industrijalizacija (prema industrijalizirati), spontani ili društveno usmjeravan proces uvođenja i razvoja industrijske proizvodnje. Proces industrijalizacije odvijao se spontano u danas najrazvijenijim zemljama (SAD, Njemačka, Engleska, Francuska, Italija, Japan), a temeljio se na industrijskoj revoluciji, odnosno otkriću strojne predilice i parnoga stroja. U početnoj fazi industrijalizacije razvijala se najprije laka industrija (tekstilna), uz ekstenzivno korištenje radne snage, a poslije sve više teška industrija. Proces industrijalizacije započeo je u Engleskoj, SAD-u i Švicarskoj između 1790. i 1820., u Austriji, Belgiji, Francuskoj, Rusiji, Švedskoj i Njemačkoj između 1820. i 1860., u Danskoj, Grčkoj, Italiji, Japanu i Nizozemskoj između 1860. i 1890., a nakon 1890. do 1930-ih u Argentini, Australiji, Brazilu, Čileu, Hrvatskoj, Indiji, Kini, Madžarskoj i drugim zemljama.
Industrijalizacija se, već u samome početku, pokazala bitnim preduvjetom gospodarskog razvoja gotovo svake zemlje, ponajprije zbog znatno veće proizvodnosti rada prerađivačke industrije od drugih privrednih djelatnosti. Razvoj industrije povratno je utjecao na ubrzani razvoj poljoprivrede, prometa, građevinarstva, trgovine i energetike, pa je doveo i do velikih promjena u strukturi stanovništva (razvoj gradova, porast broja grad. stanovništva).
Zemlje koje su prve uvele industrijalizaciju počele su ostvarivati visoke stope rasta, što je dovelo do povećanja razlika u stupnju razvijenosti između pojedinih zemalja. Tako se primjerice procjenjuje da je razlika u dohotku po stanovniku između zapadne (isključujući Veliku Britaniju) i istočne Europe porasla od 15% 1750. na 80% 1900. Razlike između Europe i tzv. zemalja u razvoju postajale su još veće. Ekonomski se napredak zbog toga nerijetko poistovjećivao s industrijalizacijom. Stupanj razvijenosti neke zemlje dugo se izražavao pokazateljima kao što su udio industrije u bruto domaćem proizvodu (BDP), proizvodnja ili potrošnja industr. proizvoda, broj zaposlenih u industriji, uvoz i izvoz industrijskih proizvoda i sl.
U početnoj fazi industrijalizacije razlikovale su se tzv. engleska i kontinentalna metoda. U Engleskoj je i. dovela do napuštanja merkantilističke doktrine o zaštiti novih industrija, a sve je izraženiji postao liberalizam, koji je težio uklanjanju svih ograničenja i zapreka u gospodarskom životu društva i stvaranju uvjeta za slobodno investiranje i kretanje robe, radne snage i kapitala. Engleska se isprva služila sredstvima usmjerenima ponajprije na sprječavanje razvoja industrije u drugim zemljama (zabrana izvoza sredstava i predmeta rada za industriju), ali je od toga ubrzo odustala. Zemlje kontinentalne Europe, u kojima je industrijalizacija započela poslije, nastojale su zaštititi mladu industriju (infant industry), odnosno domaće gospodarstvo, od strane konkurencije (protekcionizam) ponajprije visokim zaštitnim carinama na uvoz inozemnih industrijskih proizvoda.
U zemljama koje su bile u kolonijalnom ili polukolonijalnom položaju industrijalizacija se provodila ponajprije kapitalom metropole, koja je zauzvrat tražila posebne gospodarstvene i društvene pogodnosti, a to su, osim kvalitetnih sirovina i jeftine radne snage, bili monopolni položaj na tržištu i slobodan izvoz kapitala. Takav proces industrijalizacije, koji se ponajprije vodio interesima metropole, dekoloniziranim zemljama otežao je daljnju industrijalizaciju i ekonomski rast.
Liberalna se politika industrijalizacije od 1930-ih godina, zbog izraženih slabosti u praksi, postupno napuštala i ustupala mjesto državnom intervencionizmu, da bi u novome ruhu kao neoliberalizam (globalizacija) potkraj XX. st. ponovno postala glavna doktrina. U bivšim je socijalističkim zemljama proces industrijalizacije bio planski usmjeravan, pri čemu se u pravilu prvo razvijala teška industrija, koja je isporučivala opremu i reprodukcijski materijal. To je omogućilo brži razvoj industrije, ali je stvorilo i nepovoljnu strukturu proizvodnje koja se, među ostalim, ogledala u nedovoljnoj izvoznoj konkurentnosti i kroničnoj nestašici robe široke potrošnje.
U zemljama tzv. trećega svijeta, gdje je do snažnije industrijalizacije došlo nakon dekolonizacije 1950-ih i 1960-ih, nisu ostvarena očekivanja da će industrijalizacija dovesti do društvenih jednakosti, viših stopa zaposlenosti, podjednake raspodjele dohotka i uravnotežena regionalnoga razvoja. Kretanja u svjetskome gospodarstvu od 1970-ih, koja su se izražavala u padu cijena izvoznih proizvoda zemalja u razvoju, porastu zaduženosti, usporavanju proizvodnje i padu zaposlenosti, pokazuju da industrijalizacija, ako nije dio šire konzistentne strategije i politike razvoja u oslonu na nova znanstveno-tehnička postignuća, sama i nije dostatna za razvoj.
Industrijalizacija u širem smislu znači i primjenu industrijskih metoda i sredstava rada u drugim gospodarskim djelatnostima (uvođenjem mehanizacije, automatizacije, elektronike, odn. moderne tehnologije).
