Makarska, grad, luka i turističko središte u Dalmaciji, 63 km jugoistočno od Splita; 12 809 st. (2021). Leži podno Biokova, uz Jadransku magistralu. Središte je Makarskoga primorja, biokovskoga zaleđa (cesta preko 288 m visokog prijevoja Dubac) i naseljâ istočnog dijela otoka Brača. Barokna zborna crkva sv. Marka iz 1755 (ispred crkve je barokna česma i kip A. Kačića-Miošića, rad I. Rendića iz 1889), crkve: sv. Filipa (XVIII. st.), sv. Petra (XV. st.; stradala u potresu 1962); mnogobrojne barokne kuće (Ivanišević, Alačević, Karalipeo-Mrkušić, Vuković, Tonol i dr.); sklop zgrada Marineta (XVIII–XIX. st.). U gradskoj su jezgri Velika vrata uz koja je makarski biskup Stjepan Blašković (1731–76) dao podignuti jednu od prvih ubožnica u Dalmaciji. Franjevački samostan osnovan je 1400 (obnovljen 1540., u današnjem obliku iz 1614); njegova crkva sv. Marije pretvorena je u pinakoteku, a 1936. dograđena je nova po nacrtu S. Podhorskoga. Zavičajni muzej i Malakološka zbirka. Meteorološka postaja. Industrija polimernih materijala i prehrambenih (bezalkoholna pića i dr.) proizvoda; građevinarstvo i dr. U okolici uzgoj vinove loze, masline, smokve. Turizam (1,5 km duga šljunčana plaža). Trajektna veza sa Sumartinom na otoku Braču. – Arheološka istraživanja na području današnjega grada potvrdila su postojanje prapovijesnog i kasnoantičkoga naselja. U rimsko doba Makarska je bila postaja na cesti koja je povezivala Salonu i Naronu. U kasnoj antici i ranome srednjem vijeku spominje se toponim Muccurum, Mucules ili Mokro, a vjerojatno je riječ o selu Makar nedaleko od današnjega grada. Najkasnije u prvoj polovici IX. st. stvorena je Neretvanska kneževina ili Paganija, čiji je dio bilo i Makarsko primorje. U X. st. Konstantin VII. Porfirogenet spominje utvrdu Τὸ Μόϰρον, ali nije jasno gdje se ona nalazila. God. 887. dužd Pietro I. Candiano poveo je mletačku flotu na Neretvane, ali su oni iznenada napali njegovu utaborenu vojsku ubivši pritom i samoga dužda. Nakon toga je Venecija Neretvanima morala plaćati danak za nesmetanu plovidbu morem. U drugoj polovici XI. st. hrvatski kralj Petar Krešimir IV. pripojio je Makarsku zajedno s cijelim neretvanskim područjem Hrvatskoj. Otada je Makarska sve do XIV. st. priznavala vrhovništvo hrvatskih, odn. hrvatsko-ugarskih vladara. Od 1324. Makarska je bila pod vlašću bosanskih Kotromanića, a polovicom XV. st. za vlast nad makarskim područjem vodile su se političko-diplomatske borbe između Mletačke Republike i hercega Stjepana Vukčića Kosače. God. 1452. Mlečani su, zahvaljujući nemirima u hercegovoj zemlji, stekli područje Makarske te su iste godine potvrdili tamošnjim plemićkim rodovima stare povlastice. U drugoj polovici XV. stoljeća Matija Korvin pokušao je osvojiti taj kraj, ali su Mlečani, koristeći se teškim položajem hercega Stjepana za osmanskih prodora i sukoba s velikašima, uspjeli održati svoju vlast nad makarskim priobaljem. Najkasnije 1492. Osmanlije su osvojili dio makarskoga područja, dok je Makarska, koja je bila zaštićena morem i Biokovom, pala 1498/99. U dokumentu fočanskoga kadije Muhameda Musina 1502. Makarska se prvi put spominje pod današnjim imenom. Tada je bila središte nahije Primorje i značajno trgovište. Osmanlije su grad utvrdili s tri kule povezane zidovima. God. 1646. Makarska je priznala vlast Venecije, koja je službeno uspostavljena tek 1681. Za mletačke vladavine (do 1797) nastala je urbana jezgra. Jačanjem trgovine te stvaranjem bogatijega sloja građana grad se proširio prema zapadu. Iz razdoblja francuske vladavine (1805–13) sačuvan je obelisk podignut u čast maršala Marmonta. Pod austrijskom vlašću Makarska se nalazila 1797–1805., te 1813–1918. U Makarskoj su, kao jednom od žarišta hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji, narodnjaci zarana preuzeli vlast, već 1865. Od kraja XIX. st. polagano se povećavao broj stanovnika – 1791 st. (1890), 1963 st. (1910), 2117 st. (1931). U II. svjetskom ratu grad je bio jedno od značajnijih središta antifašističkoga pokreta; potkraj rata više je puta bio bombardiran, najteže 8. IX. 1944. U poratnom razdoblju postupno se gospodarski razvijao (1953. ima 2547 st.); tijekom 1961–71. broj stanovnika znatno se povećao, zahvaljujući i razvoju turizma (osobito nakon potresa 1962).
