Sisak, grad i središte Sisačko-moslavačke županije; 27 859 st. (2021). Leži u području utoka Odre u Kupu i Kupe u Savu (pristanište), na 99 m visine. Cestom je povezan sa Zagrebom, Karlovcem i Popovačom, željezničkom prugom sa Zagrebom (od 1862) i Novskom. Godine 2015. otvoren je dio autoceste Zagreb–Sisak (do Lekenika). Sisak je naše najveće riječno pristanište i središte Hrvatskoga riječnog brodarstva »Dunavski Lloyd«. Do 1990-ih bila je razvijena crna metalurgija (valjaonice cijevi i čeličnih odljevaka, proizvodnja čeličnih konstrukcija), kemijska, drvna, kožarska (obuća), tekstilna i prehrambena (mliječni proizvodi, alkoholna pića) industrija, proizvodnja građevnoga materijala i preradba nafte (rafinerija nafte osnovana je 1927); termoelektrana. Tvrđava (Grad; XVI. st.), barokna župna crkva Sv. križa (1765., restaurirana 1911; u njoj se čuvaju dva mramorna kipa Francesca Robbe) i dr. Gradski muzej (zbirke: arheološka, numizmatička, etnografska, kulturnopovijesna, galerija sa zbirkom slika i donacijom kipara Želimira Janeša). U Sisku je Metalurški fakultet Sveučilišta u Zagrebu. – U predrimsko doba to su područje nastanjivala ilirsko-panonska plemena Varcijani, Kolapijani i Oserijati. U IV. st. pr. Kr. ondje se razvio keltski opidum koji se pod imenima Segesta ili Segestica (Σεγεςτιϰή, Segestikḗ) pojavljuje u antičkim izvorima (Strabon, Plinije, Apijan, Ptolemej). Isti izvori na lijevoj obali Kupe navode i drugo naselje, utvrdu Siscia (Σισϰία, Siskía), također predrimskoga podrijetla. Dobro utvrđeni opidum Segestica dugo je odolijevao rimskim osvajanjima da bi ga konačno 35. pr. Kr. nakon jednomjesečne opsade osvojio Oktavijan, smatrajući ga ključnim strateškim polazištem za osvajanje Panonije; od tada se Segestica više ne spominje, a na suprotnoj se lijevoj obali Kupe razvio rimski vojni logor i civilno naselje Siscia. Tijekom panonskoga ustanka dvaju Batona god. 6–9. Siscia je bila glavni Tiberijev vojni stožer i logor IX. legije hispanske. Za Vespazijana, god. 71. grad je dobio status kolonije (Colonia Flavia Siscia), a taj mu je status bio ponovno potvrđen 194. za Septimija Severa s imenom Colonia Septimia Siscia Augusta. U drugoj polovici I. st. uz vojni se logor oblikovalo značajno trgovište (canabae) koje su osim domorodaca naseljavali veterani (bivši mornari ravenske i mizenske flote), Italici, Gali, Hispanci, orijentalci. Siscia je bila sjedište panonske flote Classis Flavia Pannonica. Dioklecijanovim reformama Carstva god. 279. postala je glavnim gradom provincije Savske Panonije (Panonnia Savia). U njoj je u drugoj polovici III. st. bila osnovana i kovnica novca koja je djelovala 125 godina; značajna je bila i proizvodnja brončanih predmeta (fibula, svjetiljki). Od sredine III. st. u Sisciji je postojala kršćanska zajednica; od tada je i biskupija (biskup Kvirin koji je stradao u progonima kršćana poslije je postao gradskim zaštitnikom). Tijekom IV. st. grad je bio poprište borbe careva i uzurpatora Konstantina i Licinija, Konstancija II. i Magnencija, Teodozija i Maksima, zbog čega je stradao. Od rimske Siscije sačuvani su dijelovi obrambenih zidova i kula, ostatci gradskoga kupališta, žitnice, svetišta, gradske vile s freskama i mozaicima, lučkoga pristaništa, vodovoda, kanalizacije i dr. Uz izvangradske ceste bilo je smješteno nekoliko nekropola s nadgrobnim spomenicima i kamenim sarkofazima. Početkom VI. st. Siscia se spominje pod vlašću Ostrogota, a siscijski biskupi Ivan i Konstantin sudjelovali su na crkvenim saborima u Saloni. Oko 600. grad su razarali Avari i Slaveni, ali se život ipak nastavio tijekom VI. i VII. st., o čem svjedoče bizantski i avarsko-slavenski nalazi. U IX. st. Sisak je bio sjedište hrvatsko-panonskoga kneza Ljudevita Posavskoga (nalazi starohrvatskih naušnica, kamenih spomenika s pleternim ornamentima). Potkraj XI. st. sisački je posjed pripao tek osnovanoj Zagrebačkoj biskupiji. God. 1215. biskup Stjepan I. darovao je naselje Sisak i okolno područje zagrebačkomu Kaptolu. Od doba Bele IV. (1235–70) Sisak se razvijao kao trgovište, a u XIV–XV. st. bio je središte Sisačke županije. Stratešku važnost dobio je ponovno za osmanskih osvajanja u XVI. st., kada je zagrebački Kaptol na poluotoku Topoliku u blizini ušća Kupe u Savu dao podignuti tvrđavu (Grad) trokutne osnove s trima cilindričnim kulama. Gradio ju je 1544–50. Petar iz Milana uz pomoć domaćih majstora te je imala važnu ulogu u obrani prostora označivanoga kao reliquiae reliquiarum Hrvatske 1593., kada je pobjedom kršćanske vojske bilo zaustavljeno daljnje širenje Osmanskoga Carstva (→ sisačka bitka). Razvoj sisačkoga naselja u XVII. st. bio je otežan zbog osmanske prijetnje, ali i čestih seljačkih buna na području kaptolskih posjeda. Njegov napredak bio je izrazitiji u drugoj polovici XVII. st., kada se razvojem trgovine širio dio grada na lijevoj strani Kupe (sjeverno od utvrde), oko župne crkve Sv. križa. God. 1672–82. sisačka je utvrda privremeno bila oduzeta Kaptolu i uključena u Vojnu krajinu, te je dograđena. Otkako je preustrojem Vojne krajine u XVIII. st. rijeka Kupa postala granicom između civilnog i vojnoga dijela Hrvatske, Sisak je bio podijeljen na dva dijela (1784–85): na lijevoj obali Kupe bio je smješten civilni dio grada (Stari Sisak), koji je bio pod upravom Kaptola (do 1851), a na desnoj je obali bio planski izgrađen vojni dio grada (Novi Sisak), pod upravom Banske krajine (do 1873). Zahvaljujući ključnoj poziciji u poraslom trgovačkom prometu između civilne i vojne Hrvatske, koji se odvijao rijekom Kupom, oba su se dijela grada znatno razvila od kraja XVIII. st. God. 1838. Stari Sisak bio je proglašen trgovištem te je dobio status grada, a 1862. željeznicom je bio povezan sa Zagrebom. Oba su dijela grada 1874. bila sjedinjena u jedinstveni slobodni kraljevski grad. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. u Sisku su se razvili trgovina, obrt i industrija, a između dvaju svjetskih ratova posebice industrija. Za II. svjetskog rata, u lipnju 1941., bio je osnovan Sisački partizanski odred, prva antifašistička postrojba u Europi. Grad je oslobođen u svibnju 1945. Nakon II. svjetskog rata Sisak se postupno gospodarski razvijao. U jugoslavenskim okvirima postao je značajan po metalurgiji (željezara i dr.), rafineriji nafte i riječnoj luci. Broj gradskog stanovništva rastao je s 14 140 (1948) na 26 647 (1961) i 45 792 (1991). U gradu je djelovala Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak (1970–91). Tijekom Domovinskoga rata 1991–95. dio su općinskoga područja okupirale srpske snage, a sam je grad bio izložen dugotrajnim topničkim i drugim napadima od listopada 1991. te je pretrpio znatnu materijalnu štetu. Potkraj 2020. grad i okolica teško su stradali u razornome potresu.
