Teatar &TD, kazalište osnovano u okviru Studentskoga centra Sveučilišta u Zagrebu. Prvih godina (1962–66) djelovalo je kao Komorna pozornica SC-a, a voditelj je bio Momir Lukšić. Od premijere Genetova Balkona 1966. djeluje pod današnjim imenom. Najprije pod vodstvom V. Zuppe (1966–76), razlikovalo se od ostalih zagrebačkih kazališta: okupljalo je studentsku publiku, financiralo se samostalno i od sredstava SC-a, s malenim tehničko-administrativnim pogonom i glumcima u ugovornom angažmanu. Nakon V. Zuppe vodili su ga T. Radić (1976–78), S. Šembera (1976–89), M. Gavran (1989–92), M. Gotovac (1992–98), D. Lukić (1998–2003), Damir Mađarić (2003–06) i Marin Blažević (od 2007). Repertoarno se mijenjalo u skladu s profilom umjetničkog voditelja, no zajednička je sklonost prema suvremenomu stranom i domaćem dramskom tekstu, propitivanju kazališnog prostora, multimedijalnosti, kazališnom eksperimentu te poticanje međunarodne suradnje. U doba V. Zuppe kazalište je postavljalo političke i filozofske drame i drame apsurda, a isticalo se praizvedbama društvenokritičkih hrvatskih drama (A. Šoljan, Dioklecijanova palača, 1969; I. Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, 1971; S. Novak, Mirisi, zlato i tamjan, 1974). Od 1968. u Teatru &TD izvodi se kultna predstava Stilske vježbe R. Queneaua s L. Margitić i P. Kvrgićem. S. Šembera okrenuo se manje izvođenim dramskim korpusima (poljskomu, češkomu, južnoafričkom i dr.) te započeo suradnju s drugim ansamblima i s Akademijom dramske umjetnosti. M. Gavran pokrenuo je scenu Suvremena hrvatska drama, na kojoj se okupljao najmlađi naraštaj dramatičara, redatelja i glumaca. M. Gotovac poticala je srednjoeuropsku suradnju, a D. Lukić uključio drame koje se bave društveno provokativnim temama. I u 1990-ima Teatar &TD nastavio je niz praizvedba domaćih i stranih autora, nerijetko se baveći kazališnim eksperimentom (Nataša Rajković – Bobo Jelčić, Usporavanja, 1998., i Nesigurna priča, 1999) i ostajući jedno od najintrigantnijih hrvatskih kazališta.
