Skradin, naselje sa statusom grada u Dalmaciji, 19 km sjeverno od Šibenika; 508 st. (2021). Leži na desnoj obali rijeke Krke. Iznad naselja ruševine kule i ostatci obrambenih zidova mletačke i poslije osmanske utvrde. Župna crkva (ranije katedrala) Porođenja Blažene Djevice Marije iz 1724., grobljanska crkva iz XVI. st. (obnovljena 1783); pravoslavne crkve sv. Spiridona iz 1876 (neogotička; u njoj se nalaze ikonostas Spiridona Rapsomanikija s Krfa iz XVIII. st. i zbirka ikona) i sv. Paraskeve (sv. Petka; groblje) iz 1895. Rodno mjesto slikara J. Ćulinovića. Turizam; marina za jahte. U blizini je most preko rijeke Krke (nacionalni park), uzvodno Skradinski buk. – Prapovijesno i antičko naselje Scardona antički izvori (Strabon, Plinije, Ptolomej) spominju kao grad u Liburniji. Liburnsko naselje starijega i mlađega željeznog doba smjestilo se na prirodnoj uzvisini iznad današnjega mjesta. Za rimske vladavine na padinama i u podnožju brežuljka nastalo je naselje sa svim obilježjima antičkoga grada. Skradin je već u liburnsko doba bio značajna trgovačka i ratna luka. Za cara Augusta postao je jednim od triju sudbenih konvenata (conventus iuridicus), a za Vespazijana je dobio status municipija (Municipium Flavium Scardona). Otkriveni su ostatci rimskoga vodovoda koji je išao iznad slapova Krke do Skradina, ostatci zgrada s mozaicima i freskama, lučkoga skladišta, mnogobrojni kameni spomenici. Uz cestu prema Bribiru (antička Varvaria) otkriveni su ranorimski paljevinski grobovi (kamene, staklene, keramičke urne) s bogatim prilozima (zlatni i jantarni nakit i kipići, staklene i keramičke posude, keramičke svjetiljke). Na položaju Maraguša otkrivene su dvije grobne parcele sa zidanim grobnicama (paljevinski i kosturni ukopi), a na položaju Rokovača ranokršćansko groblje s inhumiranim pokojnicima (IV. i V. st.). U VI. st. Skradin je postao biskupskim sjedištem. God. 537. kraj Skradina je došlo do bizantsko-ostrogotskoga sukoba. U prvoj polovici VII. st. za provala Slavena i Avara grad je bio razoren, a obnovljen je za hrvatskih vladarâ u ranom srednjem vijeku. Polovicom X. st. spomenuo ga je Konstantin VII. Porfirogenet u popisu naseljenih hrvatskih gradova (Σϰόρδονα, Skórdona). Od druge polovice XIII. st. gradom su vladali knezovi Bribirski; tada se Skradin oblikovao kao tipična dalmatinska komuna na čelu s knezom i komunalnim statutom. Potkraj XIII. i početkom XIV. st. bili su podignuti samostani dominikanaca, klarisa i franjevaca. God. 1356. grad je potpao pod mletačku vlast, ali je već mirom u Zadru 1358. pripao hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I. Anžuvincu. Nakon njegove smrti Skradinom su upravljali bosanski kraljevi Tvrtko I. i Dabiša, a zatim Ladislav Napuljski, koji ga je 1407. predao bosanskom vojvodi Sandalju Hraniću. Od 1411. bio je pod vlašću Mletačke Republike, a 1522. zauzeli su ga Osmanlije, koji su ga s prekidima držali do 1683. Za ponovne mletačke uprave (do 1797) Skradin je postao općinskim središtem (1705) te je doživio demografski i gospodarski razvoj. Od tada se najvećim dijelom oblikovao današnji Skradin, kao izduženo naselje okupljeno oko katedrale i duge glavne ulice. Početkom XIX. st. u njem su se izmijenile francuska i austrijska uprava. Za Domovinskoga rata (1991–95) grad je teško stradao u srpskoj agresiji. Tijekom XIX. i XX. st. broj stanovnika je varirao, a od 1961. god. (1018 st.) stalno se smanjuje.
