Francuska (France; Republika Francuska/République française), država u zapadnoj Europi, između Belgije (duljina granice 620 km), Luksemburga (73 km) i Njemačke (451 km) na sjeveroistoku, Švicarske (573 km), Italije (488 km) i Monaka (4,4 km) na istoku i jugoistoku te Španjolske (623 km) i Andore (57 km) na jugozapadu. Izlazi na Sredozemno more na jugoistoku, Atlantski ocean na zapadu i Engleski kanal (francuski La Manche) s Doverskim vratima na sjeverozapadu; površinom je najveća država Europske unije, obuhvaća 551 500 km² (bez unutarnjih voda 543 940 km²). Ukupna duljina obale iznosi 3427 km. Uz otok Korziku (dio kontinentalne ili metropolitanske Francuske) u Sredozemnome moru, Francuskoj također pripadaju prekomorski posjedi različita statusa (Francuska Gijana, Guadeloupe, Martinique, Mayotte, Réunion, Francuska Polinezija, Saint-Barthélemy, Saint-Martin, Saint-Pierre i Miquelon, Wallis i Futuna, Nova Kaledonija), antarktički teritorij Adelijina zemlja te otok Clipperton u Tihome oceanu.
Prirodna obilježja
Francuska je pretežno nizinska zemlja, gotovo 62% nacionalnoga teritorija smješteno je do 250 m apsolutne visine. Najveći dio reljefa tvore priobalne nizine i zavale, mjestimično isprekidane nižim gorjima. Planinski masivi iznad 2000 m visine zahvaćaju rubne dijelove zemlje (Pireneji na jugozapadu, a Alpe i Jura na istoku) i čine samo 1,5% teritorija Francuske. Gotovo četvrtinu Francuske zauzima prostrana Pariška zavala, geološka udolina ispunjena mezozojskim i tercijarnim vapnencima i pješčenjacima. Sjeverni i središnji dijelovi zavale prekriveni su plodnim praporastim tlom i čine gospodarsko i populacijsko središte zemlje; prema jugu nastavlja se u nizinsko područje doline Loire i njezinih pritoka. Okružena je ostatcima staroga Armoričkoga gorja na zapadu, Ardenima (do 500 m visine) na sjeveroistoku, Vogezima (Grand Ballon, 1424 m) na istoku i Središnjim masivom na jugu. Ta su sredogorja dijelovi Armoričkoga sustava, koji se hercinskim nabiranjem izdigao u paleozoiku (karbon), a poslije je vanjskim silama snižen i zaravnjen. Za alpskoga nabiranja stara hercinska masa bila je razlomljena te ponovno izdignuta; od nje su nastala niska gorja i zavale. Istočno od Vogeza nalazi se Rajnski tektonski jarak s gusto naseljenom regijom Alzas. Ogranak Armoričkoga gorja na zapadu obuhvaća Bretanju i poluotok Cotentin. Ondje je gorje poravnano i tvori valovitu, 300 do 400 m visoku zaravan s vrlo razvijenom obalom, koja je samo mjestimice strma i stjenovita; otočići i grebeni pred obalom nastali su abrazijom mora. Centralni dio Francuske zauzima Središnji masiv, s najvišim vrhom Puy de Sancy (1886 m) u gorju Dore. Građen je od arhajskih i paleozojskih škriljevaca i eruptivnoga kamenja; ima dosta svježih oblika vulkanizma (Puy de Dôme, 1465 m), na kojima se vide tragovi pleistocenske glacijacije. Između Središnjega masiva, Pireneja i Biskajskoga zaljeva prostire se Akvitanska zavala, a između Alpa i Središnjega masiva Rhônsko-saônska tektonska udolina, koja se širi prema jugu i prelazi u prostranu obalnu nizinu uz Lionski zaljev Sredozemnoga mora. U jugoistočnome graničnom dijelu Francuske protežu se dijelovi Zapadnih Alpa (Provansalske, Primorske, Grajske i Savojske), s najvišim vrhom Mont Blancom (4808,73 m), a nešto sjevernije gorje Jura, s vrhom Crêt de la Neige (1720 m). U jugozapadnome dijelu zemlje, duž francusko-španjolske granice pružaju se Pireneji (Vignemale, 3298 m; najviši vrh francuskoga dijela masiva). Sva tri planinska sustava dio su mladoga nabranoga gorja izdignuta za alpske orogeneze u tercijaru. Građeni su od kristaličnih stijena arhajske i paleozojske starosti, prekrivenih mezozojskim naslagama. Francuskoj pripada i brdovit otok Korzika u Sredozemnome moru.
Francuska je otvorena prema Atlantskom oceanu i utjecaju oceanskoga zapadnog vjetra, koji prodire duboko u unutrašnjost pa većina države ima umjereno toplu vlažnu klimu s toplim ljetom (oceanska klima) prema Köppenovoj klasifikaciji (a dijelovi unutrašnjosti prema jugu istu tu klimu ali s vrućim ljetom). Utjecaj Atlantskog oceana najjače dolazi do izražaja u Bretanji; ljeta su svježa i kišovita, zime su razmjerno blage s čestim maglama. Srednja temperatura siječnja iznosi 4 do 8 °C, a srpnja 16 do 18 °C. Prema istoku jačaju kontinentalna klimatska obilježja (niži dijelovi na krajnjem istoku, uz granicu s Luksemburgom, Njemačkom i Švicarskom imaju vlažnu borealnu klimu s toplim ljetom). Zimi se temperatura snizuje od zapada prema istoku (Brest 7 °C, Pariz 5 °C, Strasbourg 3 °C). U Alpama i Pirenejima prevladava planinska klima s najvećim godišnjim kolebanjem temperature (20 °C) i obiljem snijega zimi (u višim dijelovima klima tundre po Köppenu, a u nižima vlažna borealna klima sa svježim ljetom). Ljeti su najtopliji krajevi pod utjecajem sredozemne klime, s vrućim ili toplim ljetom koja prevladava na jugu i jugoistoku, uz Sredozemno more (Lyon 21,2 °C, Marseille 23 °C, Ajaccio 22,5 °C), a najhladnije je na atlantskoj obali (Brest 17 °C, Cherbourg 16 °C). Oborine su obilne tijekom cijele godine, osobito u jesen i zimi. Godišnja količina iznosi gotovo u svim krajevima Francuske više od 700 mm. Najviše oborina primaju pristranci visokih planina okrenuti prema Atlantskom oceanu. Niža gorja prosječno primaju oko 1000 mm, a niski dijelovi Pariške zavale i Lionskoga zaljeva 500 do 700 mm. Obala Atlantskog oceana i La Manchea ima 180 do 200 kišnih dana na godinu; taj broj opada prema istoku (130 do 160) i Sredozemnoj obali (80 do 100 kišnih dana).
Riječna je mreža Francuske gusta i pripada trima sljevovima: Atlantskoga oceana (Loire, Seine, Garonne i Dordogne), Sjevernoga (Rajna, Meuse i Moselle) i Sredozemnoga mora (Rhône s pritokama Saône i Durance). Kod većine francuskih rijeka preteže kišni režim s gotovo ujednačenim vodostajem tijekom cijele godine. Na vodostaj Loire, Garonne i Rhône utječe otapanje snijega na planinama u proljeće, a ljeti otapanje leda u Alpama i Pirenejima. Rijeke su međusobno povezane sustavom plovnih kanala (ukupna duljina 8500 km); najvažniji su Rajna‒Marna, Rajna‒Rhône, Canal du Nord, Burgundski kanal i Canal du Midi. U visokoplaninskim područjima Francuske mnogobrojna su jezera ledenjačkoga podrijetla; najveće je Ženevsko jezero (582 km², od toga 234 km² u Francuskoj). Na niskoj atlantskoj i sredozemnoj obali močvarna su područja s mnogim plitkim lagunama (étang), od kojih je najveća laguna Berre (155,3 km²) u delti Rhône.
Šume pokrivaju 30% površine Francuske; iza Švedske, Finske i Španjolske šumom je najbogatija država Europske unije. Vegetacija je usko povezana s klimatskim obilježjima. Prevladavaju listopadne šume hrasta, bukve i kestena koje su gotovo posve iskrčene u nizinskim područjima i pretvorene u obradive površine. U planinskim predjelima dominira crnogorica (jela, smreka, bor i ariš), koja u višim dijelovima ustupa mjesto livadama i pašnjacima. U području pod utjecajem sredozemne klime raste šuma crnike i alepskoga bora, a uz obalu kserofitna vegetacija makije i gariga.
Stanovništvo
Prema posljednjem (tradicionalnom) popisu stanovništva iz 1999. Francuska je imala 58 518 395 st., a prema službenoj procjeni 2019. godine 64 821 954 st. (s prekomorskim teritorijima 66 977 703 st.); četvrta je najmnogoljudnija europska država (iza europskoga dijela Rusije, Njemačke i Velike Britanije). Prosječna je naseljenost 117,5 st./km². Najgušće je naseljena Pariška zavala (Île-de-France, 1022 st./km²); na širem području glavnoga grada živi 18% stanovništva Francuske. Gusto je naseljen i sjeverni dio uz kanal La Manche (Hauts-de-France, 187,5 st./km²), pokrajina Alzas (departmani Bas-Rhin, 238 st./km², i Haut-Rhin, 216 st./km²), šire područje Lyona (departman Rhône, 577 st./km²) i jugoistok zemlje (Provence-Alpes-Côte d’Azur, 161 st./km²), a najrjeđe Korzika (39,7 st./km²) i brdovita područja središnje Francuske (Bourgogne-Franche-Comté, 58,2 st./km²). Glavninu stanovništva čine Francuzi (92,9%, 2019), ostalo su stranci (4,6 milijuna st. ili 7,1%) koji žive u velikim gradovima i lučkim središtima; najviše je Alžiraca (1,2% ukupnoga stanovništva), Portugalaca (1,0%), Marokanaca (0,9%), Talijana, Španjolaca i Turaka. Unatoč vrlo uspješnoj asimilaciji i snažnom osjećaju nacionalne pripadnosti, na rubovima Francuske postoji kulturna i jezična raznolikost među etničkim (i regionalnim) skupinama: Baska na jugozapadu, Bretonaca u Bretanji, Korzikanaca na Korzici, Alzašana uz granicu s Njemačkom, Katalonaca i dr. Po vjeri su uglavnom rimokatolici (43,0%), zatim muslimani (8,0%, većinom suniti), protestanti (2,0%), budisti (1,0%) i dr. (1,0%); nereligioznih i ateista je 45,0% (2015). Populacija Francuske u stalnom je porastu; prema popisu 1801. godine broj stanovnika iznosio je 29,3 milijuna, 1856. godine 36,7 milijuna, 1901. 40,7 milijuna, 1954. 42,8 milijuna, 1975. 52,6 milijuna, a 1990. 56,6 milijuna stanovnika. U razdoblju 2015‒20. stanovništvo Francuske raslo je po prosječnoj stopi od 0,4% godišnje, što je rezultat ponajprije pozitivne migracijske bilance, a u manjoj mjeri prirodnoga priraštaja (0,21% ili 2,1‰, 2019). Godine 2016. migracijska bilanca iznosila je 68 310 osoba (378 115 useljenika, uglavnom iz južne i istočne Europe i zemalja Magreba, i 309 805 iseljenika). Natalitet je 11,2‰ (2011), a mortalitet 9,1‰ (2011); smrtnost dojenčadi među najnižima je u svijetu (3,8‰, 2019). Stanovništvo je Francuske prema demografskim kriterijima staro; udio starijih od 65 godina (20,3%, 2019) veći je od udjela mladoga stanovništva u dobi do 14 godina (17,8%). Očekivano je trajanje života za muškarce 79,7 godina, a za žene 85,6 godina (2019). Ekonomski je aktivno 29,7 milijuna stanovnika (2017), od toga je nezaposleno 9,4%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 2,6% aktivnog stanovništva, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 20,3%, a u uslužnim djelatnostima 77,1% st. (2017). Službeni je jezik francuski; regionalno se govore baskijski (euskara), bretonski, okcitanski s gaskonjskim, frankoprovansalski, korzički, katalonski, alzaški (njemačko narječje) i flamanski jezik, od kojih su neki od 2008. u pojedinim administrativnim jedinicama i službeni uz francuski jezik. Od jezika kojima govore useljenici najrašireniji su arapski (nekoliko milijuna govornika), berberski, talijanski i portugalski. Među mnogobrojnim sveučilištima najstarija su u Parizu (osnovano oko 1150), Toulouseu (1229), Montpellieru (1289), Orléansu (1306), Grenobleu (1339), Besançonu (1423), Poitiersu (1431), Caenu (1432), Bordeauxu (1441), Nantesu (1460), Strasbourgu (1538), Lilleu (1559) i Nancyju (1572). Glavni grad Pariz ima 2 187 526 st. (2017), a metropolitansko područje Velikoga Pariza 12 142 802 st. Ostali su veći gradovi (2017): Marseille (863 310 st.; metropolitansko područje 1 587 537 st.), Lyon (516 092 st.; metropolitansko područje 2 310 315 st.), Toulouse (479 553 st.), Nica (340 017 st.), Nantes (309 346 st.), Montpellier (285 121 st.), Strasbourg (280 966 st.), Bordeaux (254 436 st.), Lille (232 787 st.), Rennes (216 815 st.), Reims (182 460 st.), Saint-Étienne (172 565 st.), Toulon (171 953 st.), Grenoble (158 454 st.), Dijon (156 920 st.) i dr.; u gradovima živi 81,5% st. (2019).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Francuska je ostala među gospodarski vodećim zemljama; po veličini BDP-a od 2583 milijarde USD (2017) bila je sedma u svijetu, a treća u Europskoj uniji (iza Njemačke i Velike Britanije). U francuskoj je ekonomiji država ostala najveći vlasnik i poduzetnik, najveći proizvođač, kupac i poslodavac (početkom 2000-ih oko 50% BDP-a troši i usmjerava država, što je jedan od najvećih udjela državne potrošnje unutar Europske unije). Znatan vlasnički i poslovni utjecaj vlada ima u prometnome sektoru (posebno u željezničkom i zračnom), te u elektroprivredi, telekomunikacijama i proizvodnji oružja, iako se privatizacijom od početka 1990-ih smanjuju njezini dionički paketi. Francuska je s Njemačkom i državama Beneluxa dala odlučujući doprinos uspostavi Europske monetarne unije i promociji eura početkom 1999 (uz utvrđeni paritet od 6,559 francuskih franaka za jedan euro). Širenje Europske unije početkom 2000-ih i snaženje globalizacije potaknuli su nov uspon Pariške burze; francuski bankarski sustav jedan je od najrazvijenijih u svijetu (značajnije su banke BNP Paribas, Crédit Agricole, Société Générale, Crédit Lyonnais i dr.). Porezne olakšice i druge pogodnosti privlače strane kompanije; 2017. najviše ih je iz SAD-a (4600), Njemačke (4500), Belgije (3200), Velike Britanije (3000), Nizozemske (2300), Švicarske (1900), Italije (1700), Španjolske (1200) i dr. U svjetskim je razmjerima 2017. Francuska bila na desetome mjestu po vrijednosti industrijske proizvodnje (448 milijarda USD), dvanaesta po vrijednosti poljoprivredne proizvodnje (39 milijarda USD), šesta po prihodima uslužnoga sektora (1810 milijarda USD), šesta po izravnim stranim ulaganjima (49,7 milijarda USD), peta po veličini doznaka zaposlenih u inozemstvu (24,8 milijarda USD) i dr. Po zalihama zlata u vrijednosti od 100,1 milijardu USD (2018), Francuska je na četvrtome mjestu u svijetu (trećem u Europskoj uniji). Godine 2018. ostvaren je BDP u vrijednosti od 2778 milijarda USD (2012–17. prosječna je godišnja stopa rasta BDP-a 1,1%); BDP po stanovniku je oko 41 480 USD. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (oko 79%), potom industrijski (19,6%) i poljoprivredni (1,4%). Stopa nezaposlenosti 2018. bila je 9,2% (2010–18. prosječna je godišnja stopa nezaposlenosti 9,6%). U industriji je važna proizvodnja motornih vozila po kojoj je Francuska 2017. i 2018. na trećem mjestu u Europi (iza Njemačke i Španjolske), a deseta u svijetu (2018. proizvedeno je 2,27 milijuna vozila). Vodeće su grupacije u proizvodnji vozila PSA Peugeot Citroën (ukupni prihod 83,6 milijarda USD, 2019) i Renault (ukupni prihod 62,1 milijardu USD, 2019). Značajna je i proizvodnja strojeva, zrakoplova, kemikalija, oružja, električnih uređaja, tekstila, odjeće, kozmetike, nakita, hrane, lijekova i dr. Francuske modne marke svjetski su poznate (Dior, Chanel, Louis Vuitton, Saint Laurent i dr.); među vodećima u svijetu je grupacija LVMH (Louis Vuitton – Moët Hennessy) koja se bavi prodajom luksuzne robe (odjeće, kozmetike, parfema, nakita, satova, odabranih vina i žestokih pića), s ukupnim prihodom oko 60 milijarda USD (2019). U proizvodnji vojnih i civilnih zrakoplova vodeća je kompanija Dassault Aviation (također proizvodi sustave za letove u svemir i dr.), s prodajom u vrijednosti od približno osam milijarda USD (2019). Francuska je treća u svijetu po izvozu oružja (prva u Europskoj uniji), s prosječnim godišnjim udjelom u svjetskom izvozu od 6,8% tijekom 2014–18 (godine 2018. zarada od izvoza oružja bila je 1,7 milijarda USD). Među vodećim je europskim zemljama u poljoprivredi i proizvodnji hrane (šećerna repa, grožđe, žitarice, krumpir, jabuke, svježe povrće, mlijeko, sir, meso, riba i dr.). Prva je u svijetu po izvozu vina, 2019. u vrijednosti od 10,4 milijarde USD (izvoz konjaka vrijedan je 3,8 milijarda USD). Francusku je 2018. posjetilo 86,9 milijuna stranih turista (najviše u svijetu); na području Europske unije najposjećeniji je muzej Louvre (10,1 milijun posjetitelja), a najposjećeniji dvorac Versailles (8,1 milijun posjetitelja). Prihodi od turizma 2018. iznose oko 66,3 milijarde USD, a ukupan je udjel turističkoga sektora u BDP-u približno 9% (250 milijarda USD). Francuski kulturni utjecaj u svijetu održava se i izvozom knjiga, u vrijednosti od približno 686 milijuna USD 2017 (uvoz knjiga vrijedan je oko 763 milijuna USD). Vrijednost ukupnog izvoza 2018. bila je 568,5 milijarda USD, a uvoza 659,3 milijarde USD. Najveći dio izvoza odnosi se na zrakoplove i vozila te njihovu opremu, zatim na kemikalije, hranu, pića, industrijske i poljoprivredne strojeve, farmaceutske proizvode, odjeću, kozmetiku, nakit, oružje i dr. Uvozi strojeve i opremu, vozila, naftu i derivate, kemikalije, računala, elektroničku opremu i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Njemačka (14,6%), SAD (7,9%), Španjolska (7,8%), Italija (7,5%) i Belgija (7%). Najviše uvozi iz Njemačke (15,5%), Kine (8,9%), Italije (7,6%), Belgije (7%) i Španjolske (6,5%). Na zemlje Europske unije odnosi se oko 59% izvoza i 69% uvoza. Veličina je javnoga duga 98,4% BDP-a (2018).
Promet
Prometna je mreža dobro razvijena i vrlo gusta. Najgušća je u metropolitanskom području Pariza od kojega se radijalno širi. Duljina željezničke mreže iznosi 30 000 km, od čega je 15 687 km elektrificirano (2018). Udobni i vrlo brzi (do 320 km/h) međugradski vlakovi (Train à grande vitesse – TGV) prometuju od Pariza prema Lyonu (od 1983), Lilleu (1993), Marseilleu (2001), Bordeauxu, Rennesu i Strasbourgu, a u izgradnji su i nove dionice. Puštanjem u promet (1994) Eurotunela ispod kanala La Manche omogućen je željeznički promet s Velikom Britanijom. Francuska ima 1 103 451 km cesta (2017; od toga 11 618 km autocesta). Zahvaljujući vrlo gustoj riječnoj mreži, duljina unutarnjih plovnih puteva najveća je u Europi i iznosi oko 8500 km; na kanale otpada više od 4000 km. Transport roba i usluga kanaliziranim vodenim putevima u stalnom je opadanju i čini tek 4% ukupnoga francuskog prometa. Glavne su riječne luke Pariz (promet 22 milijuna tona, 2018), Strasbourg, Lille i Rouen. Velike morske luke na sredozemnoj i atlantskoj obali Francuske održavaju pomorske veze s gotovo svim svjetskim lukama; najveće su Marseille (promet 81 milijun tona, 2018), Le Havre (72 milijuna tona; najveća francuska kontejnerska luka s tri milijuna TEU), Dunkerque (53 milijuna tona), Calais (50 milijuna tona; do otvaranja Eurotunela važna trajektna luka za promet s Doverom), Nantes-Saint-Nazaire (32,5 milijuna tona), La Rochelle i Bordeaux. Dobra je trajektna povezanost s engleskim lukama (Dover, Portsmouth, Poole, Plymouth) i Korzikom. Vrlo je živ unutarnji i međunarodni zračni promet. Najveće su i najprometnije međunarodne zračne luke koje opslužuju šire područje Pariza: Charles de Gaulle (76,2 milijuna putnika, 2019; druga najprometnija zračna luka u Europi iza Londona) i Orly (31,8 milijuna putnika). Ostale su veće zračne luke Nica, Lyon, Marseille, Toulouse i Bordeaux.
Novac
Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 euro-centa. Do 1. I. 2002. novčana je jedinica bio francuski franak (FRF); 1 franak = 100 santima (centime).
Povijest
Područje današnje Francuske nastavala su u brončano doba keltska plemena. U keltsku Galiju, između Alpa i istočnih Pireneja, Rimljani su počeli prodirati 121. pr. Kr. (kada je organizirana Gallia Narbonensis), a ostalo područje Francuske osvojio je Cezar između 58. i 51. pr. Kr. Posljednjega rimskog namjesnika Sijagrija pobijedio je 486. kraj današnjega Soissona vladar salijskih Franaka Klodvig, koji je ondje utemeljio novu državu (→ franci). Utemeljio je vladarsku dinastiju Merovinga, koja je ubrzo proširila vlast na Burgundiju, Provansu, Tiringiju i Bavarsku. Nasljednim diobama države slabila je središnja vlast merovinške države, pa su nastala zasebna, povremeno sjedinjena područja Neustrije, Austrazije, Burgundije i Akvitanije. Usporedno sa slabljenjem kraljevske vlasti jačala je vlast kraljevskog majordoma. Najistaknutiji majordom bio je Karlo Martel, pobjednik nad Arapima kraj Poitiersa (732). Njegov sin i nasljednik Pipin Mali u sporazumu s papom svrgnuo je posljednjega Merovinga i proglasio se kraljem (751). Za njega je franačka država stekla veliku moć i ugled, a vrhunac je dosegnula za njegova sina Karla I. Velikoga (768–814), koji je naumio obnoviti Zapadnorimsko Carstvo. On je daleko proširio granice franačke države (granice su joj bile: Ebro, Rába, Eider i Garigliano) i god. 800. papa ga je u Rimu okrunio za rimskog cara. Feudalni poredak još se više učvrstio, a širenjem države zahvaćao je i zauzeta područja. Vlast u državi privremeno je opet prešla na dvor, oslonjen na Crkvu i zemljišni posjed, ali je postupno, jačanjem upravitelja grofovija i maraka i njihovim sve neovisnijim položajem prema središnjoj vlasti, opet izmicala iz vladarovih ruku. Sin i nasljednik Karla I. Velikoga, Ludvig I. Pobožni (814–840), uspio je sačuvati svoju baštinu, ali je nakon njegove smrti izbila prijestolonasljednička borba između njegovih sinova Lotara, Pipina, Ludviga II. Njemačkoga (843–876) i Karla I. Ćelavoga (843–877). Ona je završena ugovorom u Verdunu 843., po kojem je Lotar dobio Italiju, Burgundiju, Provansu, zemlju između Maase, Schelde i Rajne (bez Speyera, Wormsa i Mainza) i Friziju, Ludvig II. Njemački dobio je zemlje istočno, a Karlo I. Ćelavi zavladao je u zapadnom području franačke države, tj. u današnjoj Francuskoj. Time je započela zasebna povijest Francuske. Slabljenjem vladarske moći, u državi je postupno jačala vlast feudalaca, među kojima su se isticali pariški grofovi.
Grof Eudes čak je postao kralj (888–898), a nakon smrti posljednjega karolinškog vladara, njegovi su potomci došli na francusko prijestolje izborom Huga Capeta (987). U početku Capeti (Kapetovići) nisu imali stvarne vlasti, već su bili jedna između više feudalnih porodica u nesjedinjenoj i nemirnoj zemlji. Postupno su širili svoj posjed i borili se s nepokornim vazalima. Luj VI. Debeli (1108–37) slomio je, uz potporu Crkve, samovolju feudalaca u svojoj domeni. Od njegova doba francuski su se kraljevi krunili u Reimsu (1129). Za Luja VII. (1137–80) Akvitanija je prešla u ruke Henrika Plantageneta, a kada je on postao engleski vladar (Henrik II.), više se francuskih pokrajina vezalo uz Englesku. Zato je za Filipa II. Augusta (1180–1223) izbila borba za te zemlje. On je engleskomu kralju Ivanu bez Zemlje oteo Normandiju, Bretanju, Anjou, Maine, Touraine i dio Poitoua (1204) i obranio te stečevine 1214. Tako se širenjem kraljevske domene širila i Francuska. Filip II. August i nasljednici ustrojili su upravni aparat i podvrgnuli feudalce svojoj vlasti. Za Luja VIII. (1223–26) Francuskoj je pripojena i grofovija Toulouse (1226), nakon križarskih ratova protiv albigenza. Luj IX. Sveti (1226–70) nizom je reformâ učvrstio kraljevsku vlast, a Filip IV. Lijepi (1285–1314) suzbio je papinski utjecaj (→ avignonski pape), ukinuo templarski red (1312) i sazvao prve staleže (1302); ratovao je u Flandriji (1302). Izravnu liniju Capeta naslijedila je 1328. sporedna loza Valois. Zbog pretenzija engleskog vladara na francusko prijestolje, zbog engleskih posjeda u Francuskoj i suprotstavljenih englesko-francuskih interesa u Flandriji, izbio je Stogodišnji rat (1337–1453), u kojem je francuska vojska pretrpjela niz poraza, zemlja je bila opustošena, a Englezi su 1356. zarobili kralja Ivana II. Dobroga (1350–64). Rat je osiromašio puk i on se, pod poreznim teretom, bunio (ustanak u Parizu pod vodstvom É. Marcela i seljačka buna zvana Jacquerie, 1358). Karlo V. Mudri (1364–80) obnovio je kraljevsku vlast, preustrojio upravu i porezni sustav, uveo najamničku vojsku i obnovio mornaricu, što se povoljno odrazilo na ratne pothvate. Nakon njega Francuska je pala u kaos i izbio je unutarnji sukob između armagnacsa, pristaša orléanskih vojvoda, i bourguignonaca, pristaša burgundskih vojvoda; Englezi su u savezu s Burgundijom zaposjeli gotovo polovicu Francuske i Pariz (engleski kralj Henrik V. priznat je 1420. i za francuskoga kralja), a izbio je i niz ustanaka u gradu i na selu. Za Karla VII. Pobjednika (1422–61) došlo je do obrata u ratu protiv Engleza. Zahvaljujući i djelovanju Ivane Orleanske (Jeanne d’Arc), Francuzi su obranili Orléans, prešli u protunapad i potisnuli Engleze iz Francuske (osim iz Calaisa). Karlo VII. učvrstio je kraljevsku vlast, uveo prvu stalnu plaćeničku vojsku i stalne poreze te povjerio financijsku upravu novčarima. Nova je vojska uspješno dovršila Stogodišnji rat. Za Luja XI. (1461–83) Francuskoj su pripojene Burgundija i Provansa, a kada je na početku XVI. st. pridružena i Bretanja, Francuska je postala velika i sjedinjena država s jakom središnjom vlašću, koju je podupiralo građanstvo. Francusko gospodarstvo tada se još uvijek temeljilo na poljodjelstvu; novčanom rentom rastao je seljački dug i s njim je na selo prodirao lihvarski kapital, koji je, s druge strane, zbog svojeg interesa, nastojao sačuvati seljačka vlasnička prava, to pak je u doba porasta cijena olakšavalo seljački položaj, jer je cenzus ostajao isti. Plemstvo se dijelilo na dvorsko, koje je primalo plaću i darove, i pokrajinsko, koje je živjelo od prihoda s imanja i vojne službe. Prebacivanje trgovačkih putova na Atlantik nakon velikih geografskih otkrića jačalo je zapadne luke, a Lyon je postao središte kopnene trgovine i novčarstva. Razvila se i manufaktura tekstilnih i luksuznih proizvoda.
Tražeći za sebe baštinu napuljskih Anžuvinaca, francuski vladari Karlo VIII. (1483–98), Luj XII. (1498–1515) i Franjo I. (1515–47) upleli su se u beskorisne talijanske ratove (1494–1559) i bili konačno istisnuti iz Italije. Kralj Henrik II. (1547–59) stekao je, pomogavši Schmalkaldenskomu savezu, Metz, Toul i Verdun. U XVI. st. u Francuskoj se širila reformacija, a od 1534. datiraju prvi progoni protestanata. Vjerski su se odnosi postupno zaoštravali i doveli do vjerskih ratova (1562–98), koji su zapravo bili kriza apsolutne monarhije. U njima su na hugenotskoj strani bili feudalci i južni gradovi (zbog svojih povlastica), a uz monarhiju je bilo građanstvo, koje je željelo jedinstveno ekonomsko područje, i seljaštvo, jer je bilo protiv feudalaca. U krvavim ratovima stradale su obje strane, a veliki pokolj hugenota 1572 (→ bartolomejska noć) uzrokovao je produženje sukoba, sve dok Henrik IV. (1589–1610) iz nove burbonske dinastije nije Nanteskim ediktom od 1598. dopustio hugenotima slobodu vjeroispovijesti. Njegov ministar Maximillien de Béthune Sully sredio je financije, smanjio izravne seljačke poreze, podupirao manufakture, osnivao prekomorska društva (u Kanadi je osnovana prva francuska naseobina), povisivao uvozne carine i zabranjivao izvoz sirovina. Usporedni rast gospodarske moći zemlje i kraljevske vlasti nastavio se za ministara Luja XIII. i Luja XIV. A. J. Richelieua (1624–42), koji je u interesu jedinstvene države dokinuo političke slobode hugenota na jugu i istupao protiv Habsburgovaca, i J. Mazarina (1643–61), koji je slomio pokret fronde (1648–53) i postavio temelje europskoj hegemoniji Luja XIV. (1643–1715). Merkantilističkim mjerama J. B. Colbert podigao je gospodarsku snagu zemlje (razvoj manufaktura, kontrola proizvoda, ukidanje unutarnjih carina, uredba zaštitnih carina, izgradnja luka i mornarice, kolonizacija Kanade, Louisiane, Cayenne, Antila, Senegala i Madagaskara), ali su ratni i državni izdatci slabili zemlju i poticali ustanke (npr. kamizara, kalvinističkih »bjelokošuljaša«, 1702–05). Opoziv Nanteskog edikta 1685. pogodio je francusko gospodarstvo jer su tada emigrirali mnogi hugenotski trgovci i obrtnici. U Tridesetogodišnjem ratu (1618–48) Francuska je stekla Alsace, a nakon rata sa Španjolskom jugozapadnu Belgiju (1659). U ratovima sa Španjolskom, Nizozemskom i njihovim saveznicima u drugoj polovici XVII. st. Francuska je stekla Lille, Franche-Comté i Strasbourg. Zlatno doba Francuska doživljava za vladavine Luja XIV. i postaje politički, gospodarski i kulturni uzor cijeloj Europi. No stalni ratovi, kao i Rat za španjolsku baštinu (1701–14), ekonomski su iscrpli Francusku i postupno potkopali njezinu europsku prevlast. Za Luja XV. (1715–74) plemstvo je, pored svećenstva, i dalje ostalo prvi politički stalež zadržavši inicijativu i snagu kao nositelj vojničkog i činovničkog aparata apsolutističke monarhije, temeljeći svoju gospodarsku moć na zemljovlasništvu i poreznim povlasticama. Težak financijski položaj države bezuspješno je pokušao sanirati J. Law.
Opći gospodarski razvoj Francuske (koji se očitovao u brzom usponu trgovine, industrije i pomorstva) došao je u XVIII. st. u sve veću suprotnost s feudalno-apsolutističkim sustavom. Građanstvo je posjedovalo sve veći dio gospodarskih dobara, ali je bilo politički bespravno i podvrgnuto samovolji režima koji je podupirao povlašten položaj plemstva i visokog svećenstva. Ipak je u najgorem položaju bilo seljaštvo. Neravnoteža između gospodarske stvarnosti i političkih institucija, bila je glavni uzrok Francuske revolucije (1789–99).
Revolucija je u Francuskoj srušila monarhiju, dala zemlji ustav i izjednačila staleže, pa je tako nestalo francuske staleške države. U Ratu protiv Prve koalicije (1792–97) i u Ratu protiv Druge koalicije (1799–1802) francuska je republikanska vojska uspješno ratovala protiv koalicije europskih država, a u ratnim pothvatima u Egiptu i Italiji istaknuo se Napoleon Bonaparte. On je vojnim udarom 9. XI (18. brumairea) 1799. srušio vladu Direktorija i uspostavio Konzulat. Pošto je Rusija istupila iz rata (5. XII. 1799), a Austrija, poražena kraj Marenga i Hohenlindena (1800), bila prisiljena sklopiti mir u Lunévilleu (9. II. 1801), Francuskoj su potvrđene stečevine mira u Campoformiju (lijeva obala Rajne i prevlast u Italiji). Mirovnim ugovorom u Amiensu (27. III. 1802) Britanci su Francuzima vratili većinu osvojenih kolonija. Bonaparte, ohrabren uspjesima i uz potporu bogatoga građanstva, dao se plebiscitom u prosincu 1802. izabrati za doživotnoga konzula, 18. V. 1804. za nasljednoga cara Francuza kao Napoleon I., a od 1805. bio je i kralj Italije. Odnosi s Katoličkom crkvom uređeni su konkordatom (1801), a razvoj industrije osiguran je protekcionističkim mjerama. U Ratu Treće koalicije protiv Francuske (1805) Austrijanci su bili poraženi kraj Ulma (17. X. 1805) i, zajedno s Rusima, kraj Austerlitza 2. XII. 1805., dok su Englezi, porazivši francusku flotu kraj Trafalgara 21. X. 1805., zadržali prevlast na moru. Mirovnim ugovorom u Požunu (Bratislavi) 25. XII. 1805. Austrija je morala učiniti teritorijalne ustupke u korist Kraljevstva Italije i Bavarske. Napoleon je 1806. postavio svoju braću Josepha i Louisa za kraljeve u Napulju i Nizozemskoj, a od njemačkih državica stvorio je Rajnski savez pod francuskim protektoratom i time ukinuo Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti. U Ratu Četvrte koalicije (Pruska i Rusija) protiv Francuske (1806–07) Napoleon je Pruse porazio kraj Jene i Auerstedta (14. X. 1806), a Ruse kraj Friedlanda (14. VI. 1807). Mirovnim ugovorom u Tilsitu (9. VII. 1807) prihvaćena je Napoleonova zamisao o kontinentalnoj blokadi europskih luka, u koje nije smjela dolaziti britanska roba. Pruska je izgubila područja zapadno od Labe; Napoleonov brat Jérôme postao je kralj Vestfalije, a Poljaci su dobili svoju državu: Varšavsko vojvodstvo na čelu sa saskim kraljem Fridrikom Augustom. Tijekom 1807–08. bili su okupirani Portugal i Španjolska jer nisu poštivali kontinentalnu blokadu, a za španjolskoga kralja bio je postavljen Napoleonov brat Joseph, do tada kralj Napulja. Ustankom u Španjolskoj 1808. započeli su oslobodilački ratovi europskih naroda protiv Napoleonova diktata. No, Austrija, poražena kraj Wagrama (5–6. VII. 1809), morala je Schönbrunnskim mirom (14. X. 1809) Napoleonu prepustiti Ilirske pokrajine i Galiciju. God. 1812. Napoleon je zaratio s Rusijom. Nakon bitke kraj Borodina 7. IX. 1812. Francuzi su osvojili Moskvu, ali je nakon požara u gradu (19. X. 1812) počelo povlačenje »Velike armade« iz Rusije, koje je za Napoleona završilo katastrofalno. Rusiji su se priključile Austrija, Pruska i ostale njemačke države (1813–14); Napoleon je bio poražen u »Bitki naroda« kraj Leipziga (16–19. X. 1813), a vojske Šeste protufrancuske koalicije ušle su 31. III. 1814. u Pariz. Napoleon je abdicirao 11. IV. 1814. u Fontainebleauu, a za stalno boravište određen mu je otok Elba.
Prvu restauraciju Burbonaca s Lujem XVIII. prekinuo je Napoleon. Iskrcavši se 1. III. 1815. u Francuskoj, ušao je 20. III. u Pariz. Njegova je vladavina (»sto dana«) dokrajčena porazom kraj Waterlooa (18. VI. 1815). Luj XVIII. ponovno je stupio na prijestolje (Druga restauracija). Po Pariškom mirovnom ugovoru od 30. V. 1814., Francuska je umijećem ministra vanjskih poslova C. M. Talleyrand-Périgorda zadržala granice od 1792. Nakon svrgnuća Napoleona I. morala je, međutim, Pariškim mirovnim ugovorom od 20. XI. 1815. prepustiti neka područja Nizozemskoj, Pruskoj i Austriji, platiti ratnu štetu od 700 milijuna franaka i prihvatiti strane posade na 5 godina u pograničnim krajevima. Francuska je 1818. pristupila velikim silama (→ sveta alijansa) i intervenirala (1822–23) u korist apsolutističkoga režima Ferdinanda VII. u Španjolskoj. Luja XVIII. naslijedio je njegov brat Karlo X. (1824–30), koji se u još većoj mjeri oslanjao na Crkvu i ultrarojaliste; potkraj njegove vladavine francuska je vojska osvojila Alžir (1830). Kada je 26. VII. 1830. ukinuo slobodu tiska, raspustio tek izabranu skupštinu i promijenio izborni zakon, izbila je Srpanjska revolucija 27–29. VII. 1830., koja je srušila Burbonce, a na prijestolje je došao »građanski kralj« Luj Filip (1830–48) iz dinastije Orléans, pobočne loze Burbonaca. Srpanjska monarhija obilježena je s jedne strane vladavinom financijskih i industrijskih krugova građanstva, kojima je Luj Filip dao geslo »enrichissez-vous« (obogatite se) a s druge učestalim ustancima radništva (ustanci tkalaca u Lyonu 1832. i 1834. i dr.). Gušenje građanskih sloboda izazvalo je sve jaču republikansku oporbu, a gospodarska kriza dovela je do nezadovoljstva srednjeg i sitnoga građanstva, što je napokon dovelo do Veljačke revolucije 24–25. II. 1848., kojom je srušen Luj Filip i proglašena (Druga) republika (24. II. 1848 – 2. XII. 1852). Prihvaćeni su zahtjevi širokih narodnih slojeva, tj. pravo na rad, koje je trebalo biti ostvareno otvaranjem narodnih radionica, i opće pravo glasa. Nakon izbora u svibnju 1848., socijalisti (L. Blanc i dr.) su uklonjeni iz privremene vlade, a upravu zemlje preuzeo je Izvršni odbor petorice, u kojem nije bilo radničkih predstavnika. Lipanjski ustanak pariških radnika, 23–26. VI. 1848., ugušio je u krvi general E. L. G. Cavaignac, koji je za svoje diktature (24. VI – 10. XII. 1848) dao pobiti oko 11 000 ljudi. Novim je ustavom prihvaćen parlamentarni sustav, a na izborima 10. XII. 1848. izabran je za predsjednika republike sinovac Napoleona I., princ Charles Louis Napoléon (1848–52). Državnim udarom 2. XII. 1851. on je izvan snage stavio ustav, a novim ustavom od siječnja 1852. osigurao je svoju vladavinu na 10 god.; 2. XII. 1852. proglasio se carem kao Napoleon III. (Drugo Carstvo, 1852–70). Kako bi se opravdao od optužbi da obnavlja apsolutizam, potporu je osigurao narodnim referendumom, a vlast je nastojao učvrstiti vanjskopolitičkim uspjesima; sudjelovao je u Krimskom ratu (1854–56), u savezu sa Sardinijom ratovao 1859. protiv Austrije (pobjeda kraj Magente 4. VI. i Solferina 24. VI), anektirao Nicu i Savoju (1860), povećao kolonijalnu ekspanziju (Senegal 1854; Alžir 1851–57; Indokina 1858–62), intervenirao u Meksiku (1861–67) te napokon ušao u kobni Francusko-pruski rat (1870–71), u kojem je nespremna francuska vojska poražena, a car zarobljen kraj Sedana 1. IX. 1870.
Već 4. IX. 1870. proglašena je u Parizu (Treća) republika (1870–1940). Tzv. vlada narodne obrane L. A. Thiersa kapitulirala je i sklopila s Prusima preliminarni mir u Parizu 26. II. 1871. Na to je narod Pariza odgovorio ustankom (18. III. 1871) koji je doveo do stvaranja Pariške komune, koju je versailleska vlada, uz podršku Prusa, nakon tromjesečnih borbi u krvi ugušila. Odredbama mirovnog ugovora u Frankfurtu na Majni (10. V. 1871), Francuska je izgubila Alsace i velik dio Lorraine i morala platiti Pruskoj 5 milijarda zlatnih franaka odštete. Prvih nekoliko godina Treće republike republikanci su morali voditi ogorčene borbe s monarhističkim snagama, sve dok 1875. nije konačno izglasan republikanski ustav (sa samo jednim glasom više). Tek 1879. pobijedila je republikanska većina, pa se do kraja XIX. st. učvrstio republikanski poredak u zemlji, unatoč pokušaju državnog udara G. Boulangera 1889., Panamskoj aferi 1892–93. i Dreyfusovoj aferi 1894–99. God. 1879/80. osnovali su M. B. J. Guesde i P. Lafargue socijalističku Radničku stranku; 1880. amnestirani su komunari, 1895. formirana je središnja organizacija sindikata (Confédération Générale du Travail). Od 1880. Francuska pojačava kolonijalnu ekspanziju (Tunis, Kongo, Dahomej, Sudan, Gvineja, Indokina, Madagaskar, Niger, Sahara itd.). Sudarivši se s njemačkim imperijalizmom, Francuska se orijentirala na savez s Rusijom i zatim s Velikom Britanijom (→ antanta). Radikali su konačno uspjeli posvjetoviti škole (1904) i odvojiti Crkvu od države 1905. Kada je izbila prva marokanska kriza (1905) i zatim (1911) druga, Francuska je uz pomoć saveznika stavila Maroko pod svoj protektorat. U zajednici sa zemljama Antante ušla je 1914. u I. svjetski rat.
Versailleskim ugovorom o miru 1919., Francuska je ponovno pripojila Alsace i Lorraineu i dobila pravo na eksploataciju rudnika Sarske oblasti, dok joj je Liga naroda predala kao mandatna područja Siriju i Libanon, Istočni Togo i veći dio Kameruna. Svoju prevlast u Europi nastojala je osigurati nizom ugovora i vojno-političkih saveza (s Belgijom 1920., s Poljskom 1921., stvaranje Male Antante 1921. i dr.). Francuska je izravno pomagala ugušenje Madžarske Sovjetske Republike, pružala Poljskoj pomoć u ratu protiv Sovjeta 1920–21. i sudjelovala u intervenciji protiv sovjetske republike u Rusiji. Kako bi sebi osigurala isplatu reparacija od strane Njemačke, Francuska je zaposjela Ruhrsko područje 1923–25. Pitanje njemačkih reparacija uređeno je Dawesovim planom 1924. Ustanak u Maroku (1925–26) ugušen je u savezu sa Španjolskom, a istodobno su ugušeni ustanci domorodaca u Siriji i Libanonu. Tendencija sređivanja odnosa s Njemačkom, koju je zastupao A. Briand kao ministar vanjskih poslova (1925–32), došla je do izražaja u Locarnskim sporazumima 1925 (→ locarno) i u povlačenju francuskih trupa iz Rajnske oblasti 1930. Dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj te jačanje fašizma u Europi općenito odražavali su se sve više i u političkom životu Francuske. Nakon pokušaja puča fašističke grupacije u Parizu 1934., u jesen 1935. formirana je Narodna fronta. U svibnju te godine sklopljen je pakt o uzajamnoj pomoći sa SSSR-om. Nakon pobjede Narodne fronte na izborima u svibnju 1936., formirao je socijalist L. Blum prvu vladu Narodne fronte (4. VI. 1936 – 21. VI. 1937), koja je provela niz reformi (40-satni radni tjedan, plaćeni godišnji odmor i dr.) i zabranila fašističke organizacije. U vanjskoj politici vlada je popustila Velikoj Britaniji i pristala uz tzv. politiku nemiješanja u Španjolski građanski rat (1936–39), čime je pomogla generalu F. Francu da uz pomoć A. Hitlera i B. Mussolinija slomi španjolsku republiku. Vlada radikalsocijalista E. Daladiera pristupila je 1938. Münchenskomu sporazumu i time izručila Čehoslovačku nacističkoj Njemačkoj. Nakon Hitlerova napada na Poljsku, Francuska je 3. IX. 1939. objavila rat Njemačkoj, ali se i dalje nadala da će se Hitler okrenuti na istok. U svibnju 1940. njemačka je vojska, pogazivši neutralnost Nizozemske, Belgije i Luksemburga, munjevitim prodorom provalila u Francusku, kojoj je 10. VI. 1940. objavila rat i Italija, a nakon pada Pariza 13. VI. 1940. vlada radikala P. Reynauda podnijela je 17. VI. ostavku. Na čelo nove vlade došao je maršal H. Ph. Pétain, koji je 22. VI. potpisao prekid vatre. Dvije trećine zemlje, uključivši Pariz i atlantsku obalu, došlo je pod izravnu njemačku okupaciju, dok je preostalim područjem upravljala, pod njemačkim nadzorom, Pétainova vlada sa sjedištem u Vichyju. U samoj Francuskoj djelovao je Pokret otpora, u kojem su se protiv Nijemaca i njihovih suradnika borili pristaše različitih političkih stranaka. U Londonu je general Ch. de Gaulle stao na čelo Slobodne Francuske (France libre) i već 24. IX. 1941. osnovao izvršni odbor, koji je priznala Velika Britanija, a potom i SSSR. Nakon iskrcavanja saveznika u francuskim posjedima sjeverne Afrike 8. XI. 1942. i potapanja francuske mornarice u Toulonu, njemačke su snage zaposjele u Francuskoj i teritorij pod izravnom upravom vichyjevske vlade. U svibnju 1943. stvoren je pod vodstvom generala de Gaullea i generala H. Girauda Francuski odbor nacionalnog oslobođenja (Comité français de la libération nationale – CFLN) sa sjedištem u Alžiru, a u zemlji je u svibnju iste godine stvoreno Nacionalno vijeće Pokreta otpora (Conseil National de la Résistance – CNR), u kojem su bile zastupljene sve grupacije djelatne u borbi protiv okupatora. U kolovozu 1943. Velika Britanija, SAD i SSSR priznali su Francuski odbor narodnog oslobođenja za službenu vladu Francuske, a od svibnja 1944. CFLN je prerastao u privremenu vladu. Francuske regularne postrojbe iz sjeverne Afrike i prekomorskih teritorija borile su se u sjevernoj Africi i Italiji, a nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji (6. VI. 1944) antifašističke snage u zemlji dizale su ustanke i oslobodile Pariz (19–25. VIII. 1944); potkraj 1944. oslobođena je cijela zemlja. Na čelu vlade nalazio se general de Gaulle (do 20. I. 1946). – Četvrta Republika proglašena je 24. XII. 1946; predsjednik je postao Vincent Auriol (1947–54) a potom René Coty (1954–59). Novim ustavom preuređeni su odnosi s prekomorskim teritorijima, departmanima i kolonijama koji su dobili naziv Francuska unija. Godine 1949. Francuska je pristupila NATO-u, a 1951. Europskoj zajednici za ugljen i čelik (od 1957. Europska ekonomska zajednica u kojoj je Francuska vodeća članica). U Indokini je ratovala od 1946. protiv vijetnamskoga oslobodilačkog pokreta, odakle se povukla 1954. nakon vojnog poraza (→ dien bien phu). Od kraja 1954. bila je suočena s antikolonijalnom borbom u Alžiru; 1956. pristala je na neovisnost Maroka i Tunisa, a vojno je sudjelovala tijekom Sueske krize u Egiptu. Tijekom 1945–58. Francuska je imala dvadesetak smjena vlade, što ju je činilo politički nestabilnom, a posebno ju je opterećivao rat u Alžiru. Generalu de Gaulleu ponuđen je 1958. premijerski mandat, a on je uz parlamentarnu potporu promijenio ustav i ojačao položaj predsjednika republike (Peta Republika); De Gaulle je potkraj 1958. izabran za predsjednika države. Ustavne promjene odnosile su se i na Francusku uniju (uvođenje autonomije, pravo na samoodređenje i dr.), preimenovanu u Francusku zajednicu. De Gaulleova deklaracija o Alžiru (1959), kojom je omogućen referendum o alžirskoj neovisnosti (proglašenoj 1962), izazvala je otpor desničarskih i dijelom vojnih krugova koji su organizirali pučeve u Alžiru 1960. i 1961 (stvorili su terorističku skupinu OAS – Organisation de l’Armée Secrète). De Gaulle je ojačao položaj Francuske u međunarodnoj politici (Francuska je postala stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a) i normalizirao odnose s Kinom i SSSR-om; težio je zbližavanju sa SR Njemačkom, zagovarao ujedinjavanje Europe (»od Atlantika do Urala«), protivio se ulasku Velike Britanije u Europsku ekonomsku zajednicu i snažnijem utjecaju SAD-a u Europi i napustio sudjelovanje u vojnoj strukturi NATO-a (1966), koji se zbog toga povukao iz Francuske (Francuska razvija vlastite nuklearne vojne snage, od 1960. posjeduje atomsku bombu). De Gaulleova vladavina oslabljena je nakon masovnih studentskih i radničkih prosvjeda u svibnju 1968; njegov program društvenih reformi nije bio podržan na referendumu 1969. pa je dao ostavku. Za novog predsjednika izabran je 1969. Georges Pompidou (premijer 1962–68); nakon njegove smrti 1974. predsjednik je postao Valéry Giscard d’Estaing. Tijekom 1970-ih Francuska je bila izložena autonomističkim i separatističkim zahtjevima (Korzika, Nova Kaledonija); 1978. vojno je intervenirala u Zairu, a 1980. povukla vojne snage iz Čada (vratila ih je 1983). Na predsjedničkim izborima 1981 (i 1988) pobijedio je François Mitterrand, kandidat Socijalističke stranke, i ostao na vlasti do 1995. U vanjskoj politici posebno je razvijao suradnju sa SR Njemačkom i s drugim članicama Europske zajednice, inzistirajući na stvaranju Europske unije (dogovorene 1986). Početkom 1990-ih Francuska nije bila sklona ujedinjenju Njemačke i raspadu SSSR-a i Jugoslavije, te se protivila vojnom djelovanju protiv JNA i srpskih snaga u Hrvatskoj i u BiH radi zaustavljanja rata; francuske jedinice sudjelovale su u sastavu međunarodnih mirovnih snaga u Hrvatskoj i u BiH. Na predsjedničkim izborima 1995. pobijedio je Jacques Chirac, kandidat degolističkog Okupljanja za republiku; 1997. premijer je postao Lionel Jospin, vođa Socijalističke stranke. Sredinom 1990-ih Francuska je poduprla akcije NATO-a protiv srpskih snaga u BiH (1995), obnovila nuklearne pokuse (1995–96), započela povratak u vojnu strukturu NATO-a (1996) i vojno intervenirala u Srednjoafričkoj Republici (1997). Početkom 2000-ih održana je francuska vojna prisutnost u pojedinim afričkim zemljama (Čad, Džibuti, Gabon, Obala Bjelokosti, Senegal). Francuska je 2001. sa SAD-om i drugim saveznicima sudjelovala u vojnoj intervenciji u Afganistanu; 2003. nije podržala američki napad na Irak. Od 2007. predsjednik je bio N. Sarkozy; učvrstio je političke odnose sa SAD-om. Godine 2011. francusko i britansko ratno zrakoplovstvo, uz američku pomoć, napada ciljeve u Libiji te pomaže u rušenju Gaddafijeva režima. Na predsjedničkim izborima u svibnju 2012. pobijedio je François Hollande, kandidat Socijalističke stranke (predvodio ju je 1997–2008). Početkom 2013. francuske snage vojno interveniraju u Maliju protiv islamističkih gerilaca. Od kolovoza 2014. ojačala je francuska vojna prisutnost u Čadu, Nigeru, Burkini Faso i Maliju (oko 3500 vojnika), radi regionalnog suzbijanja islamističke gerile. Francuska podupire SAD u rušenju sirijskog režima (od 2012), a od kraja 2014. islamističke skupine poduzimaju više terorističkih napada u francuskim gradovima; najviše žrtava bilo je u napadima u Parizu u studenome 2015 (oko 140 poginulih) i u Nici u srpnju 2016 (oko 90 poginulih). Pod utjecajem islamističkoga terorizma i krize u Europskoj uniji nakon britanskog referenduma o istupanju (2016), osnažene su desničarske i nacionalističke organizacije i stranke, posebno Nacionalna fronta (od 2011. predvodi je Marine Le Pen). Nakon pobjede na predsjedničkim izborima, od svibnja 2017. predsjednik republike je Emmanuel Macron (vođa centrističkoga pokreta En marche!; 2014–16. bio je ministar gospodarstva, industrije i informatike). Macronova centristička stranka Republika naprijed (REM) pobijedila je na parlamentarnim izborima u lipnju 2017 (osvaja apsolutnu zastupničku većinu). U vanjskoj je politici Macron nastavio održavati francusku ulogu u vođenju Europske unije (zagovarajući njezino snaženje i reformu), te je nastojao uključiti Rusiju u jačanje europske stabilnosti (što je zaustavljeno ruskim napadom na Ukrajinu u veljači 2022). Francuska je pod Macronom ostala utjecajna u globalnoj politici; u sirijskome građanskom ratu podupire mirovne pregovore i umjerenu islamističku oporbu, a povremeno (2018) zrakoplovstvom napada vladine snage zbog navodne uporabe kemijskog oružja; osnažuje ekonomske veze s Kinom (sporazumima iz 2018), zagovara sankcije Turskoj (2020) zbog njezina narušavanja zračnoga prostora Grčke i Cipra, u Maliju predvodi međunarodne vojne snage (oko 600 vojnika, sredinom 2021) i dr. Vanjskopolitički utjecaj nastavlja i izvozom naoružanja i vojne opreme; 2020–21. među najvećim su uvoznicima francuskog oružja Saudijska Arabija, SAD, Maroko, Egipat, Indija, Katar, Brazil, Malezija, Grčka i dr. (Australija je 2021. odustala od dogovorene kupnje francuskih klasičnih podmornica, a prihvatila američko-britanski nuklearni podmornički program, što Francuska smatra narušavanjem savezničkih odnosa između zapadnih zemalja). Tijekom prvoga Macronova mandata došlo je i do gospodarske liberalizacije (smanjenje određenih poreza), ali su prijedlozi mirovinske reforme te osobito novih trošarina na gorivo izazvali protivljenje znatnoga dijela javnosti, a potonje i masovne prosvjede (pokret tzv. žutih prsluka) 2018., pa nisu provedeni. Drugi je predsjednički mandat Macron ostvario pobjedom na izborima u travnju 2022., dok je u parlamentu, nakon izbora u lipnju 2022., njegova stranka REM izgubila političku prevlast (koalicija koju je vodila osvaja relativnu zastupničku većinu). U parlamentu su osnažene ljevičarske i ekološke stranke okupljene u koaliciji Nova narodna ekološka i socijalna unija (NUPES) pod vodstvom stranke Nepokorena Francuska, a politički je ojačala i desničarska stranka Nacionalno okupljanje (postaje druga po broju osvojenih zastupničkih mandata, iza REM-a). Nakon početka svoga drugoga mandata Macron je za premijerku imenovao Élisabeth Borne iz stranke REM (2020–22. bila je ministrica rada i zapošljavanja), na čelu manjinske vlade. Francuska se protivi ruskom prisvajanju ukrajinskog teritorija (od 2022. vojno pomaže Ukrajinu u ratu s Rusijom), kao i snaženju ruskog utjecaja u sjeverozapadnoj Africi, napose nakon francuskoga vojnog povlačenja iz Malija, Burkine Faso i Nigera (2022–23). U svibnju 2024. oko 500 francuskih policajaca poslano je u Novu Kaledoniju radi suzbijanja nemira. Početkom 2024. na mjesto premijera imenovan je Gabriel Attal, također iz predsjednikove stranke (koja je 2022. promijenila ime u Preporod), prethodno ministar proračuna (2022–23) i obrazovanja (2023–24). Nakon pobjede Nacionalnog okupljanja i lošeg rezultata vladine koalicije na europskim izborima u lipnju 2024. predsjednik Macron je raspustio Nacionalnu skupštinu i raspisao izvanredne parlamentarne izbore. Na tim izborima održanima potkraj lipnja i početkom srpnja 2024. relativnu zastupničku većinu osvaja lijeva koalicija Novi narodni front (Nepokorena Francuska, socijalisti, komunisti, zeleni i dr.), dok stranka Nacionalno okupljanje postaje pojedinačno najzastupljenija u Nacionalnoj skupštini (ispred predsjedničke stranke Preporod). Slijedili su pokušaji stvaranja koalicijske vlade opterećeni ideološkim razlikama i osobnim ambicijama političkih sudionika. U rujnu 2024. Macron je za premijera imenovao Michela Barniera iz umjereno desne stranke Republikanci (prethodno ministar u više vlada, član i potpredsjednik Europske komisije, glavni pregovarač EU za odnose s Velikom Britanijom).
Politički sustav
Prema Ustavu od 28. IX. 1958. (koji je 1960–2008. mijenjan i dopunjavan više puta), Francuska je unitarna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Temelj političkog sustava i prava čovjeka ustavni je moto Republike: sloboda, jednakost i bratstvo (čl. 2: Liberté, Égalité, Fraternité). Predsjednik republike šef je države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga; jamac je ustavnog poretka i brine se o funkcioniranju državne vlasti. Od ustavne reforme 1962. biraju ga građani na općim i izravnim izborima, isprva na mandat od 7 godina, a od ustavnog amandmana koji je stupio na snagu 2000. na mandat od 5 godina (broj ukupnih mandata nije ograničen, ali uzastopni nitko ne može biti izabran više od dvaput); ako nijedan kandidat ne osvoji apsolutnu većinu u prvom krugu, dvoje kandidata s najvećim brojem glasova ulaze u drugi krug koji se održava dva tjedna poslije. Ustavom su predsjedniku dane široke izvršne ovlasti te izvanredne ovlasti u slučaju prijetnje opstanku države. Ima pravo iznošenja na referendum svakoga zakonskoga prijedloga koji se odnosi na organizaciju javnih vlasti, proglašava zakone te može tražiti od parlamenta da ponovno razmotri izglasani zakon, može raspustiti Nacionalnu skupštinu i raspisati prijevremene parlamentarne izbore (iako ne prije isteka godine dana od prethodnog raspuštanja). Imenuje i razrješava prvog ministra (premijera), a na njegov prijedlog i ostale ministre. Predsjeda sjednicama vlade (Vijeća ministara) te potpisuje njezine pojedine uredbe uz supotpis premijera i odgovornoga ministra. Vlada ima u svojoj nadležnosti izvršnu vlast u određivanju i vođenju politike države; premijer rukovodi aktivnostima vlade i brine se o provedbi zakona. Za svoj je rad vlada odgovorna Nacionalnoj skupštini, ali nema obavezu zatražiti glasanje o povjerenju nakon imenovanja, iako mora podnijeti ostavku ako joj se izglasa nepovjerenje (apsolutnom većinom svih zastupnika). Pravo predlaganja zakona imaju premijer (u ime vlade) i članovi parlamenta. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Parlament (Parlement), koji se sastoji od Nacionalne skupštine (Assemblée nationale) i Senata (Sénat). Nacionalnu skupštinu čini 577 zastupnika (od kojih 11 biraju državljani koji žive u inozemstvu), koje građani izravno biraju na mandat od 5 godina u jednomandatnim izbornim jedinicama većinskim sustavom u dva kruga. Biračko je pravo glasa opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Senat je predstavništvo teritorijalnih zajednica, čini ga 348 senatora (336 ih se bira na razini departmana ili ekvivalentnih administrativnih jedinica, a 12 je predstavnika francuskih državljana koji žive u inozemstvu), na mandat od 6 godina (svake treće godine bira se polovica senatora). Senatori se biraju posrednim glasanjem članova izbornoga kolegija koji čine zastupnici, članovi predstavničkih tijela regija, zajednica i departmana te delegati općinskih vijeća, odnosno posebni delegati koje biraju državljani koji žive u inozemstvu. Pri izglasavanju financijskih zakona vlada može postaviti pitanje povjerenja te zakon stupa na snagu ako vladi nije izglasano nepovjerenje. Ustav se može mijenjati na inicijativu predsjednika republike, a temeljem prijedloga premijera, na prijedlog predsjednika jednog od parlamentarnih domova te na prijedlog najmanje 60 zastupnika ili senatora, i to na referendumu ili većinom od tri petine svih članova parlamenta na zajedničkoj sjednici oba doma. Republikansko ustrojstvo države ne može se izmijeniti. Sudbena je vlast neovisna. Visoko vijeće pravosuđa (Conseil supérieur de la magistrature) imenuje suce i pomaže predsjedniku republike kao jamcu neovisnosti sudbene vlasti. U sustavu redovitih sudova najviši je Kasacijski sud (Cour de cassation), a ispod njega su apelacijski sudovi te kazneni sudovi (sudovi asiza) i više tipova tribunala. Upravno sudstvo čine upravni tribunali, apelacijski upravni sudovi, Računski sud (Cour des comptes) i regionalne računske komore te Državno vijeće (Conseil dʼEtat) kao najviši upravni sud. Predsjedniku republike u slučaju ako ne ispunjava svoje ustavne obaveze sudi parlament konstituiran kao Visoki sud (Haute Cour), dok članovi vlade za kaznena djela počinjena u obavljanju svojih funkcija odgovaraju pred Sudom pravde Republike (Cour de justice de la République) koji se sastoji od 12 članova parlamenta i 3 suca Kasacijskoga suda. Ustavno vijeće (Conseil constitutionnel) ima najmanje 9 članova, od kojih predsjednika i 2 člana imenuje predsjednik republike, a po 3 člana imenuju predsjednici parlamentarnih domova. Bivši predsjednici republike imaju pravo na doživotno članstvo u tom vijeću koje ocjenjuje ustavnost zakona, pravilnost izbora predsjednika republike, daje mišljenje o mjerama što ih predsjednik republike poduzima u okviru svojih izvanrednih ovlasti, odlučuje u slučaju sukoba nadležnosti između vlade i parlamenta. Gospodarsko, socijalno i ekološko vijeće (Conseil économique, social et environnemental) savjetodavno je tijelo vlade i parlamenta, a pravobranitelj se brine o poštivanju građanskih prava i sloboda u odnosu s tijelima javne vlasti. Jedinice područne samouprave su regije, i to 12 metropolitanskih – Auvergne-Rhône-Alpes, Bourgogne-Franche-Comté, Bretagne (Bretanja), Centre-Val de Loire, Grand-Est, Hauts-de-France, Île-de-France, Normandie (Normandija), Nouvelle-Aquitaine (Nova Akvitanija), Occitanie (Okcitanija), Pays de la Loire, Provence-Alpes-Côte dʼAzur i 2 prekomorske (Guadeloupe i La Réunion). Jedinice lokalne samouprave su departmani (ukupno 93) i ekvivalentne posebne jedinice koje uz ovlasti departmana imaju i neke dodatne (Grad Pariz, Metropola Lyon, Europska zajednica Alsace). Departmani i posebne jedinice sastoje se od općina kao temeljnih jedinica lokalne samouprave (izuzev Pariza koji je i departman i općina i koji se dijeli na arondismane). Izvan regija su 4 tzv. jedinstvene zajednice koje imaju ovlasti i regije i departmana – Korzika, Martinique, Guyane (Francuska Gijana) i Mayotte, 5 prekomorskih zajednica (Francuska Polinezija, Saint-Barthélemy, Saint-Martin, Saint-Pierre-et-Miquelon, Wallis i Futuna) te Nova Kaledonija kao zajednica posebnog statusa. Većina ih se također dijeli na općine (kojih je gotovo 35 000). Regije, departmani, Metropola Lyon i zajednice imaju kao predstavnička tijela vijeća ili skupštine (u Novoj Kaledoniji to je kongres), a predsjednici tih tijela šefovi su izvršne vlasti. U općinama, kao i u Gradu Parizu, predstavnička tijela su vijeća, a šefovi izvršne vlasti načelnici koje ta vijeća biraju. Nacionalni praznik: Nacionalni dan, 14. srpnja (1789).
Političke stranke
Preporod (Renaissance), stranka je centra, osnovana 2016. pod nazivom Naprijed (En marche), kao politička platforma Emmanuela Macrona uoči predsjedničkih izbora 2017 (na kojima je Macron pobijedio), nakon kojih uzima ime Republika naprijed (La République en marche – akronim REM), u potpunosti se profilira kao stranka te potom pobjeđuje na parlamentarnim izborima iste godine zagovarajući jedinstvo Europske unije i osvojivši apsolutnu većinu zastupničkih mandata. Na izborima 2022. predvodi centrističku koaliciju Zajedno (Ensemble), koja je osvojila relativnu zastupničku većinu (REM je ujedno pojedinačno prva stranka po broju zastupničkih mandata) te potom uzima sadašnje ime. Republikanci (Les Républicains) stranka su desnoga centra. Proizašli su iz Saveza za narodni pokret (Union pour un mouvement populaire – akronim UMP), vladajuće stranke 2002–12. iz redova koje su bili predsjednici Jacques Chirac (1995–2007) i Nicolas Sarkozy (2007–12). Stranački začetnik bilo je Okupljanje francuskoga naroda (Rassemblement du peuple français – akronim RPF), pokret koji je 1947. osnovao Charles de Gaulle (na izborima 1951. prvi po broju mandata), raspustivši ga 1955. te ga obnovivši 1958. pod nazivom Savez za novu republiku (Union pour la nouvelle République – akronim UNR), preimenovan 1968. u Savez demokrata za republiku (Union des démocrates pour la République – akronim UDR), a 1976. u Okupljanje za republiku (Rassemblement pour la République – akronim RPR). Vodeća stranka u vladama 1959–81., zagovarala je vodeću francusku ulogu u zapadnoj Europi i samostalnu vanjsku politiku. Iako predsjednici republike de Gaulle (1959–69) i Georges Pompidou (1969–74) nisu formalno bili članovi stranke, ona im je bila glavna parlamentarna potpora. Ponovno je u vladama, u koaliciji sa Savezom za francusku demokraciju (UDF), 1986–88. i 1993–97., a Jacques Chirac je kao kandidat RPR-a 1995. izabran te 2002. reizabran za predsjednika republike. RPR je uoči parlamentarnih izbora 2002. promijenio naziv u Savez za predsjedničku većinu (Union pour la majorité présidentielle), te ubrzo u Savez za narodni pokret kojemu je pristupio i veći dio UDF-a. U oporbi je od 2012., a sadašnje ime stranka uzima 2015. Na izborima 2017. druga je po broju zastupničkih mandata i ostaje vodeća u oporbi. Slabiji rezultat ima nakon izbora 2022., s četvrtim mjestom po broju glasova i zastupničkih mandata. Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Demokratski pokret (Mouvement démocrate) osnovan je 2007. kao stranka centra. Proizašao je iz Saveza za francusku demokraciju (Union pour la démocratie française – akronim UDF), koji je osnovan 1978. kao savez više stranaka centra i liberalne desnice koje su podržavale predsjednika republike u razdoblju 1974–81. Valéryja Giscarda d’Estainga (Giscard d’Estaing je 1988–96. predvodio UDF). Nakon izbora 2017. treća je stranka po broju zastupničkih mandata i ulazi u koalicijsku vladu. Na izborima 2022. sudjelovao je u koaliciji Zajedno pod vodstvom REM-a, peta je stranka po broju zastupničkih mandata i ostaje u vladi. Član je Europske demokratske stranke. Socijalistička stranka (Parti socialiste – akronim PS), osnovana 1969., stranka je lijevoga centra. Proizašla je iz Francuske sekcije radničke internacionale (Section française de l’Internationale ouvrière – akronim SFIO), osnovane 1905. ujedinjenjem ranijih socijalističkih stranaka. SFIO je bio vodeća stranka u koaliciji Narodne fronte koja je pobijedila na izborima 1936., a nakon oslobađanja Francuske sudjelovao je u vladama 1944–51. te 1956–59. Od 1959. u opoziciji, SFIO je s još nekoliko manjih grupacija lijevoga centra osnovao PS. Tijekom 1971–81. stranku je vodio François Mitterand, prvi socijalistički predsjednik tzv. Pete republike (1981–95), a stranka vodi vlade 1981–86. i 1988–93. Za Mitterandova mandata stranka se, nakon izrazito socijalističkog programa, od sredine 1980-ih priklonila socijalnom liberalizmu i socijaldemokratskom programu. Tijekom 1997–2002. bila je vodeća u vladi, s premijerom Lionelom Jospinom, potom je u oporbi do 2012., kada je pobijedila na predsjedničkim te parlamentarnim (relativna zastupnička većina) izborima. François Hollande, vođa stranke 1997–2008., bio je predsjednik republike 2012–17., a stranka je vodeća u koalicijskoj vladi. Na izborima 2017. PS je poražen i pao je na četvrto mjesto po broju osvojenih mandata. Na izborima 2022. u sastavu je ljevičarske koalicije NUPES koja osvaja drugo mjesto po broju zastupnika (PS je pojedinačno šesta parlamentarna stranka). Član je Stranke europskih socijalista i Socijalističke internacionale. Francuska komunistička stranka (Parti communiste français – akronim PCF), osnovana 1920., stranka je ljevice. Nastala je izdvajanjem dijela SFIO-a koji je podupirao ruske boljševike; bila je članica Kominterne, te u koaliciji Narodne fronte koja je pobijedila na izborima 1936. Sudjelovala je u vladama 1944–47., potom u oporbi (više puta prva po broju glasova na izborima), protivila se francuskom pristupanju Europskoj ekonomskoj zajednici i NATO-u. U vladi (s PS-om) je 1981–84., a početkom 1990-ih približila se lijevomu centru. Ponovno je u vladi koju je vodio PS 1997–2002., a od 2002. je u oporbi (ponovno nakon izbora 2017). Na izborima 2022. u sastavu je ljevičarske koalicije NUPES. Nacionalno okupljanje (Rassemblement national – akronim RN) stranka je desnice. Proizašla je iz Nacionalne fronte (Front national – akronim FN), koja je osnovana 1972. kao stranka krajnje desnice. Zastupa protuimigracijsku politiku. Jean-Marie Le Pen bio je vođa stranke od osnutka, a nakon što se 2011. povukao, na čelo stranke dolazi njegova kći Marine Le Pen koja ublažava stranački radikalizam i koja na predsjedničkim izborima 2017. i 2022. osvaja drugo mjesto. Na parlamentarnim izborima 2017. stranka je osvojila manji broj zastupnika (u oporbi), 2018. uzima sadašnje ime, a izborni uspjeh ostvaruje 2022. trećim mjestom po broju glasova (pojedinačno je druga stranka po broju zastupnika). Nepokorena Francuska (La France insoumise – akronim LFI), osnovana 2016., stranka je ljevice; proizašla je iz Stranke ljevice (Parti de gauche), osnovane 2009. odcjepljenjem lijevoga krila socijalista. Parlamentarna je od izbora 2017., s manjim brojem zastupnika. Osnivač i vođa stranke je Jean-Luc Mélenchon. Velik izborni uspjeh stranka ostvaruje 2022. predvodeći koaliciju Nova narodna ekološka i socijalna unija (Nouvelle Union populaire écologique et sociale – akronim NUPES), koja osvaja otprilike jednak broj glasova kao i koalicija Zajedno (LFI je pojedinačno treća stranka po broju zastupničkih mandata).
