Samobor, grad, ljetovalište, izletište i kupalište (sumporni izvori) 23 km zapadno od Zagreba; 16 911 st. (2021). Leži uz Rudarsku i Lipovečku Gradnu, podno Samoborskoga gorja, na 168 m apsolutne visine. Nad mjestom dominiraju ruševine Staroga grada (XIII–XVIII. st.), napuštenoga u XIX. st. Kasnogotički dvorac Podolje (XVI. st.) i klasicistički Belagovi dvori, Livadićev dvorac (XVII. st.; muzej), barokizirana gotička crkva sv. Mihaela (XVI–XVII. st.), župna crkva sv. Anastazije (XVII. st.), barokna kapela sv. Ane (XVIII. st.), kapela sv. Filipa i Jakova (spominje se od XVII. st.), kapela sv. Jurja (XVII–XVIII. st.), franjevački samostan i barokna crkva Blažene Djevice Marije (XVIII. st.), sjemenište i gimnazija Mater et Magistra; niz građanskih kuća (obitelji Kiepach, Allnoch, Reizer, Špigelski) iz XVIII–XIX. st. te općinska zgrada građena prema nacrtima B. Felbingera (XIX. st.); privatne umjetničke zbirke (XV–XIX. st.) obitelji Kirin, Sudnik, Dvoržak i Aleksander. Radijska postaja. Industrija mesnih prerađevina, boja, četaka, vatrogasnih aparata, pirotehnike i dr., građevnoga materijala; mnogobrojni obrti; tiskarstvo. Turizam; karneval, mnogobrojni ugostiteljski objekti. Samobor i mjesta u njegovoj okolici omiljena su izletišta Zagrepčana. Rodno je mjesto slikara V. Kirina, geografa I. Hoića i dr. – Na području grada pronađeni su arheološki predmeti iz prapovijesti i antike, među kojima i ilirsko-keltski novci, tzv. samoborci. U srednjem vijeku podno okićke utvrde u Samoborskom gorju razvilo se trgovište Samobor, koje se u pisanim izvorima prvi put spominje u povelji hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV. (1242). Njome je bio potvrđen raniji privilegij, što ga je Samoboru dodijelio herceg Koloman (1240), kojim je Samobor postao slobodno kraljevsko trgovište. Na obližnjem su brdu Tepec 1260-ih pristaše češkoga kralja Otakara II. Přemysla započele gradnju utvrde, tzv. Staroga grada, koja je trajala sve do XVIII. st. Godine 1274. Stari grad preuzeo je plemić Ivan Okićki, a tijekom idućih stoljeća njime su, jednako kao i obližnjim trgovištem, gospodarili vladari iz više kraljevskih kuća (Arpadovići, Anžuvinci, Matija Korvin) te mnoge hrvatske plemićke obitelji (Babonići, knezovi Celjski, obitelji Frankapan, Ungnad, Erdődy, Auersperg, Kulmer, Kiepach, Allnoch). U podnožju Staroga grada postupno se oblikovala jezgra današnjega Samobora, Taborec, koji se razvijao kao trgovačko-obrtničko podgrađe. Od 1851. Samobor je dio Zagrebačke županije, a u XIX. i XX. st. razvijao se kao obrtničko i turističko mjesto. Godine 1901. željeznicom (»Samoborček«) bio je povezan sa Zagrebom. Stari grad bio je napušten početkom XIX. st., a 1902. gradska ga je općina otkupila od posljednjih vlasnika, obitelji Montecucolli. Za II. svjetskoga rata Samobor i okolni kraj (Žumberak) bili su važno žarište antifašističkoga pokreta u sjevernoj Hrvatskoj. Između god. 1857 (3186 st.) i 1931 (2966 st.) broj je stanovnika varirao, a potom stalno raste (3767 st., 1948; 7773 st., 1971; 12 404 st., 1981).
