i nižega Korduna, razvila su se dva veća naselja: Ogulin (7374 st.; naselje kojega je razvoj u doba Vojne krajine bio usmjeren na vojno-stratešku funkciju, a tek podizanjem pogona za preradbu drva nakon I. svjetskog rata na gospodarsku i upravnu funkciju, u novije doba i na turizam) i Plaški (1031 st.; gospodarski je ojačao tek od kraja 1920-ih otvaranjem prvih industrija). Središte rane naseljenosti je Modruš (125 st.), koji je bio važan do XVI. st., kada su ga Frankapani napustili.

Varaždinska regija

Varaždinska regija obuhvaća Međimurje, gornju Podravinu i sjeverni dio Hrvatskoga zagorja (uglavnom porječje Bednje), odnosno Međimursku (729,2 km², 105 250 st., 2021) i Varaždinsku županiju (1259,7 km², 159 487 st.). Zbog neprekinuta kontinuiteta naseljenosti od srednjega vijeka, te osobito nakon doseljavanja potaknutoga osmanskim osvajanjima u XVI. st., to je, uz Zagrebačku regiju, najgušće naseljeno područje Hrvatske (133,2 st./km²). Težište naseljenosti je na dodiru riječnih terasa i nižih aluvijalnih ravnica. U varaždinskom kraju to je prostor između dravske terase i poplavne zone uz Dravu (onuda prolazi glavna podravska cesta), a u međimurskome područje podalje od korita Mure i Drave. Premda smještena na rubovima hrvatskoga teritorija, regija ima važno prometno značenje. Na krajnjem sjeveru presijeca ju najstarija željeznička pruga na hrvatskom području (iz 1860). U Varaždinu (36 187 st., 2021) se križaju dva prirodno predodređena prometna pravca: srednje Podunavlje–sjeverni Jadran (danas dio paneuropskoga prometnog koridora Vb) i istočne Alpe–donja Podravina (ograničene važnosti zbog usporednoga posavskog pravca). Iskorištavanje tih prometnih pravaca uvjetovalo je razvoj varaždinskoga čvorišta još u srednjem vijeku. Značenje Varaždina mijenjalo se ovisno o političkim i gospodarskim prilikama. U XVIII. st. je kratko bio upravno i političko središte Hrvatske, ali se gubitkom te uloge i razvojem savsko-kupskoga pravca posljedično smanjuje važnost podravskoga pravca, tako i Varaždina. Novi poticaj gospodarskom, osobito industrijskom razvoju grada donijela je izgradnja tzv. zagorske željeznice 1886. Nakon II. svjetskog rata industrija se diversificira, podižu se nove stambene četvrti, u staroj se jezgri razvijaju uslužne djelatnosti, a zbog jake funkcije rada grad oblikuje gradsku jezgru koja zahvaća okolna urbanizirana naselja. Danas je Varaždin gospodarski snažno regionalno središte koje dobro iskorištava blizinu Slovenije, Madžarske i Zagreba, a razvoj mu se temelji na trgovini, specijaliziranim stručnim i tehničkim djelatnostima, industriji, građevinarstvu i turizmu. Blizina Varaždina i Čakovca (15 078 st., 2021; gradić duge obrtničke i trgovačke tradicije koji je do dolaska željeznice i razvoja industrije bio malo naselje) omogućuje postupan proces konurbacijskoga povezivanja u dvojno urbano naselje. Rani razvoj mnogih manjih naselja temelji se na trgovini i obrtništvu. Ističu se Ivanec (4997 st.; nekada rudarsko središte), Prelog (4042 st.), Nedelišće (3840 st.), Ludbreg (3463 st.; manje industrijsko naselje u kojem se razvija vjerski turizam), Lepoglava (3400 st.) i Mursko Središće (3321 st.).

Bjelovarsko-koprivnička regija

Bjelovarsko-koprivnička regija obuhvaća sjeverozapadni dio srednje Podravine (bez virovitičkoga dijela), Bilogoru i najveći dio Lonjsko-ilovske zavale (bez posavskoga i lipičko-pakračkoga dijela), odnosno Bjelovarsko-bilogorsku (2638,6 km², 101 879 st., 2021) i Koprivničko-križevačku županiju (1747,9 km², 101 221 st.). Neki povišeni dijelovi bili su naseljeni još u srednjem vijeku, no većina naselja smjestila se na dodiru ravničarskoga i brdovitoga reljefa, odnosno na ocjeditim terasama. Tijekom osmanskih osvajanja stanovništvo se zadržalo u zapadnim dijelovima, a iselilo se iz središnjih i istočnih. Nakon povlačenja Osmanlija planski su se naseljavali Česi, Slovaci, Madžari, Nijemci i drugi narodi iz Habsburške Monarhije, koji su unaprijedili poljoprivredu i utemeljili nove djelatnosti (ribnjaci, pilane, ciglane, mlinovi i dr.). Regija je do izgradnje željezničke mreže u drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st. bila prometno periferna, a do danas je ostala slabije prometno povezana u odnosu na druge regije. Autoceste ju zaobilaze, a glavne su željezničke pruge i ceste položene uglavnom rubno. Lošiji prometni položaj regije obilježje je i Bjelovara, smještenoga u njezinu središtu. Takav je položaj, uz znatan prostorni obuhvat geografski prilično različita područja koje bi mu trebalo gravitirati i uz postojanje drugih gradova koji se veličinom i funkcijama malo razlikuju od njega (Koprivnica, Križevci, Daruvar, Đurđevac), glavni razlog slabijem razvoju Bjelovara kao regionalnoga središta u odnosu na druga (Varaždin, Karlovac, Sisak). Njegov je utjecaj sužen na područje između Bilogore i Moslavačke gore. Bjelovar (24 392 st., 2021) je osnovan 1756., a vodeće naselje širega područja postao je u drugoj polovici XVIII. st. zamjenjujući starije Križevce (10 522 st.; sjedište županije od XII. do XIX. st.). U drugoj polovici XIX. st. bio je najveće naselje Lonjsko-ilovske zavale s razvijenim upravnim, gospodarskim i kulturnim funkcijama. Gospodarski naprednije naselje od Bjelovara, koje se k tomu nalazi na povoljnijem prometnom položaju, tj. na križanju posavskoga i podunavsko-jadranskoga pravca, jest Koprivnica (22 262 st.). Od srednjega je vijeka razvijala trgovačku, obrtničku i upravnu funkciju, a nakon dolaska željeznice 1870. i prerađivačku industriju te je postala središtem srednje Podravine. Daruvar (7440 st.) je naselje s kupališno-lječilišnom tradicijom iz antičkoga razdoblja, koje se razvijalo kao manje trgovačko i obrtničko naselje. Središta su ograničena utjecaja smještena uz glavne prometnice Đurđevac (5834 st.; nekada važno trgovište i sjedište vojnokrajiške pukovnije), Garešnica (3294 st.), Grubišno Polje (2588 st.) i Čazma (2417 st.; naselje u graničnom pojasu prema zagrebačkom periurbanom prstenu kojemu gravitira sjeverozapadna Moslavina).

Sisačka regija

Sisačka regija obuhvaća dio gornje Posavine, Poglinja i donjega Pounja, odnosno područje između rijeka Gline, Kupe i Save, južni dio Turopolja s jugoistočnim dijelom Vukomeričkih gorica, nizinu uz lijevu obalu Save te dio Moslavine; pokriva područje Sisačko-moslavačke županije (4466,8 km², 139 603 st., 2021). Sjeverni dio, sisačka Posavina, nizak je poplavni prostor uz Savu, Odru, Lonju i Sunju, naseljen na povišenoj ocjeditoj terasi uz Savu, dok je južni dio, Banovina, brdovito-brežuljkasti kraj Zrinske gore i okolnih pobrđa. Slično kao Karlovačku, Sisačku regiju obilježava mala gustoća naseljenosti, što je rezultat iseljavanja stanovništva zbog osmanskih provala u XVI. st. i kasnih procesa kolonizacije (u XVII. i XVIII. st.) opustošenih graničnih područja. Depopulacija, koja je započela 1930-ih, pospješena je Domovinskim ratom (pad stanovništva −26,2%, 1991–2001) te negativnom prirodnom promjenom zbog izraženoga starenja stanovništva. Povoljan prometni položaj znatno je utjecao na gospodarski razvoj regije. Određen je tokovima Save i Kupe, koji su već u antičko doba služili kao prirodni plovni putovi, te njihovim sutokom. U to je doba desnom obalom Save vodila važna rimska cesta kroz Posavinu. Rijeke se ponovno iskorištavaju od XVIII. st., kada postaju dijelom kombiniranoga podunavsko-sjevernojadranskoga prometnog sustava, a Sisak se pretvara u prekrcajnu luku. Za brodove velike nosivosti Sava je plovna do Siska pa on ima ulogu riječnoga terminala. Od 1862. regijom prolazi željeznica Zidani Most–Zagreb–Sisak, koja je 1882. dobila krak prema Bosanskom Novom (Novi Grad). Te su dionice danas dio unske pruge, najkraće željezničke veze između Zagreba i Splita. Nakon II. svjetskog rata istočnim dijelom regije izgrađena je autocesta Zagreb–Lipovac; od 2006. u izgradnji je autocesta Zagreb–Sisak. Područje sjeverno od Save i Moslavina gospodarski se oslanjaju na vađenje i preradbu nafte i zemnoga plina. Razvoj Siska (27 859 st., 2021) vezan je uz njegov smještaj na utoku Kupe u Savu. Dobar prometni položaj potaknuo je razvoj trgovačkih, vojnih, upravnih i prometnih funkcija te industrije. Značenje Siska do polovice XIX. st. bilo je ograničeno pa je brojem stanovnika zaostajao za Petrinjom. Nakon proglašenja civilnoga dijela Siska trgovištem 1838. te osobito nakon izgradnje željeznice 1862. i ujedinjenja civilnoga i vojnoga dijela grada 1874. započeo je ubrzani industrijski razvoj kojim se Sisak afirmirao kao regionalno središte širega područja. Dokidanjem željezničkoga prometa prema Karlovcu (1991) i plovidbe Kupom prestaje biti prometno križište (uz to, zaobilaze ga autocestovni pravci), čime mu slabi gravitacijska moć, od tada svedena na dio Poglinja i Pounja. Posljedično mu se najprije usporava demografski razvoj, a od 1991. bilježi se nagli pad stanovništva (−39,2%, 1991–2021). S nedalekom Petrinjom (12 963 st.; ranije sjedište Banske krajine, s dugom tradicijom preradbe mesa) dijeli obilježja dvojnoga grada, tj. postupno oblikuje konurbacijsku zajednicu koja preko nekoliko prigradskih naselja fizički srašćuje. U Poglinju se još ističu Glina (4028 st.; nekadašnje vojnokrajiško pukovnijsko sjedište) i Topusko (878 st.; naselje razvijenoga lječilišnog turizma). U Pounju se nalaze tri mala središta: mlađi Dvor (809 st.), starija Hrvatska Kostajnica (1439 st.; važno pogranično naselje u osmansko doba), najmanja Hrvatska Dubica (774 st.; cestovno čvorište koje je do 1960-ih bilo treće po veličini naselje u regiji, nakon Siska i Petrinje). U posavskom i moslavačkom dijelu produžuje se ivanićka naftonosna zona koja pruža resursnu osnovu razvoja i omogućuje zamah industrije nakon II. svjetskog rata u subregionalnom središtu Kutini (12 012 st.; gradić jake petrokemijske industrije) i manjim industrijskim naseljima Novskoj (5922 st.) i Popovači (3633 st.). Premda su dio Sisačko-moslavačke županije, zbog dobre povezanosti sa Zagrebom i izraženijega utjecaja Zagreba od Siska, osobito u smislu zaposlenosti stanovništva, ta naselja funkcionalno pripadaju Zagrebačkoj regiji.

Osječka makroregija

Uglavnom se podudara s Istočnom Hrvatskom. Treća je po veličini (12 470,9 km² ili 22,0% površine), broju stanovnika (665 858 st. ili 17,2%, 2021) i gustoći naseljenosti (53,4 st./km²) hrvatska makroregija. Najslabije je urbanizirana, što znači da ima najveći udio poljoprivrednoga stanovništva i najmanji udio gradskoga. Obuhvaća Slavoniju, južni dio Baranje i zapadni Srijem, odnosno područje između Drave na sjeveru, Dunava na istoku, Save na jugu i gorskih grebena Lisine, Ravne gore i Psunja na zapadu. Čine ju županije: Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska, Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska. Gravitacijski utjecaj Osijeka kao makroregionalnoga središta dolazi do izražaja samo u istočnom dijelu.

Reljefno se sastoji od dvaju znatno različitih dijelova: prave panonske ravnice na istoku (Istočnohrvatska ravnica) i srednjoslavonskoga brdsko-dolinsko-prigorskoga područja na zapadu, gdje se gore uzdižu do 1000 m visine. Istočnohrvatska ravnica najveći je hrvatski nizinski prostor. Ondje se nalaze povišene praporne zaravni (Bansko brdo, Erdutsko brdo, vinkovačko-vukovarska i đakovačka praporna zaravan) pogodne za naseljavanje i poljoprivredu, ocjedite praporne terase, niske i vlažne aluvijalne ravnice Drave i Save pokrivene travnjacima te najniži, periodično plavljeni tereni obrasli šumama hrasta lužnjaka, vrbom i topolom. Šume su u znatnoj mjeri iskrčene i pretvorene u oranice, no unatoč tomu su uz naftu i plin (ležište u Beničancima i dr.) te prapor i gline važni prirodni resursi. Makroregija obuhvaća dijelove porječja Save, Drave i Dunava. U te se rijeke ulijevaju mnogobrojni pritoci koji se spuštaju s brdskoga područja (Vuka, Karašica, Bosut, Orljava i dr.). Radi zaštite od poplava hidromelioracijskim su zahvatima tokovi mnogih tekućica uređeni i kanalizirani, no mjestimično je područje i dalje plavljeno. Uz Dunav i Dravu u Baranji nalazi se Kopački rit, najveće močvarno područje u Hrvatskoj. Dijelom je močvarna i bosutska Posavina, nisko i šumovito (Spačva) područje na krajnjem jugoistočnom dijelu makroregije. Kontinentalnost umjereno tople vlažne klime s toplim ljetom (Cfb) glavno je klimatsko obilježje; izraženija je nego u Zagrebačkoj makroregiji. Ljetne temperature i godišnje amplitude temperature rastu, a godišnja se količina padalina smanjuje prema istoku. Najviše padalina primaju slavonske gore. U najistočnijim se predjelima razvijaju degradirani oblici plodnih crnica, a prema zapadu je sve više ispranoga prapora.

Tijekom osmanskih prodora u XVI. i XVII. st. velik dio stanovnika iselio se u zapadnije krajeve te u Austriju i Madžarsku, a doseljavalo se muslimansko i pravoslavno stanovništvo. Tada je porasla važnost gradova (Požega, Osijek, Ilok i dr.), osobito onih koji su bili upravna sjedišta. Povlačenjem Osmanlija ti su se stanovnici dijelom iselili, a zamijenilo ih je katoličko stanovništvo iz Bosne, zapadnih hrvatskih krajeva i Vojvodine te pripadnici drugih naroda iz Habsburške Monarhije. Kolonizacijom novoga stanovništva nastala su velika, planski izgrađena poljoprivredna sela s nekoliko tisuća stanovnika, no naseljenost je ostala rijetka. Najrjeđe je naseljen podravski i požeški (Virovitičko-podravska županija 34,8 st./km², Požeško-slavonska županija 35,2 st./km²), a najgušće posavski dio (Brodsko-posavska županija 64,2 st./km²). Unatoč slaboj naseljenosti, sve do novijega doba područje ima izraženija doseljenička obilježja od iseljeničkih. Tek se od 1991. bilježi, a od 2011. znatno produbljuje depopulacija.

Važan poticaj razvoju poljoprivrede i manufakture, poslije industrije i šumarstva, bilo je uređenje plovnoga puta Dunavom i Savom te izgradnja kolnih cesta u XVIII. st., kao i širenje željezničke mreže u XIX. st. Zbog učinkovitijega iskorištavanja slavonskih šuma, željezničke su se pruge gradile rano i brzo, osobito prema Madžarskoj (Osijek–Dalj–Sombor i Osijek–Beli Manastir–Villány 1870), pa je željeznička mreža do I. svjetskog rata gotovo dovršena. Usporedno s izgradnjom glavnih željezničkih pravaca za potrebe industrije izgrađene su uskotračne (vicinalne) željeznice lokalne važnosti (npr. Vinkovci–Brčko 1886., Slavonska podravska 1890–1907). Vinkovci su tijekom vremena postali jedno od najprometnijih željezničkih čvorišta u Hrvatskoj. Istočnohrvatska ravnica najvažnije je poljoprivredno područje u Hrvatskoj. Najviše se proizvode žitarice i industrijsko bilje, osobito šećerna repa. Na prapornim podlogama razvijeno je voćarstvo i vinogradarstvo. Velike površine pod kukuruzom u vlažnim aluvijalnim ravnicama i bogati pašnjaci pogoduju razvoju stočarstva. Industrija je usmjerena na proizvodnju poljoprivrednih, drvenih i metalnih proizvoda. Uz toplički (Bizovac), lovni i ribolovni turizam (rijeke i jezerca), u novije se doba osobito razvija seoski i gastronomski turizam. Osječka makroregija se sastoji od tri regije.

Osječka regija

Osječka regija obuhvaća prostor Istočnohrvatske ravnice s donjom ili slavonskom Podravinom, niskom i prometno izoliranom Baranjom, reljefno složenim đakovačkim krajem (obronci Dilja i Krndije, praporna zaravan i riječne nizine) i zapadnim Srijemom (obuhvaća obronke Fruške gore, vukovarsku prapornu zaravan i spačvanski šumski bazen), tj. Osječko-baranjsku (4148,0 km², 258 026 st., 2021) i Vukovarsko-srijemsku županiju (2449,3 km², 143 113 st.). Makroregionalno središte Osijek (75 535 st., 2021) se zbog iznimnoga prometnog i strateškoga položaja na križanju pravaca iz Podravine prema Podunavlju i Madžarske prema Bosni i Jadranu razvijao u važno vojno, obrtničko-trgovačko i upravno središte istočne Slavonije, Baranje i Srijema. Nakon gubitka vojno-strateške funkcije pokraj XVIII. st. i dobivanja statusa slobodnoga kraljevskoga grada (1809) jačaju prometne (cesta za Madžarsku izgrađena 1779; prva pruga od 1877), gospodarske (osobito industrija od 1856) i upravne funkcije, pa je početkom XIX. st. Osijek bio najveći grad u Hrvatskoj. Veći dio XX. st. napredovao je uglavnom zbog jake industrije kojom je privlačio doseljenike pa se oko Osijeka oblikovala gradska regija (Čepin, Tenja, Josipovac, Višnjevac i dr.), u novije doba proširena do baranjskih naselja Darde (4151 st.) i Bilja (3163 st.). Ipak, njegova je gravitacijska moć manja u odnosu na ostala makroregionalna središta, ponajprije zbog rubnoga položaja i izrazito poljoprivrednih obilježja šire okolice. Taj utjecaj dodatno slabi zbog demografskoga pada samoga Osijeka i njegove gradske regije nakon 1991. te istodobnoga razvoja udaljenih regionalnih središta poput Virovitice i Slavonskoga Broda. Unutar gravitacijske zone Osijeka nalaze se morfološki gotovo povezana naselja Našice (7307 st., 2021; naselje s dvorcima obitelji Pejačević) i Đurđenovac (2318 st.; manje industrijsko naselje). Južni dio Osječke regije gravitira najstarijemu središtu širega područja Đakovu (16 875 st.), a sjeverni baranjskomu gospodarskom i kulturnom središtu Belomu Manastiru (6327 st.). U podravskom se dijelu razvio dvojni grad Valpovo (6332 st.; naselje dulje gradske tradicije) – Belišće (5354 st.; gradić nastao 1884. zahvaljujući drvnoj industriji). Na ocjeditoj dravskoj terasi uzvodno od Belišća, na važnom prijelazu preko Drave u madžarski dio Baranje smješten je Donji Miholjac (5330 st.). U istočnom dijelu regije veličinom i značenjem ističu se četiri naselja. Vinkovci (28 111 st.) su glavno željezničko čvorište cijele makroregije, smješteni na spoju posavske i podravske pruge, s dugom tradicijom drvne, građevinske i tekstilne proizvodnje. Suvremenim razvojem nameću se kao potencijalno regionalno središte. Vukovar se od XVI. st. razvijao kao upravno i obrtničko-trgovačko središte. U XIX. i XX. st. bio je napredan lučki i industrijski grad, a do Domovinskoga rata postao je manje regionalno središte s 44 639 st. (1991). Zbog teških ratnih stradanja, izraženoga ratnog i poslijeratnog iseljavanja te ograničenih gospodarskih mogućnosti (rubni položaj unutar Hrvatske), broj stanovnika prepolovio se (22 255 st., 2021). Ipak, razvija se kao upravno središte šire okolice. Županja (9153 st.) je lokalno središte koje gravitira Vinkovcima, a Ilok (3842 st.) središte vinogradarstva i vinarstva na krajnjem istoku Hrvatske, usmjereno prema Vukovaru.

Slavonskobrodska regija

Slavonskobrodska regija funkcionalno povezuje srednju ili slavonsku Posavinu (Brodsko-posavska županija, 2028,3 km², 130 267 st., 2021) i Požešku kotlinu (Požeško-slavonska županija, 1822,7 km², 64 084 st.). Slavonska Posavina prostor je omeđen Psunjem, Požeškom gorom, Diljem i Savom, u kojoj su naseljenost i prometnice (cesta, željeznička pruga i autocesta) okupljene u dodirnoj zoni između prigorja i Save te na drugim ocjeditim područjima. U središnjoj zoni savske nizine nalaze se poplavna polja (Crnac polje, Jelas polje, Mramorsko polje) s ribnjacima. Naselja uz Savu osobito su se razvijala kada je Sava bila važan prometni pravac; neka su danas granični prijelazi. Požeška kotlina prirodno je istaknuta cjelina omeđena slavonskim gorama unutar koje je nizinsko područje dolinâ Orljave i Londže. Do XVIII. st. bila je među najnaseljenijim dijelovima Slavonije; do polovice XX. st. doseljeničko je područje. Nakon 1971. stanovništvo se smanjuje, danas je rijetko naseljena, a prevladavaju mala naselja u prigorjima. Regija se nalazi u prijelaznom prostoru između makroregionalnih utjecaja razmjerno udaljenih Osijeka i Zagreba, što je utjecalo na afirmaciju Slavonskoga Broda (45 005 st., 2021) kao regionalnoga središta. Njegova strateška važnost zbog smještaja na Savi i križištu prometnih putova prepoznata je još u srednjem vijeku, a iskorištavala se i u osmanskom razdoblju (izgrađena tvrđava). Do izgradnje željeznice 1880-ih razvijala se prometna (od 1879. most prema Bosni), trgovačka i obrtnička funkcija, a potkraj XIX. st. industrija (prva je drvna; od 1920-ih vodeća je metalna). U posavskom se dijelu nalaze Nova Gradiška (9820 st.; gradić osnovan 1748. za potrebe Vojne krajine) i Okučani (1143 st.) te naselja smještena na prijelazima Save prema BiH, npr. Davor (2025 st.) i Slavonski Kobaš (1034 st.). Vodeće naselje Požeške kotline je Požega (16 867 st.), nekadašnji najveći grad te upravno, vjersko, trgovačko-obrtničko i kulturno središte najvećega dijela Slavonije. Važnost mu je smanjena izgradnjom prometnica u posavskom području, no nakon II. svjetskog rata ponovno jača otvaranjem industrija temeljenih na lokalnim sirovinama. Danas je subregionalno središte kojega se utjecaj osjeća izvan zapadnoga ruba slavonskih gora, gdje se smjestio Pakrac (4151 st.; naselje na najlakšem prijelazu prema Požeškoj kotlini), koji je srastao s Lipikom (1967 st.; poznato termalno lječilište usmjereno na zdravstveni turizam). Uz Požegu, ističu se naselja Kutjevo (1941 st.), s tradicijom vinogradarstva i vinarstva, te Velika (1650 st.), koja leži uz izvore termalne vode.

Virovitička regija

Virovitička regija obuhvaća jugoistočni dio srednje ili bilogorske Podravine, tj. dio Podravine koji gravitira Virovitici (Virovitičko-podravska županija, 2022,6 km², 70 368 st., 2021). Premda pripada Osječkoj makroregiji, u geografskom smislu regija je područje miješanja utjecaja Osječke i Zagrebačke makroregije. Veća naselja leže u podnožju bilogorskih padina, uz Podravsku magistralu i usporednu željezničku prugu. Najveće je regionalno središte Virovitica (13 486 st., 2021), nekoć važno strateško, upravno i trgovačko, poslije i industrijsko središte širega područja. Ističu se još Slatina (8722 st.; gradić se razvio kao sajmište) i Orahovica (3384 st.; industrijsko naselje koje se usmjerava na turizam).

Riječka makroregija

Uglavnom obuhvaća Sjeverno hrvatsko primorje i Gorsku Hrvatsku. Površinom (11 758,9 km² ili 20,9% površine), brojem stanovnika (503 404 st. ili 13,0%, 2021) i gustoćom naseljenosti (42,8 st./km²) četvrta je makroregija. Obuhvaća Liku i Gorski kotar u gorskome dijelu te Istru i kvarnersko obalno i otočno područje i Velebitsko podgorje u primorskome. Uglavnom se podudara s prostiranjem triju županija – Istarske, Primorsko-goranske i Ličko-senjske (bez gračačkoga prostora u Zadarskoj županiji). U Gorskoj Hrvatskoj, u kojoj se nije oblikovalo vlastito makroregionalno središte, privlačni utjecaj Rijeke s udaljenošću slabi pa je to područje gravitacijski podijeljeno između Zagrebačke (krbavski dio Like), Riječke (Gorski kotar, sjeverna i srednja Lika) i Splitske makroregije (južna Lika i južni dio Pounja).

Geomorfološki se ističu tri područja: kopneni, razmjerno visoki ličko-goranski vapnenački prostor omeđen planinama (Velebit, Plješevica, Mala i Velika Kapela, Risnjak) s nižim zavalama i povremeno plavljenim poljima u kršu (Ličko, Gacko, Krbavsko polje i dr.), međusobno odvojenim sredogorjima, zatim poluotočni, niži prostor istarske krške zaravni, flišnoga pobrđa i vapnenačke gorske, šumom prekrivene Ćićarije te kvarnerski obalno-otočni krški prostor s manjim flišnim udolinama. Prirodne šume bukve i crnogorice sačuvane su samo u Gorskom kotaru. U krškim udolinama i poljima rašireni su travnjaci, a u ličkom sredogorju šikara, uz rijeke i šume hrasta kitnjaka. Na sjeveru primorskoga dijela nalaze se šume hrasta medunca i bijeloga graba, a na jugu hrasta crnike; najvećim su dijelom degradirane u šikare. Zbog krške je podloge podzemna cirkulacija vode razvijenija od nadzemne. Rijeke su kratke, a jezera je malo. U kopnenom dijelu rijeke uglavnom poniru (Lika, Gacka, Krbava i dr.); neke se iskorištavaju za dobivanje hidroenergije. Veće istarske i kvarnerske tekućice djelomično teku po flišnoj podlozi; ulijevaju se u Jadransko more (Mirna, Raša, Dragonja, Rječina). Uz Plitvička jezera, prirodno je i Vransko jezero na Cresu. Najraširenija su smeđa tla na vapnencima i dolomitima, pogodna za rast šuma i stočarstvo te za uzgoj otpornijih poljoprivrednih kultura (krumpir, kukuruz, kupus i sl.) u višim predjelima Like. Najplodnije je tlo primorskoga dijela crvenica, najraširenija u Istri. U makroregiji prevladava umjereno topla vlažna klima s toplim ljetom (Cfb). U najvišim predjelima Gorske Hrvatske poprima planinska obilježja, odnosno prelazi u snježno-šumsku klimu (Df). Uz obalu i na otocima klima je umjereno topla s vrućim ljetom (Cfa). Zbog primorske reljefne barijere (Velebit, Risnjak, Učka, Ćićarija), srednje mjesečne temperature naglo opadaju od obale prema unutrašnjosti. U gorskome dijelu najviše oborina padne u hladnom dijelu godine; česti su snijeg i magla. Gorski kotar najkišovitiji je dio Hrvatske. Padalina je najmanje u zapadnoj Istri i na južnim otocima. Obala je pod snažnim utjecajem vjetrova, osobito zimske bure koja je često orkanske jakosti (Senj, Rijeka, Krk). Zbog različitih klimatsko-vegetacijskih obilježja, gorski je dio izrazita kontinentsko-planinska prirodna cjelina, dok je primorski tipičan submediteranski kraj.

Nepovoljne prirodne značajke i ograničeni resursi, orijentacija na agrarno-stočarsku valorizaciju kojom se ne potiče osnivanje većih naselja, društveno-gospodarski uvjeti naseljavanja u poslijeosmanskom razdoblju, raštrkana naseljenost i depopulacijske posljedice Domovinskoga rata rezultirali su vrlo rijetkom naseljenosti ličkoga dijela, pa je Ličko-senjska županija najrjeđe naseljena hrvatska županija (8,0 st./km², 2021). Zbog više većih naselja, nešto je naseljeniji Gorski kotar (oko 20 st./km²). Premda rano naseljen, cijeli je gorski prostor dugotrajno iseljeničko i depopulacijsko područje. U Gorskom kotaru severinski je kraj (Severin na Kupi, Bosiljevo) naseljen od XIV. st., kada su ondje bili frankapanski posjedi. Zbog razvoja rudarstva, fužinarstva (željezarska manufaktura) i preradbe drva, od XVII. st. naseljava se i čabranski kraj. Mreža pretežno sitnih i malih, uglavnom raštrkanih naselja u ličkom je dijelu stvorena uglavnom do kraja XVII. st. kao rezultat planskoga naseljavanja u vojnokrajiškom razdoblju. U primorskom je dijelu naseljenost dugotrajna (od ilirskoga doba), izrazito usitnjena, osobito u Istri, gdje su veća naselja smještena na zapadnoj obali, a u unutrašnjosti se oblikovao poseban tip naselja, tzv. stancije (samo nekoliko kuća). Unatoč tomu, Istra je među najurbaniziranijim područjima Hrvatske. Primorski dio obilježava rana naseljenost, dugogodišnja vlast Venecije na obali i Habsburgovaca u unutrašnjoj Istri, austrougarski razvojni prioriteti u XIX. st. i početkom XX. st. (austrijska Pula, madžarska Rijeka) koji su potaknuli naseljavanje, ponovna iseljavanja i doseljavanja s promjenama vlasti u Istri, visok stupanj suvremenoga gospodarskog razvoja koji privlači doseljenike. Tako u Istarskoj županiji živi 69,4 st./km², a u Primorsko-goranskoj 73,9 st./km², što je približno državnomu prosjeku (68,5 st./km²). Na gospodarski je razvoj makroregije (osobito na iskorištavanje šumskoga bogatstva) i većih središta u prošlosti znatno utjecao njezin prometni položaj – u gorskome dijelu tranzitni preko hrvatskoga gorskog praga, u primorskome čvorišni (pretovar robe s ceste ili željeznice na brodove). Nakon izgradnje prometnica prema moru od XVIII. st. do početka XX. st. (Karolinska cesta, Terezijanska cesta, Lujzinska cesta, Rudolfinska cesta; željeznice Zagreb–Rijeka 1873., Ogulin–Gospić–Gračac do 1920-ih; Divača–Buzet–Pula 1876) napreduju naselja uz ceste (Ravna Gora, Mrkopalj, Delnice) i željeznice (Skrad, Moravice, Vrbovsko, Gospić) te luke Senj, Bakar, Rijeka i Pula. Ceste su potaknule novu djelatnost, kirijašenje, tj. kolni prijevoz robe od Karlovca do jadranskih luka, što je privuklo nove doseljenike u gorske dijelove. Željeznice su pak smanjile opseg kirijašenja pa je došlo do znatnijeg iseljavanja. Ipak, najvažnija gospodarske grana toga dijela ostaju poljoprivreda, osobito stočarstvo, i šumarstvo. Primorski se dio usmjerava na pomorske djelatnosti i turizam uz obalu, a manje na industriju i poljoprivredu (poglavito uzgoj vinove loze i mediteranskih kultura) u unutrašnjosti Istre i otokâ, te u kvarnerskom zaleđu. U turizmu je zbog raznovrsnih turističkih sadržaja i lake dostupnosti emitivnih područja Sjeverno hrvatsko primorje, osobito Istra, najrazvijenija hrvatska regija.

Riječka makroregija se dijeli na tri regije.

Riječka regija

Riječka regija sastoji se od kvarnerskoga dijela s Vinodolom, sjeveroistočne Istre (opatijsko primorje) i Gorskoga kotara, tj. područja okupljenoga unutar Primorsko-goranske županije (3589,3 km², 265 419 st., 2021). Smješteno u zaštićenom i uvučenom mjestu Jadranskoga mora u europsko kopno, makroregionalno središte Rijeka (107 964 st., 2021) ima izniman prometni položaj, kojemu pridonosi križanje dvaju europskih pravaca, kroz Postojnska vrata i Gorski kotar, te pristupačnost za uplovljavanje velikih brodova. Tijekom srednjega vijeka razvijala se kao utvrda na brijegu (Trsat) i trgovačko središte na obali (Rika, Reka). U habsburškom je razdoblju obrtničko-trgovački i lučko-pomorski grad. Jača u XVIII. st., kada postaje slobodna luka (1719), dobiva cestu (Karolina, 1728) i prve industrije (rafinerija šećera). Kao madžarska luka, 1873. je željeznicom povezana sa zaleđem, a promet luke porastao je od 1871. do 1900. šest puta, a do I. svjetskog rata Rijeka je postala osma najprometnija europska luka te važan industrijski i kulturni grad. Političke prilike između svjetskih ratova usporile su razvoj, koji se nakon II. svjetskog rata usmjerio k industriji, dislociranim lučkim djelatnostima i uslugama. Oko Rijeke se postupno oblikovala gradska regija, koja danas uključuje dijelove opatijskoga i vinodolskoga primorja (Viškovo, Kastav, Matulji, Opatija i dr.) te zbog dobre dostupnosti (most) i sjeverni Krk. Osim Kraljevice (2415 st., 2021) i Bakra (1187 st.) koji imaju lučke funkcije, druga mala obalna naselja od kraja XIX. st. razvijaju turizam, uglavnom utemeljen na lječilištima, poslije i uređenim kupalištima: Opatija (5701 st.; prvo klimatsko lječilište na Jadranu, koje se do I. svjetskog rata razvijalo kao ekskluzivno zimovalište, potom ljetovalište), Lovran (2859 st.), Crikvenica (6239 st.; najvažnije vinodolsko naselje), Novi Vinodolski (3336 st.). Vinodolska flišna udolina slabo je naseljen kraj (Bribir, Grižane, Tribalj), okrenut poljoprivredi i seoskom turizmu. Kvarnerski otoci, od kojih su najveći Krk, Cres, Lošinj i Rab, također razvijaju turizam, ponajviše kupališni i nautički (od kraja XIX. st. na Lošinju i lječilišni), manje poljoprivredu (masline, vinova loza, voće, povrće; ovce). Glavna su otočna naselja: Mali Lošinj (5561 st.), Krk (3935 st.), Cres (2185 st.), Rab (364 st.). U goranskome su dijelu naselja mala. Imaju dugu tradiciju šumarstva, preradbe drva, neka i zimskoga turizma i izletništva. Ističu se Delnice (3861 st.), Ravna Gora (1477 st.), Vrbovsko (1257 st.), Prezid (648 st.), Fužine (597 st.), Skrad (568 st.).

Ličko-podvelebitska regija

Ličko-podvelebitska regija obuhvaća Ličku zavalu, planinski rub (Velebit, Plješevica, Mala Kapela), ličko Pounje i veći dio Velebitskoga podgorja, tj. područje koje većinom pripada Ličko-senjskoj županiji (5355,1 km², 42 748 st., 2021). Lički uzdužni prometni pravci (krbavski, gacko-lički i pounjski) tranzitne su važnosti pa se nije razvilo regionalno prometno čvorište koje bi privuklo gospodarske djelatnosti i doseljenike, a time ni makroregionalno središte. Najveće naselje Gospić (6362 st.) oblikovano je u XVIII. st. kao tipični planski vojnokrajiški gradić na križanju prometnica prema Gackoj, Krbavi, Pounju i južnoj Lici. Od kraja XIX. st., osobito nakon dolaska željeznice 1925., postaje glavno središte Like. U najnižem dijelu Like, Gackoj zavali, smješten je Otočac (3852 st.), koji je bio frankapanski posjed i vojnokrajiško uporište, a od kraja XIX. st. industrijski gradić, pa je tijekom vremena postao sekundarno ličko središte. Na Krbavi, najvišem dijelu Like, je Korenica (1563 st.). Ličko Pounje od ostatka Like odvojeno je Plješevicom. Jedino je veće naselje Donji Lapac (677 st.). Velebitsko podgorje najrjeđe je naseljen dio hrvatskoga primorja s malim raštrkanim naseljima koja su nastala na ishodištu najvažnijih putova preko Velebita. Senj (4164 st.) je bio važno trgovačko liburnsko središte, koje se razvilo zahvaljujući dobrom prometnom položaju i vojno-strateškoj važnosti u osmanskom razdoblju (sjedište kapetanije i uskoka) te poslije, uz Starigrad (1051 st.) i Karlobag (368 st.), kao lučko središte.

Istarska regija

Istarska regija zauzima većinu Istarskoga poluotoka, odnosno poluotočni dio od kopna odijeljen Učkom i Ćićarijom koji pripada Istarskoj županiji (2814,5 km², 195 237 st., 2021). Jedino je potpuno razvijeno regionalno središte Pula (52 220 st.). Zbog smještaja na obali dobro zaštićena zaljeva, predodređena je za lučku funkciju, što je prepoznato još u rimskom razdoblju. Od 1850-ih, kada je postala glavna austrijska ratna luka s ratnim brodogradilištem, i osobito nakon povezivanja željeznicom 1876., do 1914. doživjela je gospodarski procvat, a od 1947. do 1990-ih razvijala se kao industrijsko i upravno središte Istre; danas jača turistička djelatnost. Zapadna Istra s mnogobrojnim obalnim turističkim mjestima, poput Rovinja (11 629 st.), Poreča (8841 st.) i Umaga (6751 st.), najveća je i najrazvijenija hrvatska turistička zona. U unutrašnjosti su naselja manja, okrenuta poljoprivredi, vinogradarstvu, manjoj industriji i seoskom turizmu. Uz Pazinsku jamu leži subregionalno središte Pazin (3981 st.), s funkcijom županijskoga središta. Ističu se akropolska naselja: Labin (5806 st.) s nedalekim turističkim naseljem (Rabac, 1257 st.), Buzet (2339 st.), Buje (2087 st.).

Splitska makroregija

Uglavnom se podudara s Južnim hrvatskim primorjem ili Dalmacijom. Druga je hrvatska makroregija po veličini (12 932,8 km² ili 22,9% površine), broju stanovnika (759 118 st. ili 20,5% stanovništva, 2021) i gustoći naseljenosti (61,5 st./km²). U sjeverozapadnom je dijelu omeđena Velebitom, Dinarom i Kamešnicom. Prema jugoistoku se sužava i obuhvaća samo neposredno zaleđe. Većim dijelom zauzima područje četiriju županija – Zadarske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske. U njezinu su sastavu svi veći istočnojadranski otoci osim kvarnerskih, pojas kopnene obale, tj. priobalja i zaleđe – Dalmatinska zagora (Zagora). Takva trodijelna raspodjela utječe na sva prirodna obilježja makroregije. Otoci se pružaju usporedno s obalom, uglavnom u smjeru sjeverozapad–jugoistok (tzv. dalmatinski tip obale) ili istok–zapad (hvarska otočna skupina).

Reljef većih otoka čine vapnenačke uzvisine i manje propusna dolomitna udubljenja. Na rastresitim naslagama ocjeditih dijelova udolina nastala su plodna polja u kršu; niži su dijelovi negdje močvarni (Pag, Mljet). Neke su udoline potopljene pa su ondje duboko uvučeni zaljevi (Paški zaljev, Telašćica, Starogradski zaljev i dr.). Obalni pojas dug je oko 1200 km, što je gotovo dvije trećine hrvatskoga priobalja. Najnepovoljniji dijelovi su južni dio velebitskog priobalja te strma obala oko Rogoznice, dok je najvrjedniji pojas od Trogira do ušća Neretve, zaštićen planinama s kopna (Kozjak, Mosor, Omiška Dinara, Biokovo) i velikim otocima s mora. Naplavna ravnica uz donji tok i ušće Neretve nizinsko je područje. Južnije od ušća Neretve obala je niža i krševitija. U zaleđu se od Krke do Neretve prostire Dalmatinska zagora, na koju se prema sjeverozapadu nastavljaju pretežno flišni i niski Ravni kotari te povišena krška, bezvodna zaravan Bukovica. Ravni kotari su, uz ušće Neretve i veća polja u kršu (Kninsko, Imotsko, Sinjsko polje i dr.), najplodniji dijelovi makroregije. Dominantna su smeđa tla na vapnenačkoj podlozi i kamenjar, mjestimično duboke crvenice, a uz Neretvu aluvijalna tla. Zbog krške je osnove nadzemna mreža tekućica rijetka (Cetina, Krka, Zrmanja, Neretva), rijeke su kratke, a jezera je malo (Vransko kraj Pakoštana, Prukljansko, Perućko, Crveno i Modro jezero i dr.). Klimatsko-vegetacijske i agrarne razlike izraženije su uzdužno (otoci–obala–zaleđe) nego od sjevera prema jugu. Otoci, osim Paga (Cfa), i priobalje imaju sredozemnu klimu s vrućim ljetom (Csa), a samo najviši dijelovi Brača i Hvara njezinu inačicu s toplim ljetom (Csb). Odmicanjem prema unutrašnjosti umjereno topla vlažna klima s vrućim ljetom (Cfa) prelazi u klimu s toplim ljetom (Cfb). Tako najvišu godišnju temperaturu, najveću osunčanost (Hvar oko 2700 sunčanih sati) i najmanje padalina imaju otoci, što se mijenja prema zaleđu. Zimi je iznad Dalmacije jaka ciklonalna aktivnost koja donosi više padalina, brže izmjene smjera i jakosti vjetrova (bura, jugo), tj. manju stabilnost vremena u odnosu na ljeto. Na lokalnu raspodjelu temperature i padalina najjače utječu termički utjecaj mora i reljef, osobito visoke planine uz obalu. Maritimni utjecaji najizraženiji su na krajnjem jugu, gdje su ljeta najsuša, a zime najtoplije. Prirodnu vegetaciju otoka i obale čine zimzelene šume hrasta crnike i alepskoga bora. U unutrašnjosti i sve do obale u sjevernoj Dalmaciji pružaju se listopadne zajednice hrasta medunca s bijelim i crnim grabom, a u područjima iznad 1000 m zajednice primorske bukve i klekovina bora. Dugotrajnim intenzivnim iskorištavanjem taj je prirodni pokrov izmijenjen pa se najčešće pojavljuje u različitim degradacijskim stadijima kao makija, garig, šikara i kamenjar.

Makroregija je područje duge naseljenosti, od prapovijesnih zajednica, ilirskih Delmata, grčke i rimske kolonizacije do dolaska Hrvata u VII. st. Od XV. do XVIII. st. Dalmacija je bila podijeljena između mletačke vlasti u primorju i osmanske u zaleđu te Dubrovačke Republike na jugu (do 1808), što je dovodilo do ratova, koji su uz povremene pošasti kuge i nesigurne životne prilike uvjetovali veća premještanja, poput iseljavanja hrvatskoga stanovništva iz zaleđa na obalu i otoke te doseljavanja novoga hrvatskog i srpskog stanovništva u Zagoru. Iseljavanje se nastavilo u XIX. st. i do druge polovice XX. st. (najintenzivnije 1880–1910., kada se iselilo 13% stanovništva), a uzrokovano je krizama vinogradarstva (zbog filoksere), propadanjem jedrenjačke plovidbe, agrarnom prenaseljenošću i dr. Započelo je na otocima (iseljavanje u SAD od 1860-ih), od 1880-ih zahvatilo je priobalje, potom cijelo područje. Demografski je oporavak slijedio nakon II. svjetskog rata, pa danas u Splitsko-dalmatinskoj županiji živi 93,3 st./km², Dubrovačko-neretvanskoj 64,8 st./km², dok su rjeđe naseljene Zadarska (43,9 st./km²) i Šibensko-kninska županija (32,5 st./km²). Porast stanovništva rezultat je litoralizacije, tj. okupljanja industrije u većim gradovima te turističkih djelatnosti i drugdje na obali, koja je od 1950-ih potaknula ostanak stanovništva u makroregiji te doseljavanje iz drugih regija (kao i s dalmatinskih otoka i iz zaleđa) u priobalje. U obalnim i otočnim gradovima rano su se razvile pomorske djelatnosti (brodogradnja, plovidba, pomorski promet, iskorištavanje morskih resursa i dr.), a potkraj XIX. i početkom XX. st. otvaraju se prve tvornice (karbida u Šibeniku i Dugom Ratu, cementa u okolici Splita i Omiša i dr.). Ipak, do 1950-ih Dalmacija je bila gospodarski slabije razvijeno područje s prevladavajućom poljoprivredom (na otocima maslina i vinova loza, u priobalju vinova loza, a u zaleđu ratarske kulture i sitna stoka), čemu je pridonijela i slaba kopnena povezanost. Zbog dugotrajne usmjerenosti na Trst i Veneciju, tek je tijekom francuske uprave početkom XIX. st. dijelom izgrađena cesta Knin–Sinj–Dubrovnik–Kotor. Zadar je sa zaleđem povezan 1832 (Obrovac–Sveti Rok). Od 1838. dalmatinski su gradovi parobrodskim linijama povezani s Trstom. Split je željezničkom prugom povezan s unutrašnjosti 1925. Najveću prometnu važnost u novije doba imaju uzdužne prometnice Jadranska magistrala i autocesta Zagreb–Split–Dubrovnik, izgrađena do Ploča (2013). Uz kopnene i otočne obale te rubove polja u Zagori razvijaju se nizna i zbijena naselja. U brdovitim su krajevima zaleđa naselja raštrkana, a u unutrašnjim dijelovima otoka zbijena.

Splitska makroregija se dijeli na tri regije.

Zadarska regija

Zadarska regija obuhvaća sjevernu Dalmaciju, tj. područje između Velebita, Dinare, Svilaje, Vilaje i rta Ploče na kopnu (Ravni kotari, Bukovica, Zagora s velikim poljima i zaravnima oko gornje Krke te dolinom Krke) te usporedne otočne nizove (zadarsko i šibensko otočje) i otok Pag s prijelaznim kvarnersko-dalmatinskim obilježjima. Uglavnom se podudara s prostiranjem Zadarske županije, koja zbog gravitacijskoga utjecaja Zadra obuhvaća gračački prostor (3643,3 km², 159 766 st., 2021), i Šibensko-kninske županije (2968,6 km², 96 381 st.). Najrjeđe je naseljena dalmatinska regija. Zahvaljujući smještaju na poluotoku i u primorju plodnih Ravnih kotara te na križanju plovnih ruta i kopnenih veza sa zaleđem, Zadar (67 309 st., 2021) se od ilirskoga doba razvijao kao vodeći grad šire okolice. Od VI. st. bio je glavni grad bizantske Dalmacije, od XV. do XVIII. st. mletačkih posjeda na istočnom Jadranu, a 1815–1918. habsburške, odnosno austrijske Dalmacije, što je utjecalo na njegov razvoj. Stagnaciju doživljava tijekom talijanske uprave (1920–43). Nakon razaranja tijekom II. svjetskog rata, od 1950-ih obnavlja se i ponovno potvrđuje kao regionalno središte. Od 1960-ih se snažnije razvijaju kulturne, industrijske, pomorske i turističke funkcije, čemu pridonosi izgradnja Jadranske magistrale (1961), željeznice do Knina (1967), teretne morske luke (Gaženica), zračne luke (1969), Paškoga mosta (1968), suvremene ceste prema Plitvicama (1974) i autoceste (2005). Snažnim demografskim porastom do 1991. postao je peto po veličini naselje u Hrvatskoj, koje školstvom, zdravstvom, znanošću i pomorstvom nadmašuje regionalni značaj. U njegovoj gradskoj regiji ubrzano napreduju Bibinje (3962 st., 2021), Sukošan (2980 st.) i Zemunik Donji (1557 st.). Uglavnom pod utjecajem turizma, uz obalu se razvijaju Biograd na Moru (5601 st.), Pakoštane (2180 st.) i Nin (1101 st.; ranosrednjovjekovno političko i vjersko središte), a na otocima Vir (3045 st.), Pag (2322 st.), Novalja (2415 st.; gradić na Pagu koji se nalazi u Ličko-senjskoj županiji), Kali (1585 st.) i dr. U rijetko naseljenom zaleđu privlačni se utjecaj Zadra osjeća u Benkovcu (2484 st.; istaknuto trgovište i prometno križište), Gračacu (2060 st.; najveće naselje južne Like) i Obrovcu (793 st.). Južni dio regije prijelazni je prostor između sjeverne i srednje Dalmacije, koji je okupljen oko subregionalnoga središta Šibenika (31 115 st.), najmlađega od većih primorskih gradova. Povoljno smješten na potopljenom ušću Krke, na obali zaštićena zaljeva, Šibenik se uglavnom razvijao kao vojno-strateško uporište. Otvaranjem prvih industrija u XIX. st., osobito nakon 1945., postaje lučko-industrijsko, a od 2000-ih i sve važnije turističko središte. U njegovoj su gravitacijskoj zoni turistički usmjerena obalna naselja Vodice (6592 st.) i Primošten (1555 st.), a u zaleđu važna prometna čvorišta Knin (8262 st.; povijesno važan gradić u kojem se do 1990-ih razvijala industrija) i Drniš (2751 st.; važna osmanska strateška utvrda).

Splitska regija

Splitska regija zauzima prostor srednje Dalmacije. Omeđena je Dinarom, Kamešnicom, Vilajom, Mosećom, Svilajom, granicom s BiH u donjoneretvanskom kraju te otvorenim morem južno od Visa (s malim pučinskim otocima). Obuhvaća otoke Vis, Hvar, Brač, Šoltu, Čiovo i druge manje otoke, prostrano flišno primorje od Segeta do Stobreča, usko poljičko flišno primorje, trogirsku i splitsku Zagoru s unutrašnjim Poljicima te Cetinski i Imotski kraj. To je područje Splitsko-dalmatinske županije (4538,3 km², 423 407 st., 2021). Drugi po veličini hrvatski grad i makroregionalno središte Split (149 830 st., 2021) smjestio se na dnu zaštićena zaljeva, uz plodni flišni pojas i rječicu Jadro, na križanju morskih i kopnenih putova, što je odredilo njegovu posredničko-trgovačku ulogu između zaleđa i velikih otoka još od antičkoga doba, osobito od XII. do XV. st. kada su se u njemu susretale karavane iz Zagore i Bosne s trgovačkim brodovima iz Sredozemlja. Od 1420-ih do 1920-ih stagnira, u mletačkom razdoblju zbog osmanske prijetnje i ratova u zaleđu, a u austrijskom zbog premještanja težišta gospodarskoga razvoja na sjeverni Jadran (Trst, Rijeka) i još uvijek slabije povezanosti sa zaleđem. Potkraj XIX. st. uređuje se gradska luka i otvaraju prve tvornice te postaje regionalno središte Dalmacije. Makroregionalne funkcije dobiva između svjetskih ratova, izdvajanjem Zadra i Rijeke iz nacionalnoga teritorija. Kao upravno sjedište primorskoga dijela i glavna luka Kraljevine Jugoslavije, koja je od 1925. željeznicom spojena s unutrašnjosti, dobio je nove industrijske pogone, brodogradilište, brodarske tvrtke te je od Zadra preuzeo mnoge kulturne funkcije, što je utjecalo na brzom demografskom i urbanističkom razvoju Splita i njegove gradske regije. Nakon II. svjetskog rata najbrže je rastao od velikih hrvatskih gradova (oko 50 000 st. 1948., oko 190 000 st. 1991), ponajviše zbog doseljavanja iz Zagore. Suburbanizacijom od 1990-ih Split gubi stanovništvo u korist svojih satelitskih naselja, poput Solina (20 996 st.; nekadašnja rimska Salona), te područja spojenih urbaniziranih naselja, Kaštela (37 794 st.) i Podstrane (10 403 st.). Nakon uglavnom tranzitnoga turizma, u novije doba razvijaju se druge vrste i oblici turizma pa je Split među najjačim hrvatskim turističkim gradovima. Uz obalu i na otocima ističu se turistički važna središta, mnoga s dugom urbanom tradicijom: Trogir (10 107 st.; gradić koji su utemeljili grčki kolonisti), Omiš (5985 st.; okuplja poljičko primorje i dio zamosorske Zagore), Makarska (12 809 st.; središte Makarskoga primorja), Hvar (3519 st.; među najstarijim turističkim odredištima), Supetar (na Braču; 3415 st.), Vis (1582 st.). Najveće naselje Dalmatinske zagore i važno prometno čvorište u Sinjskom polju je Sinj (10 771 st.). Južnije, na rubovima agrarno vrjednijih polja, nalaze se lokalna središta Imotski (4008 st.) i Vrgorac (2132 st.).

Dubrovačka regija

Dubrovačka regija zauzima južnu Dalmaciju, tj. uzak pojas između granice s BiH i Crnom Gorom te obale. Obuhvaća područje donjoneretvanskoga kraja, poluotok Pelješac, otoke Korčulu, Mljet i Lastovo, Elafitske otoke i manje pučinske otoke, što se podudara s Dubrovačko-neretvanskom županijom (1782,6 km², 115 564 st., 2021). Dio je makroregije koji nema zagorski dio. Južni dio regije od XIV. do XIX. st. bio je u sastavu Dubrovačke Republike, kada je Dubrovnik privlačio šire područje, a sjeverni je dio bio osmanski i mletački. U XIX. st., posebice nakon I. svjetskog rata, područje sjeverno od Metkovića, Korčula, Lastovo i zapadni dio Pelješca sve više gravitiraju Splitu, što sužava utjecaj Dubrovnika na širu okolicu, južni Pelješac i Mljet. Osim što je udaljena, regija je najslabije povezana s ostatkom Hrvatske. Zahvaljujući položaju na križištu plovnoga puta i kopnenih veza preko pogodnih prijevoja te povoljnim povijesnim okolnostima, Dubrovnik (26 922 st.) je više od tisuću godina imao posredničku ulogu, razvijajući se kao važna luka, središte pomorstva, trgovine i obrta te upravno i kulturno središte, koje je svoj vrhunac doživjelo u XV. i XVI. st. Nakon katastrofalnoga potresa (1667) i ukinuća Dubrovačke Republike (1808) grad se oslanjao na pomorstvo, brodarstvo i trgovinu, a od kraja XIX. st. i na turizam, osobito kulturni (svjetski je poznato turističko odredište). U zoni su njegova utjecaja konavoski gradić Cavtat (2189 st.), manja obalna (Orašac, Trsteno, Zaton) i pelješka naselja (Ston, Orebić, Trpanj). Glavna su otočna naselja korčulanska Vela Luka (3772 st.), Korčula (2658 st.) i Blato (3282 st.) te Lastovo (309 st.) i mljetsko Babino Polje (262 st.). U novije se doba u njima potiče razvoj turizma. Močvarna naplavna ravnica uz donji tok Neretve isušena je od kraja XIX. st. te je pretvorena u plodno područje pogodno za poljoprivrednu proizvodnju (voće, povrće, cvijeće). U donjoneretvanskom su se kraju na osnovi poljoprivrede, industrije, trgovine i prometa razvila tri lokalna središta – Metković (13 971 st.; glavno trgovačko naselje i prekrcajna luka do 1960-ih), Ploče (4711 st.; od izgradnje željeznice 1966. glavna luka bosanskohercegovačkoga zaleđa) i Opuzen (2355 st.; poljoprivredno središte).

Stanovništvo

Opće kretanje stanovništva

Prema popisu stanovništva, kućanstava i stanova 2021., koji bilježi stanje na dan 31. VIII. 2021., Hrvatska ima 3 871 833 stanovnika. Prvi moderni popis stanovništva bio je 1857., kada je u Hrvatskoj živjelo 2 181 499 stanovnika. Od 1857. stanovništvo se uglavnom blago povećavalo pa se do 1991. jedva udvostručilo. Najizraženiji porast bio je u predtranzicijskoj etapi i ranoj podetapi demografske tranzicije (1880–1910. stanovništvo se povećalo za 38,1%), koju unatoč epidemiji kolere u drugoj polovici XIX. st. obilježavaju visoke stope pozitivne prirodne promjene. Istodobno, osobito potkraj XIX. st., zbivalo se snažno prekomorsko iseljavanje koje je umanjilo učinak prirodne promjene. Prvo smanjenje broja stanovnika zabilježeno je u međupopisju 1910–21 (–0,5%), što je posljedica I. svjetskog rata, poslijeratne epidemije tzv. španjolske gripe i snažnijega iseljavanja 1910–14. U međuratnome razdoblju stanovništvo je ponovno snažno raslo (9,9%, 1921–31). Potkraj toga razdoblja ušlo je u središnju podetapu demografske tranzicije s još uvijek znatnim stopama pozitivne prirodne promjene. Uz to, smanjile su se prekomorske i europske radne migracije, osobito u razdoblju Velike gospodarske krize početkom 1930-ih, pa je broj stanovnika rastao. Drugo smanjenje zabilježeno je u međupopisju 1931–48 (–0,1%), najprije s visokim stopama porasta stanovništva 1931–41., a potom s negativnim stopama 1941–48. To je smanjenje izravna posljedica ratnih stradanja u II. svjetskom ratu te ratnoga i poslijeratnoga iseljavanja. U drugoj polovici XX. st. stanovništvo je raslo, ali u svakom sljedećem međupopisju sve sporije (od 4,1% 1948–53. do 3,9% 1981–91). Slabiji porast stanovništva posljedica je ulaska u kasnu tranzicijsku podetapu 1958 (stopa nataliteta otada je niža od 20‰) i posttranzicijsku etapu s niskim stopama prirodne promjene 1980-ih, te pojačanoga iseljavanja na tzv. privremeni rad u inozemstvo, koji je često postajao stalna migracija. Slabljenje demografske baze, osobito reproduktivnoga stanovništva, dodatno je pospješio Domovinski rat pa je snažan pad stanovništva u razdoblju 1991–2001 (–7,2%) ponajprije rezultat ratnih zbivanja (izravna stradanja, pojačano iseljavanje) i poraća, koji su znatno ubrzali dotadašnje nepovoljne demografske procese. Zbog ostarjeloga stanovništva i znatnijeg iseljavanja nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. pad se nastavio pa u Hrvatskoj danas živi približno isti broj stanovnika kao sredinom XX. st. U razdoblju 2011–21. zabilježen je najveći međupopisni pad stanovništva od prvoga popisa 1857 (–9,6%). Najizraženiji je u istočnoj Hrvatskoj (Vukovarsko-srijemska županija –20,3%, ostale slavonske županije približno –17 do –18%) te na Banovini i u Moslavini (Sisačko-moslavačka županija –19,0%), a najslabiji u središnjoj Hrvatskoj (Grad Zagreb –2,9%, Zagrebačka županija –5,5%).

Depopulacija, koja je zahvatila gotovo sve dijelove Hrvatske, osim najvećih gradova s okolicom, nekih upravnih središta i nekih malih naselja na obali, rezultat je dugotrajnih nepovoljnih procesa prirodnoga i mehaničkoga ili emigracijskoga pada stanovništva. Posljedice su uznapredovale depopulacije smanjenje reproduktivne jezgre koja stvara nove naraštaje, smanjenje radno aktivnoga stanovništva i povećanje potreba za skrbi ostarjeloga stanovništva.

Opće kretanje stanovništva 1857-2021.

Prirodno kretanje stanovništva

Do kraja XIX. st. stanovništvo je bilo u predtranzicijskoj etapi pa su stope nataliteta i mortaliteta bile uobičajeno visoke (35 do 40‰), a prirodna promjena pozitivna s razmjerno stabilnim stopama (oko 10‰). Razvojem zdravstva, osobito smanjenjem smrtnosti dojenčadi, i poboljšanjem životnih uvjeta, od početka demografske tranzicije 1880-ih do 1960-ih znatno su se smanjile stope mortaliteta (najniže 10,0‰, 1960). Zbog ubrzanoga starenja stanovništva od 1960-ih mortalitet raste (16,1‰, 2021). Stope nataliteta počinju znatnije padati tek u međuratnom razdoblju (od 1933. niže su od 30‰), kada su započeli ili ojačali procesi industrijalizacije, društvene modernizacije, preseljenja u gradove i prilagodbe gradskom načinu života, iseljavanja reproduktivnoga stanovništva i dr. Natalitet gotovo stalno opada do danas (24,8‰, 1950; 9,4‰, 2021).

Padom stopa nataliteta i porastom stopa mortaliteta znatno su se smanjile stope prirodne promjene. Od najviših vrijednosti početkom XX. st. (1899–1914. više od 13‰) te su stope od 1970-ih postale vrlo niske (niže od 3‰), a tijekom posttranzicijske etape od 1991. uglavnom negativne (–5,2‰, 2020; –6,7‰, 2021), što znači da se od tada bilježi višak umrlih nad živorođenima. Prirodnim su se putem u 2021. izgubile 26 204 osobe. Odumiranjem se najbrže smanjuje stanovništvo Like, Gorskoga kotara, Banovine i Korduna, a najsporije Zagreba, Međimurja i Dalmacije.

Kontinuiranim smanjenjem stopa totalnoga fertiliteta (prosječan broj živorođene djece po ženi u fertilnoj odnosno plodnoj dobi) stanovništvo se od 1960-ih, kada je prijeđena granica od potrebnih 2,1 djeteta po ženi za jednostavnu reprodukciju, ne obnavlja prirodnim putem (5,7, 1857; 3,0, 1948; 1,5, 2020). Smrtnost dojenčadi u XIX. st. (200‰) i sredinom XX. st. (100‰) bila je vrlo visoka. Od 2008. ustalila se na približno 4‰.

Prirodno kretanje stanovništva 1950-2020.

Vanjske migracije

Od 1880-ih vanjsko iseljavanje gotovo je kontinuirano jače od vanjskoga doseljavanja. Iseljavanje zahvaća sve dijelove Hrvatske. U razdoblju 1880–2001. omjer doseljenih i iseljenih u Hrvatsku bio je 1 : 2; ukupno se iselilo oko 2,4 milijuna stanovnika, što znači da je prosječan godišnji gubitak iseljavanjem iznosio oko 9900 osoba. Premda se iseljavanje smanjilo, a doseljavanje povećalo pa je migracijski saldo (razlika doseljenih i iseljenih) početkom 2000-ih kratkotrajno bio pozitivan, od 2009. ponovno je više iseljenih nego doseljenih. Od 2011. do 2020. vanjskom je migracijom prosječno izgubljeno oko 11 200 osoba na godinu (najviše 2017. kada je migracijski saldo bio –31 799 osoba).

Na iseljavanje utječu različiti čimbenici, ponajviše ekonomski (slabije stanje gospodarstva u Hrvatskoj i bolji radni uvjeti u inozemstvu), politički (progoni i prisilno iseljavanje, često vezani uz ratove i poraća, npr. iseljavanje Nijemaca, Madžara i Talijana nakon II. svjetskog rata, izbjeglištvo u Domovinskome ratu), sociopsihološki (želja za stabilnošću, bolji zdravstveni i obrazovni uvjeti u inozemstvu) i prirodni (prirodne nepogode). Od XV. do XVIII. st. iseljavalo se zbog nesigurnih ratnih zbivanja i straha od osmanske vlasti uglavnom u susjedna područja središnje Europe i Apeninskoga poluotoka. Migracije u prekomorske zemlje potkraj XIX. i početkom XX. st. potaknute su ponajprije prirodnim nepogodama (bolest krumpira i vinove loze) i velikim društveno-gospodarskim promjenama (agrarna kriza i prenaseljenost, prezaduženost seljaka, spora industrijalizacija). Međuratne migracije u prekomorske i zapadnoeuropske zemlje bile su slabije od prijašnjih. Odlazak na rad u razvijene zemlje Europe (ponajviše u Njemačku, Austriju, Švicarsku i Švedsku) i SAD od 1960-ih do 1990-ih te u razvijene zemlje svijeta od 2010-ih motiviran je željom za ostvarenjem boljih životnih uvjeta, a dijelom i nezadovoljstvom političkim prilikama u Hrvatskoj (npr. nakon Hrvatskog proljeća). Posljednji iseljenički val, za razliku od prijašnjih, ima obilježja tzv. odljeva mozgova (engl. brain drain) jer je najvećim dijelom zahvatio visokoobrazovano mlado stanovništvo.

Uz autohtone Hrvate prisutne u Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, Hrvati su se od XIII., a napose od XV. do XVIII. st. naseljavali i do danas kao manjina održali u Austriji, Italiji, Kosovu, Rumunjskoj, Sloveniji, Madžarskoj i Srbiji (u nekim dijelovima posljednjih dviju zemalja prisutni su i prije XIII. st.). Dugotrajne vanjske migracije od kraja XIX. st. rezultirale su pak hrvatskim iseljeništvom u većini zapadnoeuropskih zemalja (osobito u Njemačkoj, Švicarskoj, Švedskoj te Francuskoj), u Kanadi, SAD-u, zemljama Latinske Amerike (najviše u Argentini i Čileu, potom Brazilu, Boliviji, Peruu i Venezueli), Australiji, Novom Zelandu i Južnoafričkoj Republici, a hrvatskih iseljenika ima i u drugim izvaneuropskim zemljama.

Područje današnje Hrvatske odavno je izloženo doseljeničkim tokovima. Do osmanskih osvajanja doselilo se vrlo malo Madžara, Nijemaca i Talijana, a od XVI. st. u većoj mjeri dolaze Vlasi, Srbi, Albanci te Hrvati i muslimansko stanovništvo iz Bosne. Tijekom XIX. st. zbog različitih su se razloga, najčešće ekonomskih, doseljavali Česi, Madžari, Slovaci, Nijemci, Talijani, Židovi i dr. (169 000 doseljenih, 1890–1910), a u XX. st. pripadnici naroda s područja Jugoslavije. Izraženije doseljavanje odvijalo se 1940–48 (168 000 doseljenih) i 1991–2001 (211 000; doseljeni iz BiH i Vojvodine, povratnici nakon Domovinskoga rata). Velik udio doseljenih u razdoblju 1948–91. činili su stanovnici iz drugih jugoslavenskih republika koji su uglavnom dolazili u gradove razvijenijih dijelova Hrvatske. Većina vanjskih doseljenika od 1991. su stanovnici iz BiH.

Doseljeno i iseljeno stanovništvo 1998-2020.

Prirodna promjena i migracijski saldo 1998-2020.

Unutarnje migracije i cirkulacije

Od 1880-ih do 1948. stalne unutarnje migracije bile su slabe jer se stanovništvo uglavnom iseljavalo u inozemstvo. Važnije unutarnje migracije u to doba imale su obilježja spontanog ili organiziranog preseljenja poljoprivrednika (agrarna kolonizacija), tj. iseljavanja iz područja agrarne prenaseljenosti i slabije razvijenih, siromašnih krajeva u razvijenije, npr. iz Hrvatskoga zagorja i Međimurja u Zagreb, iz središnje Hrvatske, Like, Gorskoga kotara i Dalmacije u »bogatije« predjele istočne Hrvatske; planski se preselilo oko 200 000 osoba. Između svjetskih ratova dolazilo je i do preseljenja Hrvata iz Istre pod talijanskom vlašću.

Do II. svjetskog rata ojačale su i privremene sezonske migracije, ponajprije vezane uz poljoprivredne i šumarske poslove, a poslije rata uz građevinarske i industrijske poslove te trgovinu, potom i turizam.

U međuratnome razdoblju započelo je trajno preseljenje iz sela u gradove, koje je snaženjem deagrarizacije i industrijalizacije nakon II. svjetskog rata znatno ojačalo, izazvavši ruralni egzodus u područjima demografskoga pražnjenja i ubrzanu urbanizaciju u područjima useljavanja (veliki gradovi s okolicom). Tradicionalno iseljavanje iz pasivnih brdsko-planinskih i otočnih područja osobito se pojačano usmjeravalo prema većim gradovima na obali (Split, Zadar, Dubrovnik i dr.).

Razvoj prometne mreže i bolja dostupnost većih središta rada i obrazovanja omogućili su pojavu tjednih i dnevnih cirkulacija (kratkotrajna, učestala, ciklička prostorna pokretljivost) i smanjenje konačne migracije, tj. usporavanje preseljenja u veće gradove. Dnevna cirkulacija, koja je osobito izražena od 1950-ih, pospješuje preseljenje iz središta grada u okolna prigradska naselja (suburbanizacija) Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka.

Razmještaj stanovništva

Padom ukupnoga stanovništva smanjila se i gustoća naseljenosti (68,4 st./km² 2021; 84,6 st./km² 1991). Stanovništvo je razmješteno neravnomjerno, što je rezultat različitih prirodnogeografskih datosti prostora (poglavito reljefa i resursa), neujednačenoga društveno-gospodarskog razvoja, koji je u slabije razvijenim dijelovima, uz vanjske, potaknuo i snažne unutarnje migracije, te razlika u prometnoj povezanosti, naslijeđene naseljske strukture i organizacije prostora (koncentracija stanovništva u velikim gradovima, slab razvoj srednjih gradova, depopulacija seoskih naselja), ponegdje i nepovoljnih povijesnih okolnosti (npr. u pograničnom području). Gotovo 90% stanovnika živi do 200 m visine, dok ih je iznad 500 m oko 1%. Gustoća naseljenosti je najrjeđa, a smanjenje stanovništva najizraženije u slabije razvijenim ruralnim i prometno izoliranim dijelovima, kao što su brdsko-planinsko (dinarsko) područje (Lika, Gorski kotar), otoci, Dalmatinska zagora, nedostupniji dijelovi središnje Hrvatske, odnedavno i Slavonija. Najnaseljeniji su središnji i sjeverni dijelovi Hrvatske (Hrvatsko zagorje i Međimurje) te gradske regije Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka, ponajprije zahvaljujući porastu stanovništva svojih okolica, te neki obalni gradovi srednje veličine (Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Pula). Na županijskoj razini, najviše stanovnika po četvornome kilometru 2021. živi u Gradu Zagrebu (1196,8), Međimurskoj (144,4) i Varaždinskoj županiji (126,4), a najmanje u Ličko-senjskoj (8,0), Karlovačkoj (30,9) i Sisačko-moslavačkoj županiji (31,2).

Biološki sastav

Sastav stanovništva Hrvatske po dobi i spolu tipičan je za zemlje posttranzicijske etape. Upućuje na manjak mladoga stanovništva, odnosno na dugotrajno starenje i visok stupanj ostarjelosti. Godine 2021. u dobi je do 19 godina 19,1% stanovnika (26,6%, 1991), od 20 do 59 godina ih je 51,0% (55,7%, 1991), a u dobi od 60 i više godina 29,9% (17,7%, 1991), što hrvatsko stanovništvo svrstava među najstarije u Europi (tip: izrazito duboka starost; tzv. senilizacija stanovništva). Prosječna starost također vrlo brzo raste (31,9 godina 1961; 37,1 godina 1991; 44,3 godine 2021). Uobičajeno, rađa se nešto više dječaka (52,0%, 2021) nego djevojčica (48,0%, 2021), ali žene dožive dublju starost pa su u prosjeku starije od muškaraca (45,9 godina žene, 42,5 godina muškarci, 2021). Očekivano trajanje života povisuje se: za muškarce je 75,4 godine, a za žene 81,6 godina (2019). Udio fertilnoga u ukupnome ženskom stanovništvu kontinuirano pada (40,0%, 2021). Takav biološki sastav sa sve užom bazom mladoga stanovništva posljedica je smanjenoga nataliteta, ruralnog egzodusa, dugotrajnog iseljavanja te izravnih i neizravnih ratnih gubitaka.

Biološki sastav stanovništva 1900., 1953., 2001., 2021.

Obrazovni sastav

Gotovo svi su hrvatski stanovnici stariji od deset godina pismeni. Obveznim se školovanjem udio nepismenih osoba sa 7,1% 1880. smanjio na 3,0% 1991. i 0,8% 2011. Nepismenost je najveća u ruralnim sredinama, u žena starije dobi. Stupnjem obrazovanja stanovništvo je ispod europskoga prosjeka, što dijelom ograničava gospodarski razvoj. Premda se povećava udio visokoobrazovanih (0,8%, 1961; 10,9%, 1991; 16,4%, 2011), još uvijek znatan broj stanovnika ima samo završenu (21,3%, 2011) ili nepotpunu (7,8%) osnovnu školu, a približno polovica stanovnika srednju školu (42,8%, 1991; 52,6%, 2011).

Obrazovni sastav stanovništva 2011.

Ekonomski sastav

Broj radno sposobnih stanovnika (stariji od 15 godina) u Hrvatskoj je 3,51 milijun (2021). Aktivnih je stanovnika (zaposlenici, samozaposleni, neplaćeni pomažući članovi obitelji i nezaposleni) 1,82 milijuna; od toga je zaposlenih 1,68 milijuna, a nezaposlenih 0,14 milijuna. Od svih zaposlenih, najviše je zaposlenika (86,9%), potom samozaposlenih (11,5%, 2021). Ovisno o sektoru djelatnosti u kojem su zaposleni, stanovnici rade u primarnima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo), sekundarnima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo i proizvodni obrti), tercijarnima (uslužni obrti, promet, trgovina, ugostiteljstvo i dr.) i kvartarnim djelatnostima (školstvo, zdravstvo, kultura, uprava i dr.). U prvoj polovici XX. st. gospodarstvo je, s 80% stanovništva u primarnome sektoru (1920), bilo u predindustrijskoj fazi razvoja. Od II. svjetskog rata do 1990-ih usporedno su se odvijali procesi industrijalizacije (s porastom zaposlenih u sekundarnim djelatnostima; 10%, 1953; 35%, 1991), deagrarizacije (s padom zaposlenih u primarnim djelatnostima; 58%, 1953; 20%, 1991) i tercijarizacije društva (s porastom zaposlenih u tercijarnim te kvartarnim djelatnostima; 32%, 1953; 45%, 1991). Od tada se zbog ratnih zbivanja, zatvaranja mnogih industrijskih pogona te oslanjanja na uslužne djelatnosti smanjuju udjeli zaposlenih ne samo u primarnom, nego i u sekundarnome sektoru (primarni sektor 4%, sekundarni 28%, tercijarni i kvartarni 68%, 2011). Prema pojedinačnim područjima djelatnosti najviše je zaposlenih u prerađivačkoj industriji (16,9%, 2011), trgovini s autoradionicama (15,7%) te javnoj upravi i obrani (8,2%).

Ekonomski sastav stanovništva 2011.

Narodnosni sastav

Većinski su narod Hrvati (3 547 614 stanovnika ili 91,63%, 2021), većinski zastupljeni u najvećem broju općina, svim većim gradovima i svim županijama. Udjel Hrvata povećava se: 1910. iznosio je 68,5%, 1948–91. neznatno se smanjio sa 78,7% na 78,1%, no osjetno se povećao nakon 1991 (89,6%, 2001). Ostalo stanovništvo čine nacionalne zajednice ili manjine (etnička ili nacionalna manjina), zastupljene u mnogo nižim udjelima. Njihova prava uređena su Ustavom, posebnim ustavnim zakonom i zakonima o službenoj uporabi jezika i pisama manjina i odgoju i obrazovanju na jezicima manjina. Nacionalne manjine imaju svoje posebno birane zastupnike u Saboru. Pripadnici nacionalnih manjina organizirani su u mnogobrojne udruge i kulturna društva, u okviru kojih njeguju narodnu baštinu, jezik, običaje te ostvaruju druga prava.

Albanci su se počeli znatnije naseljavati u prvoj polovici XVIII. st., i to u okolicu Zadra. Ti Albanci katolici (Arbanasi), s područja između Skadarskoga jezera i barskoga primorja, naselili su se uglavnom za triju većih skupnih seoba (1726–33) i tijekom vremena pohrvatili. Većina stanovnika zadarskog naselja Arbanasi albanskoga je podrijetla, ali oni uglavnom ne očituju osjećaj pripadnosti albanskomu narodu. Veći broj Albanaca doselio se u Hrvatsku nakon II. svjetskog rata, većinom s Kosova, a njihov je broj donedavno bio u stalnom porastu (prema popisu iz 1948. bilo ih je 635, godine 1961. 2126, godine 1971. 4175, godine 1981. 6006, godine 1991. 12 032, godine 2001. 15 082, a godine 2011. 17 513). U Hrvatskoj je 2021. živjelo 13 817 ili 0,36% Albanaca, uglavnom u većim gradovima (Zagreb, Rijeka, Ploče, Pula i dr.). Djeluju Unija zajednica Albanaca u Republici Hrvatskoj i Albansko kulturno društvo »Shkëndija«.

Bošnjaci su s 24 131 pripadnikom ili 0,62% (2021) treći narod po brojnosti u Hrvatskoj. Statistički se kao zasebna etnička kategorija vode od popisa 1961 (1991. iskazani su kao Muslimani – 43 469 pripadnika, a od 2001. kao Bošnjaci). Ne računajući privremeno doseljavanje u doba osmanske okupacije npr. u Slavoniji, Lici i dr., prvi muslimani iz BiH koji su se u Hrvatskoj trajno nastanili, i u znatnijim skupinama, počeli su se doseljavati u Hrvatsku nakon austrougarske okupacije BiH 1878. Doseljavali su se uglavnom u Zagreb i druge gradove. Godine 1910., od kada se statistički bilježi njihova prisutnost, u Hrvatskoj su bila popisana 204 trajno nastanjena muslimana. Intenzivnije naseljavanje započelo je nakon 1910., te ponovno za II. svjetskog rata. No najveći broj doselio se za vrijeme SFRJ, posebice 1960-ih i 1970-ih, najčešće iz gospodarskih razloga. Većina Bošnjaka živi u gradovima (Zagreb, Rijeka, Dubrovnik, Sisak, Labin, Gunja i dr.). Organizirani su u Bošnjačku nacionalnu zajednicu Hrvatske i Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske »Preporod«.

Crnogorci su se u Hrvatsku doseljavali uglavnom nakon II. svjetskog rata, kao dio unutarnjih migracija, tj. iz gospodarskih razloga. Godine 2021. u Hrvatskoj je živjelo 3127 ili 0,08% Crnogoraca, većinom u gradovima; najviše ih je u Gradu Zagrebu (865). Posebnost je crnogorska zajednica u istarskome mjestu Peroju, koja je očuvala svoj identitet od naseljavanja u drugoj polovici XVII. st. Organizirani su u Nacionalnu zajednicu Crnogoraca Hrvatske.

Česi su nacionalna manjina sa 7862 ili 0,20% pripadnika (2021). Većina živi u zapadnoj Slavoniji na području Daruvara, Grubišnoga Polja, Pakraca, Kutine i Garešnice. Česi su se počeli doseljavati s razvojem manufakture u XVIII. st., kada su osnivali naselja staklara u Gorskom kotaru, a naseljavanje je trajalo s većim ili manjim intenzitetom do početka XX. st. Do najvećega doseljeničkog vala došlo je nakon ukinuća Vojne granice (1873). Doseljenici su dolazili iz svih čeških krajeva, ali najviše iz Moravske, i naseljavali područje Bjelovara, Čazme, Križevaca, Požege, Kutine i Daruvara. Češki su doseljenici bili uglavnom poljodjelci, ali je uz njih došao i veći broj radnika, obrtnika, trgovaca i službenika. Glavno je organizacijsko i kulturno središte Čeha u Hrvatskoj Daruvar. Organizirani su u Savez Čeha u Republici Hrvatskoj. Kulturno društvo Česká beseda djeluje u više od 20 mjesta u Hrvatskoj (prva je osnovana u Zagrebu 1874).

Iako su se malobrojne skupine mogle očuvati i pod osmanskom okupacijom, Madžari su se počeli naseljavati u Hrvatsku uglavnom od kraja XVIII. st., a najintenzivnije u razdoblju od sredine XIX. st. do I. svjetskog rata. Uzroci toj migraciji bili su gospodarski, potaknuti promjenama u madžarskom društvu nakon 1848., a doseljenici su većinom bili bezemljaši u potrazi za izvorima egzistencije. Madžari su se doseljavali uglavnom iz županija Bács-Bodrog, Somogy, Baranya, Zala, Torontál, Tolna, Veszprém, Vas, Trencsény. U Hrvatskoj je 2021. živjelo 10 315 ili 0,27% Madžara, uglavnom u istočnoj Slavoniji i Baranji te su većinom seosko stanovništvo. U Hrvatskoj djeluju Savez Madžara Republike Hrvatske i Demokratska zajednica Madžara Hrvatske, u okviru kojih je organiziran i rad mnogobrojnih kulturno-umjetničkih društava.

Makedonci su se doseljavali uglavnom nakon II. svjetskog rata, a njihov je broj do 1991. bio u stalnom porastu. U Hrvatskoj je 2021. živjelo 3555 ili 0,09% Makedonaca, uglavnom u većim gradovima. Najviše ih je u upravnim jedinicama Grad Zagreb (1036), Grad Rijeka (240) i Grad Split (145). Organizirani su u Zajednicu Makedonaca u Republici Hrvatskoj, imaju pet kulturnih društava (Ilinden u Rijeci, Braća Miladinov u Osijeku, Makedonija u Splitu, Krste Misirkov u Zagrebu i Koča Racin u Puli).

Nijemci i Austrijanci. Stanovništva s njemačkim materinskim jezikom u Hrvatskoj bilo je i prije osmanskih osvajanja (obrtnici, trgovci, državni službenici, vojnici i dr., koji su se naseljavali uglavnom u gradovima sjeverne Hrvatske), a masovnije naseljavanje trajalo je od XVIII. do kraja XIX. st., ali dijelom i do početka I. svjetskog rata (najviše u drugoj polovici XIX. st.); ono je započelo nakon osmanskoga povlačenja iz panonske regije, tj. nakon mira u Srijemskim Karlovcima (1699) i Požarevcu (1718). Nijemci i Austrijanci naseljavali su se na napuštena područja istočne Hrvatske, pretežno u Podunavlju (Baranja, istočna Slavonija i Srijem). Većina je došla iz različitih njemačkih pokrajina (Württemberg, Baden, Hessen, Falačka, Bavarska i dr.) te s područja Madžarske. Tri četvrtine njemačkoga stanovništva u Hrvatskoj živjele su u Podunavlju, a ostatak u drugim krajevima, uglavnom u gradovima. Do kraja XIX. st. bili su po brojnosti treća nacionalna manjina u Hrvatskoj (1910. u Hrvatskoj je živjelo 119 429 Nijemaca). U razdoblju potkraj i odmah nakon II. svjetskog rata Nijemci su bili prisilno iseljeni s područja cijele Hrvatske (i Jugoslavije), pa se etnička i demografska slika istočne Slavonije znatno promijenila. Potomci doseljenika njemačkoga materinskog jezika izjašnjavaju se na popisima stanovništva kao Nijemci ili Austrijanci. Prema popisu iz 2021. u Hrvatskoj su živjela 3034 ili 0,08% Nijemca i 365 ili 0,01% Austrijanaca. Pripadnici austrijske i njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj organizirani su u više udruga: Zajednicu Nijemaca Hrvatske, Njemačku narodnosnu zajednicu – Zemaljsku udrugu podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Narodni savez Nijemaca Hrvatske, Udrugu Austrijanaca u Hrvatskoj, Savez Nijemaca i Austrijanaca Hrvatske.

Nema potvrda o prisutnosti Roma na području Hrvatske u doba kada su u Europu, preko Male Azije i jugoistočne Europe, došle prve skupine plemena u razdoblju između X. i XIV. st. U Hrvatskoj se prvi put spominju 1362. u Dubrovniku, a u Zagrebu 1373. Te prve skupine nisu se održale kao zasebna zajednica, ali su daljnjim seobama Romi postali stalno prisutni na području Hrvatske. U XIX. st. došle su velike romske skupine iz Rumunjske i naselile se u Međimurju i Podravini. U posljednjih 20-ak godina XX. st. znatan broj Roma doselio se s područja bivše Jugoslavije (Kosovo, BiH, Srbija, Makedonija i dr.), a naselili su se uglavnom u gradovima. Prema popisu stanovništva iz 2021. u Hrvatskoj je bilo 17 980 ili 0,46% Roma, ali se pretpostavlja da je njihov broj veći. Prostorno su raspršeni na cijelom području Republike Hrvatske, a romsku populaciju karakterizira izrazita mobilnost. U Hrvatskoj djeluju Savez udruženja Roma Hrvatske, Zajednica udruga Roma Hrvatske i dr.

Prve skupine Rusina došle su u Hrvatsku u prvoj polovici XIX. st. na područje zapadnoga Srijema (Petrovci i Mikluševci) i istočne Slavonije iz Vojvodine i Bačke, kamo su se kao gospodarski migranti doselili sredinom XVIII. st., uglavnom s područja Hornjica na Karpatima te iz sjeveroistočne Slovačke. Doseljavanje Rusina trajalo je sve do XX. st. (poslije uglavnom iz Galicije). Nakon I. svjetskog rata, a posebice nakon II. svjetskog rata, selili su se u gradove (najviše u Vukovar, manje u Zagreb, Osijek i Vinkovce). U Hrvatskoj su 2021. bila 1343 Rusina (0,03%). Organizirani su zajedno s Ukrajincima u Savez Rusina i Ukrajinaca Republike Hrvatske.

Slovaci su se doseljavali u više selidbenih valova, od kraja XVII. st. do prvih desetljeća XX. st., na područje Slavonije i Srijema (našički, đakovački, pakrački, požeški i daruvarski kraj te istočna Slavonija i Srijem). Godine 1910. u Hrvatskoj je živjelo oko 21 000 Slovaka. Nakon II. svjetskog rata njihov se broj uglavnom smanjivao, a 2021. u Hrvatskoj ih je bilo 3688 ili 0,10%, većina (oko 75%) i danas živi u istočnoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj djeluju Matica slovačka sa sjedištem u Našicama i Savez Slovaka u Republici Hrvatskoj.

Prisutnost Slovenaca rezultat je migracija iz Slovenije u različitim razdobljima. Žive u cijeloj Hrvatskoj, ali su koncentrirani najviše na području Istre, Rijeke, Opatije, Gorskoga kotara, Međimurja i grada Zagreba, posebice u pograničnim područjima (s manjim skupinama koje tu žive od davnina) i gradovima. Više od 75% Slovenaca u Hrvatskoj živi u gradskim sredinama, i to najviše u Zagrebu, Rijeci, Puli i Splitu, koji su ujedno i središta slovenskoga kulturnog djelovanja. Rad slovenskih kulturnih društava ujedinjuje Savez slovenskih društava u Republici Hrvatskoj. U Hrvatskoj je 2021. živjelo 7729 ili 0,20% Slovenaca.

Srbi su najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj. Najveće koncentracije srpskog stanovništva nastale su u dijelovima sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banovine te zapadne i istočne Slavonije, uglavnom na nekadašnjim prostorima mletačke i habsburške Vojne granice. Srbi su se u Hrvatsku doseljavali u različitim razdobljima, od XV. st. nadalje. Njihovo početno doseljenje na hrvatski prostor prouzročio je prodor Osmanlija s jugoistoka, koji ih je poticao na seljenje prema sjeveru i sjeverozapadu. Do 1815. prevladavala su useljavanja Srba u Hrvatsku, a nakon utemeljenja autonomne Srbije sve su mnogobrojnija bila iseljavanja u Srbiju (iako useljavanje u Hrvatsku nije prekinuto). Potkraj XIX. i početkom XX. st. znatan broj Srba iz Hrvatske, ponajviše s područja nekadašnje Vojne granice, iseljavao se iz gospodarskih razloga u prekooceanske zemlje (uglavnom SAD), nakon I. svjetskog rata kontinuirano se iseljavao u Srbiju, a od 1960-ih i u zapadnoeuropske zemlje. Nakon 1945. znatan broj Srba, uglavnom iz BiH, doselio se u Hrvatsku najčešće iz gospodarskih razloga. U istom razdoblju, kao posljedica općeg procesa urbanizacije, i srpsko se stanovništvo u znatnoj mjeri preselilo iz tradicionalnih područja većinske naseljenosti iz sela i manjih ili srednjih gradskih naselja u veće gradove. Prema popisu 1991. bila su 581 663 Srba ili 12,2% u ukupnome stanovništvu. Etnodemografska situacija Srba u Hrvatskoj znatno se promijenila 1991–95; njihov se broj osjetno smanjio zbog povećanog iseljavanja potaknutoga raspadom Jugoslavije i ratnim zbivanjima (2001. bio je 201 631 ili 4,45%; godine 2011. 186 633 ili 4,36%, a 2021. 123 892 ili 3,20%). Kulturne aktivnosti srpske nacionalne manjine ostvaruju se uglavnom u okviru Srpskoga kulturnoga društva »Prosvjeta« i njegovih pododbora. U Hrvatskoj djeluju i Zajednica Srba u Republici Hrvatskoj, Srpski demokratski forum, Savez srpskih organizacija, Inicijativa za srpski narodni kongres i dr.

Prema popisu iz 2021. u Hrvatskoj su bila 13 763 ili 0,36% Talijana, većina (oko 90%) na obalnome području (uglavnom u Istri, kvarnerskom primorju i na otocima), a oko 10% u kontinentalnoj Hrvatskoj; te dvije skupine različita su podrijetla. Talijani u kontinentalnoj Hrvatskoj žive uglavnom u zapadnoj Slavoniji, u nekoliko naselja u upravnim jedinicama Grad Daruvar, Grad Pakrac i Grad Lipik, gdje su većim dijelom ruralno stanovništvo. Naselili su se u razdoblju 1850–1910. Talijani u obalnom dijelu Hrvatske djelomice su potomci romanskoga stanovništva gradova na istočnoj obali Jadrana, koje se poslije razvilo kao talijanski etnički element, ojačan doseljavanjem Talijana u kasnijim razdobljima, već za mletačke uprave (do kraja XVIII. st.), ali osobito pod austrijskom vlašću (1815–1918) imigracijom iz talijanskih pokrajina pod austrougarskom upravom. Talijani su, prema popisu 1910., sa 150 880 pripadnika bili treća po brojnosti narodnosna zajednica na današnjem području Hrvatske. Većina Talijana bila je nastanjena na sjevernome dijelu jadranske obale, u Istri i na kvarnerskim otocima (oko 75%), a oko 11% njih u Dalmaciji (Zadar, Split, Šibenik). Nakon II. svjetskog rata Hrvatsku je napustilo više desetaka tisuća optanata, velikim dijelom Talijana, što je znatno promijenilo narodnosnu sliku toga područja. Središnja je udruga talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj Talijanska unija (Unione Italiana), u kojoj djeluje 40-ak zajednica Talijana. U okviru talijanske zajednice djeluju i izdavačka kuća Edit u Rijeci, Centar za povijesna istraživanja u Rovinju te Talijanska drama pri Hrvatskome narodnome kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Ukrajinci su se doseljavali na kraju XIX. i početkom XX. st. većinom iz Galicije (zapadna Ukrajina i jugoistočna Poljska). Isprva su naseljavali posavsku Slavoniju (okolica Slavonskoga Broda, Novske i Nove Gradiške). Poslije, a posebice nakon II. svjetskog rata, naseljavali su se i u istočnoj Slavoniji (ukrajinski doseljenici uglavnom iz sjeverne Bosne). Kao narodnost u popisima iskazuju se tek od 1971., a do tada su bili uključivani i iskazivani zajedno s Rusinima. U Hrvatskoj je 2021. bilo 1905 ili 0,05% Ukrajinaca. Organizirani su u Savez Rusina i Ukrajinaca Republike Hrvatske, unutar kojega djeluje više kulturno-umjetničkih i prosvjetnih društava.

Pretpostavlja se da su prvi Židovi stigli u Hrvatsku potkraj I. st. na priobalno područje. U Dalmaciji postoji kontinuitet naseljavanja Židova do današnjih dana. U srednjem vijeku u Dalmaciji su postojale židovske zajednice, kojih su se pripadnici uglavnom nastanjivali u gradovima, a njihova su glavna središta bila Split i Dubrovnik, potom Zadar i Rijeka. Sredinom XVI. st. na to su se područje (uglavnom u Dubrovnik i Split) doseljavali prognani Židovi iz Španjolske i Portugala (Sefardi). Najstariji pisani dokumenti o postojanju Židova u sjevernoj Hrvatskoj potječu iz XIV. st., a pretpostavlja se da je trajno nastanjenih Židova na tom području bilo i prije. Godine 1526. bili su protjerani iz Hrvatske i Slavonije, a ponovno su se počeli naseljavati tek u XVIII. st. (Varaždin 1777., Zagreb 1787., Karlovac 1789). U sjevernu Hrvatsku dolazili su uglavnom Aškenazi iz Srednje Europe (Madžarske, Moravske, Češke, Austrije i dr.). Židovi su se najviše naseljavali u drugoj polovici XIX. st. do prvoga desetljeća XX. st. Naseljavanje Židova i njihova kasnija preseljenja bili su određeni posebnim propisima i zakonima. Oko 80% hrvatskih Židova stradalo je u progonima u II. svjetskom ratu (početkom 1941. u Hrvatskoj je živjelo oko 25 000 Židova), a oko polovica preživjelih otišla je između 1948. i 1952. u Izrael. Popisom iz 2021. registrirano je u Hrvatskoj 410 ili 0,01% pripadnika židovskoga naroda, iako je njihov broj zacijelo veći. Godine 1992. osnovana je Koordinacija židovskih općina Hrvatske, koja obuhvaća deset židovskih općina (Zagreb, Osijek, Split, Rijeka, Dubrovnik, Daruvar, Slavonski Brod, Čakovec, Virovitica, Koprivnica), a 2006. Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj. U Zagrebu od 1989. djeluje Židovsko kulturno društvo »Miroslav Šalom Freiberger«.

Vjerski sastav

Prema popisu iz 2021., u Hrvatskoj je 3 057 735 katolika (78,97%), 128 395 pravoslavaca (3,32%), 9956 protestanata (0,26%) te 186 960 stanovnika u kategoriji ostalih kršćana (4,83%; od toga se 96,47% izjasnilo kršćanima, od kojih je 87,26% pripadnika Katoličke crkve, 0,84% pripadnika Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, a do 0,50% pojedinačno pripada ostalim vjerskim zajednicama), 50 981 musliman (1,32%), 573 Židova, tj. pripadnika židovske vjeroispovijesti (0,01%), 3392 pripadnika istočnih religija (0,09%), 37 066 pripadnika ostalih religija, pokreta i svjetonazora (0,96%), 64 961 agnostik i skeptik (1,68%) te 182 188 nevjernika i ateista (4,71%). Nije se izjasnio 66 581 stanovnik (1,72%), a nepoznata je vjerska pripadnost 83 045 stanovnika (2,14%).

Katolička crkva na području Hrvatske teritorijalno je podijeljena na 17 (nad)biskupija, koje čine četiri metropolije: Zagrebačku, Splitsku, Riječku i Đakovačko-osječku, te na Zadarsku nadbiskupiju, koja je podređena izravno Svetoj Stolici. Zagrebačka metropolija obuhvaća Zagrebačku nadbiskupiju, Bjelovarsko-križevačku, Sisačku i Varaždinsku biskupiju te Križevačku eparhiju sa sjedištem u Zagrebu za grkokatoličke vjernike s područja cijele Hrvatske i bivše Jugoslavije. Splitska metropolija obuhvaća Splitsko-makarsku nadbiskupiju te Šibensku, Hvarsku i Dubrovačku biskupiju, a priključena joj je i Kotorska biskupija u Crnoj Gori. Riječka metropolija obuhvaća Riječku nadbiskupiju te Gospićko-senjsku, Krčku te Porečku i Pulsku biskupiju. Đakovačko-osječka metropolija obuhvaća Đakovačko-osječku nadbiskupiju i Požešku biskupiju, a priključena joj je i Srijemska biskupija u Vojvodini. Vojni ordinarijat ima položaj posebne biskupije. (→ katolička crkva; grkokatolička crkva ili unijatska crkva)

U Hrvatskoj postoji jedna mitropolija i četiri eparhije Srpske pravoslavne crkve: Zagrebačko-ljubljanska mitropolija (Zagreb) te Dalmatinska (Šibenik), Gornjokarlovačka (Karlovac), Osječkopoljska i Baranjska (Dalj) i Slavonska eparhija (Pakrac). Podređene su jurisdikciji Srpske pravoslavne crkve na čelu s patrijarhom u Beogradu.

Osim Srba, u Hrvatskoj ima i drugih pravosl. nac. manjina (mak., bug. i dr.), koje pripadaju svojim nac. pravosl. crkvama. U Hrvatskoj djeluju tri Makedonske pravosl. crkv. općine: MPCO »Sv. Zlata Meglenska« u Zagrebu, MPCO »Sv. Naum Ohridski« u Splitu i MPCO »Sv. Joakim Osogovski« u Puli. Sve su općine samostalne pod duhovnom jurisdikcijom Makedonske pravoslavne crkve (Skoplje), a djeluju u okviru Europske eparhije MPC-a sa sjedištem u Dortmundu. (→ pravoslavlje)

Islamska zajednica u Hrvatskoj stekla je vjersku autonomiju nakon osnutka Starješinstva (poslije Mešihat) 1990. Njezin je gl. organ Sabor Islamske zajednice, a gl. izvršno tijelo Mešihat Islamske zajednice, koji predstavlja Islamsku zajednicu u zemlji i inozemstvu. Brojnije islam. zajednice postoje u Zagrebu, Dubrovniku, Labinu, Poreču, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Sisku, Splitu, Umagu, Gunji, Osijeku i Varaždinu. Islam. zajednica djeluje i u drugim hrv. mjestima, ali se u tim sredinama vjerski obredi održavaju povremeno. (→ islam)

Evangelička crkva u Hrvatskoj ima crkv. općine u Zagrebu, Osijeku, Legradu i Antunovcu. Najviše je zakonodavno i upravno tijelo sinoda, koja se sastoji od predstavnika crkv. općina na čelu s biskupom ili seniorom i predsjednikom laikom (→ luteranske crkve). Hrvatska konferencija Kršćanske adventističke crkve u sastavu je Jadranske unije konferencija, koja ima sjedište u Zagrebu (zajedno sa Slovenskom konferencijom i Albanskom misijom) i okuplja oko 120 mjesnih crkava (→ adventisti). God. 1991. osn. je Savez baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj, koji okuplja više od 40 mjesnih crkava te humanitarne udruge i izdavače (→ baptisti). Jehovini svjedoci od 1992. djeluju pod nazivom Kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka u Hrvatskoj (→ jehovini svjedoci). Evanđeoska crkva u Republici Hrvatskoj ima tridesetak crkava (→ pentekostalci).

Židovska vjerska zajednica djeluje u okviru žid. općina, kojih danas u Hrvatskoj ima 9. U Hrvatskoj još postoje i Hrvatska katolička crkva (→ starokatolička crkva); Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj, koja ima 20 župa i to na području Slavonije i Baranje, a sjedište joj je u Zagrebu (→ reformirane crkve); Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana (→ mormoni) i druge vjerske zajednice kršćanskog i nekršć. podrijetla.

Naselja

Od ukupno 6757 naselja u Hrvatskoj (2022), najviše je seoskih (ruralnih), a mnogo manje prijelaznih (mješovitih) i gradskih (urbanih) naselja. U gradovima živi više od polovice stanovnika. Od 1960-ih raste udio gradskoga stanovništva zbog jačanja nekoliko usporednih procesa: deagrarizacije i derurizacije, te industrijalizacije i tercijarizacije društva.

Svim središnjim naseljima, koja su ili gradska ili prijelazna (npr. općinska sjedišta), gravitiraju okolna naselja jer se u njima nalaze važne društvene i gospodarske funkcije. Takvih središnjih naselja svih stupnjeva centraliteta 2012. bilo je 721, od lokalnih do makroregionalnih, vrlo neravnomjerno razmještenih. Mreža središnjih naselja najrjeđa je u brdsko-planinskim i pograničnim područjima te na dijelu otoka, odnosno u prostorima s mnogobrojnim razvojnim ograničenjima i slabom dostupnošću usluga više razine. Najrazvijenija je u sjevernome, sjeverozapadnom i krajnjem istočnom dijelu Hrvatske.

Tipovi naselja

Diferencijacija naselja na seoska, prijelazna i gradska, kojom se dobiva i broj pojedinih tipova, najčešće se provodi zbog statističkih potreba, tj. vezana je uz popise stanovništva. Od prvoga službenog popisa 1857. do 2021. mijenjali su se kriteriji diferencijacije pa se znatno mijenjao i broj gradova.

Za potrebe nekih popisa druge polovice XIX. st. naselja u Hrvatskoj razlikovana su prema funkcijama. U popisima prve polovice XX. st. glavni kriterij bio je upravni status naselja. Pri popisu 1953. stručni su se kriteriji kombinirali s upravnima. Popisom 1961. prvi su puta sva naselja razdvojena u tri tipa (gradska, seoska, mješovita), ovisno o veličini naselja i udjelu nepoljoprivrednoga stanovništva, pri čemu je izdvojeno 70 gradskih naselja. Istovjetan model primijenjen je 1971 (103 gradska naselja).

Od popisa 1981. statistička služba primjenjuje isključivo upravni kriterij. Gradskima su postala sva naselja određena pravnim aktima, a 1988. zakonski je određena granica između gradskih i ostalih naselja (na 2000 stanovnika), pri čemu su gradska naselja trebala imati barem 20% zaposlenih u gospodarskim djelatnostima osim poljoprivredne, ili 5% u uslužnim djelatnostima, školu, ambulantu, ljekarnu, dječji vrtić, poštu i trgovinu, komunalnu infrastrukturu i asfaltiranu većinu ulica. Općinske su skupštine gradom mogle proglasiti i naselje koje je povijesna, zaštićena urbana graditeljska cjelina ili ako je važno za razvoj turizma. Sva su ostala naselja ostala neklasificirana jer se ukinula podjela na seoska i mješovita naselja.

Primjenom upravnoga kriterija broj gradova povećao se 1981. sa 103 na 214 (od toga je 90 imalo manje od 2000 st.), a 1991. bio je 204. Osamostaljenjem Hrvatske i promjenom administrativno-teritorijalnoga ustroja 1992. osnovano je 69 jedinica lokalne samouprave sa statusom grada (upravnih gradova), sjedišta kojih su proglašena gradskim naseljima. Od veće promjene ustroja 1997. do 2021. dodano je još pedesetak gradskih naselja pa je broj gradova 2001. iznosio 123, 2011. 127, a 2021. 128. U sastav takvih gradova, osim njihovih sjedišta, vrlo su često uključeni desetci seoskih i prijelaznih naselja. Zbog toga je na razini upravnoga grada izražen nagli, ali nestvarni porast udjela gradskoga stanovništva (30,8%, 1961; 54,3% 1991; 71,7% 2021).

Broj gradova i gradsko stanovništvo 1961–2021.

Od 1980-ih predloženo je nekoliko modela izdvajanja gradskih naselja na temelju stručnih kriterija, od kojih neki uključuju upravni kriterij. Model iz 2011. uzima u obzir dosegnuti stupanj socioekonomskoga razvoja, tradiciju određivanja tipova naselja u Hrvatskoj i kriterije u drugim zemljama. Ustanovljeni kriteriji izdvajanja gradskih naselja prema tom modelu su: upravni status (status naselja kao sjedišta upravnoga grada), veličina naselja (izražena brojem stanovnika), socioekonomski sastav stanovništva i funkcija rada (izražena udjelom zaposlenih u naselju stanovanja u djelatnostima sekundarnog i tercijarnoga sektora u odnosu na ukupan broj zaposlenih) i morfološko-fizionomska obilježja (izražena udjelom nepoljoprivrednih kućanstava). Prema tim su kriterijima gradovi (odnosno gradska naselja) sva naselja koja su sjedišta upravnih gradova (bez obzira na broj stanovnika; 2022. ih je 128, od toga 22 imaju manje od 2000 st.), sva naselja s više od 10 000 st. (broj je takvih naselja 2021. bio 35, dok ih je 2001. bilo 38), naselja od 5000 do 9999 st. s najmanje 25% zaposlenih u sekundarnim i tercijarnim djelatnostima, naselja od 2000 do 4999 st. s najmanje 25% zaposlenih u sekundarnim i tercijarnim djelatnostima te s udjelom nepoljoprivrednih kućanstava od najmanje 50%. Naselja koja ne zadovoljavaju navedene kriterije seoska su ili prijelazna naselja. Po tom modelu 2001. postojala su 143 grada, a 2011. 133. Prema drugim modelima, u Hrvatskoj je 210 ili 219 gradskih naselja.

Sjedišta upravnih gradova 2022.

Seoska naselja

Najviše naselja s manje od 2000 st. po svojim su funkcionalnim i morfološkim obilježjima seoska naselja, najčešće sitna (oko 80% hrvatskih naselja ima manje od 100 st.). Zbog izraženih dugotrajnih nepovoljnih demografskih i socioekonomskih procesa takvih je sela sve više, a mnoga nestaju (popisom 2011. ustanovljeno je 150 praznih naselja, a 2021. 195). Pražnjenjem i izumiranjem najviše su pogođeni izolirani i slabije razvijeni prostori, kao što su brdsko-planinski predjeli (Gorski kotar, Lika, Dalmatinska zagora, Banovina) te mali i srednji otoci. To su područja u kojima je ujedno najveći broj seoskih naselja.

Znatan broj malih sela razmješten je u brežuljkastim dijelovima (unutrašnjost Istre, Hrvatsko zagorje). Velika sela s nerijetko više od 2000 st. smještena su u panonskom području. U njima većina zaposlenih i dalje radi u primarnome sektoru. Ona koja su bliža važnijim gradovima poprimaju obilježja prijelaznih naselja (Čepin, Tenja, Darda pokraj Osijeka, Ivankovo pokraj Vinkovaca).

Raštrkana (disperzna) sela s razbacanim, ponekad udaljenim skupinama kuća (zaseoci) i poljoprivrednim površinama okupljenima oko kuća najčešći su morfološki tip sela u brežuljkastim i brdsko-planinskim područjima, tj. u Lici, Gorskom kotaru, Hrvatskom zagorju, Banovini, Kordunu, slavonskim gorama i najvišim dijelovima Dalmatinske zagore. Okupljena (zbijena) sela s grupiranim kućama i gospodarskim zgradama te poljoprivrednim površinama podalje od kuća u zvjezdastom se obliku pojavljuju na križanju glavnih cesta i reljefno povoljnijim predjelima svugdje po Hrvatskoj. Zbijena su i mnoga sela i gradići uz obalu (Lovran, Tribunj, Igrane, Tučepi) te akropolska naselja u unutrašnjosti primorskoga dijela (Motovun, Buzet, Grožnjan). Okupljena sela pravokutnoga oblika s ortogonalnom mrežom ulica razvila su se u nizinskim predjelima na istoku Hrvatske (Darda, Bilje, Čepin, Borovo, Nuštar). Izdužena (nizna, ušorena) sela s kućama poslaganima uz ceste i poljoprivrednim površinama u nastavku i izvan izgrađenoga dijela naselja pojavljuju se u ravničarskim predjelima svih regija, osobito na istoku Hrvatske (Ivanovac, Laminac, Velika Pisanica, Sotin, Petrijanec).

Gradska naselja

Prvi gradovi u Hrvatskoj nastali su uz jadransku obalu u antičko doba. Grčka naselja ustanovljena kao polisi, gradovi-kolonije ili manja trgovišta bili su: Íssa (Vis), Pháros (Stari Grad), Epidauros (Cavtat), Kórkyra Mélaina (Korčula), Tragoúrion (Trogir), Epétion (Stobreč), možda i neki drugi. Rimljani su na ostatcima ranijih naselja ili na novim lokacijama izgradili mnoge gradove različitih veličina, funkcija (upravna, vojna, prometna) i značenja te ih povezali dobrim cestama, oblikujući tako prvu urbanu mrežu na području današnje Hrvatske. Najviše su gradova podigli uz obalu: Salona (Solin), Iadera (Zadar), Pola (Pula), Spalatum (Split), Tarsatica (Trsat), Senia (Senj), Parentium (Poreč), Aenona (Nin), Narona (Vid), Nesactium (Nezakcij). Najvažnija rimska naselja u unutrašnjosti bila su: Siscia (Sisak), Mursa (Osijek), Marsonia (Slavonski Brod), Cibalae (Vinkovci). Neka od njih (npr. Poreč, Zadar) sačuvala su tlocrt tipičnoga rimskoga grada s geometrijski pravilnim, okomitim rasporedom ulica, dvjema glavnim ulicama (cardo i decumanus), koje su grad dijelile na četverokutne stambene zone (insulae), i glavnim trgom (forum) na njihovu sjecištu (u Poreču se i danas glavne ulice nazivaju Cardo Maximus i Decumanus).

Velikom seobom naroda u VI. i VII. st. rimska je urbana mreža uvelike uništena, osobito u panonsko-peripanonskom području, pa su mnogi gradovi propali. U srednjem se vijeku sačuvani obalni antički gradovi (Zadar, Poreč, Trogir, Pula, Split) šire, a podižu se mnogobrojni vlastelinski gradovi (burgovi) s obrtničko-trgovačkim podgrađima (suburbiji) i sjedišta župa (Klis, Knin, Modruš) kao nova urbana središta. Najviše burgova nastalo je od XII. do XIV. st., najčešće u prigorjima, no većina ih je poslije razrušena. Srednjovjekovni gradovi imali su obrambene zidine, zbijen, nepravilan raspored ulica, središnje položen gradski trg s reprezentativnim zgradama i crkvom. Mnogi su dobili status slobodnoga kraljevskog grada (Zagreb, Varaždin, Samobor, Koprivnica), a time i pogodnosti održavanja gradskih sajmova, osnivanja vlastite uprave i gradskoga vijeća te donošenja statuta.

Prodorom Osmanlija u XVI. st. u pograničju se grade obrambene utvrde (Karlovac, Slavonski Brod, Ogulin) uz koje se kasnije zbog sigurnosnih razloga naseljavalo okolno ruralno stanovništvo pa se oko utvrde postupno oblikovalo gradsko naselje. Utemeljeni u ideji idealnoga renesansnog grada, Karlovac i Slavonski Brod primjeri su planski izgrađenih gradova koji su radi učinkovite obrane bili omeđeni složenim fortifikacijskim sustavom zvjezdastih zidina, bastiona i opkopa te su imali geometrijski pravilnu mrežu ulica i prostran središnji trg. Mnogi gradovi osiguravaju se obrambenim sustavima i utvrdama (Dubrovnik, Osijek, Zadar, Ston, Sisak, Senj, Modruš).

Razvoj gradova u XVIII. i XIX. st. rezultat je jačanja upravno-vojnih (Bjelovar, Glina, Nova Gradiška), ekonomskih i kulturnih funkcija. Pospješen je širenjem mreže prometnica, osobito željeznice u drugoj polovici XIX. st., i uz to vezanoga doseljavanja u gradove. Glavni poticaj izgradnji novih gradova bilo je jačanje manufakturne, a poslije i industrijske proizvodnje (Belišće potkraj XIX. st.) ili pogodnost smještaja za razvoj luke (Ploče u prvoj polovici XX. st.). U XIX. st. gradovi dobivaju nove sadržaje, kao što su javni parkovi, kupališta, zgrade kazališta i muzeja, upravne zgrade i javne knjižnice. Početkom XX. st. oblikuje se današnji urbani sustav, sa Zagrebom, Splitom, Rijekom i Osijekom kao najvećim središtima.

Zamahom industrije nakon II. svjetskog rata razvijaju se i gradovi srednje veličine: Slavonski Brod, Karlovac, Sisak, Varaždin, Koprivnica i dr. U primorskome dijelu na razvoj srednjih gradova utječe i turizam (Zadar, Pula, Dubrovnik). Gradovi dobivaju izdvojene industrijske (Žitnjak u Zagrebu), stambene (Novi Zagreb) i poslovne zone.

Urbanistička i arhitektonska obilježja gradova pojedinih hrvatskih regija ovise o prirodnim datostima, društvenim i povijesnim okolnostima njihova razvoja i vanjskim utjecajima. Gradovi u kontinentalnom dijelu uglavnom potječu iz srednjega vijeka, oblikovani su pod utjecajem srednjoeuropskoga kulturno-civilizacijskoga kruga, imaju barokne i historicističke gradske jezgre. Osim gradova koji su se razvili oko antičke jezgre, većina primorskih gradova razvila se u srednjem vijeku (Dubrovnik, Šibenik, Rijeka). U morfološkom su smislu dio širega sredozemnoga kulturno-civilizacijskoga kruga sa znatnim utjecajem talijanske renesanse. Pod utjecajem turizma, tj. izgradnjom turističkih naselja te često nekontroliranom gradnjom apartmana i kuća za odmor u područjima bez odgovarajuće infrastrukture, u posljednjih se pedesetak godina znatno proširuju i morfološki mijenjaju primorski gradovi i gradići.

Urbani je sustav izrazito nepravilan i centraliziran. Prevladavaju mali gradovi (do 10 000 st.), srednjih gradova (10 000 do 100 000 st.) je 32, a velika (više od 100 000 st.) su samo tri (2021). Najveći grad Zagreb 4,4 puta je veći od drugoga po veličini Splita. Takav urbani sustav odraz je složenih povijesnih, društvenih, ekonomskih i političkih okolnosti, kao što su dugotrajna rascjepkanost teritorija u prošlosti zbog koje se gravitiralo vanjskim središtima, kasna urbanizacija i slabiji gospodarski razvoj.

Naselja s više od 10 000 stanovnika 2021.

Prijelazna naselja

U prijelazna (mješovita) naselja ubrajaju se prigradska (suburbana) naselja velikih gradova (Sveta Nedelja, Dugo Selo u okolici Zagreba, Kastav, Viškovo, Matulji pokraj Rijeke, Čepin pokraj Osijeka) i više ili manje urbanizirana naselja u ruralnom, izvangradskom prostoru (npr. mnoga naselja uz obalu). Prigradska se naselja osobito razvijaju nakon II. svjetskog rata, kao posljedica intenzivnih unutarnjih migracija selo–grad. Dolaskom u novu sredinu seosko se stanovništvo uglavnom doseljava na rub matičnoga grada (npr. u gradske četvrti Dubrava i Brezovica u Zagrebu) ili u prigradska naselja, kojima se zbog toga naglo povećava broj stanovnika. Pod utjecajem grada u nekadašnja seoska naselja unose se gradski sadržaji i način života, a znatan dio stanovnika potpuno ili djelomično napušta poljoprivredu i zapošljava se u drugim djelatnostima pa nastaju prijelazna naselja. Uz obalu, na otocima i drugim turistički privlačnim zonama nastaju periodična naselja pod jakim utjecajem turizma i tzv. vikendaštva (Sabunike, Červar-Porat, Klek, Gajac, Vir, Okrug Gornji). S obzirom na izraženu sezonalnost hrvatskoga turizma, ljeti su višestruko naseljena nego zimi.

Gradske regije

Razvojem komunalne infrastrukture i stanogradnje, jačanjem dnevne cirkulacije (okolica–grad) i smanjenjem pritiska na matični grad, a poslije i uključivanjem sekundarnih i tercijarnih djelatnosti u vlastiti gospodarski napredak, postupno se razvijaju naselja u okolicama najvećih gradova. Morfološki srastaju s matičnim gradovima, oblikujući s njima linearne (Split, Rijeka), zrakaste (Osijek) ili prstenaste (Zagreb) gradske regije, tj. područja matičnoga grada s okolicom koja mu gravitira. U njima danas živi oko 40% stanovništva Hrvatske. U međupopisju 2001–11. zagrebačka gradska regija bilježila je blagi porast broja stanovnika (2,3%), dok su se ostale brojem stanovnika smanjile. Otvaranjem trgovačkih i poslovnih zona naselja okolice dobivaju nove funkcije (Buzin, Dugopolje).

Najsnažniju preobrazbu doživjela je zagrebačka gradska regija. Do 1960-ih rastao je broj stanovnika Zagreba, dok je okolica uglavnom bila ruralna. Otvaranje industrijskih pogona u gradu potaknulo je doseljavanje stanovnika iz okolice (u znatnoj mjeri iz Hrvatskoga zagorja). Početkom 1960-ih započinje suburbanizacija, tj. proces nastanka i širenja urbaniziranih naselja pod utjecajem matičnoga grada, najprije demografska, a od 1970-ih stambena i funkcionalna (preseljenje industrije i nekih uslužnih djelatnosti). Potaknuta razvojem prometa, vrijednost naselja u okolici počinje rasti, poglavito prigradskih i satelitskih naselja (Sesvete, Velika Gorica, Zaprešić, Samobor, Dugo Selo), što utječe na gubitak stanovništva Zagreba, osobito njegova središta, u korist okolice.

Poput zagrebačke, gradske regije Splita i Rijeke sve se jače demografski decentraliziraju jer njihove okolice preuzimaju populacijski razvoj. Dok se u razdoblju 1991–2021. broj stanovnika četiriju najvećih gradova smanjio, u njihovim prigradskim naseljima Sesvete, Solin, Samobor, Dugo Selo i Kastav broj stanovnika je kontinuirano rastao. Okolica Osijeka demografski slabi kao i matični grad. Unatoč tomu, matični su gradovi i dalje središta rada; u njima je smješteno do 95% radnih mjesta, a u okolicama 5 do 10%.

Radi učinkovitijega planiranja i provedbe politike regionalnoga razvoja 2014. ustanovljena su urbana područja, koja se dijele na urbane aglomeracije, slične gradskim regijama (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek), te veća (upravni gradovi s više od 35 000 st.) i manja urbana područja (upravni gradovi s manje od 35 000 st., sjedišta kojih imaju više od 10 000 st. ili su sjedišta županija). Prostiranje urbanih aglomeracija politička je odluka.

Jezici nacionalnih i jezičnih manjina

Uz hrvatski (→ hrvati, jezik), kao službeni jezik na cijelom teritoriju države i jezik svakodnevne komunikacije goleme većine njezina stanovništva, u Hrvatskoj se u pojedinim skupinama ili pak na pojedinim područjima rabe i drugi jezici različita statusa (→ etnička ili nacionalna manjina). Jezici nacionalnih i jezičnih manjina genetski pripadaju slavenskima (južnoslavenski: srpski, bošnjački /koji sami Bošnjaci službeno nazivaju bosanskim/, crnogorski, slovenski, makedonski, bugarski; zapadnoslavenski: češki, slovački, poljski; istočnoslavenski: ukrajinski, ruski; rusinski je u osnovi pretežito zapadnoslavenski, ali sa snažnim istočnoslavenskim kulturnim nanosom), romanskima (talijanski s istriotskim, rumunjski s »bajaškim« i istrorumunjskim, židovskošpanjolski; dalmatski se prestao govoriti krajem XIX. st.), germanskima (njemački s jidišem); indoeuropskim skupinama pripadaju također albanski s arbanaškim, grčki i romski (ili ciganski). Neindoeuropskim jezičnim porodicama pripadaju madžarski (uralska porodica, ugro-finska skupina) i turski (turkijska porodica). Neki od spomenutih jezika (poljski, ruski, grčki, turski) govore se ili u neznatnim skupinama i u izdvojenim obiteljima raštrkanima po gradovima, a mnogi pripadnici spomenutih skupina više se i ne služe posebnim jezikom. U tom smislu treba istaknuti da i Židovi, iako posebna nacionalna manjina, danas više ne upotrebljavaju u komunikaciji nikakav poseban jezik, osim nekoliko osoba u poodmakloj dobi koje se još povremeno služe židovskošpanjolskim i jidišem. Također velik dio deklariranih Nijemaca danas više ne zna njemački (mnogi ga sada uče), broj aktivnih govornika češkog jezika manji je od broja deklariranih Čeha, a da istodobno osim 20-ak tisuća osoba koje se izjašnjavaju kao Talijani u Hrvatskoj, u mjestima s talijanskim stanovništvom, ima još velik broj ljudi koji u manjoj ili većoj mjeri vladaju talijanskim.

Pojam manjinskoga jezika vezan je obično uz postojanje neke »matične zemlje« izvan teritorija hrvatske države koja o manjini vodi brigu i pomaže je (to vrijedi npr. za srpski, makedonski, slovenski, talijanski, madžarski, češki, slovački itd.). No za rusinski nema prave matične zemlje. Rusini kao nacionalna manjina postoje samo u Hrvatskoj i u Vojvodini (nastojanja za priznavanje rusinske posebnosti u sjeverozapadnoj Ukrajini nisu do sada službeno prihvaćena), njihovu su jeziku osnovica istočnoslovački govori, ali s dugotrajnim istočnoslavenskim kulturnim nanosom (ruskim i ukrajinskim), pa se Rusini danas vezuju uz Ukrajinu. Dok u svim drugim slučajevima uz poseban jezik zajednice dolazi i poseban nacionalni osjećaj, govornici istriotskoga, unatoč očiglednim jezičnim posebnostima, osjećaju se oduvijek nacionalno Talijanima, a govornici arbanaškoga (Zadar) i istrorumunjskoga u najvećem se broju izjašnjavaju kao Hrvati (ovi posljednji i regionalno), pa te tri skupine službeni popisi stanovništva i ne bilježe. Jednako tako ni stavak Romi (Cigani) ne otkriva sliku pravoga stanja: s jedne strane, stvarni broj Roma očigledno je veći od onoga što ga donose službeni popisi, s druge pak strane, ni iz jednoga se popisa ne razaznaje da se unutar zajednice jedni Romi služe indoarijskim (novoindijskim) romskim ili ciganskim jezikom, dok se drugi Romi, tzv. Bajaši (rum. Băieşi, 10 do 12 tisuća u okolici Čakovca, Kutine, Virovitice), služe arhaičnim oblikom sjevernorumunjskoga, jednako kao i njihovih 30-ak tisuća suplemenika u Madžarskoj. Dakako da se jezici koji imaju osigurane veze s »matičnom zemljom« (talijanski, madžarski, češki, slovački i dr.) bolje održavaju i lakše funkcioniraju u svim područjima komunikacije i javnoga života. Na talijanskome, madžarskome, češkome postoji razmjerno dobro organizirano školstvo, dok su za slovački, ukrajinski, rusinski stvarne mogućnosti školovanja na materinskom jeziku ograničene zbog malog broja i raštrkanosti pripadnika zajednice. Istriotski, kao autohtoni romanski jezik zapadne obale Istre, oblikovao se nakon dolaska Hrvata u Istru. Mletački je u Istru prenesen (istromletački) zajedno sa širenjem Venecije u Istru i na istočnu obalu Jadrana s otocima počevši od X. st. Romi indoarijskoga jezika pojavili su se na hrvatskim prostorima potkraj srednjega vijeka. Dolazeći s osmanskim osvajanjima, Srbi su sa sobom na hrvatske prostore donijeli jezične značajke tipične za udaljenija jugoistočna područja (novoštokavski ijekavskoga izgovora, istočni ili »pravoslavni« rječnik, balkanizmi), ali su u novoj postojbini mnogo toga preuzeli iz autohtonih hrvatskih govora. Nakon protjerivanja iz Španjolske 1492. Sefardi su sredinom XVI. st. osnovali kolonije u Dubrovniku i Splitu, ali se njihov židovskošpanjolski jezik, kao jezik kompaktne zajednice, održao do II. svjetskog rata. Osim djelomice madžarskoga u Baranji i Slavoniji, svi manjinski jezici na području između Drave i Save preneseni su onamo nakon protjerivanja Osmanlija (uglavnom u XVIII. i XIX. st.: madžarski, njemački, češki, slovački, rusinski, ukrajinski). U XVIII. st. u predgrađe Zadra (danas Arbanasi) doselili su se govornici arbanaškoga jezika. Talijanski se u Slavoniji pojavljuje s naseljenicima u drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st. Ruski su u Hrvatsku donijeli izbjeglice nakon Listopadske revolucije 1917. Do znatnijeg priljeva Bošnjaka (Muslimana) u Hrvatsku došlo je nakon aneksije BiH 1908., ali osobito nakon I. i II. svjetskog rata. Govornici makedonskoga i crnogorskoga jezika naselili su se u Hrvatskoj u znatnijem broju nakon 1918. i osobito nakon II. svjetskog rata; iako o nazočnosti skupina Slovenaca u Rijeci i u kopnenoj Hrvatskoj ima svjedočanstava već od XVI. st., znatnije slovenske skupine s jasnim osjećajem nacionalne i jezične posebnosti pojava su novijega doba. Osim malobrojnih albanskih katolika koji su se u Hrvatskoj nastanili već između dvaju svjetskih ratova, veći dio Albanaca (pretežno muslimana) nastanio se u Hrvatskoj nakon 1960-ih godina. Unatoč jezičnoj bliskosti, zadarski Arbanasi ne navode se pod rubrikom »Albanci«. Za razliku od starih skupina (Srbi, Talijani, Česi, Madžari, pa i Slovaci, Rusini i Ukrajinci), koje žive na jasno određenim prostorima, novije skupine nastanile su se pretežito raštrkano u (većim) gradovima, pa tim zajednicama nerijetko nedostaje potrebna »kritična masa« govornika za funkcioniranje i održavanje vlastitog jezika. Zato velik broj Crnogoraca, Bošnjaka, pa i Slovenaca i Makedonaca, čuva nacionalnu i kulturnu posebnost, ali se svojim jezikom služi povremeno isključivo unutar obitelji. Većina Srba u velikim gradovima prihvatila je u svim oblicima komunikacije jezik većinskoga naroda (čuvajući određen broj jezičnih značajki za pojedine razdjele svoje nacionalne kulture i tradicije). Nasuprot tomu, u ruralnim sredinama i u manjim naseljima redovito se jezične (jezično-kulturne) posebnosti uporno čuvaju; one se nastoje održati preko posebnih srpskih škola kada one funkcioniraju, dok se u istočnoj Slavoniji u srpskim školama predaje ekavski, sa srbijanskom sintaksom i srbijanskim rječnikom. Uporaba srpskoga, kao najbrojnijega manjinskog jezika, rješava se različito od sredine do sredine, ovisno o željama i mogućnostima.

Gospodarstvo

Kao republika u sastavu federalne Jugoslavije (1945–91), Hrvatska se razvijala u okviru socijalističke ekonomije s prevladavajućim državnim, odnosno društvenim vlasništvom nad proizvodnim sredstvima (s postupnim gospodarskim reformama privatno se vlasništvo dopuštalo najviše u poljoprivredi, zanatstvu i ugostiteljstvu, a u pojedinim gospodarskim granama nije bilo dopušteno). U Hrvatskoj je 1947–75. vrijednost društvenog proizvoda po stanovniku rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od 5,8%, a Hrvatska je bila na drugome mjestu (iza Srbije) prema udjelu u jugoslavenskom društvenom proizvodu (1956. hrvatski udjel iznosio je 28,2%, a 1975. 26%). U jugoslavenskoj poljoprivredi Hrvatska je bila prva u proizvodnji agruma, maslina, smokava, u ulovu morske i slatkovodne ribe. Na drugom je mjestu bila po proizvodnji pšenice, kukuruza, žitarica, ječma, šećerne repe, krumpira, uljane repice, proizvodnji mesa, mlijeka, piva, bezalkoholnih pića. Prva je bila po turističkom prihodu te po proizvodnji nafte, prirodnoga plina i većine naftnih derivata. U jugoslavenskim je okvirima Hrvatska bila važna i u elektroničkoj industriji, proizvodnji šivaćih strojeva, električnih uređaja, lijekova, poljoprivrednih strojeva i dr.; 1974. u Hrvatskoj se ostvarivalo oko 85% jugoslavenske proizvodnje plastičnih masa, približno 78% proizvodnje brodova, oko 71% proizvodnje sirove nafte i 57,7% naftnih derivata, oko 68% proizvodnje aluminija, 45% mesnih i ribljih konzervi, 43% rotacijskih električnih strojeva, 42% metalne ambalaže, 40% cementa. Hrvatska je brodogradnja bila vodeća u Jugoslaviji (npr. 1965–71. proizvedeno je 114 velikih teretnih brodova i 40 tankera). U hrvatskom izvozu najveće je udjele imala industrija (brodovi, nafta i naftni derivati, električni uređaji, tekstil, odjeća, obuća, drvo, koža, kemikalije, metali, i dr.). Prema udjelu u izvozu 1971. vodeći su partneri bili Sovjetski Savez (15,6%), Italija (15,1%), Velika Britanija (9,1%), Zapadna Njemačka (8,3%), Švicarska (7,4%), Čehoslovačka (4,4%), Norveška (3,5%) i SAD (3,5%). Najviše stranih turista koji su dolazili u Hrvatsku bilo je iz zemalja srednje i zapadne Europe (Zapadna Njemačka, Austrija, Italija i dr.); njihov je broj postupno rastao od približno 690 300 (1962) do 3,1 milijuna (1971). Velik broj hrvatskih građana radio je u zapadnoeuropskim zemljama; od oko 671 900 jugoslavenskih radnika koji su 1971. bili legalno zaposleni u inozemstvu (1981. bilo ih je 625 065, potom se njihov broj nastavio smanjivati) najviše ih je bilo iz Hrvatske (33,4%), a 1981. udjel radnika iz Hrvatske bio je 24,3% (iza Srbije s udjelom od 36,8%). U jugoslavenskom BDP-u Hrvatska 1983. sudjeluje s 21,1% (iza Srbije s 35,6%, a ispred Slovenije s 19,5%). Hrvatski udjel u jugoslavenskom izvozu 1984. iznosio je 23,3% (iza Srbije s 34,4%, a ispred Slovenije s 20,5%), a u jugoslavenskom uvozu 23,5% (iza Srbije s 33,8%, a ispred Slovenije sa 16,9%). Od početka 1970-ih pitanja raspodjele ostvarenog dohotka i deviza, gospodarskog planiranja, sadržaja ekonomskih reformi, bankarskog i financijskog sustava, ulaganja u nerazvijene dijelove jugoslavenske federacije, izraženije su opterećivala odnose među vodstvima pojedinih republika. Težeći što većoj ekonomskoj decentralizaciji unutar Jugoslavije, Hrvatska se zauzimala za snažnije tržišno otvaranje i potpuniju gospodarsku samostalnost. Raspad Jugoslavije početkom 1990-ih dokinuo je socijalistički sustav, te je Hrvatska s ostvarenom državnom neovisnošću započela uvođenje kapitalističke ekonomije, odnosno prijelaz sa socijalističke i polutržišne na otvorenu tržišnu ekonomiju. Taj je prijelaz bio otežan zbog razaranja u Domovinskome ratu i prilagodbe ekonomske politike obrambenim potrebama (1999. ratna je šteta procijenjena na 37,1 milijardu USD), a opterećivale su ga i negativne društvene i gospodarske pojave vezane uz pretvorbu i privatizaciju, kao i ekonomsku tranziciju općenito (bogaćenje užih skupina bliskih vlasti uz osiromašenje velikog dijela stanovništva, rast nezaposlenosti, devastacija mnogih poduzeća, deindustrijalizacija). Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih u pretvorbu i privatizaciju uključena su mnogobrojna poduzeća koja su u socijalističkom razdoblju bila nositelji gospodarstva – među njima Badel, Belje, Borovo, Chromos, Croatia osiguranje, Dukat, Đuro Đaković, Franck, Gavrilović, INA, Jadran film, Karlovačka pivovara, Končar, Konzum, Kraš, Mlinar, MTČ, Pliva, Podravka, Privredna banka Zagreb, Saponia, Tankerska plovidba, TDR, Uljanik, Varteks, Vindija, Zagrebačka banka, Zagrebačka pivovara, Zvečevo, Željezara Sisak, i dr. (1990-ih privatizacija je obuhvatila oko 4000 poduzeća ukupne vrijednosti od približno 20 milijarda USD). Završetkom Domovinskoga rata slijedila su i veća inozemna izravna ulaganja (1993–95. iznosila su u prosjeku 117,1 milijun USD na godinu, a 1996. povećana su na 510,8 milijuna USD). Od 1993. do 2004. ukupna je vrijednost tih ulaganja bila 10,7 milijarda USD (najveća su bila 2003. u iznosu od dvije milijarde USD). Najviše se ulagalo u financijsko poslovanje (21,4%), telekomunikacijski sektor (15,8%), farmaceutsku industriju (10,5%), proizvodnju naftnih derivata (7,7%), vađenje sirove nafte i prirodnoga plina (3,7%), hotele (3,2%), proizvodnju cementa (3,2%), trgovinu na malo (3,1%), proizvodnju piva (2%), i dr. Prema udjelu u izravnim inozemnim ulaganjima 1993–2004. vodeće su zemlje bile Austrija (26,2%), Njemačka (20%), SAD (13,9%), Madžarska (6,2%), Italija (5,9%), Nizozemska (5,8%), Luksemburg (5,5%), Slovenija (3,4%), Velika Britanija (2%), Francuska (1,7%), i dr. Inozemna ulaganja olakšana su hrvatskim uključivanjem u međunarodne ekonomske organizacije i financijske institucije. Od kraja 1992. Hrvatska je članica MMF-a, od 1993. Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj, potkraj 2000. pristupa Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, 2003–13. bila je članica CEFTA-e, a od 2013. je u Europskoj uniji (2023. uvodi euro kao službenu valutu); sredstva iz europskih strukturnih i investicijskih fondova znatno pridonose gospodarskom razvoju.

Vrijednost BDP-a 1995. iznosila je 22,7 milijarda USD (oko 4930 USD po stanovniku), a 2022. je 71 milijardu USD (oko 18 370 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a 2017 (55,9 milijarda USD), najveći je udjel uslužnoga sektora (70,1%), potom industrije (26,2%) i poljoprivrede (3,7%). Od prirodnih bogatstava Hrvatska ima ležišta nafte i prirodnoga plina, boksita, ugljena, zatim građevni kamen, šljunak, pijesak, glinu, šume, hidropotencijale, i dr. Nafta i plin se znatnije iskorištavaju od početka 1950-ih. Ležišta su uglavnom u Panonskom bazenu, te u podmorju sjevernoga Jadrana. Tijekom 2016–21. proizvodilo se u prosjeku 692 600 t sirove nafte i 1,1 milijarda kubnih metara prirodnoga plina na godinu. U istom se razdoblju uvozilo u prosjeku 2,3 milijuna tona nafte i 1,8 milijarda kubnih metara plina na godinu. Nafta i naftni derivati imaju najveći udjel u vanjskotrgovinskoj razmjeni; 2020. proizvedeno je 631 800 t nafte, a izvezeno je 555 400 t, najviše u Madžarsku (od 2008. madžarska naftna kompanija MOL Grupa ima većinski vlasnički udjel u INA-i); istodobno je uvezeno 1,9 milijuna tona nafte, najviše iz Azerbajdžana, Rusije i Kazahstana. Hrvatska je gospodarski visoko ovisna o uvozu nafte i plina; 2021. proizvedeno je 604 500 t sirove nafte i 745,9 milijuna kubnih metara prirodnoga plina (izvezeno je oko 78% sirove nafte i 17% plina). Istodobno je uvezeno 1,7 milijuna tona sirove nafte, što je oko 93% od ukupne količine koja se prerađuje u rafinerijama. Uvozom prirodnoga plina (2,2 milijarde kubnih metara) podmiruje se oko 79% domaće potrošnje (2021). U ukupnoj proizvodnji električne energije u Hrvatskoj (2022), najveći je udjel hidroelektrana (25%), potom termoelektrana (23%), nuklearne elektrane Krško (14%) i ostalih izvora (10%), dok se 28% domaćih potreba podmiruje uvozom električne energije. Osim naftne industrije, razvijaju se i druge: prehrambena, drvna, građevinska, tekstilna, metalna, kemijska, elektronička, farmaceutska i dr. (prerađivačka industrija ostvaruje oko 80% izvoza 2021). U poljoprivredi prevladava proizvodnja kukuruza, pšenice, šećerne repe, ječma, lucerne, soje, suncokreta, uljane repice, i dr. Također se uzgajaju kupus, rajčica, lubenica, luk, paprika, mrkva, jabuke, mandarinke, grožđe, masline, šljive, kruške, i dr. Domaćom proizvodnjom mesa (2022) podmiruje se 75% potrošnje govedine, 55% svinjetine, 83% ovčjeg i kozjeg mesa te mesa peradi; uvezeno je najviše svinjskog mesa (102 723 t) i govedine (31 129 t). Proizvodnja mlijeka nedovoljna je za vlastite potrebe (podmiruje ih 44,2%), te se mlijeko i mliječni proizvodi pretežno uvoze (297 487 t, 2022). U Hrvatskoj je 2022. ulovljeno 60 214 t morske ribe, od toga najviše srdele (65%); uzgojeno je 21 926 t morske ribe, najviše lubina (45,7%). U slatkovodnim ribnjacima 2022. uzgojeno je 4226 t ribe, najviše šarana (87%).

U stvaranju BDP-a sve veću ulogu ima turizam (2021. s udjelom od približno 16%). Hrvatsku je 1990. posjetilo pet milijuna stranih turista, potom je slijedio pad zbog Domovinskoga rata, a nakon njegova završetka 1995. bila su ih 1,3 milijuna. Zatim taj broj postupno raste na 5,8 milijuna (2000) i 12,6 milijuna (2015). Zbog pandemije bolesti COVID-19 broj stranih turista 2020. pao je na 5,5 milijuna, a već 2021. se povećao na 10,6 milijuna. Najviše stranih turista 2021. bilo je iz Njemačke (2,7 milijuna), Austrije (1 milijun), Slovenije i Poljske (po 0,9 milijuna), Češke (0,7 milijuna), Madžarske i Italije (po 0,4 milijuna), Francuske, Nizozemske i Slovačke (po 0,3 milijuna), te BiH (0,2 milijuna). Prema ukupnom broju turista 2021 (s domaćima 12,7 milijuna), najviše ih je bilo u Istarskoj (26,3%), Splitsko-dalmatinskoj (18%) i Primorsko-goranskoj županiji (16,6%). Prihodi od turizma iznosili su 11,8 milijarda USD (2019), 5,4 milijarde USD (2020), 10,8 milijarda USD (2021), te 13,8 milijarda USD (2022)

Stopa nezaposlenosti od 10,2% (1995) povećana je na 16,1% (2000); najveća od 17,3% bila je 2013. i 2014., a potom se postupno smanjuje do 6,7% (2022). Tijekom tranzicije održao se visok udjel stanovništva koje je u riziku od siromaštva, a 2020. iznosio je 23,2% (u Europskoj uniji veći udjel od hrvatskoga imale su Estonija, Litva, Španjolska, Grčka, Rumunjska i Bugarska); 2022. u Hrvatskoj je 19,9% stanovništva u riziku od siromaštva (najveći udjel od 27,8% je u Panonskoj Hrvatskoj, dok je najmanji od 11,2% u Gradu Zagrebu).

U BDP-u Europske unije 2020. hrvatski je udjel iznosio približno 0,4% (manje ostvaruju Slovenija, Cipar, Estonija, Latvija i Malta). Europska unija najvažniji je vanjskotrgovinski partner s kojim Hrvatska ima oko 70% izvoza i 77% uvoza (2021). Vrijednost hrvatskoga robnog izvoza 2021. bila je 22,7 milijarda USD, a uvoza 33,7 milijarda USD. Izvoze se nafta i naftni derivati, električna oprema, prijevozna sredstva, metalni proizvodi, strojevi, kemikalije, farmaceutski proizvodi, hrana, drvni proizvodi, i dr. Najviše se uvoze nafta i naftni derivati, prirodni plin, vozila, strojevi, metali, kemikalije, električni uređaji, hrana, pića, farmaceutski proizvodi, računala i telekomunikacijski uređaji, električna energija, odjeća, obuća, namještaj, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Slovenija (12,7%), Italija (12,5%), Njemačka (11,8%), Madžarska (9,1%), BiH (8,4%), Austrija (5,5%), Srbija (4,7%), SAD (3,1%) i Francuska (2,5%). Najviše se uvozi iz Njemačke (14,7%), Italije (12,5%), Slovenije (11%), Madžarske (7,3%), Austrije (6,4%), Poljske (4%), Nizozemske (3,8%), Kine (3,5%), BiH (3,4%), Srbije (2,8%) i Francuske (2,4%). Javni je dug 2020. iznosio 87,3% BDP-a (uz pad BDP-a za približno 8%, potaknut pandemijom bolesti COVID-19), potom se postupno smanjuje (a BDP raste) te potkraj 2022. iznosi 68,4% BDP-a.

Gospodarska kretanja u razdoblju 1990–2010.