Matica hrvatska, književno i kulturno društvo utemeljeno 1842. pod imenom Matica ilirska radi promicanja ideja hrvatskoga narodnog preporoda, odnosno razvijanja nacionalne svijesti i kulturnog prosvjećivanja. Ideju o osnivanju prvi je iznio Lj. Gaj 1829., a na sjednici Ilirske čitaonice 1839. odlučeno je da se utemelji društvo koje bi izdavalo knjige na hrvatskom jeziku. Matica je prvotno osnovana kao izdavačka kuća unutar Ilirske čitaonice (1844. objavljena je Matičina prva knjiga, izdanje Gundulićeva Osmana s Mažuranićevim dopunama XIV. i XV. pjevanja), a predsjednik Čitaonice J. Drašković imenovan je i prvim predsjednikom Matice. Za Bachova apsolutizma održala se iako je bila zabranjena Ilirska čitaonica, postala je samostalnom ustanovom te je uspostavila odnose sa srodnim društvima u Češkoj, Sloveniji i Srbiji. God. 1869–1903. izdavala je list Vienac, središnji hrvatski književni časopis toga razdoblja. Pridjev ilirski zamijenjen je hrvatskim 1874., kada je za predsjednika izabran I. Kukuljević, koji je zamijenio I. Mažuranića (predsjednik od 1858). Do kraja XIX. stoljeća bila je intenzivna izdavačka djelatnost, ne samo djela hrvatskih pisaca, književnih (A. Šenoa, E. Kumičić, K. Š. Gjalski, V. Novak) i znanstvenopopularnih (V. Klaić, B. Šulek), nego i prijevoda, napose grčkih i rimskih klasika, a 1910-e obilježene su polemikama o slobodi umjetničkog stvaranja, odnosno sukobom između »starih«, okupljenih oko Matice, i »mladih«, okupljenih oko Društva hrvatskih književnika. U razdoblju 1889–1928. predsjednici su bili T. Smičiklas, I. Trnski, Đ. Arnold, O. Kučera, K. Pavletić, F. Tućan, D. Domjanić, A. Bazala. U Kraljevini SHS Matica se odupirala državnim pritiscima za stapanjem svih kulturnih društava u jedno, posebice otkako je 1928. za predsjednika izabran F. Lukas; za Šestosiječanjske diktature postala je središtem hrvatske kulturne ali i političke oporbe, a do polovice 1930-ih izdavala je i knjige lijevo orijentiranih autora (A. Cesarec, M. Krleža). Zbog jačanja utjecaja nacionalističke oporbe vlasti Banovine Hrvatske u Maticu su početkom 1941. dovele komesarijat, koji je raspušten nakon proglašenja NDH. Matica hrvatska nastavila je djelovati i u socijalističkoj Jugoslaviji (u razdoblju 1945–72. predsjednici su bili M. Nikolić, G. Krklec, J. Ravlić, H. Iveković, Lj. Jonke), uglavnom u izdavaštvu; ta se djelatnost intenzivirala posebice nakon osnivanja Nakladnoga zavoda Matice hrvatske 1960., kada je ujedno pokrenut niz Pet stoljeća hrvatske književnosti. Od 1967., kada je potaknula donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, Matica hrvatska postala je jednim od nositelja političkih ideja Hrvatskoga proljeća (napose preko lista Hrvatski tjednik) pa je nakon sloma toga pokreta njezin rad obustavljen (1972). Obnovljena je 1990. i od tada djeluje kontinuirano (predsjednici P. Šegedin, V. Gotovac, J. Bratulić, I. Zidić, S. Damjanović, S. Botica i M. Gavran) pokušavajući se, na različite načine (pokrenute novine Vijenac, razvijena velika nakladnička djelatnost, obnovljena mreža ogranaka), prilagoditi novom društevnom trenutku, u kojem su izvorni razlozi njezina osnivanja (razvijanje nacionalne svijesti i kulturno prosvjećivanje) ostvareni ili su njihovo ostvarivanje preuzele i druge institucije.
