Crno more, najistočniji dio Sredozemnoga mora; obuhvaća 453 000 km². Prostire se između Europe i Azije. S Mramornim morem veže ga prolaz Bospor, a s Azovskim Kerčka vrata. Oko 4070 km dugu obalu obrubljuje pojas do 200 m dubokoga morskog dna (šelf), kojemu pripada i Azovsko more. Uz nisku sjeverozap. obalu, gdje je zbog velikih riječnih nanosa šelf najširi (190 km), česti su limani. Pred sjeveroistočnom i južnom obalom šelf je širok 8 do 16 km. On se vrlo strmo spušta u 2245 m duboku morsku zavalu, kojoj je dno gotovo posve ravno i pokriveno tamnom glinom. Temperatura površinskoga sloja vode iznosi zimi od 0 °C na sjeverozapadu do 11 °C na jugoistoku; ljeti 22° do 25 °C. Najhladnija voda nalazi se u dubini od 200 m, a temperatura joj iznosi 8,8° do 8,9 °C. Od toga sloja temperatura se lagano povećava sve do dna i ostaje nepromijenjena cijele godine. Neprestano pritjecanje slatke vode, koju donose velike rijeke (Dunav, Dnjestar, Dnjepar i dr.), uvjetuje malu slanost površinske vode (u srednjem dijelu 19‰, u blizini ušća od 3‰ do 9‰). Na dubini većoj od 200 m dotječe slana voda iz Sredozemnoga mora. Ona dolazi strujama kroz Bospor, pa ondje slanost iznosi 22‰ do 23‰. Razlike u temperaturi i slanosti određuju razlike u gustoći morske vode. Posljedica je tomu pomanjkanje vertikalne cirkulacije, zbog čega nema ni aeracije, tj. prenošenja kisika s površine u dubinu. Zato je sloj mora u dubini od 180 do 200 m ujedno i granica životnih uvjeta. Odsutnost kisika na većoj dubini uzrokuje stvaranje znatnih količina sumporovodika (na dnu 5 do 7 cm³/l). Ondje žive samo sumporne bakterije, što je jedinstvena pojava u svjetskome moru. Prozirnost je na otvorenome moru 20 m, uz obalu od 2 m do 4 m. Neprozirnost (odatle ime mora) uzrokovana je golemim količinama suspendiranih čestica što ih donose rijeke. Boja je mora tamnozelenkastoplava, na ušćima rijeka sivozelena, uz obalu zelena i žutozelena. U Crnome moru postoje dva kruga morskih struja, u kojima se voda kreće (zbog rotacije Zemlje) obratno od kazaljke na satu. Kroz Kerčka vrata protječe dubinska struja u Azovsko more. Kroz Bosporski prolaz istječe površinska struja iz Crnoga u Sredozemno more. Amplituda morskih mijena neznatna je (do 0,6 m). Crno more redovito se zaleđuje u sjeverozap. dijelu i oko Azovskoga mora. – Od mnogobrojnih ribljih vrsta 18% ih je iz ledenoga doba (glacijalni relikti), a ostale su vrste iz Sredozemnoga mora. Veće gospodarsko značenje imaju brgljuni, sleđevi, cipli, šarani, jesetre i kečige. Ribolov je razvijen na kavkaskim i krimskim obalama i u sjeverozap. dijelu. Na obali Crnoga mora nalaze se lučki gradovi: Constanţa (Rumunjska), Varna, Burgas (Bugarska), Zonguldak, Samsun, Trabzon (Turska), Odesa, Nikolajev (Mykolaïv), Sevastopolj i Herson (Ukrajina), Novorosijsk (Rusija), Batumi (Gruzija) i dr. Crno more povezano je s Baltičkim morem kanalima (gl. Dnjepar–Bug); s Volgom ga veže kanal Don–Volga. U nizu turističkih središta izdvaja se Jalta (Ukrajina), Soči (Rusija), Balčik i Zlatni Pjasci (Bugarska) i Mamaia (Rumunjska). – Zbog svojega geografskog položaja, Crno more je od starine imalo veliko značenje. U antici se zvalo Πόντος εὔξεıνος (lat. Pontus Euxinus). Na njegovim su obalama još u I. tisućljeću pr. Kr. postojale feničke i grčke kolonije, a na poč. V. st. pr. Kr. ondje je ujedinjenjem grčkih gradova kolonija osnovano Bosporsko Kraljevstvo sa sjedištem u Pantikapajonu (danas Kerč u Ukrajini). U doba procvata obuhvaćalo je gotovo cijeli Krim i Tamanska vrata, a glavni izvozni artikl u Grčku bilo je žito. Potkraj II. st. pr. Kr. došlo je pod vlast pontskoga kralja Mitridata VI. Eupatora. Nakon razdoblja rimske vlasti uništili su ga Huni (oko 370). U doba bizantske vladavine, na crnomorskim obalama osnivali su svoje kolonije Mlečani i Genovljani. God. 1204., u doba stvaranja Latinskoga Carstva, ondje su potomci bizantske dinastije Komnena osnovali Trapezuntsko Carstvo, koje se nije dugo održalo i koje je najposlije bilo pripojeno Osmanskomu Carstvu (1461). Pod Osmanlijama je Crno more bilo njihovo zatvoreno more. Kučuk-Kajnardžijskim mirom (1774) Rusija je stekla pravo slobodne plovidbe na Crnome moru i prolaz kroz tjesnace za trgovačke brodove. Ambicije Rusije da se učvrsti na Crnome moru i kontrolira prolaz kroz tjesnace bile su stalni izvor sukoba s Osmanskim Carstvom. Utjecaj Rusije u krajevima oko Crnoga mora neprestano je rastao: anektirano je područje između Buga i Dnjestra (1789) te Besarabija (1812), a započela je i izgradnja velikih luka (Sevastopolj, 1784; Odesa, 1794). Osamostalile su se Rumunjska i Bugarska. Nagli prodor Rusije na Crno more usporile su velike sile Pariškim ugovorom 1851 (→ krimski rat). Crno more postalo je neutralno, u miru otvoreno trgovačkim brodovima svih država; Rusija i Osmansko Carstvo smjeli su u njemu držati samo slabije pomorske snage. Londonskom konvencijom iz 1871. ukinuta su ta ograničenja za rusku i osmansku flotu. Današnji režim plovidbe na Crnome moru riješen je konvencijom u Montreuxu 1936. (→ tjesnaci)
