Alpe (njemački Alpen, francuski Alpes, talijanski Alpi), oko 1200 km dug i prosječno 150 do 260 km širok planinski sustav u Europi koji tvori klimatsku, hidrografsku, florinu i etničku granicu između srednje i južne Europe; obuhvaća oko 220 000 km². Pružaju se u velikom luku od Ligurskoga mora (Genovski zaljev) na jugozapadu do Bečke kotline na sjeveroistoku i Panonske nizine na istoku (na teritoriju Italije, Francuske, Švicarske, Lihtenštajna, Njemačke, Austrije i Slovenije).
Građa i postanak
Crta od Bodenskog jezera preko prijevoja Splügen na jezero Como dijeli Alpe na Istočne i Zapadne. Oba dijela imaju zonalnu građu. Jezgru tvori središnja kristalična zona (Praalpe). U Istočnim Alpama na sjevernoj i južnoj strani središnje zone pruža se po jedna vapnenačna zona; u Zapadnim Alpama razvijena je samo sjeverna zona. U Istočnim Alpama obje su vapnenačne zone odijeljene od središnje zone Praalpa riječnim dugodolinama, a u Zapadnim Alpama takvih orografskih granica između sjeverne vapnenačne zone i Praalpa nema. Ne može se utvrditi potječe li kamenje koje izgrađuje središnju zonu (Praalpe) iz arhaika. Vjerojatno su kristalični škriljevci i gnajsi u središnjoj zoni Alpa nastali metamorfozom sedimentnog kamenja ili starog eruptivnog kamenja. Prvo nabiranje Alpa uz jake magmatske intruzije bilo je u karbonu, a prvo jače nabiranje u kredi. Komplicirana građa i struktura Alpa nastala je tektonskim pokretima u tercijaru. Sadašnji oblik dobile su za vrijeme glacijacije u pleistocenu. Najvjerojatnija teorija o postanku Alpa teorija je pokrova, po kojoj su neki dijelovi Alpa horizontalnim potiskivanjem otrgnuti od svojih prvotnih ležišta (korijena) i pomaknuti (često vrlo daleko) prema sjeveru na sadašnji položaj. Na taj su način na mnogim mjestima mlađi slojevi došli ispod starijih. Glavne su skupine pokrova u Alpama: Helvetska ili Glarnska, Peninska, Lepontska i Istočnoalpska. Prema građi i položaju Alpe se dijele u pojedine veće planinske skupine.
Zapadnim Alpama pripadaju Ligurske, Primorske (Argentera, 3297 m), Kotijske (Monte Viso, 3841 m), Grajske (Gran Paradiso, 4061 m) i Savojske Alpe s najvišim vrhuncem u Alpama (Mont Blanc, 4808,73 m), Peninske ili Vališke (Monte Rosa ili Dufourspitze, 4634 m; Matterhorn ili Monte Cervino, 4478 m), Lepontske s masivom Sankt Gotthard, Bernske (Finsterarhorn, 4274 m; Jungfrau, 4158 m) i Glarnske Alpe (Tödi, 3614 m).
U sjevernu vapnenačnu zonu Istočnih Alpa ubrajaju se Retijske (Bernina, 4049 m), Algajske, Sjevernotirolske, Bavarske, Salzburške, Gornjoaustrijske i Donjoaustrijske Alpe. Središnjoj zoni ili Praalpama pripadaju Minstertalska i Ectalska (Ötztalska) skupina, zatim Visoke Ture (Großglockner, 3798 m), Niske Ture i Noričke Alpe, koje prema istoku prelaze u Pohorje i Kozjak. Južna vapnenačna zona Istočnih Alpa sastoji se uglavnom od Bergamskih Alpa (Pizzo di Coca, 3052 m), Dolomita (Marmolada, 3342 m), Gailskih ili Ziljskih, Karnskih, Julijskih (Triglav, 2864 m) i Kamniško-savinjskih Alpa (Grintavec, 2558 m), te Karavanki (Stol, 2236 m).
Klima, vode i led
U Alpama su prisutni različiti klimatski utjecaji: s juga mediteranske klime, sa zapada oceanske klime zapadne Europe, sa sjevera umjerene klime kontinentske Europe, a s istoka kontinentske klime Panonske nizine. Neka klimatska obilježja vrijede za cijelo područje Alpa (temperaturna inverzija, fen i dr.). Alpske rijeke pretežno imaju nivalni režim, tj. najbogatije su vodom u proljeće, za otapanja snijega, i ljeti za otapanja ledenjaka. Iznimka su južne Alpe, gdje padaju ekvinokcijske kiše. S Alpa, najvećeg i najvažnijeg razvođa u Europi, teku rijeke u Sredozemno, Sjeverno, Crno i Jadransko more. Glavna su porječja Rajne, Rhône, Pada i Dunava. Mnogobrojna jezera (Bodensko, Ciriško, Ženevsko, Garda, Maggiore, Como i dr.). Ukupna površina ledenjaka oko 3200 km²; najprostraniji je Aletschgletscher (obuhvaća 117,6 km², 2002).
Biljni pokrov
Biljni pokrov
Alpa sastavljen je od pojasa šumske i od pojasa planinske vegetacije. Šumski pojas sastavljen je od biljnih zajednica koje se mijenjaju prema nadmorskoj visini. U nižim područjima, od 800 do 1700 m, pretežno su listopadne šume, a iznad te visine četinjače. Samo unutar doline sr. alpskog područja (karakteristične po izrazito kontinentskoj klimi) u svojim nižim dijelovima imaju borove šume. Šumska vegetacija Alpa ima izrazito srednjoeuropska obilježja. Samo na južnim i istočnim rubovima u doline prodire termofilna submediteranska vegetacija, koja je osobito dobro razvijena u dolinama rijeka Rhône, Durance, Adige, Soče (tal. Isonzo) i Save, gdje mnoge biljke južnih krajeva dolaze do svoje sjeverne granice. Najniži šumski pojas sastavljen je od šuma kitnjaka i običnoga graba, a iznad njega dopire bukva i do 1300 m. U gornjem su pojasu i jele. Iznad tih miješanih šuma nalazi se pojas četinjača, sastavljen u donjem dijelu od smreke, u gornjem od ariša i limbe, a završava, u Istočnim Alpama, klekovinom bora. Granica šume nije u Alpama svuda na istoj visini. Na vanjskim lancima mnogo je niža nego u središnjima, gdje leži na 2000 do 2300 m apsolutne visine. Na granici šume nalaze se planinske rudine borovnice, brusnice, klečice i dr. Pojas planinske vegetacije dijeli se u alpski pojas u užem smislu i u nivalni pojas. Gornja je granica 4000 m apsolutne visine, a samo neke vrste dopiru do 4270 m apsolutne visine. Biljni svijet Alpa pripada različitim flornim elementima. Alpski element u užem smislu nastao je nakon izdizanja Alpa od nizinskih vrsta arktotercijarnog i mediteranskog podrijetla, zastupljen sa 16% vrsta. Na eurazijske visokoplaninske vrste otpada do 42%, a na arktičke i altajske vrste oko 30%. U toplom razdoblju kseroterma prodrle su duboko u Alpe i mnoge stepske vrste.
Biljni je pokrov Alpa pod čovjekovim utjecajem izmijenio svoju prvotnu sliku. Velike su promjene nastale u najnižem području, gdje se nalaze glavna naselja i industrijska središta. Potisnuta je i gornja granica šume zbog proširenja područja planinskih pašnjaka i livada za prehranu stoke u planinama. Viši, očuvaniji dijelovi uglavnom su zaštićeni; nacionalni parkovi: Mercantour, Écrins i Vanoise (Francuska), Schweizerischer Nationalpark (Švicarska), Gran Paradiso i Stelvio (Italija), Hohe Tauern (Visoke Ture) i Nockberge (Austrija), Berchtesgaden (Njemačka) i Triglav (Slovenija).
Životinjski svijet
Među alpskim životinjama ima, osim običnih srednjoeuropskih vrsta, ostataka iz ledenoga doba (glacijalni relikti), koji su se s dolaskom toplije klime povukli u visoke krajeve Alpa. Tu žive alpska divokoza, gotovo istrijebljeni alpski kozorog, glodavci i dvojezupci, koji zimi dobivaju bijelo krzno (alpski bijeli zec, alpski svizac i alpska voluharica), a od ptica alpska bijelka i alpska kamenjarka.
Stanovništvo
Ljudskih naselja bilo je u Alpama već u paleolitiku; indoeuropsko se stanovništvo u njima pojavljuje u brončano doba. Prvi povijesno poznati trajno naseljeni stanovnici u južnim područjima nakon Italika bili su Iliri, kojima se pripisuje halštatska kultura. Poslije su se sa sjevera uselila keltska plemena, uz koja su Alpe naseljivali i Reti. Za seobe naroda u Alpe su prodrli Germani i Slaveni. Od starosjedilaca ostali su Reti (Retoromani i Ladini) i nešto Kelta. Alpe naseljuju Francuzi (francuske Alpe), Talijani (južne alpske doline), Retoromani (Graubünden i Južni Tirol), Nijemci (veći dio Istočnih Alpa), Slovenci (dio Koruške, južna Štajerska, Kranjska). Naselja su pretežno u dolinama i na nižem dijelu padina (u prosjeku 800 do 1000 m).
Gospodarstvo
Rudna su ležišta (bakar, cink, olovo, mangan, željezo) oskudna. Energetski su izvor vodeni tokovi s velikim hidroenergetskim potencijalom; elektroenergija je glavna energetska osnovica alpskoga prostora. Od svih privrednih djelatnosti najdulju tradiciju ima stočarstvo i preradba mlijeka. Razvijeno je poljodjelstvo (žitarice, krumpir, mjestimično i vinova loza). Industrija je pretežno prerađivačka (drvna, prehrambena, tekstilna). Šume su veliko bogatstvo alpskoga prostora. Turizam (zimski i ljetni) gotovo je najvažnija gospodarska komponenta (od 1787., kada je ostvaren prvi uspon na Mont Blanc, razvija se i alpinizam).
Promet
Zbog mnogih prijevoja Alpe su prilično lako prohodne. Željeznička pruga preko Semmeringa povezuje Beč s Jadranom, a preko Brennera Austriju s Italijom. Preko Mont Cenisa povezana je Francuska s Italijom, a preko Simplona Švicarska s Italijom. Važna je pruga koja veže istočno alpsko područje, prelazeći kroz Karavanke i Visoke Ture između Villacha (slovenski Beljak) i Badgasteina, zatim pruga koja spaja porječje Rhône s porječjem Rajne i pruga preko kroz Sankt Gottharda. Zapreke u visokome gorju svladane su probijanjem tunela, od kojih su najduži Simplon (19,8 km) i bazni tunel Gotthard (57,1 km). U mreži suvremenih autocesta, koje prolaze dolinama i najpovoljnijim prijevojima, u Zapadnim Alpama izdvaja se čvorište oko Sankt Gottharda (prijevoji Sankt Gotthard 2108 m, Furka 2431 m, Grimsel 2165 m, Oberalp 2044 m) i područje zapadno i sjeverozapadno od Torina (Mont Cenis 2083 m, Grand St.-Bernard 2468 m, Petit St.-Bernard 2188 m, cestovni tunel Mont Blanc 11,6 km). U Istočnim Alpama važni prometni pravci vode prijevojima Bernina (2330 m), Alberg (1793 m) i Brenner (1371 m). Za istočnoalpski prostor osobito su važne ceste koje presijecaju planinski lanac Tura (Tauern). Prometnice preko Großglocknera (2576 m), tunela Tauern (8,6 km, ukrcaj automobila na željeznicu), Katschberga (1641 m) i cestovnog tunela Felbertauern (5,2 km) spajaju dolinu Drave s dolinom Salzacha i omogućuju razmjerno lak prijelaz preko središnjeg austrijskog alpskoga područja. Tuneli pod Karavankama (željeznički 8 km; cestovni 7,9 km) povezuju istočnoalpske krajeve s gornjosavskom dolinom i Jadranom.
Povijest
U ratnoj povijesti Alpe su zanimljive kao ratište i kao prolazište vojski kroz stoljeća. Već su Kelti prešli Alpe u IV. st. pr. Kr. da bi se spustili u sjevernotalijansku nizinu. God. 218. pr. Kr., za II. punskog rata, preko Alpa je prešao Hanibal; potkraj II. st. pr. Kr. preko Alpa su se u Italiju spustili Cimbri, a 77. pr. Kr. preko prijevoja Mont-Genèvre prešao je Pompej kada je krenuo u Španjolsku protiv Sertorija. Cezar je također prelazio Alpe za Galskoga rata i za rimskih građanskih ratova. Za seobe naroda preko Alpa je vodio put različitih plemena. Na svom pohodu u Italiju Pipin Mali prešao je 754. preko zapadnih Alpa, a preko prijevoja Mont-Cenisa 773. Karlo Veliki. Od X. do XII. st. preko Alpa su mnogo puta prolazili njemački vladari na svojim pohodima u Italiju (tako je Fridrik Barbarossa prešao preko Alpa pet puta između 1154. i 1184). Preko Mont-Genèvrea prešao je 1494. i francuski kralj Karlo VIII. U Ratu za španjolsku baštinu preko Alpa je prolazila vojska Eugena Savojskoga. God. 1796. Napoleon je prešao preko prijevoja Cadibonea i 1800. preko Grand Saint-Bernarda, a 1799. Suvorov je prešao preko Sankt Gottharda. U I. svjetskome ratu u Alpama se ratovalo na austrijsko-talijanskoj fronti, a u II. svjetskom ratu su djelovali i slovenski partizani.
