Put svile (kineski Sichou zhi lu), odnosno putevi svile (također svileni put), mreža karavanskih puteva kojom se od približno II. st. pr. Kr. do XVI. st. odvijala euroazijska trgovačka razmjena između istoka i zapada, tj. Kine i Europe, a koja je povezivala sjevernu Kinu sa središnjom Azijom te odatle, preko Perzije, s istočnim Sredozemljem. Trgovalo se svilom i ostalim rijetkim proizvodima (staklo, drago kamenje, plemenite kovine poput zlata i srebra, minerali poput salmijaka i žada, nakit, porculan, miomirisi, začini i egzotični plodovi), a trgovali su posrednici koji su se oslanjali na sofisticiran sustav kreditnog povjerenja utemeljen na klanskom srodstvu. Do širenja islama središnjom Azijom u VII. st. vodeću posredničku ulogu imali su Sogdijci, a potom Ujguri. Trgovinom su se širili poljoprivredni, religijski i umjetnički utjecaji, tehničke inovacije s istoka (papir, barut, visoka peć) i zapada (katapult), ali tim su se putom prema zapadu odvijali i vojni pohodi Huna, Avara i Mongola te širile epidemije bubonske kuge (»Justinijanova kuga« u VI. st.; »crna smrt« u XIV. st). Sâm naziv kasnijega je postanka: skovao ga je 1877. njemački geograf Ferdinand von Richthofen (Seidenstraße). Stoga neki povjesničari upozoravaju kako je riječ o retrospektivnom imenovanju, odnosno da nije postojala čvrsto organizirana kopnena trgovačka mreža, napominjući da je južna ruta bila važnija za trgovinu žadom te da je povijesno veću važnost imala trgovina začinima pomorskim putem preko Arapskog i Crvenoga mora.
Zemljopisno prostiranje
Put svile u užem smislu označuje kopneni karavanski put dugačak oko 6800 km koji je kretao iz kineskih gradova Luoyanga i Chang’ana (današnji Xi’an) niz istočni krak Kineskoga zida do grada Anxija (danas Guazhou). Tu se, da bi zaobišao pustinju Takla Makan, račvao na sjevernu i južnu trasu; sjeverna je išla kroz Vrata žada (Yumen) uz sjevernu padinu planinskog masiva Tien Shan, prelazeći Takla Makan duž Tarimske zavale kojom su se nizali gradovi Korla, Kuča, Aksu i Kašgar (današnji Kashi), dok je južna prolazila kroz grad Dunhuang duž sjeverne padine Kunluna kroz grad Hotan do Kašgara (odakle se odvajao krak prema Indiji). Od Kašgara je glavna ruta vodila dalje, preko planinskog masiva Pamira, Ferganskom dolinom u porječje Sir-Darje (antičke Baktrija i Sogdijana) do sogdijskih gradova Samarkanda i Buhare te, prešavši Amu-Darju, kroz gradove Merv (današnji Mary), Mašhad, Nišapur, Ekbatanu (današnji Hamadan) preko Plodnoga polumjeseca – porječja i međurječja Eufrata i Tigrisa – u Palmiru, Alep, Damask i Antiohiju na Orontu (gdje se spajao s arapskim »Putem tamjana«), dosegnuvši istočnu obalu Sredozemlja s nizom luka, poput Seleukije u Pijeriji, Sidona i Tira. U mongolskom se razdoblju, u kasnome srednjem vijeku, dio trgovine odvijao sjevernije, stepskim putem (u arapskim izvorima »put iza Rima«) preko Kaspijskoga do Crnoga mora (genovsko lučko uporište Kaffa, danas Feodosija) te dalje preko Bospora, odnosno Carigrada prema Veneciji i Genovi.
Povijesni okvir i trajanje
Arheološki ostatci svilene odjeće iz Kine nalaze se već u grobnim humcima Hohmichele u Heuneburgu iz VI. st. pr. Kr. U Kini se proizvodnja svile osobito razvila za dinastije Shang (od XVI. st. do 1066. pr. Kr.) kada postaje jedan od nosivih stupova kineskoga gospodarstva i materijalne kulture. Medijci i Perzijanci upoznali su se s kineskom svilom u VII. st. pr. Kr. Ahemenidski kralj Perzije Darije I. dao je početkom V. st. pr. Kr. izgraditi kraljevsku cestu između Sarda i Suze, dugu 2700 km, koje su istočni ogranci poslije postali dijelom Puta svile. Jedna od posljedica vojnih pohoda Aleksandra III. Velikoga, koji je 331. pr. Kr. osvojio Perziju, bilo je osnivanje niza gradova (Bagram, Hudžand, Kandahar) na civilizacijskom stjecištu perzijskoga, stepskoga i kineskoga kulturnoga kruga, čime su stvorene pretpostavke za nastanak Puta svile. Istodobno u Kini za dinastije Han (206. pr. Kr. do 220) car Wu-di (140. do 87. pr. Kr.) započeo je, a general Ban Chao (32–102) utvrdio kinesku kontrolu nad pokrajinom Gansu i današnjim Xinjiangom, a protiv stepskih naroda Xiongnu ili Hsuing-nu (najvjerojatnije Huni), Yuezhi ili Jie-či (najjače pleme Kušan) i Saka (vazalsko Kraljevstvo Hotan u Tarimskoj zavali). Time je Kina utvrdila i osigurala pravac Puta svile u kasno antičko doba. I grčki (Sẽres) i rimski (Sēres) nazivi za Kineze potječu od kineske riječi za svilu (丝, sī), a prve književne potvrde za postojanje trgovine svilom između Kine i Rimskog Carstva potječu iz sredine I. st. pr. Kr. te su osobito učestale u pisaca Augustova i srebrnoga vijeka (Horacije, Ovidije, Juvenal, Marcijal, Seneka). Održavanje posredničkih trgovinskih veza osnažila su srednjoazijska carstva: Partsko (oko 247. pr. Kr. – 224), Kušansko (oko 30 – oko 375) pa novoperzijsko Sasanidsko Carstvo (224–651), ali do izravne veze nije došlo: s početka I. st. pr. Kr. potječu Povijesni zapisi (Shiji) Ssu-ma Ch’iena (Sima Qian), koji donose izvještaj carskoga poslanika Zhang Qiana s putovanja Tarimskom zavalom i središnjom Azijom 138. do 126. pr. Kr., a kineski je izaslanik Gan Ying dospio 79. do Crnoga mora. Sâmo umijeće uzgoja svile (serikultura) nije stiglo do Sredozemlja prije sredine VI. st., a u VII. st. Arapi su ga iz Sirije prenijeli na Siciliju i u Španjolsku. U islamskom zlatnom dobu za Abasidskoga Kalifata (VIII–XIII. st.) uspostavila se pak snažna trgovinska okomica (»put krzna«) između širokih sjevernih stepsko-šumskih područja (Hazari s prijestolnicom Itilom na Volgi i Samandrom u Zakavkazju te vazalni turkijski narodi Pečenezi, Kipčaki i Oguzi) i južnijih urbanih središta (Carigrad, gradovi Mezopotamije, Balh, Merv, Rej), kojom se trgovalo prije svega konjima i krznom te sokolima, lješnjacima, mošusom, voskom, medom i jantarom. Dalje na sjeveru posredničku su ulogu imali vikinški Rusi (u Ladogi, Belozersku i Novgorodu) koji su trgovali mačevima, krznom i robovima. Po svim je pokazateljima trgovačka razmjena između zapadne Europe i Dalekog istoka zamrla tijekom IX. i X. st. zbog prekida kontakata s istočnom obalom Sredozemlja muslimanskim zauzećem Sirije; trguju mahom arapski (uz sredozemnu obalu Afrike) i židovski trgovci, spajajući franačku državu s Dalekim istokom preko Carigrada i Hazarskog Kaganata ili pak preko Egipta i Perzije. Sa zapada na istok prodaju se mahom robovi, eunusi, kože, krzna, tkanine, drvo, metali i oružje, u zamjenu za luksuznu robu (papar, začini, miomirisi).
Usponom trgovine nakon 1000. počinje druga povijesna etapa Puta svile kada vodeću ulogu preuzimaju talijanske pomorske republike. Trgovinu je intenziviralo i premještanje trgovačkih tokova s istoka u Crveno more umjesto Perzijskog zaljeva, što je pogodovalo europskim trgovcima pa arapski putopisac al-Bakri bilježi čak 17 luka između Aleksandrije i Antiohije na istočnoj sredozemnoj obali (→ levant). Dotadašnji izvoz luksuzne robe na zapad ustupa mjesto robi široke potrošnje (začini, boje, pamuk). Pobjeda Seldžuka nad Bizantom 1071. kraj Manzikerta zacrtala je budući smjer širenja islama u Europu, ali i bila povod križarskim ratovima kojih je geopolitički cilj bilo osiguranje europske trgovačke pristupnice (prije svega Mletačkoj Republici) srednjoj Aziji preko istočnomediteranske obale; pogotovo je time pogonjen Četvrti križarski rat 1202–04. u kojem je, umjesto Ajubidskog sultanata (1171–1250) koji je vladao Egiptom i Sirijom, za Veneciju 1204. osvojen Carigrad te osnovano Latinsko Carstvo. Vojni uspjesi Mongola, ponajprije Džingis-kanovo osvajanje područja od Koreje do Krima 1209–27., zatekli su Europu. Osvajanjem bagdadskoga kalifata (1258) i južne Kine (1279) Mongolsko Carstvo stvorilo je uvjete za »mongolski mir« (pax Mongolica) koji je sve do 1360-ih označio zlatno razdoblje Puta svile, kada su trgovački odnosi, prije svega s međusobno konkurentskom Venecijom i Genovom, bili osigurani sporazumima s Bizantom i niskim porezima (3 do 5% u crnomorskim lukama spram 10 do 30% u Aleksandriji), a trasa puta »sigurna i danju i noću« (kako u vodiču Običaji trgovine – Pratica della mercatura 1340. navodi firentinski trgovac Francesco Balducci Pegolotti). Nakon dezintegracije Mongolskoga Carstva na više kanata u XIII–XV. st. izdiže se Zlatna Horda, a potom u XIV. st. Timuridsko Carstvo s prijestolnicom u Samarkandu, no istočno-zapadne trgovačke veze teku neometene, pogotovo za vlasti mongolske dinastije Yuan u Kini 1271–1368. Gubitkom goleme populacije uz Put svile i u Europi širenjem kuge nakon 1346. Mletačka Republika na Sredozemlju ostaje bez konkurenata, a trgovinska razmjena preko Aleksandrije raste. No, za dinastije Ming (1368–1644) Kina se počela zatvarati, proglasivši zabranu pomorskog trgovanja (Haijin). U prvoj četvrtini XV. st. euroazijsku je ekonomiju zahvatila financijska kriza: zasićenje tržišta i slaba europska platežna moć prouzročili su manjak kovanoga novca te kreditnu krizu u Kini, dočim je sredina stoljeća bila obilježena glađu i sušama, napose u stepama i u Kini, povezanima sa zahlađenjem klime. U isto doba kopnene trgovačke veze između Sredozemlja, odnosno Venecije i istoka osujetilo je širenje Osmanskog Carstva, napose padom Carigrada, tj. Bizanta 1453., čime je prekinuta crnomorska ruta. Uspostavljanje pomorskih ruta iz zapadnoeuropskih zemalja (prije svega Portugala i Španjolske) potkraj XV. i početkom XVI. st. bilo je potaknuto upravo nastojanjem Europljana da dosegnu Kinu i indijska lučka središta poput Calicuta na Malabarskoj obali, kamo je Vasco da Gama prispio 1498. morskim putem oko Afrike. Povijesnim geopolitičkim pomakom Europa je od ruba euroazijskoga kontinenta postala ekonomskim središtem svijeta, a drevni Put svile izgubio je svoj vjekovni značaj.
Civilizacijsko i kulturno značenje
Područje između Plodnog polumjeseca, Iranske visoravni, Sinda, stepske središnje Azije (na području grčko-baktrijske države i Partskog Carstva) i Tarimske zavale (Xinjiang) bilo je susretište propulzivnih religija poput antičke grčke i rimske, judaizma, budizma, mazdaizma, kršćanstva i islama. Zapadni se doseg budizma prepoznaje u aleksandrijskoj sekti »štovatelja« (grčki Therapeutaí), a istočni krak grčke religije u delfijskim natpisima iz Ai-Khanouma. Mazdaizam se raširio od ušća Inda do obala Male Azije i na sjever u središnju Aziju (Nišapur, Gorgan, partska prijestolnica Nisa, Samarkand); pokušaji kršćanske inkulturacije mazdaističkih sustava razabiru se u pojavi gnosticizma. Budizam se isprva nametnuo u grčko-baktrijskoj državi pod kraljem Menandrom I. Soterom (na pāliju Milinda, 165. ili 155. do 130. pr. Kr.), potom ga prihvaćaju vladari Kušanskog Carstva, kao i sogdijski trgovci koji ga Putem svile (svetišta u Kabulu, Bamijanu i duž Tarimske zavale) proširuju u sjevernokinesko carstvo dinastije Wei 386–534 (Budini spomenici u Luoyangu). Zanimljiv primjer zajedničke religijske baštine predstavlja aureola kao simbol prosvijećenosti u budizmu, svetosti u kršćanstvu te veličanstvenosti u hinduizmu i mazdaizmu. Kršćanstvo se zarana proširilo na Kavkaz, među stepske nomade na primorskoj ravnici uz Azovsko more te Prikaspijskom nizinom preko Volge i Urala do Aralskog jezera, dok je na jugoistok prodiralo slijevom Eufrata i Tigrisa do Perzijskog zaljeva (biskupije Batnae, Edesa, Dara, Nisibis, Tikrit, Mosul, Kohe, Seleukija-Ktezifont i Gundešapur). Prema sjeveroistoku nizale su se biskupije Herat, Merv, Samarkand, Kašgar i Gaochang (ujgurski Qocho), dočim je širenju kršćanstva u Kini pripomoglo carsko priznanje (625) za dinastije Tang, o čemu svjedoči više spomenika. Nalazišta bizantskoga kovanog novca prostiru se diljem središnje Azije i Kine, a osobito je znakovit srebrni vrč (oko 550) s prikazima Trojanskoga rata iz Guyuana u pokrajini Ningxia. Munjevito širenje islama pak u VII. st. do srednjoazijskih stepa dovelo je do izgradnje novih kulturno-trgovačkih središta (Bagdad, Basra, Buhara, Esfahan, Mašhad, Kom, Širaz) te do razdoblja stabilnosti na širokom području između istočnoga Sredozemlja i Ferganske doline, obilježenog intenzivnom kulturnom razmjenom od Endelusa do istočnih stjecišta učenjaka i umjetnika poput Buhare, Gaznija i Merva. U središnjoj su Aziji nastajali originalni filozofski, matematički i medicinski doprinosi (Ibn al-Hajtam, al-Biruni, Ibn Sina, al-Farabi, al-Hvarizmi) potaknuti proučavanjem grčkih znanstvenih i filozofskih djela. Mongolsko razdoblje obilježeno je vjerskom snošljivošću pa je to doba franjevačkih i diplomatskih misija (Odorik iz Pordenonea, Giovanni iz Montecorvina, Willem van Rubruk), dočim je 17 godina u Kublaj-kanovoj službi proveo Mlečanin Marco Polo, s čijim se imenom i slavnom Knjigom svjetskih čudesa (Livre des merveilles du monde, 1298) Put svile u kulturnom pamćenju poistovjećuje i danas. Do Europe pak kao izaslanici s dvora ilkanidskih Mongola putuju kršćanski svećenici Isa Kelemechi (1285) i Rabban Bar Sauma (1287–88). Arapski putnik Ibn Batuta sastavlja pak 1355. Putopis (Riḥla) o svojem tridesetogodišnjem putovanju poznatim svijetom (1325–54).
Niz 33 lokaliteta u Kini, Kirgistanu i Kazahstanu od Changʼana (današnji Xiʼan) do masiva Tien Shan (tzv. pravac Changʼan–Tien Shan) uvršten je 2014. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. O Putu svile, inspirirani ponajprije Aleksandrom Velikim i M. Polom, pisali su hrvatski putopisci Željko Malnar (U potrazi za Staklenim gradom, s Bornom Bebekom, 1986), Boris Veličan (Odavde do Tralala: putovanje Svilenom cestom, 2009) i Jasen Boko (Na Putu svile, 2009; Za Aleksandrom Velikim u srce Azije, 2014) te Jasna Horvat u romanu Vilijun (2016).
