Osmansko Carstvo, islamska država koja je na vrhuncu moći u XV. i XVI. st. zauzimala veći dio jugoistočne Europe, Irak, Siriju, Izrael, Egipat, Sjevernu Afriku do Alžira i Arapski poluotok. Od pograničnoga seldžučkog emirata (kneževine) u XIII. st., nakon osvojenja arapskih zemalja 1517., postala je najmoćnija islamska država, a osvajanjima Sulejmana II. Kanunija od Srednje Europe do Indijskog oceana dobila je status svjetske sile. Ratovima u XVII. st. (→ austro-turski ratovi) ravnoteža snaga okrenula se u korist europskih država u njezinu susjedstvu, dok je u XIX. st. Osmansko Carstvo postalo gospodarski i politički ovisno o Europi. U jesen 1918. Osmansko Carstvo doživjelo je slom da bi 1922. iz njega iznikla Republika Turska i niz država sjeveroistočne Europe i Bliskog istoka.
Prethodnici Turaka potječu od nomadskoga naroda Oguza, koji su se u XI. st. naselili u Perziji, Khorasanu i Maloj Aziji te utemeljili državu Seldžuka. Jedan od emirata koji je nastao tijekom postupnoga raspada seldžučke države bio je osmanski emirat. Prema predaji, Osmanlije su pripadali oguskomu plemenu Kaji i pod Sulejmanom su se naselili oko Erzincana u istočnoj Anatoliji, a za njegova nasljednika Ertogrula (oko 1230–81), za zasluge u obrani od Mongola, od seldžučkoga sultana dobili su područja kraj Eskişehira.
Naziv Osmanlije potekao je od imena Ertogrulova sina, osnivača države i dinastije, Osmana (oko 1301 – oko 1326), za čije je vladavine započelo oblikovanje osmanske države kao nasljedne feudalne monarhije. Osman se počeo nazivati beyom (emirom), uspostavio je položaj beglerbega i uveo sustav nadarbina. Budući da je osmansko područje graničilo s oslabljenim Bizantskim Carstvom, već je za Osmana započela teritorijalna ekspanzija vođena kao sveti rat (džihad).
Za Osmanova sina Orhana (oko 1326–62) osvojeni su bizantski gradovi u Anatoliji. God. 1326. prijestolnica je bila premještena u novoosvojenu Bursu, 1331. bila je osvojena Nikeja, 1337. Nikomedija, a 1345. emirat Karesi, čime su Osmanlije dobili pristup Egejskomu moru. Orhan se umiješao u sukob bizantskih pretendenata na prijestolje te je 1346. sklopio savez s Ivanom VI. Kantakuzenom i pomagao mu u borbi protiv srpskog cara Dušana. God. 1354. osvojio je Ankaru i Galipolje, prvo osmansko uporište u Europi. Dovršio je konsolidaciju države podjelom na sandžake, osnovao plaćene pješačke odrede i konjaništvo te ustanovio položaj vezira. Murat I. (1359–89) iskoristio je Galipolje za daljnja osvajanja u Europi. God. 1361. osvojio je Adrianopol (danas Edirne), koji je 1365. postao novom osmanskom prijestolnicom te ključnim vojnim uporištem Osmanlija između Konstantinopola i Dunava. Iz današnjeg Edirnea Osmanlije su poduzimali vojne pohode prema zemljama jugoistočne Europe i ostatcima Bizantskoga Carstva. Osvojenjem Plovdiva 1363. uspostavljen je nadzor nad dotokom žita Bizantu, koji je bio prisiljen plaćati danak. Nakon poraza na rijeci Marici 1371., osvojena je Makedonija, 1386. Sofija, a nakon poraza srpske, bugarske, bosanske i albanske vojske na Kosovu polju (1389) i Srbija. God. 1383. ustanovio je naslov sultana. Bajazid I. (1389–1402) pripojio je preostale zapadnoanatolske emirate, 1393. Bugarsku, a 1394. Vlaška je postala osmanska vazalna država. Opsada Carigrada 1395–1401. izazvala je križarski rat pod vodstvom hrvatsko-ugarskog kralja i rimsko-njemačkog cara Sigismunda Luksemburgovca, koji je završio porazom kršćanske vojske kraj Nikopolja 1396., omogućio Osmanlijama prodor do Grčke i Srijema te potvrdio osmansku vlast na Balkanu. Pripojenjem države Karaman 1397., centralizirano Osmansko Carstvo protezalo se od Dunava do Eufrata. U to doba bila je stvorena jaka središnja državna vlast na čelu s vezirom (od XV. st. velikim vezirom), a zaslužni su ratnici za plaću počeli dobivati osvojenu zemlju, za korištenje koje su morali sudjelovati u vojnim pohodima (spahije). U to doba bilo je stvoreno i elitno osmansko pješaštvo (janjičari). U sukobu s mongolskim kanom Timurom Osmanlije su bili poraženi kraj Ankare 1402., Bajazid zarobljen, a u dinastičkim borbama koje su uslijedile među nasljednicima država se privremeno raspala. Za vladavine Mehmeda I. (1413–21) i Murata II. (1421–44. i 1446–51) uspostavljeno je državno jedinstvo i započelo je novo razdoblje teritorijalne ekspanzije. U prvom ratu s Mletačkom Republikom (1430–32) bio je osvojen Solun i dobiven pristup na Jadran. Obnovljeni su sukobi s Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom (obranu kojega je u međuvremenu uspio učvrstiti J. Hunyadi) u Vlaškoj i Srbiji, koja je osvojenjem Smedereva 1439. većim dijelom potpala pod osmansku vlast. U bitki kraj Varne 1444. bila je poražena ujedinjena ugarska i mletačka vojska, čime je završen posljednji veći križarski pohod protiv Osmanlija, a porazom hrvatsko-ugarskog vojskovođe Jánosa Hunyadija 1448. u drugoj bitki na Kosovu polju bila je potvrđena osmanska hegemonija na jugoistoku Europe. Za sultana Mehmeda II. Osvajača (1444–46. i 1451–81) osvojen je 1453. Carigrad, koji je pod novim imenom Istanbul postao prijestolnicom Carstva. U razdoblju 1454–63. anektirana je cijela Srbija, 1460. osvojena je Moreja (Peloponez), a 1463. pala je Bosna. Rat s Mletačkom Republikom 1463–79 (Morejski rat) završio je prepuštanjem Albanije i Moreje Osmanlijama, a 1475. pod vlast Osmanlija pao je i Krim. Želeći ojačati središnju vlast, Murat je konsolidirao i kodificirao političke i administrativne običaje nizom zakona (kanuna), obvezatnih za cijelu državu i kompiliranih u zbornike zakona (kanunname). Agrarnom reformom potpuno je proveo feudalizam nadarbina, tj. timarski sustav, čime je bila završena prva faza osmanskog feudalizma. Bajazid II. (1481–1512) proširio je Carstvo južno od Dunava i Save osvojivši Hercegovinu (1483), ostavivši samo Beograd izvan osmanske kontrole. Na istoku su 1484. bile osvojene luke Kilija i Akkerman na sjeverozapadnoj obali Crnoga mora. Sukob oko emirata Zulkadr doveo je do dugotrajnoga rata s Egiptom (1485–91), u kojem su Osmanlije izgubili dio teritorija u istočnoj Anatoliji. U pomorskom ratu protiv Mletačke Republike (1499–1502), pobjedom kraj Lepanta (1499), osmanska mornarica afirmirala se kao pomorska sila. Nastavljeni su pljačkaški prodori u hrvatske, slovenske i austrijske zemlje. Selim I. (1512–20) nastavio je ekspanzionističku politiku prethodnika. God. 1514–16. pripojio je kurdska područja u istočnoj Anatoliji i mamelučki vazalni emirat Zulkadr. Nakon pobjede nad Mamelucima kraj Rajdanije blizu Kaira 1517., Osmansko Carstvo bilo je prošireno područjima Sirije, Libanona, Palestine i Egipta, a sveti gradovi Meka i Medina priznali su osmanskog sultana za svojega zaštitnika, on pak je 1517. preuzeo titulu kalifa.
Doba vladavine Sulejmana II. Kanunija (1520–66) obilježeno je daljnjim osvajanjima na trima frontama: na sjeverozapadu protiv Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva i Habsburške Monarhije, na Sredozemlju protiv Mletačke Republike te ponovno protiv Sefevida u Perziji. God. 1521. bio je osvojen Beograd, koji je zatvarao put prema srednjoj Europi. Iduće godine bio je zauzet Rod i osigurana osmanska prevlast u istočnom Sredozemlju. Nakon bitke na Mohačkom polju 1526. Ugarska je bila podijeljena na zapadni dio, pod vlašću Ferdinanda I., i veći, istočni dio, gdje je vladao I. Zapolja, koji je priznavao osmansku vlast. God. 1529. prvi su put Osmanlije opsjedali Beč, a prilikom ponovnoga pokušaja zaustavljeni su 1532. kraj Kisega (madž. Kőszeg). Irak i luka Basra osvojeni su 1534., Moldavija i juž. Arabija 1538., a Jemen 1547. godine. Usporedno s tim osvajanjima, Osmanlije su zaposjeli cijelo južno Sredozemlje, u kojem je osmansku vlast prvi priznao Alžir 1519., dok je Libija bila osvojena 1551., Cipar 1570–71., a Tunis 1574. godine. Na pokušaj Ferdinanda I. da osvoji cijelu Ugarsku, Osmanlije su 1541. zauzeli Budim i anektirali srednju Ugarsku. Pri ponovnom pokušaju osvojenja Beča, grof N. Zrinski zaustavio ih je 1566. kraj tvrđave Siget u jugozapadnoj Ugarskoj. Doba Sulejmana II. Kanunija, osim znatnoga proširenja Carstva, bilo je obilježeno i promjenama u unutarnjem uređenju države. Najznačajnija je bila izradba velikoga zakonika koji se bavio zemljišnim, fiskalnim, financijskim i kaznenim pravom i kojim je bilo kodificirano običajno pravo, poglavito u vezi s podavanjima podložnika, zbog čega mu je turska historiografija nadjenula nadimak Kanuni. Izgrađena je jaka, centralizirana država, bilo je omogućeno da u vodeći sloj ulaze i drugi narodi (ne samo stara turska rodovska aristokracija) pod uvjetom prihvaćanja islama i bezuvjetne odanosti sultanu. Nemuslimanske zajednice dobile su priličnu autonomiju, ali i veće državne terete (koji su sve više rasli otkako su prestali dolaziti prihodi od osvajanja i pljačke), te nisu mogle sudjelovati u državnoj vlasti. God. 1536. s Francuskom je bio potpisan državni sporazum o trgovačkim i konzularnim pitanjima, kojim je Osmansko Carstvo bilo priznato kao svjetska sila. Smrću Sulejmana II. Kanunija završeno je doba velikih osvajanja te je započela stagnacija i borba za održanje Carstva.
Za Selima II. (1566–74) stvarno je samostalno vladao vezir Sokolović, Mehmed-paša. Za njegove vladavine bilo je dovršeno osvojenje južnog Sredozemlja, no osmanska mornarica doživjela je katastrofalan poraz od protuosmanske lige (Papinska Država, Mletačka Republika, Španjolska) u bitki kraj Lepanta 1571. godine. U doba Mehmeda III. (1595–1603) najznačajniji je bio tzv. Dugi rat s Habsburškom Monarhijom (1593–1606), kojim je ukinut danak što ga je plaćala Habsburška Monarhija. Za vladavine Murata IV. (1623–40) Osmansko Carstvo bezuspješno je ratovalo s Poljskom i Perzijom (1623–39), da bi za vladavine Mehmeda IV. (1648–87) vodilo Kandijski rat s Mletačkom Republikom koji je završio osmanskim zaposjedanjem Krete, ali i gubitkom dijela posjeda u sjevernoj Dalmaciji u korist Mletačke Republike. God. 1656–76. veziri iz obitelji Köprülü pokušali su konsolidirati državu te je spriječen pokušaj oslobođenja Erdelja pod F. II. Rákóczyjem i 1660. osvojen Veliki Varadin (danas Oradea). God. 1663–64. vodio se novi rat s Habsburškom Monarhijom te su, iako su Osmanlije bili poraženi kraj Szentgotthárda, Vašvarskim mirom zadržana novoosvojena područja. U ratu protiv Poljske 1672–76. zapadna Ukrajina i Podolje (Poljska) došli su pod osmansku vlast. Ponovni pokušaj osvojenja Beča 1683. pod velikim vezirom Kara Mustafom doveo je do tzv. Bečkoga (Velikoga) rata (1683–99) i stvaranja kršćanske Svete lige 1684 (Habsburška Monarhija, Poljsko-litavska unija, Mletačka Republika, Rusija) protiv Osmanlija. Rat je bio završen 1699. mirom u Srijemskim Karlovcima, kojim je Osmansko Carstvo izgubilo Ugarsku do Temišvara, Erdelj, zapadnu Ukrajinu i Podolje, Moreju, dio Dalmacije, Slavoniju i Hrvatsku do Une i južno od Velebita te je u Europi bilo potisnuto na Balkan i sjeverozapadno obalno područje Crnoga mora. Mirom s Rusijom 1700. izgubilo je Azov, a Rusi su dobili neograničeno pravo plovidbe Crnim morem, iako je nakon ruskog poraza na Prutu u ratu 1710–11. Azov bio vraćen. Ratovima s Habsburškom Monarhijom i Rusijom koji su uslijedili u XVIII. st. i teritorijalnim gubitcima Osmansko Carstvo konačno je izgubilo status velike sile. U Habsburško-osmanskom ratu 1716–18., Požarevačkim mirom bili su izgubljeni Temišvar i sjeverna Srbija, a Beogradskim mirom 1739., kojim je završen rat protiv Habsburške Monarhije i Rusije (1736–39), Carstvu je vraćena sjeverna Srbija. Mirom u Kučuk-Kajnardžiju 1774., kojim je bio zaključen Rusko-osmanski rat 1768–74., Rusi su stekli Krim i pravo da zastupaju Moldaviju i Vlašku pred Osmanskim Carstvom, a Bukovina je pripala Habsburškoj Monarhiji. Rat protiv Habsburške Monarhije i Rusije 1787–92. radi vraćanja Krima završio je mirom u Iaşiu i novim osmanskim teritorijalnim gubitcima (nova granica Osmanskoga Carstva i Rusije pomaknula se u korist Rusije na Dnjestar). Iako je XVIII. st. bilo obilježeno teritorijalnim gubitcima, slabljenjem središnje vlasti (Porte) i gubitkom kontrole nad mnogim pokrajinama u kojima su ojačali lokalni dostojanstvenici (ayani), odlikuje ga i postupno otvaranje prema Europi te procvat kulture, što je započelo za vladavine Ahmeda III. (1703–30) pod nazivom »doba tulipana«. Selim III. (1789–1807) nastavio je reforme pokušavajući reorganizirati vojsku po uzoru na europsku. Početak XIX. st. obilježila je pobuna naroda protiv osmanske vlasti i okrutnosti janjičara (→ prvi srpski ustanak; drugi srpski ustanak) te novi rat protiv Rusije (1806–12) koji je završen Bukureštanskim mirom i gubitkom Besarabije. Za sultana Mahmuda II. (1808–39), izbio je 1821. ustanak u Grčkoj, kojoj je 1829. priznata neovisnost, a 1830. Srbija, Moldavija i Vlaška dobile su širu autonomiju. Zbog sukoba s egipatskim namjesnikom Mehmedom Alijem, koji je pokušao iskoristiti slabost »bolesnika s Bospora« (kako se počelo gledati na Osmansko Carstvo), Porta je bila prisiljena 1833. sklopiti ugovor s Rusijom kojim je Rusija bila priznata kao jedina sila zaštitnica Carstva. Radi europeizacije države, Mahmud je nastavio reforme koje su nazvane Spasonosni novi poredak (Tanzimat). God. 1826. ukinuo je janjičare, a 1831. timarsko-spahijski sustav. Reforme je nastavio Abdul Medžid I. (1839–61), koji je uredio pravosuđe po uzoru na europsko te uveo centraliziranu provincijsku upravu. Nova prijetnja Mehmeda Alija oslabljenomu Carstvu izazvala je tzv. Istočnu krizu pa su Velika Britanija, Pruska, Rusija i Habsburška Monarhija 1840. sklopile Londonski ugovor radi spašavanja Carstva od propasti, a u kojem Porta nije sudjelovala. God. 1853. Rusi su okupirali Vlašku i Moldaviju, što je dovelo do Krimskoga rata (1853–56), no iako je teritorijalni integritet Carstva bio sačuvan, ono je sve više potpadalo pod politički i gospodarski utjecaj zapadnih sila. Nemiri u Carstvu, a posebno separatistički zahtjevi kršćanskih narodâ, sve su više ugrožavali državu. God. 1859. ujedinile su se Vlaška i Moldavija pa je Porta 1861. priznala novoosnovanu Rumunjsku; god. 1866. izbio je ustanak na Kreti koji je završio priznavanjem autonomije, a ustanci su izbijali i u Bosni i Hercegovini (1875–76) te u Bugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Ustanci južnoslavenskih naroda protiv osmanske vlasti prerasli su u opću balkansku krizu. Osim što je Osmansko Carstvo bilo suočeno s nizom pobuna koje su prijetile ozbiljnim teritorijalnim gubitcima, ono je bilo suočeno i s ozbiljnom gospodarskom krizom uzrokovanom naplatom mnogobrojnih inozemnih zajmova od strane europskih velesila, što je prisililo Carstvo da 1875. proglasi bankrot i postane potpuno ovisno o engleskom i francuskom kapitalu. God. 1876. sultan Abdul Hamid II. (1876–1909) donio je ustav koji je trebao osigurati naklonost međunarodne konferencije na kojoj se raspravljalo o osmanskom položaju na Balkanu, no njegovo odbijanje Londonskoga protokola 1877. rezultiralo je ruskom objavom rata. Sanstefanski mir 1878. značio je gubitak gotovo svih europskih posjeda. Srbiji, Crnoj Gori i Rumunjskoj priznata je neovisnost, Bugarska je priznata kao kneževina pod formalnim vrhovništvom Porte, a unutarnja autonomija dana je Bosni i Hercegovini. Zbog sukoba sila oko Sanstefanskoga mira, 1878. bio je sazvan Berlinski kongres, kojim je postignut kompromis, no doveo je do potpunoga gubitka moći Osmanskoga Carstva. Teritorijalni su se gubitci i dalje nastavili. Francuska je zauzela Alžir (do 1870) i Tunis (1881), Austro-Ugarska u ime Osmanskoga Carstva Bosnu i Hercegovinu (1878), a Velika Britanija Egipat (1882). Zbog samovlade Abdula Hamida II., koji je 1878. raspustio parlament i uveo cenzuru, oporba okupljena u pokretu Mladih Turaka složila se 1907. u Parizu oko borbe za ustavnu monarhiju. Kada je mladoturski odbor u Solunu 1908. zaprijetio maršem na prijestolnicu, sultan je bio prisiljen vratiti ustav iz 1876. godine.Te unutarnjopolitičke sukobe iskoristila je Kreta i proglasila priključenje Grčkoj, Bugarska se proglasila neovisnom kraljevinom, a Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu, što je izazvalo novu reakciju mladoturaka, svrgavanje Abdula Hamida II. 1909. i dovođenje Mehmeda V. (1909–18). Osmansko Carstvo ostalo je pod pritiskom imperijalističke politike velikih sila, posebice Italije, koja je za vrijeme druge marokanske krize okupirala današnju Libiju (Tripolitaniju i Cirenaiku). Iskoristivši slabost Carstva, Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora sklopile su Balkanski savez, što je izazvalo balkanske ratove. Mirovnim ugovorom zaključenim u Londonu 1913. poraženo se Carstvo odreklo svih svojih teritorija na Balkanu do crte Midia–Enos. Krizu su iskoristili mladoturci, koji su 1913. državnim udarom preuzeli vlast.
God. 1914. Osmansko Carstvo stupilo je u I. svj. rat na strani Centralnih sila. Za poraz u ratu bili su optuženi mladoturci i vlast su preuzeli liberali, koji su 30. X. 1918. s Antantom sklopili primirje u Mudrosu. Osman. vojska morala se demilitarizirati, a prema ugovoru Sykes-Picot pobjednici su okupirali sve strateške točke u Carstvu. Grčka je okupirala Izmir i zap. dijelove Male Azije, Armenija je anektirala ist. vilajete, što je izazvalo nacionalni otpor. Nacionalisti su 1919. u Sivasu održali kongres na kojem su sve drž. kompetencije prenesene na predsjednički odbor na čelu s M. K. Atatürkom (do 1934. Kemal-paša), pa je sultanska vlada bila prisiljena na odstupanje. U travnju 1920. na tzv. Velikoj turskoj narodnoj skupštini u Ankari, Kemal-paša je bio izabran za predsjednika nove vlade, neovisne o Istanbulu. Mirovni ugovor u Sèvresu, kojim je Osmansko Carstvo svedeno na maleno područje, kemalisti nisu prihvatili, nego su s uspjehom nastavili borbu, prvenstveno protiv Grka, koje su protjerali iz Izmira. God. 1922. saveznici su s kemalistima potpisali primirje u Mudanyji, a iste su godine nacionalne oslobodilačke snage ušle u Istanbul pa je Narodna skupština proglasila ukinuće sultanata. Sporazumom u Lausannei iz 1923. bio je revidiran mirovni ugovor iz Sèvresa, priznata je pripadnost zap. dijelova Male Azije Turskoj, vraćena ist. Armenija i ist. Trakija, tjesnaci su demilitarizirani i potpali su pod tur. suverenitet. Ankara je 1923. proglašena gl. gradom, a 29. X. 1923. proglašena je Republika Turska s prvim predsjednikom Kemal-pašom, zatvoreni su šerijatski sudovi i medrese, 3. III. 1924. ukinut je kalifat, a 20. IV. 1924. proglašen je Ustav, čime je započela preobrazba Turske u modernu republiku.
