Jadransko more ili Jadran, dio Sredozemnoga mora između Balkanskog i Apeninskoga poluotoka do Otrantskih vrata na jugoistoku. Duljina mu iznosi 783 km, prosječna širina 248,3 km, a prosječna dubina 173 m; obuhvaća 138 595 km². U antici Ἀδρıατıϰὴ ϑάλασσα (grč.: Jadransko more) ili Ἀδρıατıϰὸς ϰόλπος (grč.: Jadranski zaljev); nazvano je po Adriji, važnom lučkom središtu u antici (os. od VI. do IV. st. pr. Kr.). (→ adria)
Morska zavala, obale i postanak
Jadransko more duga je sinklinala, kojoj je sjeverozapadni kraj zasut nanosima rijeke Pad i drugih alpskih rijeka, a krajnji jugoistočni dio nabiranjem u neogenu postao je kopno. Tim su procesom nastala Otrantska vrata, koja spajaju Jadransko i Jonsko more. Jadransko more najpliće je u krajnjem sjeverozapadnom dijelu (Tršćanski zaljev, 24 do 26 m). Oko 380 km širok šelf u sjevernom Jadranu proteže se od sjevera prema jugu; najveća mu je dubina oko 90 m (na rubu 190 m). Uz Apeninski poluotok šelf se javlja u zaljevu Manfredonia. Od otoka Žirja kraj Šibenika do Ortone na obali Apeninskoga poluotoka pruža se do 268 m duboka poprečna udolina, koja se po otoku Jabuci zove Jabučka kotlina. Oko 150 km dug i do 130 m dubok podmorski Palagruški prag (nazvan po otoku Palagruži) pruža se od otoka Lastova do poluotoka Gargano na istočnoj obali Apeninskoga poluotoka. Prema jugoistoku se dno od Palagruškoga praga spušta u Južnojadransku kotlinu, gdje najveća dubina iznosi 1228 m. U sjeverozapadnom dijelu Jadranskoga mora dno se sastoji pretežno od pijeska i mulja. Uz kamenitu vapnenačku istočnu obalu dno je kamenito, pa se podudara s petrografskim sastavom obale.
Otoci uglavnom leže uz istočnojadransku, odnosno hrvatsku obalu. Uz nju je 718 otoka i otočića. Najveći su otoci Cres (406,63 km²), Krk (406,27 km²) i Brač (394,57 km²). Istočna se obala, osim Istre, pruža od sjeverozapada prema jugoistoku pa se podudara s tektonskim, geološkim i orografskim smjerom kopna. Za istočnu (dinarsku) obalu karakteristični su mnogobrojni zaljevi, uvale i drage, po kojima se takva obala ubraja u dalmatinski tip obale, a nastala je izmjenom antiklinalnih vapnenačkih grebena i sinklinalnih dolina građenih od mekana eocenskoga lapora i pješčenjaka (fliš). Kada se more izdignulo, mnogi su antiklinalni grebeni ostali stršati iz mora kao otoci ili poluotoci, a sinklinalne doline postale su kanali, zaljevi i drage (Neretvanski kanal, Velebitski kanal, Kaštelanski zaljev i dr.). Na istarskoj obali stvorile su se, mjesto zaljeva, kanjonske kanalske drage (Limska, Plominska, Raška i dr.). – Duljina obalne kopnene linije cijeloga Jadranskoga mora iznosi 3690 km, od čega Hrvatskoj pripada 1777 km, Italiji 1249 km, Albaniji 396 km, Crnoj Gori 200 km, Sloveniji 47 km i BiH 21 km. Otočna je obala duga 4164 km (Hrvatskoj pripada 4058 km, Italiji 23 km, Albaniji 10 km, Grčkoj 73 km).
U sadašnjem obliku i veličini Jadransko more nastalo je Flandrijskom transgresijom u kvartaru.
Sjeverni, plitki dio Jadrana potopljeni je dio Padske nizine. Na početku tercijara more je pokrivalo dinarski obalni pojas, ali se za miocena i pliocena povuklo prema zapadu i poplavilo gotovo cijelu apeninsku stranu; istočna strana sa svim otocima bila je kopno. U pliocenu se obala pružala uz vanjsku stranu otoka. Nakon pleistocena (otapanje leda) morska se razina izdignula (oko 100 m), pa je more poplavilo niža područja i prodrlo između otoka do sadašnje obale.
Podmorje Jadranskoga mora potencijalni je bazen ležišta nafte i prirodnoga plina, što potvrđuju istraživačke bušotine.
Oceanografske osobine
Fizikalna svojstva i procesi u Jadranskome moru ovise o utjecaju atmosfere i kopnenih voda na more i o međudjelovanju Jadrana i Jonskoga mora, a topografija bazena važan je kontrolirajući čimbenik. U ranim fizičko-oceanografskim istraživanjima Jadrana, u drugoj pol. XIX. st., prednjačile su austrougarske i talijanske institucije, a od početka XX. st. znatna je uloga hrvatskih sveučilišta i instituta.
Kada se govori o slanosti, treba naglasiti da je Jadransko more bazen dilucije, tj. da primitak voda oborinama i kopnenim dotocima nadmašuje gubitak isparavanjem, što znači da se sol unosi kroz Otrantska vrata. Slanost na površini opada s više od 38‰ u jugoistočnom dijelu Jadrana na manje od 35‰ u sjeverozapadnom dijelu bazena; u dubljim je slojevima veća i ujednačenija (oko 38,5‰). Slanost je podložna vremenskim promjenama: godišnjima (zbog kojih se ljeti slanost smanji na većem dijelu površine), međugodišnjima (povezanima s povremeno pojačanim dotokom slanije sredozemne vode u Jadran – tzv. jadranskim ingresijama) i dugogodišnjima (koje su se očitovale u blagome porastu slanosti tijekom posljednjih nekoliko desetljeća).
Temperatura mora ponajprije ovisi o površinskome protoku topline, koji dovodi do zagrijavanja Jadrana u toplome dijelu godine i njegova hlađenja u hladnome polugodištu. Zbirno Jadran predaje toplinu atmosferi, što znači da se toplina unosi kroz Otrantska vrata. Površinska temperatura najmanja je u veljači i ožujku, a najveća u kolovozu, kada se u zaštićenim obalnim područjima opažaju i dnevna kolebanja temperature. Zimi je temp. u većem dijelu bazena jednolika duž vertikale te opada s više od 13 °C u južnom i istočnom dijelu bazena na manje od 8 °C u sjevernom i zapadnom njegovu dijelu. Ljeti je površinska temperatura izjednačenija i kreće se između 24 i 25 °C; na dubini od 10 do 30 m temperatura naglo opada s dubinom (to je tzv. sloj termokline), da bi na većim dubinama poprimila vrijednost između 12 i 14 °C. Satelitske snimke Jadrana pokazuju da i zimsko i ljetno temperaturno polje obilježavaju mnogobrojne male tvorevine kao što su vrtlozi, filamenti i dr. Jako je izražena i međugodišnja promjenljivost temperature, pa su u nekim zimama opažene vrijednosti do 4 °C, a u pojedinim ljetima iznosi su veći od 28 °C.
Opće strujanje na površini Jadrana odvija se u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu: voda utječe uz hrvatsku obalu, istječe na talijanskoj strani, s time da postoji nekoliko poprečnih tokova. Zabilježena su i odstupanja od te jednostavne sheme, pa se npr. u toplome dijelu godine opažaju manji kružni tokovi u smjeru kretanja kazaljke na satu, a izlazna struja razvijenija je od ulazne grane. I u većim dubinama prevladava strujanje suprotno kazaljki na satu, s time da u intermedijarnome sloju prevladava ulazna struja, a u pridnenome izlazna. Brzine tih struja nisu velike, između 10 i 20 cm/s. Njihovo podrijetlo još nije u cijelosti objašnjeno, ali prevladava mišljenje da su povezane s površinskim i obalnim protocima vlage i topline te posljedičnim promjenama slanosti i temperature. Vjetrene struje u Jadranu dobro su razvijene: zimi, pod utjecajem bure i juga, njihove brzine mogu premašiti 50 cm/s. Vjetar uzrokuje i druge procese, koji se očituju u promjenama strujnoga polja: unutarnje valove periode oko 1 sat, inercijalne oscilacije s periodom od oko 17 sati te Kelvinove valove perioda kojih je nekoliko dana. Naposljetku, u Jadranu se opažaju i struje povezane s morskim mijenama, ali njihove su brzine uglavnom malene (oko 10 cm/s).
Morske mijene očituju se u kolebanju razine mora, s poludnevnim i dnevnim periodama. Poludnevni plimni val ulazi u Jadran uz istočnu obalu i izlazi uz zapadnu. Amplituda poludnevnih oscilacija najveća je u sjevernom Jadranu (26 cm), a iščezava u tzv. amfidromijskoj točki, koja se nalazi između Zadra i Ancone. Jednodnevni plimni val nastupa gotovo istodobno u cijelome Jadranu, a amplituda mu je najveća u sjevernom dijelu bazena (18 cm). Osim morskih mijena, na kolebanje razine Jadrana utječu i atmosferski poremećaji, stvarajući olujne uspore i štige ili seše. U situacijama kada se nad sjevernim Jadranom nađe duboka ciklona, pad tlaka zraka i južni vjetar mogu uzdignuti morsku razinu i za 1 m; takav olujni uspor uzrok je npr. poplavljivanja Venecije. Nakon prolaska ciklone često se u moru pojavljuju seši, koji mogu zahvatiti cijeli Jadran (s periodom od oko 21 sat), odn. pojedine manje bazene, npr. Kaštelanski zaljev (perioda 60 min), Bakarski zaljev (perioda 20 do 24 min) i dr. Zabilježena su i kolebanja na znatno većim vremenskim skalama: tijekom posljednjih 50-ak god. razina sjevernog Jadrana uzdizala se u odnosu na kopno brzinom od oko 1 mm na god., a razina južnog Jadrana pomicala se istom brzinom kao okolno kopno. Na manjim vremenskim skalama posebno se ističu vjetreni valovi: periode su im oko 10 s, a visina – premda najčešće neznatna – može u sjevernom Jadranu, u situacijama s olujnim jugom, premašiti 10 m.
Flora i fauna
Jadransko more u cjelini slabo je produktivno, oligotrofno more, produktivnije uz obalu i u području kanalâ. Niska razina org. produkcije posljedica je male količine hranjivih soli u vodi, posebno fosfora i dušika. No sjeverni se Jadran, zbog različitih specifičnih utjecaja, smatra jednim od najproduktivnijih područja u Sredozemnome moru. Prema grubim procjenama, u Jadranskome je moru do sada nađeno između 6000 i 7000 biljnih i životinjskih vrsta. Velik broj skupina, posebice beskralježnjaka, nedostatno je istražen.
Životinjski i biljni svijet današnjega Jadrana posljedica je mnogobrojnih geoloških, geografskih, klimatskih i bioloških utjecaja koji su u prošlosti Zemlje sudjelovali u stvaranju Jadranskoga mora. Podrijetlom je iz prastaroga mora Tetis, koje je u razdoblju od paleozoika do tercijara imalo izrazito tropske značajke. Tijekom hladnijega razdoblja, u drugoj polovici tercijara, u Sredozemnome su moru nestale mnoge tropske biljne i životinjske vrste, a uselile su se mnoge vrste iz sjevernijih (borealnih) krajeva. Malobrojni predstavnici mora Tetis i borealnih doseljenika održali su se kao sadašnji (recentni) trop. i borealni oblici. Danas se u Jadranskome moru prepoznaje pet florističkih i faunističkih elemenata: tropski, borealni, sredozemno-atlantski, isključivo sredozemni i endemsko jadranski. Tropski su elementi npr. alge Halimeda tuna i Hypnaea musciformis te ribe tunj, sabljan, vladika arbanaška i poletuša. Borealni elementi neke su vrste iz rodova Raja, Mustelus, Scyliorhinus, Salmo, Belone i Pleuronectes te škamp. Sredozemno-atlantski elementi najbrojniji su i u njih pripadaju alge Codium bursa i Flabelia petiolata, životinje morsko pero, jastog, dagnja i obični trp te ribe srdela, brgljun i girice. Isključivo su sredozemni elementi alge Lithophyllum tortuosum i Acetabularia mediterranea, životinje crveni koralj, velika rakovica, jakobova kapica, prstac i periska, sredozemna dlakavica te neke ribe. Unatoč florističkoj i faunističkoj sličnosti sa Sredozemnim morem, u Jadranu su se, zbog njegova posebnog izoliranoga položaja, razvile i endemične vrste: alge Cystoseira spicata i jadranski bračić, a od riba glavoči Chromogobius zebratus zebratus, Corcyrogobius liechtensteini, Pomatoschistus canestrini i Speleogobius trigloides, šilo i jesetra. Sredozemne endeme nalazimo ugl. u juž. Jadranu, a prema sjeveru prevladavaju jadranski endemi.
Iako se, zbog burne geološke prošlosti, na području današnjega Jadranskoga mora više puta promijenilo podneblje, neke su se vrste iz davnih toplih doba (miocen) održale do danas. Jednako vrijedi i za borealne vrste, koje su u Jadranu živjele u ledeno doba. Kada se more u pliocenu počelo hladiti, pa je Jadran od tropskoga postao umjereno toplo more, u nj su se počele useljavati atlantsko-mediteranske vrste, koje danas prevladavaju. Mnoge su od tih vrsta danas raširene u cijelome Jadranu, kao npr. morski krastavac, jastog i hlap. Od borealnih vrsta, većinom u sjevernom Jadranu, vrlo je raširen škamp, od značajnih sredozemnih vrsta crveni koralj, koji je vrlo rijedak u sjevernom Jadranu. Malo ima izrazito toploljubnih (termofilnih) vrsta trop. podrijetla, npr. zvjezdača Hacelia attenuata, rijedak morski jež Centrostephanus longispinus i riba arbanaška vladika (Thalassoma pavo). Kozmopolitske vrste također su rijetke, a to su npr. plaštenjaci Ciona intestinalis i Botryllus schlosseri. U sjevernom Jadranu prevladavaju sjevernoatlantske, borealne i jadranske endemične vrste, dok u srednjem i južnom Jadranu živi više termofilnih vrsta koje pripadaju sredozemnim endemičnim vrstama.
Jadranska flora i fauna dijeli se, kao i sredozemna, na pelagijal i bentos. Za cijelo područje sjevernog i srednjeg Jadrana može se reći kako pripada neritičkomu području, tj. da je pod utjecajem unosa slatke vode i hranjivih tvari s kopna. Što se tiče hranjivih tvari, sjeverni je dio Jadrana stoga njegovo najbogatije područje. Južnojadranska kotlina ima značajke otvorenih oceanskih područja, pod malim je utjecajem kopna pa ima malenu primarnu produkciju. Zbog toga je i bioraznolikost malena, a zbog manje količine planktona manja je i populacija plave ribe. Područje pelagijala značajno je i za raširenost bentoskih životinja, jer većina njihovih ličinki, koje su nazivaju meroplankton, dio života provodi u pelagijalu.
Bentos. Bentos u Jadranu ima zonalnu građu, pa se u različitim dubinama nalaze različite životne zajednice (biocenoze). Razlikuju se dva sustava: obalni ili litoralni sustav i dubinski ili profundalni sustav. Prvi dopire do dubine približno od 200 m, a dijeli se na stepenice karakterizirane specifičnim životinjama: supralitoral, mediolitoral, infralitoral i cirkalitoral. Profundalni sustav dijeli se na batijalnu, abisalnu i hadalnu stepenicu, a prostire se od dubine od 200 m do najvećih dubina. Abisalna i hadalna stepenica ne nalaze se u Jadranskome moru, zbog njegove nedovoljne dubine.
Supralitoral. Visina supralitoralne stepenice dodatno ovisi o nagibu obale te o njezinoj izloženosti valovima i vjetru. Ona započinje pojasom vapnenca sive boje, zbog prisutnosti supralitoralnih litofitskih modrozelenih algâ (→ litofiti). Supralitoralna naselja tvrde podloge trajno su izvan izravnoga dodira s morem. Uz litofitske modrozelene alge na toj stepenici žive i više alge te neke životinje. Najčešća modrozelena alga ondje je Rivularia atra, u obliku malih crnih kuglica, a od viših alga česta je Catenella opuntia. Značajne životinjske vrste tvrde (kamenite) podloge supralitorala pripadaju rodovima Littorina, Ligia i Chthamalus, npr. mali obalni pužić (Littorina neritoides), izopodni račić babura (Ligia italica) i rak vitičar brumbuljak (Chthamalus stellatus). U zasjenjenim i vlažnim dijelovima te stepenice često se naseljavaju vrste značajne za mediolitoralnu stepenicu, primjerice puž priljepak (Patella rustica). Posebno stanište supralitoralne stepenice (kao i mediolitoralne) supralitoralne su lokvice. Ondje vladaju vrlo promjenljivi ekološki uvjeti, npr. slanost se mijenja od gotovo slatke vode do one u kojoj se sol kristalizira. Takvim je promjenama prilagođeno vrlo malo životinja, primjerice tvrdokrilac Ochthebius adriaticus i kopepodni račić Harpacticus fulvus. Kod naselja pomične podloge ta stepenica dolazi u dodir s morskom vodom zbog kapilarnog privlačenja vode između zrnaca pijeska ili mulja. U takvim staništima žive neki izopodni račići (npr. Tylos europaeus i T. Ponticus) i amfipodni račići (Talitrus saltator i Orchestia gammarella) te neke vrste mnogočetinaša, od kojih je česta vrsta Ophelia radiata.
Mediolitoral. Mediolitoralna stepenica nalazi se u pojasu plime i oseke. Zbog veće razlike između plime i oseke, u sjevernom je Jadranu ona viša nego u srednjem i južnom Jadranu. Gornja granica mediolitoralne stepenice u Jadranu nalazi se od 0,5 do 3 m iznad srednje visine mora, a donja se granica poklapa s donjom granicom normalne oseke. U toj se stepenici na tvrdoj podlozi razlikuje gornji horizont, koji je u dodiru s morem zbog zalijevanja valovima, i donji horizont, koji je za plime potopljen. Ta su dva horizonta jasno odvojena u srednjem i južnom Jadranu, dok u sjevernome nisu, zbog veće amplitude plime i oseke. Gornji horizont mediolitoralne stepenice naseljavaju vrste Patella rustica i Chthamalus stellatus, kolonije kojih često prekrivaju velike površine. Ljeti ondje nalazimo supralitoralnu vrstu, Littorina neritoides. Na cijeloj mediolitoralnoj stepenici čest je rak gomnar (Pachygrapsus marmoratus). U gornjem dijelu mediolitorala gdjekad se nalazi jedina jadranska »amfibijska« ribica, babica Blennius galerita. U mediolitoralnoj stepenici rastu neke vrste algâ i ondje tvore prave livade. Na sjev. Jadranu česta je smeđa alga bračić (Fucus virsoides), a crvena alga Catenella opuntia raste u zasjenjenim raspuklinama uz površinu mora. U onečišćenu moru prevladavaju zelene alge Enteromorpha compressa i morska salata (Ulva lactuca), koje često zauzimaju životni prostor drugim algama i životinjama. Donji horizont mediolitoralne stepenice naseljavaju priljepak Patella aspera i hiton Middendorfia caprearum te neke alge iz rodova Lithophyllum i Lihtothamnion, koje na strmim kamenim obalama srednjeg i južnog Jadrana grade poseban vapnenački prag. Modrozelena alga Rivularia atra ondje je gusta. Za taj dio mediolitorala, prvenstveno u sjevernome Jadranu, značajna je endemična alga jadranski bračić, koja raste u nešto manje slanoj vodi. U raspuklinama stijena i prevjesima često se nalaze spužva Hymeniacydon sanguinea, crvena moruzgva (Actinia equina), hitona Acanthochiton fascicularis, te puževi ogrci iz roda Monodonta. Pojedini su dijelovi stijena potpuno obrašteni naseljima dagnji, a česti su u područjima s velikim dotokom organskih tvari i ondje označuju gornji rub infralitoralne stepenice. U čistome moru, na samoj granici između mediolitoralne i infralitoralne stepenice, raste smeđa alga Cystoseira spicata. Pomične podloge mediolitoralne stepenice naseljavaju ugl. različiti izopodni i amfipodni rakovi te mnogočetinaši poput vrste Ophelia radiata. Za naselja pomične podloge vrlo je važna voda zarobljena među zrncima pijeska, jer produljuje vrijeme potrebno za isušivanje podloge pošto nastupi oseka.
Infralitoral. Ispod donje granice plime i oseke počinje infralitoralna stepenica, prvi morski pojas neovisan o kopnu. To je područje najpogodnijih uvjeta za većinu bentoskih organizama. Zbog dobre osvijetljenosti biljna je biomasa veća od životinjske. Infralitoral s gornje strane graniči s najnižom osekom, a s donje strane s graničnom dubinom rasta morskih cvjetnica. Donja granica infralitoralne stepenice u Jadranu je promjenljiva, zbog razlika u prozirnosti mora te posljedično smanjena prodora svjetlosti. U sjevernome Jadranu ona seže približno do 20 m, u srednjem i južnom između 30 i 40 m, a oko nekih otoka otvorenoga Jadrana i do 50 m. Gornji dio infralitorala u Jadranskome moru naseljavaju smeđe alge Cystoseira spicata. Gornja naselja infralitoralne stepenice ugl. su stalno potopljena te izložena jaku udaranju valova. Kod velikih valova ti utjecaji dopiru do 15 m, iznimno i do 30 m u dubinu. Biljke i životinje koje naseljavaju infralitoralnu stepenicu pravi su morski organizmi i ne mogu preživjeti na kopnu ni kratko vrijeme. Od životnih zajednica u infralitoralu je najraznovrsnija ona fotofilnih algâ na tvrdoj podlozi. Gusta naselja algâ, koja nazivamo i fital, služe kao zaklon mnogim životinjama te kao podloga na koju se naseljavaju drugi organizmi, epibionti. U toj biocenozi žive mnoge vrste puževa iz rodova Rissoa, Cerithium i Calliostoma te onih bez kućice, rakova samaca, kao i rakovica iz rodova Maia i Pisa, bodljikaša, npr. morske zvijezde Echinaster sepositus, Marthasterias glacialis, Hacelia attenuata, morski ježevi Sphaerechinus granularis, Arbacia lixula i Paracentrotus lividus, spužve Chondrilla nucula i Aplysina aerophoba, mnogi mahovnjaci, mnogočetinaši i dr. Od riba koje se zadržavaju u biocenozi fotofilnih algâ prevladavaju babice, glavoči, usnjače i špari. Različite vrste smeđih algâ iz roda Cystoseira te vrsta Padina pavonica stvaraju prave podmorske »šume«, koje omogućavaju naseljavanje organizama (većinom spužava i mahovnjaka) koji ne podnose preveliko osvjetljenje, pa se naseljavaju na donje dijelove algâ. Zasjenjeni predjeli te biocenoze stvaraju uvjete za naseljavanje vrsta karakterističnih za koraligensku biocenozu dubljega dijela litorala. Naselja vrsta iz roda Cystoseira bujna su u području čistoga mora, npr. na pličinama otokâ i otočića otvorenoga mora. Ondje uspijevaju i alge iz roda Sargassum, koje zahtijevaju iznimno čisto more. U području više ili manje zagađena mora biocenoza fotofilnih algâ siromašna je. Na mjestima gdje je zagađenje povezano sa smanjenom slanošću, prevladava morska salata Ulva lactuca, vlasulja Anemonia viridis, puž Aplysia depilans, neki mnogočetinaši, te ribe, ugl. cipli, glavoči i babice. Posebnomu tipu hridinastoga dna pripadaju brakovi (pličine), koji se izdižu iz dubljih dijelova mora. Na površini su obrasli bogatom vegetacijom algâ, najčešće cistozirama i sargasima. Ondje žive gospodarski najznačajnije vrste riba: zubatci, pagri, ugori i škrpine. Iznad brakova se zadržavaju jata lokarda, šnjura i srdela. Na brakovima često nalazimo prave spužve, a u dubini koralje. Na pješčanome dnu gornjeg infralitorala biocenozu fotofilnih alga zamjenjuje biocenoza livada morskih cvjetnica, »morskih trava«. U Jadranskome moru najčešće kao razdvojene livade rastu četiri vrste: perje (Zostera marina), perje malo (Zostera nana), svilina (Cymodocea nodosa) i posidonija, purić ili voga (Posidonia oceanica). Vrhunac biocenoze morskih cvjetnica livade su najveće morske cvjetnice, posidonije. One naseljavaju velike površine u južnom i srednjem, a nešto manje u sjevernom Jadranu, gdje prevladavaju livade drugih spomenutih vrsta. Posidonija najviše naseljava zamuljeni pijesak do dubine približno od 40 m. Njezine su livade guste u područjima s čistom morskom vodom. Ondje gdje je sedimenta malo i gdje nedostaje humusnih tvari, prva se naseljava otporna svilina, prvenstveno na područjima dubine 3 do 5 m. Perje raste u rijetkim livadama i prevladava u području sjev. Jadrana. Ponegdje ga zamjenjuje srodna vrsta perje malo. U biocenozi livada posidonije žive mnoge sesilne (pričvršćene) i vagilne (pokretne) bentoske vrste te mnogi epibionti. Na jako zasjenjenu dijelu, pri dnu stabljika posidonije, naseljavaju se organizmi karakteristični za koraligensku biocenozu. Na listovima nalazimo epibionte, npr. manje alge, spužve, žarnjake, sedentarne mnogočetinaše, mahovnjake i plaštenjake. Po listovima pužu puževi i hodaju rakovi samci. Između listova i stabljike plivaju kozice iz roda Hippolyte. Ondje žive morski konjići (rod Hippocampus) i šila (rodovi Syngnathus i Nerophis). Fauna sedimenta između korijenja morskih cvjetnica također je bogata. U livadama morskih cvjetnica sklonište pronalaze mnoge ribe, a prevladavaju vrste iz por. Labridae, Sparidae, Serranidae, Gobidae i Maenidae. Druge vrste riba dolaze povremeno. Od ostalih infralitoralnih biocenoza mekih podloga značajna je biocenoza krupnih pijesaka i finih šljunaka. U njoj su posebno značajne skupine epibiontskih životinja, koje stvaraju podlogu za druge epibionte. Ondje je morsko dno, tzv. ljušturno dno, sastavljeno od ljušturica školjkaša, kućica puževa, skeletnih pločica bodljikaša, ostataka cijevi sedentarnih mnogočetinaša i sl. Uz mnogobrojne vrste školjkaša, npr. srčanku (Cardium edule) i venerku (Venus verrucosa), koji žive zakopani, te mnoge puževe koji puze po sedimentu, za tu je biocenozu značajna velika gustoća zmijača iz roda Ophiotrix i Ophiura te mnogočetinaša i štrcaljaca; nešto manje je morskih zvijezda iz roda Astropecten, a vrlo je rijetka ali značajna vrsta Anseropoda placenta, koja se zakopava u sediment. Plaštenjaci poput vrsta Phallusia mammilata i Microcosmus sabatieri naseljavaju se na biogeno učvršćenu podlogu. Od spužava je česta vrsta Suberites domuncula, koja obrasta puževu kućicu s rakom samcem, najčešće vrstom Paguristes oculatus. Čest je i drugi rak samac Eupagurus excavatus u simbiozi s moruzgvom Adamsia palliata. Druga je, također simbiotska, moruzgva Calliactis parasitica. Ondje nalazimo različite vrste pričvršćenih školjkaša, cjevaša s vapnenačkim cijevima, poput onih iz rodova Spirorbis, Serpula, Protula i Pomatoceros, cjevaša s mekanim cijevima poput vrsta Sabella spallanzanii i Sabella pavonina, kolonijalnih plaštenjaka iz por. Didemnidae, zatim različite spužve i mahovnjake. Svi ti organizmi dodatno učvršćuju sekundarno tvrdo dno i tako stvaraju uvjete za naseljavanje drugih sesilnih životinja i algâ. Od riba, u toj se biocenozi nalaze vrste iz por. Gobidae, Trachinidae, Mullidae, Bothidae, Solenidae, neke vrste raža, morskih golubova i manjih pridnenih morskih pasa.
Cirkalitoral. Ta stepenica zauzima najveći dio dna, s obzirom na to da je Jadran razmjerno plitko more. Počinje na donjoj granici rasta morskih cvjetnica i nastavlja se do dubine od približno 200 m, gdje je donja granica rasta scijafilnih alga. Za nju je značajno da životinjska biomasa prevladava nad biljnom biomasom. Promjene u slanosti i temperaturi manje su, kao i gibanje morske vode, osim strujanja stalnih dubinskih vodenih masa. Glavna je značajka cirkalitorala slabija osvijetljenost, pa život većine biljnih vrsta nije moguć. Ipak, ta je stepenica posljednja u fitalnom sustavu, gdje još uvijek rastu neke alge, prvenstveno koraligenske crvene alge koje inkrustriraju kalcijev karbonat. Najznačajnija je biocenoza te stepenice koraligenska biocenoza. Ona je dobila ime po crvenim algama iz por. Corallinaceae. Razvija se na tvrdoj podlozi, a prevladavaju većinom kalcificirane crvene alge, primjerice Pseudolithophyllum expansum, te nekalcificirane poput vrste Vidalia volubilis. Od ostalih algâ česte su smeđe iz roda Cystoseira te zelene Halimeda tuna i Flabelia petiolata. Vrlo su brojne spužve, npr. Petrosia ficiformis i one iz roda Axinella. Najčešće su vrste koraligenske biocenoze gorgonije Eunicella cavolinii i Paramuricea clavata, alcionarije Alcyonium palmatum i A. coralloides te zoantarij Parazoanthus axinellae. Mnogo je različitih obrubnjaka i mahovnjaka poput vrsta Sertella septentrionalis, Myriapora truncata i Hippodiplosia foliacea. Od bodljikaša su česte zvjezdače Ophidiaster ophidianus i Sphaerodiscus placenta (više u juž. Jadranu), od plaštenjaka Clavelina lepadiformis te različite vrste riba, većinom iz por. Sparidae, Congeridae, Labridae i Serranidae. Koraligenska biocenoza javlja se u dva oblika: kao pretkoraligenski, blaže scijafilni oblik, gdje prevladavaju nekalcificirane alge, i već spomenuti koraligenski scijafilni oblik, u kojem prevladavaju kalcificirane alge, koralji, mahovnjaci i spužve. Pretkoraligenski oblik nalazimo također u infralitoralnoj stepenici, na zasjenjenim dijelovima ispod morskih algâ ili livada posidonije, na slabo osvijetljenim dijelovima podmorskih stijena, u manjim rupama ili prevjesima. Za ta su područja značajne vrste nekalcificirane alge, mnoge spužve te gorgonije Eunicella stricta, koja naseljava manje zasjenjena staništa, i E. cavolinii, na zasjenjenijim staništima. Tipična koraligenska biocenoza dostiže vrhunac na dubini od 30 do 80 m na strmim podmorskim stijenama srednjeg i južnoga, a nešto manje sjev. Jadrana. Većina životinja koje žive u njoj ne podnosi veliku sedimentaciju kao ni velike promjene slanosti i temperature. Broj je vrsta velik, a broj jedinki pojedinih vrsta malen. Kraj pretkoraligena i početak tipičnoga koraligena označuju gusta naselja gorgonije E. cavolinii. Za vrhunac razvijene koraligenske biocenoze najznačajnija su gusta naselja gorgonije Paramuricea clavata. Njezine su »grane« podloga za mnoge epibionte, za alcionarij Alcyonium coralloides, te mnoge mahovnjake i plaštenjake. Između naseljâ gorgonija nalazi se i žuti koralj (Gerardia savaglia). Površina je stijena gotovo u potpunosti obrasla različitim spužvama, od kojih se mogu izdvojiti one iz roda Axinella. Vrsta Axinella damicornis često je potpuno prekrivena kolonijama zoantarija Parazoanthus axinellae, koji je značajan predstavnik posebne biocenoze cirkalitorala, biocenoze polutamnih špilja. Na završetku strmih podmorskih stijena (u sjevernome Jadranu do dubine od 45 m, a u srednjem i južnom do 80 m), cirkalitoral se nastavlja u koraligenski plato. Njegova se naselja ne razlikuju mnogo od onih na stijenama. I dalje prevladavaju kalcificirane crvene alge, mnogočetinaši i mahovnjaci, koji povezuju i biogeno učvršćuju podlogu na koju se poslije naseljavaju drugi organizmi. Na slabije osvijetljenim mjestima u cirkalitoralnoj stepenici nalazi se biocenoza polutamnih špilja. Ondje se nalaze samo životinje, jer je i za scijafilne alge premalo svjetlosti. Značajan je crveni koralj (Corallium rubrum), koji se može pronaći samo u zaštićenim područjima. Na ulazima u podmorske rupe i jame prevladavaju spužve, žuti zoantarij Parazoanthus axunellae te u velikom broju kameni samostalni koralji Leptopsammia pruvoti, Caryophyllia inornata, C. Smithii i zadružni koralj Madracis pharensis. Prisutne su i neke kozice, poput vrste Stenopus spinosus te ribe matuličić (Apogon imberbis), matulić barjaktar (Anthias anthias) i glavoč Thorogobius epphipiatus.
Biocenoze cirkalitoralne stepenice pomične podloge šire se velikim dijelom dna do dubine od 200 m i glavno su područje ribolova u Jadranu. Prevladavaju neke spužve, mekušci, rakovi i bodljikaši. Zbog manje prozirnosti mora, mnoge vrste značajne za biocenoze detritičkih i muljevitih dnâ u srednjem i južnom Jadranu nalaze se i u infralitoralu sjevernoga Jadrana.
Ispod cirkalitoralne stepenice započinje afitalni sustav, koji se dijeli na batijal, abisal i hadal. U Jadranskome moru samo je južnojadranska kotlina dovoljno duboka da ju se može pridodati gornjemu dijelu batijalne stepenice. Ondje vlada potpuna tama, a temperatura i slanost ne mijenjaju se. Biocenoze i vrste jadranskoga batijala slabo su istražene, a brojnost vrsta i njihova gustoća vjerojatno je vrlo skromna.
Pelagijal. Biljke i životinje u slobodnoj vodi iznad morskoga dna tvore pelagijal, koji se sastoji od planktona i nektona. Planktonske biljke (fitoplankton) jednostanične su i mikroskopski malene. Među njima su vrlo brojne, pogotovo zimi, kremenjašice, među kojima je najčešći rod Chaetoceros, s mnogim vrstama. Od proljeća do jeseni ima najviše dinoflagelata, a najčešći su rodovi Ceratium i Peridinium. I životinjski plankton (zooplankton) odlikuje se velikom raznolikošću. Najpoznatiji su i najčešći svjetlica Noctiluca miliaris, mnoge vrste redova Tintinnida, Radiolaria (rod Acanthometron), Foraminifera (rod Globigerina) te račići veslonošci (podrazred Copepoda) i dr. U makroplanktonu žive mnoge meduze (najpoznatije Pelagia noctiluca i Aurelia aurita), rebraši s vrstama Cestus veneris i Beroe ovata, pelagički puževi poput vrste Creseis acicula, strjeličari (rod Sagitta) te različite vrste razreda Thaliacea (rod Salpa, Pyrosoma i dr.). Osim tih stalnih planktonskih vrsta, ondje se nalaze i vrste koje u planktonu žive samo dok su ličinke, poput obrubnjaka, bodljikaša, plaštenjaka i riba. Drugoj skupini u pelagijalu pripada nekton, koji čine ribe hrskavičnjače poput raža (rod Raja), morskih golubova (rod Myliobatis), drhtulja (rod Torpedo) i morskih pasa, od kojih su češće vrste kostelji (rod Squalus), modrulj (Prionace glauca), dok su nešto rjeđe vrste lisica (Alopias vulpinus), golema psina (Cetorhinus maximus) i vrlo rijedak i opasan veliki bijeli morski pas (Carcharodon carcharias). Od riba koštunjača značajne su srdela, brgljun, papalina, tunj, polanda, skuša i šnjur. Među glavonošcima je to lignja, a među gmazovima glavata želva. Od sisavaca često se susreće dobri dupin (Tursiops truncatus), a rjeđe kitovi.
Utjecaji čovjeka stalna su opasnost za životne zajednice u plićim priobalnim područjima. To se ponajviše odnosi na građevinarske radove na obali, nasipavanje i posljedično zamuljivanje dijelova akvatorija, odlaganje krutog otpada te posebno na onečišćavanje nepročišćenim otpadnim vodama gradskog i industrijskog podrijetla. Tim su čimbenicima ugrožene životne zajednice supralitorala i mediolitorala, a od zajednica infralitorala, posebno su ugrožene livade morskih cvjetnica. Od sve većega nasipavanja obalnoga mora različitim građevinskim i zemljanim otpadom stradaju osobito naselja različitih algâ roda Cystoseira te naselje endemske smeđe alge jadranskoga bračića, koja je u nekim onečišćenim dijelovima Jadrana (zapadna obala Istre, Split i dr.) gotovo nestala. Narušavanju ekološke ravnoteže u bentoskim ekološkim sustavima pridonose i prekomjeran gospodarski i športski ribolov, ali i haranja pojedinih ronilaca. Useljavanje tropske alge Caulerpa taxifolia u sjeverno Sredozemlje 1984. novi je uzrok ugroženosti biološke raznolikosti Jadrana.
Ribarstvo
Proizvodnja organskih tvari u Jadranskome moru uglavnom je ograničena na razdoblje od početka jeseni do kraja proljeća, a nije tako intenzivna kao u sjevernim morima, zbog vrlo male količine hranjivih soli. Ona je ipak znatno veća nego u većem dijelu Sredozemnoga mora ili na istim širinama Atlantika. S obzirom na plodnost, postoje razlike između pojedinih područja. Tako su priobalne vode, kao i vode sjevernoga Jadrana, znatno plodnije od voda otvorenog i osobito južnoga Jadrana. Vrlo visoku proizvodnju imaju vode Kvarnera, obalnih dalmatinskih kanala i Boke kotorske. Ukupna lovina u Jadranskome moru iznosi 137 109 t (1998), od čega 103 715 t otpada na Italiju, 24 688 t na Hrvatsku, 3910 t na Crnu Goru, a 2683 t na Albaniju. Sjeverni Jadran (do crte koja spaja Anconu s otokom Lošinjem) glavno je ribolovno područje; daje oko 60% ukupnog ulova. Na dubljem, srednjem dijelu Jadranskoga mora (do Palagruškoga praga) lovi se oko 25% ribe, a na najdubljem i najprostranijem, južnom Jadranu samo oko 15%. U istočnom Jadranu najvažniji je lov na malu plavu ribu (srdela, papalina, inćun, skuša, plavica, šnjur i iglica).
Promet
Jadransko more prodire duboko na sjever u europsko kopno, zbog čega ima veliko prometno značenje. Gusto naseljen i privredno razvijen srednjoeuropski prostor ima preko Jadrana najkraću vezu sa Sredozemljem te s azijskim i afričkim zemljama. Zbog toga je najvažniji uzdužni prometni pravac, a promet između istočne i zapadne obale uglavnom je od turističkoga značenja. Najpovoljniju vezu srednje Europe s Jadranom omogućuje 609 m visok prijelaz preko Postojnskih vrata; njime je već 1857. prošla željeznička pruga Beč–Trst (1873. na tu je prometnicu priključena Rijeka, koja je iste godine dobila i željezničku vezu s Budimpeštom). U krajnjem sjevernom dijelu Jadrana, gdje se kopneni putovi iz srednjoeuropskog zaleđa sastaju s morskim putem, nalaze se tri glavna lučka i gradska središta; preko Trsta, Venecije i Rijeke obavlja se najveći dio jadranskoga pomorskog prometa i glavnina tranzita. Iako je Italija više usmjerena prema Tirenskomu moru (među 12 talijanskih vodećih luka samo su tri na jadranskoj obali), talijanske jadranske luke po opsegu prometa znatno nadmašuju luke istočnoobalnih država (Slovenija, Hrvatska, Crna Gora, Albanija). Najveće su: Trst (49,3 mil. t, 2001), Venecija (23,6 mil. t, 1997) i Ravenna (15,9 mil. t, 2001), zatim Ancona i Bari. Na istočnoj obali Jadrana najveća je luka Rijeka s 10 mil. t tereta godišnje. Ukupni lučki promet hrvatskih morskih luka iznosi 16 866 000 t tereta i 14,9 mil. putnika (2000). Održavaju se poprečne trajektne veze: Zadar–Ancona, Split–Pescara, Dubrovnik–Bari i Bar–Bari te brze veze Bari–Igoumenítsa–Patras, Ancona–Igoumenítsa–Patras. U Sloveniji je glavna luka Kopar, u Albaniji Drač (Durrës), a u Crnoj Gori Bar. Važnosti Jadrana kao prometnoga puta pridonosi jačanje industrijske funkcije luka; izdvajaju se industrijske lučke zone kraj Venecije (Porto Margliera i dr.), Trsta (Muggia) i u Rijeci. Robni se promet osobito povećao izgradnjom Transalpskoga naftovoda (TAL); nafta je na prvome mjestu u ukupnom robnom prometu.
Prvi jadranski naftovod Trst–Ingolstadt (TAL), dug 464 km, s ogrankom od Schwechata kraj Beča, po svojem se kapacitetu (do 54 mil. t) ubraja među najveće u Europi. Funkciji Jadrana kao naftnoga puta pridonosi i hrvatski naftovod (terminal u Omišlju na otoku Krku) dug 759 km, s kapacitetom od 20 mil. t.
