Pulski filmski festival, godišnji natjecateljski festival hrvatskoga dugometražnog igranog filma koji se od 1954. održava u Puli. Prvi put održan je kao Revija domaćega filma, a kao natjecateljsku smotru jugoslavenskih kinematografija utemeljili su ga 1955. grad Pula i novine Vjesnik u srijedu, pod naslovom Filmski festival u Puli (isto je ime nosio 1991–94). Potom 1956–59., kao Festival jugoslavenskog filma, prikazuje sve filmske rodove (igrani, dokumentarni i animirani film dugometražnog i kratkometražnog trajanja), a od 1959. djelovao je u okviru javne ustanove Festival jugoslovenskog filma (sa sjedištem u Beogradu), koja je 1960. festival razdvojila u dva specijalizirana filmska festivala – Festival jugoslavenskog igranog filma u Puli (FJIF), koji je, u ljetnome terminu, prikazivao dugometražne igrane filmove proizvedene u svim jugoslavenskim republičkim kinematografijama, i, u zimskome terminu, Festival jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu (FJDK). Selekcija je, zbog porasta broja filmova, uvedena 1961. Festival je, s obzirom na lokaciju i vrijeme održavanja (pulska Arena ljeti), bio središnjim događajem cjelokupne filmske industrije i kulture u Jugoslaviji, a zlatno razdoblje imao je 1960-ih i 1970-ih, presudno obilježen političkim kontekstom, idejom društvene važnosti kinematografije, kao i međurepubličkom kompetitivnošću – dinamiku mu je davalo to što je funkcionirao kao savezni festival na kojem je sudjelovalo šest republičkih kinematografija (uz dvije pokrajinske), s nekoliko desetaka filmskih poduzeća u konkurenciji. Rad žirija, koji su činili delegirani predstavnici filmske i kulturne javnosti svih republika, bio je često vođen kriterijima tzv. republičkoga ključa, a sve do 1982. nagrađivali su se, uz najbolji film godine (Velikom zlatnom arenom), i drugi (Velikom srebrnom arenom) te treći film (Srebrnom arenom, od 1969. Velikom brončanom arenom). Festival je, pod osobnim pokroviteljstvom Josipa Broza Tita (koji je na festivalu bio prisutan čak 11 puta), desetljećima obilježavao ritam i razvoj kinematografija u socijalističkoj Jugoslaviji, napose pojavu autorske kinematografije u drugoj polovici 1960-ih te Praške filmske škole 1970-ih i 1980-ih, a na njemu su se održavale i javne tribine, okrugli stolovi, godišnje skupštine filmskih udruženja i sl. Neposredno uoči festivala u Puli se 1966–90. odvijao i Međuklupski autorski festival amaterskog filma (MAFAF), tzv. Mala Pula, vodeća revija amaterskoga filma u Jugoslaviji. Raspadom Jugoslavije festival – koji je već 1980-ih znatno izgubio na posjećenosti, a 1991. otkazan je zbog rata – zapao je u koncepcijsku i gledateljsku krizu, sveden na hrvatsku godišnju filmsku produkciju. Stoga 1994. nije održan (organizirane su Filmske večeri u Areni), 1995. je održan kao Hrvatski filmski festival Pula, a potom se 1996–2000. održavao kao Festival hrvatskoga filma Pula te 2001–04. kao Pula Film Festival. Suvremeni festival, koncipiran kao godišnji natjecateljski pregled dugometražnih hrvatskih filmova, od 2003. vodi Javna ustanova Pula Film Festival, etabliravši ga ponovno kao nacionalni filmski festival s popratnim međunarodnim i komercijalno privlačivim filmskim programom (Europolis – Meridijani, PoPULArni program), a 2010-ih uvode se programi kratkometražnoga filma (Kratka Pula) i manjinskih koprodukcija; 2005–13. održavao se pod nazivom Festival igranog filma u Puli.
Festival od prve natjecateljske godine dodjeljuje i nagrade Zlatna arena (1955–57. Zlatna medalja Arena, 1958–59. Zlatna plaketa Arena) u svim važnijim kategorijama (režija, glavna i sporedna ženska i muška uloga, scenarij, kamera, glazba i scenografija), a poslije i za kostimografiju (od 1978), montažu (od 1980), ton (od 1980) i masku (od 1981). Srebrne arene za drugonagrađene po kategorijama dodjeljivale su se 1969–80. Nagrade su se do 1959. dodjeljivale i za dokumentarni film. Dodjeljivale su se redovito i nagrada kritike te publike (1958–82. Nagrada »Jelen«; 1983–88. »Vrata Pule«, 1989. »Zlatna vrata Pule«). Danas festival dodjeljuje Veliku zlatnu arenu za najbolji film, Zlatne arene za režiju, scenarij, glavnu i sporednu žensku te glavnu i sporednu mušku ulogu, kameru, montažu, glazbu, scenografiju, kostimografiju, masku, oblikovanje zvuka, specijalne efekte i vizualne efekte, Nagradu »Breza« za debitanta i Nagradu publike »Zlatna vrata Pule«. Zlatne arene za filmove u manjinskoj koprodukciji dodjeljuju se od 2010. Od ostalih važnijih nagrada prije 1991. dodjeljivale su se i Nagrada »Kekec« za dječji film (1957–70), nagrada lista Mladost (1960–87), nagrada za debitanta časopisa Filmski svet (1960–66), Kodakova nagrada za snimateljski rad (1975–89; ranije su se povremeno dodjeljivale nagrade poduzeća Ferrania i ORWO), Zlatni vijenac Studija debitantu (1965–90), nagrada strane kritike C.I.D.A.L.C. (1967–83), Nagrada »Kokan Rakonjac« za mladog autora (1970–90), »Ruža Pazinke« za lik suvremene žene (1979–90), nagrada žirija tjednika Studio »Studijev Jelen« (1983–90) i dr., a nakon 1992. Vjesnikova nagrada publike »Jelen« (1992–95), Vjesnikova nagrada »Breza« za debitanta (1995–2011), Kodakova nagrada snimatelju (1996–2009), nagrada međunarodne kritike FEDEORA (od 2010).
Prvim su nagradama za najbolji film na festivalu, od hrvatskih redatelja, višestruko nagrađivani Branko Bauer (Ne okreći se sine, 1956; Licem u lice, 1963), Veljko Bulajić (Uzavreli grad, 1961; Kozara, 1962), Vatroslav Mimica (Prometej s otoka Viševice, 1965; Ponedjeljak ili utorak, 1966), Krsto Papić (Lisice, 1970; Život sa stricem, 1988), Bogdan Žižić (Kuća, 1975; Ne naginji se van, 1977) i Lordan Zafranović (Okupacija u 26 slika, 1978; Pad Italije, 1981), a od ostalih istaknutih redatelja Aleksandar Petrović (Tri, 1965; Skupljači perja, 1967; Maestro i Margarita, 1972), Živojin Pavlović (Kad budem mrtav i beo, 1968; Crveno klasje – Rdeče klasje, 1971; Zadah tela, 1983) i Goran Marković (Već viđeno, 1987; Sabirni centar, 1989). Na nacionalnom su festivalu nakon 1992. prve nagrade više puta dobivali filmovi Vinka Brešana, Dalibora Matanića, Kristijana Milića, Antonija Nuića, Zrinka Ogreste, K. Papića i Tomislava Radića.
