križarski ratovi (naziv potječe od znaka križa što su ga vojnici – latinski crucesignati: križem obilježeni – nosili na odorama, obično na desnom ramenu), niz ratova što su ih kršćani zapadne i srednje Europe na poticaj papâ vodili od kraja XI. do u drugu polovicu XIII. st. protiv Seldžuka, Fatimida i drugih islamskih dinastija i država za oslobođenje svetih mjesta u Palestini, posebice Kristova groba u Jeruzalemu, iz ruku muslimana. Do njih je došlo kada je pristup Palestini bio znatno otežan zbog turskih seldžučkih osvajanja polovicom XI. st. u Maloj Aziji. Ti su ratovi započeli u doba kada je Katolička crkva, s papom na čelu, nastojala ostvariti duhovnu i svjetovnu prevlast u kršćanskom svijetu pa je radi toga poticala novi žar vjerske obnove među vjernicima. Na crkvenim saborima u Piacenzi i Clermontu (1095) papa Urban II. pozvao je na rat protiv muslimana za oslobođenje Jeruzalema, obećavši sudionicima oprost od svakoga grijeha. Njegov poziv spremno su prihvatili neki zapadnoeuropski vladari i velikaši, a potom i širi društveni slojevi, zbog više razloga. Premda je u XI. st. u Europi započelo razdoblje opće demografske, gospodarske i političke obnove, niži društveni slojevi proživljavali su teško gospodarsko stanje i glad, a 1094–95. europske je zemlje zahvatila pobliže nepoznata epidemija (vjerojatno kuga), pa je pokušaj bijega iz takve stvarnosti bio sasvim razumljiv. Gospodarsko je stanje bilo dodatno otežano jer su Seldžuci i egipatski Fatimidi kočili trgovinu maloazijskog i sjevernoafričkog prostora s kršćanskom Europom. Na uspjeh ideje o križarskim ratovima utjecala je i kriza u Bizantskome Carstvu, koje nije bilo u stanju zaustaviti napredovanje Turaka Seldžuka u Maloj Aziji. S druge strane velika, ali unutarnjim sukobima razdirana turska seldžučka država na Bliskom istoku, mogla se činiti lakim plijenom mogućem osvajaču. Osim toga, i kršćanske su vojske tih godina postizale velike uspjehe u ratovima protiv muslimana (oslobađanje Valencije 1094). Značajnu ulogu u pokretanju ratova imala je i zamisao o zaštiti mnogobrojnih hodočasnika na putu u Svetu zemlju od nasilja i samovolje bliskoistočnih mjesnih moćnika. Za pokretanje križarskih ratova odsudna je bila vjerska gorljivost, koja se na Zapadu javila nakon crkvenog raskola i stvaranja Katoličke crkve 1054., potaknuta reformnim pokretom u Crkvi za pontifikata pape Grgura VII. Od rata protiv islamskog Istoka svi su očekivali koristi: vjerski gorljivi pojedinci – mjesto u raju, velikaši – nove velike posjede, seljaci – oslobođenje od osobne ovisnosti, a svi sudionici plijen od pljačke. Svemu tomu treba dodati kako su nakon 1000. godine jačanjem unitarne države, osobito francuski feudalci, kojima se moć neprestano smanjivala i ograničavala, nastojali pronaći nova rješenja za svoj položaj.
Protonacionalna kraljevstva, tada u oblikovanju, te mali ali moćni talijanski trgovački gradovi, započeli su osvajački pritisak koji je proširio granice kršćanskog svijeta. Talijanske pomorske republike (Venecija, Genova, Pisa) nastojale su ponovno uspostaviti trgovačke veze s Istokom koje je širenje islama bilo zaustavilo. Godine 1096. započeli su prvi ratni pohodi naoružanih skupina, ali i dobro ustrojenih velikaških vojski. Među mnogobrojnim pohodima kršćanskog Zapada na islamski Istok povjesničari ističu osam (ili sedam) većih i bolje organiziranih križarskih ratova. – Prvi križarski rat (1096–99) vodili su veliki francuski, flandrijski i normandijski velikaši, među kojima su se isticali Godefroy de Bouillon i njegov brat Balduin I. Oni su na Istok krenuli u kolovozu 1096. preko Balkana i Bizanta te su, domogavši se prije toga Edese (1097), Niceje, Tarsusa i Antiohije, 15. VII. 1099. osvojili Jeruzalem, opljačkali ga i počinili velik pokolj stanovništva. Radi obrane osvojenih područja ubrzo su bili osnovani redovi vojnika-redovnika (hospitalci 1113., templari 1118). Pobjednici su potom osnivali svoje feudalne države na osvojenom području (Jeruzalemsko Kraljevstvo, Antiohijsko Kneževstvo, vojvodstva Edesa i Tripoli). Dok se 1096. pripremala glavna vojska za pohod, iz Francuske je krenula vojna ekspedicija sastavljena od muškaraca i žena, većinom iz nižih društvenih slojeva, pod vodstvom propovjednika Petra Pustinjaka. Taj pohod, poznat pod nazivom križarski rat sirotinje, zaustavili su Turci Seldžuci kraj Niceje (1096). Prilikom Prvoga križarskog rata Hrvatskom su prošli odredi južnofrancuskih križara predvođeni toulouškim grofom Raymondom. – Drugi križarski rat (1147–49) bio je pokrenut kada je mosulski atabeg Imadudin Zengi 1144. osvojio Edesu. Poduzeli su ga francuski kralj Luj VII. Mladi i njemački kralj Konrad III., bez ikakva uspjeha, jer su pretrpjeli poraz pred Damaskom. – Treći križarski rat (1189–92) poveden je radi zaustavljanja osvajanja egipatskog sultana Saladina, koji je 1187. osvojio Jeruzalem. Na poticaj pape Grgura VIII. rat su vodila trojica najmoćnijih europskih vladara, i to engleski kralj Rikard I. Lavljega Srca, francuski kralj Filip II. August i njemačko-rimski car Fridrik I. Barbarossa, koji su skupili značajne vojne snage. Unatoč manjim uspjesima, taj rat nije imao većeg značenja. Za trajanja rata Fridrik I. Barbarossa utopio se u jednoj rječici u Ciliciji u Maloj Aziji i njegova se vojska raspala, a Rikarda Lavljeg Srca (koji je osvojio Cipar, ali je odustao od toga da sam sa svojom vojskom pođe na Jeruzalem) na povratku su zarobili austrijski i njemački velikaši, vrativši mu slobodu tek kada je platio visoku otkupninu. Premda glavni cilj križarskog pohoda, oslobođenje Jeruzalema, nije bio ostvaren, hodočasnicima je zahvaljujući petogodišnjemu primirju sa Saladinom (1192–97) bio omogućen pristup svetim mjestima. Jedini trajniji politički uspjeh bilo je osvojenje Cipra, koji će u idućim desetljećima biti polazište mnogobrojnih kršćanskih vojski. – Četvrti križarski rat (1202–04), za koji se već 1198. odlučio papa Inocent III., vodili su pretežito francuski velikaši, uglavnom prema naputcima Mlečana (koje je zastupao dužd Enrico Dandolo). Prvotni cilj pohoda trebao je biti Egipat. No žrtvom tih križara pao je, uz pokolj i pljačku, najprije Zadar (1202), a zatim i Carigrad (1204). Rezultat toga rata bio je osnivanje Latinskoga Carstva u Carigradu; križari nisu ni stigli u Svetu zemlju, jer se oštrica rata okrenula protiv oslabljenoga Bizanta. Bizantinci su se tada povukli u Malu Aziju, gdje su osnovali Nicejsko Carstvo (1204–61). Taj rat označio je krajnje udaljavanje od ideala križarskoga pokreta koji su potaknuli prve križarske pohode. Nakon Četvrtoga križarskog rata došlo je do niza ratova koji se u historiografiji različito označuju. Dok jedan dio povjesničara Petim križarskim ratom naziva rat 1228–29., drugi petim po redu smatraju križarski rat 1217–19. Potonji rat pokrenuo je papa Inocent III., a bio je objavljen na IV. lateranskom koncilu 1215. Vodio ga je hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. Arpadović i zatim jeruzalemski kralj Ivan Brijenije. Za trajanja tog rata križari se nisu uspjeli domoći Tábora, što je bio njihov prvotni cilj, nego su 1219. zauzeli Dumjat (Damiettu) u Egiptu, ali su već 1221. bili prisiljeni napustiti Egipat. – Na Šesti (peti) križarski rat (1228–29) pozvao je papa Honorije III., a vodio ga je car Fridrik II. On je 1228. morem stigao do Akkoa u Palestini i u Jaffi 1229. zaključio sporazum s egipatskim sultanom Al-Kamilom, koji mu je vratio Jeruzalem, Betlehem i Nazaret. Kako je Jeruzalem već 1244. ponovno pao u ruke muslimana, poveo je francuski kralj Luj IX. Sveti Sedmi (šesti) križarski rat (1248–54). Pokušao je osvojiti Egipat. Pošavši 1248. iz Aigues-Mortes, križari su 1249. zauzeli Dumjat, no pretrpjeli su težak poraz kraj Mansure (Al-Manṣūra), gdje je bio zarobljen i Luj IX. Bio je oslobođen u zamjenu za prepuštanje Dumjata, a križari su morali napustiti Egipat. Posljednji veliki križarski pohod Osmi (sedmi) križarski rat (1270) i opet je organizirao Luj IX. Sveti pošto se 1268. sultan Baibars I. domogao Antiohije. No pod utjecajem Karla I. Anžuvinca Luj je poveo križare prema Tunisu, ali je ubrzo pri opsadi grada Tunisa umro od kuge (1270). Karlo I. Anžuvinac doveo je križarsku vojsku natrag u Francusku. Bez pomoći sa Zapada kršćanski su križari morali napustiti Svetu zemlju, koja je u potpunosti bila u vlasti muslimana otkako su mameluci 1291. zauzeli Akko. U posljednjim desetljećima XIII. st. bilo je i drugih poziva na križarske ratove (1271–72. i 1274), ali bez odziva. Za trajanja većih križarskih ratova odigrao se i tzv. Dječji križarski rat (1212), kada su vjerski zaneseni francuski i njemački dječaci pošli oslobađati Kristov grob; neki od njih stigli su u Marseille, gdje su ih trgovci robljem namamili na brodove i zatim u Egiptu prodali, a ostali su stradali putem od gladi i studeni.
Križarski ratovi nanijeli su mnogim krajevima velike patnje, a namjeravani cilj nisu postigli. Značajnije su pak posljedice imali za gospodarski, politički, vjerski i kulturni razvoj europskih zemalja. Započeli su na poticaj rimskih papa koji su nastojali ostvariti duhovnu i svjetovnu prevlast na Zapadu. Zahvaljujući privremenim ratnim uspjesima u prvoj polovici XIII. st. papinska je moć ojačala za pontifikata Inocenta III., Honorija III., Grgura IX. i Inocenta IV. No već polovicom XIII. st., zbog neuspjeha u križarskim ratovima, njihov je utjecaj oslabio, što je imalo za posljedicu sukob s carem Fridrikom II. Kako bi narušeni autoritet ponovno učvrstili, u prvoj trećini XIII. st. crkvene su vlasti počele provoditi inkviziciju. Istodobno je i sama vjera pretrpjela duboku preobrazbu. Budući da kršćanski Bog križarima nije dao brzu i laku pobjedu nad muslimanima i Alahom, javili su se prvi znakovi krize vjere, a različite dualističke hereze naglo su se počele širiti kršćanskim Zapadom. U suočenju sa stvarnošću nije se mogla održati kršćanska mistika, a ni kršćanska askeza, koja je propovijedala odricanje od dobara ovoga svijeta; u vojnika, kojima su pljačka i nasilje otvarali putove zemaljskih dobara i užitaka, nužno se poricanje ovoga svijeta preobražavalo u njegovo prihvaćanje. U križarskim ratovima suprotstavilo se, barem po zamisli njihovih pokretača, kršćanstvo kao cjelina islamu kao cjelini. Osobito su zemlje kršćanskog Zapada nastupile kao jedinstvena snaga. Ali u tijeku tih ratova počele su se među sudionicima javljati sve dublje suprotnosti. Do žestokih neprijateljstava došlo je najprije među kršćanima Zapada i Istoka. Postupno su i njemački, francuski, engleski i drugi križari postajali svjesni međusobnih razlika, što je bitno utjecalo na politička zbivanja u razdoblju nakon križarskih ratova. Jedna od posljedica ratova bio je i velik napredak europskih gradova, posebice lombardskih. Budući da je bilo nemoguće opskrbljivati vojsku u dalekim zemljama, naglo su se razvili novčano-posrednički poslovi između novčara u Europi i njihovih poslovnih suradnika na Istoku. Istodobno je oživjela i robna trgovina s Istokom, a Venecija i Genova sklapale su povoljne trgovačke poslove i ugovore s istim muslimanima s kojima je zapadni kršćanski svijet ratovao.
Križarske države na Bliskom istoku, čak i u doba njihova najvećega teritorijalnog opsega početkom XIII. st., ostale su kršćanski otoci u izrazito islamskom svijetu. Kako bi se uspješnije odgovorilo izazovima takva položaja, počeli su već nakon 1099. nastajati tzv. viteški redovi, kojima je osnovna zadaća bila obrana Svete zemlje i hodočasnika na njihovu putu. Predstavnici tih redova često su bili sudionici ratova što su ih, pod parolom križarskog rata, pokretali pape protiv različitih krivovjernika: protiv albigenza, započeti pod Inocentom III., protiv pripadnika Crkve bosanske pod Grgurom IX. i protiv husita pod Martinom V. U jednom od tih ratova Njemački je viteški red (od 1230) sustavno provodio progone Slavena na njemačkim istočnim granicama, kako bi na njihovo mjesto kolonizirao Nijemce. Tijekom tih ratova dolazilo je i do paradoksalnih situacija. Tako je, primjerice, papa Inocent IV. na Lyonskom koncilu 1245. pozvao na Sedmi (šesti) križarski rat istodobno dok je pozivao i na tzv. križarski pohod protiv vlastitoga političkog neprijatelja, cara Fridrika II., koji je i sam bio istaknuti križar. Značajke križarskih ratova imali su i potonji ratovi protiv Osmanlija, posebice kada je u pohode bila uključena koalicija međunarodnih snaga.
