Opuzen, grad u Dalmaciji, 10 km jugozapadno od Metkovića; 2355 st. (2021). Leži na lijevoj obali rijeke Neretve, 12 km uzvodno od njezina utoka u Jadransko more. Proizvodnja i preradba ranoga povrća i voća (mandarinke, grožđe i dr.), uzgoj cvijeća; uljara (maslinovo ulje); ribolov. U gradu je neoklasicistička župna crkva sv. Stjepana Prvomučenika iz 1883. sa zvonikom, a nedaleko, na uzvisini iznad Podgradine, nalazi se crkva sv. Roka iz XVIII. st. s grobljem i srednjovjekovna utvrda Brštanik.
Prvi tragovi naseljavanja u okolici Opuzena potječu iz brončanoga doba (prapovijesne grobne gomile ilirskoga stanovništva). Povijesni izvori iz IV. st. pr. Kr. potvrđuju veze s grčkim trgovcima koje je privlačila mirisna perunika što je ondje rasla (Iris illyirica). U rimskom je razdoblju područje Opuzena bilo dio agera Narone o čem svjedoče nalazi nastali u doba intenzivnog razvoja grada od II. st. pr. Kr. do I. st. (tragovi villae rusticae uz rijeku Norin i južnije prema Lukama, gdje je više nalaza koji upućuju na moguće veće pristanište).
Na području današnjega grada spominju se 1333. otok, naselje i trgovište pod nazivom Posrednica, u to doba pod vlašću bosanskih Kotromanića, potom Dubrovčana koji su ga napustili 1472. zbog osmanske opasnosti. Ime Opuzen se u razdoblju između 1481. i 1491. spominje kao drugo ime utvrde Koš (fortezza Koso ovvero Opusena). Nakon što su Osmanlije 1490. razorili Koš, podignuli su novu manju utvrdu. Mlečani su 1684. podignuli utvrdu Fort (Forte/Fortalitio) Opus, a u naselje se pod vodstvom obitelji Nonković naselilo šezdesetak obitelji (tlocrt utvrde zabilježen je na karti donjoneretvanskoga kraja Vicenza Marije Coronellija iz 1694). Nakon što su Mlečani napustili Gabelu, naselje se 1716. dodatno utvrđuje te je, sve do sloma Mletačke Republike 1797., upravno središte Donjega Poneretavlja. U njemu su stolovali predstavnici mletačke vlasti (sopraintendanti), a razvija se kao luka i trgovište. Za francuske vladavine 1806–13. sjedište je neretvanskoga kotara. Pod austrijskom vlašću Opuzen je 1797–1806 (pučka škola otvorena je 1798) te 1813–1918. Kratko je u makarskom okrugu, potom u splitskome te je 1820–54. središte preture (kotarskoga ureda). Njezinim premještajem u Metković, koji potom postaje administrativno središte Donjega Poneretavlja, Opuzen stagnira. Od 1868. do 1880. pripadao je kotaru Makarska, potom do kraja Austro-Ugarske Monarhije kotaru Metković. U Opuzenu je 1870. pobijedila Narodna stranka, nakon čega je hrvatski postao službeni jezik u općini. Korito rijeke Neretve regulirano je 1881–85., o čem svjedoči obelisk podignut na opuzenskoj obali, 1883. je na mjestu prijašnje crkve izgrađena današnja župna crkva sv. Stjepana, a 1888. općinska zgrada. U kulturnome životu djelovalo je nekoliko društava (Hrvatska neretvanska sloga 1890–25., pučka čitaonica 1908–14), 1903. osnovana je Hrvatska pučka blagajna. Jednolučnim željeznim mostom preko Male Neretve povezan je 1887. s cestom za Metković, s kojim je od 1941. povezan i željezničkom prugom. Administrativno je u razdoblju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno Kraljevine Jugoslavije bio u Dubrovačkoj oblasti (1922–29), Primorskoj banovini (1929–39) i Banovini Hrvatskoj (1939–41), a za NDH 1941–44. u Velikoj župi Hum. Nakon II. svjetskog rata doživljava postupan gospodarski rast. U Opuzenu je još 1937. osnovana Povrćarsko-voćarska zadruga koja je na tržište plasirala sušene smokve pod nazivom »Neretvanka«, a pred II. svjetski rat djelovao je i pogon za preradbu rajčica i konzerviranje voća obitelji Vidiš (od 1942. pod imenom »Ceres«, konfisciran 1945). Na njegovu mjestu izgrađena je 1946. Tvornica za preradu voća i povrća »Neretva« (ugašena 1958) te je na njezinim temeljima 1959. osnovan Poljoprivredno-industrijski kombinat »Neretva«. On se, napose nakon što je melioracijskim radovima povećana obradiva površina u delti Neretve i suzbijena malarija (u povodu toga je u gradskom parku 1974. postavljen spomenik »Pobjeda nad močvarom«), razvio u velikoga proizvođača i prerađivača voća i povrća (prestao je raditi 2011).
