Damask (arapski Dimašq [dima'šq]), glavni grad Sirije; 1 754 000 st. (2004), metropolitansko područje 2 529 000 st. (2013). Leži na rijeci Baradi (oaza Guta) u istočnome predgorju Antilibanona, na visini od 680 m. Oko 80 km udaljen je od obale Sredozemnoga mora. U starom, orijentalnome dijelu grada (na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine od 1979) jedna od najglasovitijih džamija islamskoga svijeta, Velika džamija iz doba Omejida (VIII. st.), citadela (pregrađena u XII. st.), rekonstruiran Saladinov mauzolej, i dr. Damask je kulturno, trgovačko, financijsko (burza od 2009) i industrijsko središte zemlje. Nekoliko sveučilišta (najstarije osnovano 1923); Akademija za arapski jezik (osnovana 1918), Nacionalna knjižnica, Nacionalni muzej s bogatom arheološkom zbirkom i Muzej narodne umjetnosti. U oazi je razvijena poljoprivreda, osobito povrtlarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo. Prehrambena, tekstilna, kemijska, građevinska industrija; tiskarstvo. Sačuvani su stari obrti (izradba predmeta od bakra, mjedi i stakla; tkanje sagova, izradba intarzija i dr.). Međunarodna zračna luka. – Naselje potječe iz IV. tisućljeća pr. Kr., iz predsumerskoga predsemitskog doba. U XVI. st. pr. Kr. Damask je bio pod vlašću Egipta, kada je prvi put zabilježeno ime (Dimaška), poslije pod Hetitima. Oko 1000. pr. Kr. bio je središte neovisnog Aramejskoga Kraljevstva, a svoj najveći procvat doživio je u prvoj polovici IX. st. pr. Kr. Godine 732. pr. Kr. osvojio ga je asirski kralj Tiglatpileser III., 604. pr. Kr. Babilonci, a 538. pr. Kr. Perzijanci. Nakon bitke kraj Isa (333. pr. Kr.) pripao je carstvu Aleksandra III. Velikoga. Od III. do I. st. pr. Kr. vladali su njime Seleukidi i arapski Nabatejci; od 64. pr. Kr. pod rimskom vlašću. U V–VII. st., kao predstraža Bizanta, Damask je često stradao u ratovima s Perzijancima, a 636. zauzeli su ga Arapi. Kao sjedište kalifa Omejida (661–750) doživio je nov procvat, a za bagdadskih kalifa Abasida izgubio na utjecaju. U XI. st. Damask je pod Seldžucima. U XII. st. važno muslimansko uporište u križarskim ratovima. Od 1250. vladali su njime egipatski mameluci. Godine 1401. osvojio ga je i opustošio Timur, a 1516. zauzeo sultan Selim I.
Pod Osmanskim Carstvom Damask je ostao sve do 1918., s prekidom od 1831. do 1840. kada je ponovno bio u vlasti Egipta. U XIX. st. postao je središte arapskoga nacionalnog preporoda. Godine 1918. zauzele su ga trupe emira Faisala uz pomoć postrojbi generala Edmunda Henryja Allenbyja. Kada je 1920. proglašena neovisna kraljevina Sirija, Damask je postao prijestolnica nove države – ujedinjene Sirije, Libanona i Palestine. Kako Francuska i Velika Britanija nisu priznale novu državu, francuske trupe ušle su u grad (1920). Godine 1922., odlukom Lige naroda, Damask je postao sirijska prijestolnica pod francuskim mandatom. Godine 1925–26. u Damasku je izbio ustanak sirijskih nacionalnih snaga protiv kolonijalnoga režima. Nakon kapitulacije Francuske 1940. Damask priznaje vladu u Vichyju. Godine 1941. osvajaju ga savezničke trupe i vojska generala Charlesa de Gaullea; iste godine proglašena je i neovisnost Sirije. Godine 1945. došlo je do sukoba sirijskih i francuskih snaga, koje su izvršile zračno bombardiranje Damaska (31. V. 1945), ali su se na intervenciju Velike Britanije konačno povukle iz Sirije 1946.
