Saint-Martin [smaʀt'] (francuski) ili Sint Maarten [sint ma:'rtən] (nizozemski), otok u sjevernom dijelu Malih Antila (otočje Leeward); 87 km². Pretežno je brdovit (do 424 m). Obala je razvedena, s mnogo zaljeva, otočića i grebena. Klima je tropska savanska; srednja je temperatura oko 27 °C. Sjeverni dio otoka (53 km² s 32 358 st., 2020) pripada Francuskoj, a južni (34 km² s 42 938 st., 2023) Nizozemskoj. Službeni su jezici francuski (Saint-Martin) odnosno nizozemski (Sint Maarten), a najrašireniji engleski. Glavna je gospodarska grana turizam. Proizvodnja ruma (Sint Maarten); ribarstvo. Međunarodna je zračna luka (Princess Juliana) u nizozemskom dijelu otoka. Glavni je grad francuskog dijela otoka Marigot (3078 st., 2020), a nizozemskoga Philipsburg (1327 st., 2011). U nizozemskom dijelu novčana je jedinica gulden Nizozemskih Antila, a u francuskome euro.
Otok naseljen indijanskom skupinom Karibi, koja je pokorila i zamijenila ranije stanovništvo iz skupine Arawak, za Europljane je 1493. otkrio Kristof Kolumbo. Francuzi su podigli naselje na istočnoj obali 1624., a Nizozemci utvrdu na južnoj 1631. Španjolci su osvojili otok 1633., ali su ga napustili 1648. Iste godine podijeljen je između Francuske i Nizozemske (granica je konačno utvrđena 1839). Nizozemski dio bio je pod upravom Nizozemske zapadnoindijske kompanije (1795–1810. zaposjedaju ga Francuzi), od 1814. u sastavu nizozemskih karipskih kolonija, odnosno od 1845. Nizozemskih Antila do 2010. kada postaje autonomna zemlja u sastavu Nizozemske. Francuski dio bio je isprva pod upravom Francuske zapadnoindijske kompanije te katoličkoga viteškog reda ivanovaca, od 1665. imao je status kolonije; zaposjedali su ga Nizozemci (1703–13) i Englezi (1672–79., 1689–97, 1744–48., 1759–63., 1781–83., 1810–16). Od 1946. bio je u sastavu Guadeloupea. Potkraj 2003. referendumom je poduprta samouprava koja je ostvarena 2007. izdvajanjem u zasebnu teritorijalno-upravnu jedinicu (prekomorsku zajednicu). Otok je teško stradao za tropskoga ciklona (hurricane) 2017.
