Hrvatski glazbeni zavod (HGZ), najstarija glazbena ustanova u Hrvatskoj, osnovana 1827. u Zagrebu kao društvo ljubitelja glazbe i djeluje neprekidno do danas, kada kao udruga građana okuplja 550 članova. HGZ bio je inicijator mnogih oblika glazbenog života: organizacije koncerata i izgradnje zgrade s koncertnom dvoranom, osnivanja glazbene škole, izdavanja skladbi hrvatskih autora i skupljanja građe za glazbenu knjižnicu i arhiv.
Premda je prvi službeni naziv Društva bio Societas filharmonica zagrabiensis, ono je u javnosti bilo isprva poznato kao Musikverein. Društvo je okupljalo glazbene amatere različitih zanimanja, kao i neke profesionalne glazbenike, a prvi je koncert održalo 18. IV. 1827. Statut koji je izradio J. K. Wisner Morgenstern odobren je 8. V. 1827., a među osnovnim su ciljevima navedeni glazbena izobrazba i podizanje glazbenog ukusa članstva. Među svoje počasne članove HGZ je uvrstio F. Liszta (1846), a od pokrovitelja najznačajniji je bio nadbiskup J. Haulik. Godine 1847. Društvo je promijenilo ime u Skladnoglasja družtvo zagrebačko, a 1851. u Družtvo prijateljah muzike u Zagrebu. Lj. Šplajt i V. Lisinski tada su sastavili statut HGZ-a kao nacionalnog društva koje djeluje na »svestranom promicanju glazbene umjetnosti i nauke«. Godine 1861. Sabor nije odobrio molbu Društva da glazbena škola preraste u konzervatorij, ali mu je dodijelio stalnu državnu pomoć uvjetujući to promjenom imena u Narodni zemaljski glasbeni zavod (od 1895. Hrvatski zemaljski glasbeni zavod, a od 1925. do danas HGZ). Društvo se 1876. uselilo u vlastitu novosagrađenu zgradu u Gundulićevoj ulici, gdje se nalazi i danas. U zgradi je i prva zagrebačka koncertna dvorana, izvanredne akustičnosti. Godine 1895. dograđena je uz nju zgrada s malom dvoranom. HGZ je 16. II. 1829. otvorio svoju glazbenu školu. U početku se, tijekom trogodišnjega školovanja, podučavalo samo pjevanje i violinu, no škola se brzo širila i napredovala. Godine 1916. proglašena je konzervatorijem, koji je 1920. preuzela država i poslije preustrojila u Muzičku akademiju. Škola je odgojila mnoge značajne hrvatske glazbenike, a u njezinu su se vodstvu os. istaknuli J. K. Wisner Morgenstern, V. Lisinski, I. Zajc i V. Klaić.
Od samoga početka HGZ priređivao je tzv. društvene koncerte s vlastitim orkestrom, komornim ansamblima i solistima; poslije je pozivao i ugledne strane umjetnike. Ciklus koncerata »Intimne muzičke večeri« (1923–26), koji je organizirao ondašnji HGZ-ov tajnik Artur Schneider, omogućio je publici upoznavanje djela tada suvremenoga hrvatskoga i inozemnoga repertoara. Svoju nakladničku djelatnost HGZ je započeo Sbirkom različitih herv. napjevah (? 1862), a od 1927. do danas sustavno izdaje značajna djela hrvatskih skladatelja (do sada 40 naslova). Nakon prvoga koncerta 1827., amaterski Društveni orkestar povremeno je prekidao rad, a od 1955. djeluje neprekidno. Godine 1980. osnovan je Društveni jazz orkestar (Big Band). HGZ dodjeljuje nagrade najboljim diplomantima Muzičke akademije (prije su nosile imena istaknutih hrvatskih glazbenika), a 1977–97. bio je organizator kvadrijenalnoga Međunarodnoga violinističkoga natjecanja »Vaclav Huml«.
Veliku vrijednost ima HGZ-ova knjižnica, osnovana 1827., osobito zbog rijetkih ranih izdanja i rukopisa hrvatskih skladatelja. Od 1935. HGZ depozitno čuva međunarodno poznatu zbirku muzikalija Nikole Udine-Algarottija, koja je vlasništvo krčke biskupije. U HGZ-ovoj zbirci arhivske građe nalaze se ostavštine mnogobrojnih hrvatskih glazbenika (D. Pejačević, L. Matačić i dr.) i bogata arhivska građa o glazbenom životu Zagreba i Hrvatske. HGZ posjeduje i vrijednu zbirku glazbala, u kojoj je npr. gitara I. Padovca. Iz bogate literature o HGZ-u valja izdvojiti povijesne preglede Antuna Goglie (1927. i 1937) te knjigu Ladislava Šabana 150 godina HGZ-a (1982).
