Imotski, grad u Dalmatinskoj zagori, Splitsko-dalmatinska županija; 4008 st. (2021). Leži u sjeverozapadnom dijelu Imotskoga polja, na 395 m apsolutne visine. Raskrižje je cesta za Mostar i Čapljinu (BiH). Trgovačko je središte poljodjelske okolice (vinova loza, duhan, maslina i dr.); vinarija. Tekstilna (trikotaža, konfekcija) i metalna industrija. U okolici grada nalaze se mnogobrojna nalazišta iz mlađega kamenoga (Grabovac, Zagvozd), bakrenoga (Vinjani), brončanoga (Proložac) i antičkoga doba (Runovići, ant. Novae). Na lokalitetu Imotski gaj otkrivene su prapovijesne gomile i rimski grobovi. Na hridini iznad Modroga jezera nalaze se ostatci srednjovjekovne utvrde Topane, oko koje se oblikovalo naselje. Crkva iz XVIII. st. podignuta je nakon odlaska Turaka. Franjevački samostan iz 1738. pregrađen je u XIX. st. U samostanskoj muzejskoj zbirci čuvaju se mnogobrojni predmeti, od kojih se ističu ulomci starokršćanske bazilike u Zmijavcima, rijedak primjer antependija vezena na svili iz XVIII. st. i dr. Spomenik Tinu Ujeviću rad je kipara K. Bošnjaka (1980). – Grad i utvrda u hrvatskoj srednjovjekovnoj župi Imoti, koja se prvi put spominje oko 950. u djelu Konstantina VII. Porfirogeneta kao Emota, a zatim u polovici XII. st. u Ljetopisu popa Dukljanina kao Goromita (Gora i Imota). Spominje se 1210. u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. kao mjesto (Ymot locus), potom 1372. u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. kao utvrda (Imota castrum) i 1408. u ispravi bosanskog kralja Stjepana Ostoje kao grad (oppidum Imoschi). Imotski je od 1102. bio, uz kratku vladavinu Bizantskoga Carstva (1164–80) i Bosne (1382–91), u sastavu hrvatsko-ugarske države do 1465. Tijekom toga razdoblja njegovi su gospodari bili humski knezovi (1180–98., 1242–54), Šubići (1283–1322), Nelipčići (1322–26., 1372–82), Hrvatinići (potkraj XIV. st. –1408), Radivojevići (1408) i Kosače (1408–65), koji su obranu svojih posjeda prepustili Mletačkoj Republici (1465–93). Od 1493. do 1717. u sastavu Osmanskoga Carstva kao sjedište nahije (do 1562), kadiluka (1562–1717) i kapetanije (1624/36–1717). Od 1717. Imotski je u sastavu mletačkih posjeda u Dalmaciji. Nakon pada Mletačke Republike dolazi pod habsburšku vlast (1797–1918), koju je prekinula kratkotrajna francuska uprava (1805–13). U XIX. st. Imotski je bio jedno od žarišta Hrvatskoga narodnoga preporoda (1870. otvorena Narodna čitaonica). Nakon II. svjetskog rata broj se stanovnika znatno povećao, s 2115 (1948) na 3787 (1961). Tijekom 1970-ih velik broj stanovnika odlazi na privremeni rad u inozemstvo (1971. Imotsku krajinu napustilo je približno 41% aktivnog stanovništva); 1971. Imotski je imao 2422 stanovnika.
