Nova Kaledonija (francuski Nouvelle-Calédonie [nuvɛ'l kaledoni']), francuski prekomorski posjed s posebnim statusom (od 1998) u jugozapadnome dijelu Tihog oceana, u južnoj Melaneziji. Uz najveći otok Grande Terre (također Nouvelle-Calédonie) obuhvaća otočje Loyauté, Belep, Chesterfield, otok Pins te mnoštvo manjih i nenaseljenih otočića i atola; ukupno 18 575 km². Najveći je otok pretežno brdovit, građen od starijih stijena (gnajs, kristalični škriljevci); najviši vrh Mont Panié (1628 m). S obje strane otoka proteže se oko 1600 km dug koraljni greben koji je s pripadajućim lagunama uvršten 2008. na UNESCO-ov popis svjetske prirodne baštine. Klima je tropska; prosječna je godišnja temperatura 23,3 °C, a godišnja količina oborina varira od 1000 mm na zapadnoj (Nouméa) do 3000 mm na istočnoj obali; česti su tropski cikloni. Zbog dugotrajne suše tropska kišna šuma pokriva gorje samo iznad 900 m visine, odnosno 38,2% teritorija; u ostalim dijelovima razvila se kserofitna vegetacija niauli (drveće slično eukaliptusu) i savana. U Novoj Kaledoniji živi 271 407 st. (2019) ili 14,6 st./km². Najmnogobrojniji su Melanezijci (autohtoni Kanaci, 41,2%), Europljani (većinom francuskoga podrijetla, tzv. Caldoche, 24,1%), mestici (11,3%), Polinezijci (10,3%), Indonezijci (1,4%) i dr. Službeni je jezik francuski. Upravno središte i najveći grad je Nouméa. Od cijele površine otoka 1/3 je neobrađena. Uzgajaju se kokosova palma, kukuruz, kava, tapioka, batata, taro, riža, banana, ananas i dr. U stočarstvu prevladava uzgoj goveda. Ribarstvo (lov na tune, uzgoj rakova i školjaka). Turizam, prehrambena, drvna i građevinska industrija. Metalurgija zasnovana na velikom rudnom bogatstvu (nikal, krom, kobalt, željezo i dr.). Godine 2021. proizvedeno je 186 000 tona nikla (6,8% svjetske proizvodnje, 4. mjesto u svijetu), a zalihe rude nikla procjenjuju se na 7,1% svjetskih (2022). Rude i metali čine oko 98% izvoza (ukupno vrijednog 2,8 milijarda USD, 2022), usmjerenoga najviše na Kinu (oko 60%), Južnu Koreju i Japan. Najviše uvozi iz Francuske (oko 30%), Australije i Singapura (2022. vrijednost uvoza je 2,7 milijarda USD; najveći dio čine naftni derivati i ugljeni briketi). Morska luka i međunarodna zračna luka u Nouméi povezuju Novu Kaledoniju s Francuskom, Australijom, Novim Zelandom, Japanom i mnogobrojnim tihooceanskim otocima.
Otok su nastanili Melanezijci sredinom II. tisućljeća pr. Kr. te se ondje razvija plemenska i klanska kultura. Prvi Europljani koji su stigli do otoka bili su 1774. James Cook i njegova posada te je Cook otok nazvao Nova Kaledonija. Od 1841. na Novu Kaledoniju dolaze anglikanski, a 1843. i katolički misionari te Francuska zaposjeda otok 1853. Pod upravom je francuskih vlasti na Tahitiju do 1860. kada postaje zasebna kolonija u koju su 1864–97. upućivani kažnjenici. Uz naseljavanje iz Francuske, kažnjenika, a od 1866. i slobodnih doseljenika, došlo je i do drastičnog pada broja autohtonog stanovništva Kanaka (s više od pola milijuna potkraj XVIII. st. na otprilike 30 000 početkom XX. st). Francuska je svu zemlju na otoku proglasila državnom, a od 1897. nastojala Kanake smjestiti u rezervate te su protiv francuske uprave izbijali ustanci (najveći 1878. i 1917). Vlasti Nove Kaledonije su nakon francuske kapitulacije u II. svjetskom ratu 1940. prišle Slobodnoj Francuskoj, na otok 1942. dolaze američke trupe, a 1944–47. Kanaci dobivaju većinu građanskih prava. Nova Kaledonija je 1946. postala francuski prekomorski teritorij s ograničenom samoupravom, a Kanaci 1957. dobivaju i pravo glasa te dolazi do njihova demografskog oporavka. Istodobno, u razdoblju većeg gospodarskog rasta 1960-ih i 1970-ih povećava se i broj doseljenika (napose Polinezijaca s otočja Wallis i Futuna). Gospodarski pojas u širini od 200 nautičkih milja proglašen je 1978., dok je morska granica prema Australiji sporazumno određena 1982. Tijekom 1980-ih povremeno su izbijali sukobi zbog zahtjeva za neovisnošću koje su isticale pojedine kanačke političke organizacije. One su se 1984. okupile u Socijalističku kanačku frontu za nacionalno oslobođenje (FLNKS), koju je predvodio Jean-Marie Tjibaou (ubijen je u svibnju 1989). Zbog sukoba i nemira 1984. Francuska je vojno intervenirala te je bilo uvedeno izvanredno stanje. U prosincu 1986. UN je Novoj Kaledoniji potvrdio pravo na neovisnost, čemu se Francuska usprotivila te je 1987. proveden referendum kojim je potvrđena pripadnost Francuskog (ali koji je bojkotirala većina kanačkog stanovništva). U rujnu 1988. ostvarena je veća samouprava, koja je dodatno proširena tzv. Sporazumom iz Noumée od 5. V. 1998. Njime je Nova Kaledonija postala zajednica posebnoga, jedinstvenog statusa (sui generis), određene su ovlasti novoga predstavničkoga tijela (Kongresa), a predviđeno je prijelazno razdoblje od 15 do 20 godina do eventualne neovisnosti (koja bi trebala biti prihvaćena referendumom). Francuskim planovima iz 2008., prema kojima bi na Novoj Kaledoniji bila glavna pacifička baza francuske vojske, protive se političke organizacije koje teže neovisnosti. Početkom 2016. u nekoliko baza prisutno je oko 1750 pripadnika francuskih oružanih snaga. Na referendumima 2018., 2020. te 2021., od kojih je posljednji ponovno bojkotirala većina Kanaka, glasači nisu poduprli opciju potpune neovisnosti. Francuski pokušaj promjene izbornoga zakona, u svibnju 2024., po kojem bi se biračko pravo proširilo na doseljene francuske državljane s boravkom duljim od deset godina (radi očekivanog snaženja profrancuske politike u odnosu na separatističku) izazvao je prosvjede u dijelu domorodačke zajednice koji su prerasli u nemire i sukobe s desetak poginulih (broj prosvjednika procjenjuje se na približno 5000, a najviše ih je bilo u Nouméi); Francuska je proglasila izvanredno stanje i poslala dodatne policijske i žandarmerijske snage, a u lipnju 2024. odustala je od promjene izbornoga zakona.
