Novi Vinodolski (do 1953. Novi), grad, luka i turističko središte u Hrvatskom primorju, 22 km sjeverozapadno od Senja i 47 km jugoistočno od Rijeke; 3336 st. (2021). Leži na obali Vinodolskoga kanala, kraj ušća Suhe Ričine. Frankapanski kaštel (XIII. st.), oko kojega se u sr. vijeku razvilo zbijeno naselje akropolskoga tipa, djelomice je porušen u XVIII. i preuređen u XIX. st. Gotička župna crkva sv. Filipa i Jakova (XIV. st.) tijekom XVIII. st. bila je barokizirana, a poč. XX. st. dobila je novo pročelje i zvonik. U njoj se nalaze glavni oltar i svodne štukature braće Clementa i Giacoma Scomazzija (1807), nadgrobna ploča biskupa Krištofora iz 1518., rezbarena korska sjedala iz XVII. st., relikvijarij iz XV. st. i dr. Crkva sv. Marije (XV. st.) s ruševinama pavlinskoga samostana (XV. st.), gotička crkvica Sv. Trojstva i sv. Martina. Na obali ostatci kasnoantičkoga grada Lopara. Muzej. Institut za ljudska prava (od 1996). Uzgoj vinove loze, proizvodnja jaja; drvna industrija. Turizam; kupalište od 1878., prvi hotel (neorenesansni Lišanj) iz 1892 (nova zgrada 1922). Vile, pretežito secesijskoga stila. Rodno mjesto I. Mažuranića. – O ranoj naseljenosti toga područja svjedoče ostatci prapovijesne gradine na Velom Ospu i nalazi rimskih grobova uz obalu te ostatci bizantske utvrde Lopar. Srednjovjekovni zapisi potvrđuju da je Novi Vinodolski bio političko i kulturno središte nekadašnje Vinodolske knežije. Utvrđeno gradsko naselje razvilo se oko Frankapanskoga kaštela, sagrađenoga sredinom XIII. st. radi obrane jugoistočnoga ulaza u Vinodolsku nizinu. U povijesnim izvorima prvi se put spominje 1288., kada su se u njem sastali predstavnici vinodolskih općina te sastavili i potpisali Vinodolski zakon, prvi pravni kodeks pisan glagoljicom na starohrvatskom jeziku. U XIV. i XV. st. u gradu su djelovali pavlini. God. 1480. Matija Korvin podijelio je Novljanima povelju o slobodama i pravima, a nakon provale Osmanlija u Liku (1493), krbavsko-modruški biskup Kristofor premjestio je u Novi Vinodolski sjedište Krbavske biskupije. Do 1671. grad je bio pod Frankapanima, potom pod upravom Ugarske dvorske komore i Austrijske dvorske komore te do 1813. pod kraljevskom upravom. Dolaskom Napoleonove vojske Novi Vinodolski dobio je civilnu vlast. God. 1845. bila je osnovana Narodna čitaonica. Tijekom povijesti više je puta mijenjao ime (Novigrad, Novi u Vinodolu, Novi Vinodol, Novi). Grad je 1948. imao 1505 st.; u drugoj polovici XX. st. broj stanovnika raste, dijelom i zbog litoralizacije stanovništva iz neposrednoga zaleđa.