Huni, nomadski narod mongolskoga podrijetla (ali vjerojatno turkijskoga jezika), koji je u IV. st. (oko 370) iz sr. Azije prešao Volgu i Don kako bi prodro u Europu, pustošio je područja Rimskoga Carstva i izgradio veliku državu u središnjoj Europi. Izvanredno vješti konjanici i izvrsni strijelci, Huni su svojim žestokim napadajima, nepredvidljivim povlačenjima i brzinom svojih strateških pohoda odnosili pobjede i uzrokovali velik strah. Na svojem putu prema zapadu Huni su pokorili ili potisnuli različite barbarske narode, među kojima Alane i Vizigote (ove posljednje potisnuli su južno od Dunava). Nakon prvih osvajačkih uspjeha, za kojih su se znatno povećali priključivanjem barbarskih naroda, Huni su se privremeno smirili, nastanivši se 406. u dolini Dunava na području sadašnje Madžarske, a onda su ponovno počeli osvajati i pustošiti u Aziji (Armenija, Kapadocija) i Europi (Mezija, Tracija). God. 407. iz dunavske ravnice započeo je pohod na Galiju. Kako bi suzbili njihovo daljnje prodiranje prema zapadu, na područje svojeg imperija, Rimljani su ih primili kao saveznike, namijenivši im zadaću branitelja rimskih granica od provala drugih barbarskih naroda. Huni su, međutim, pod vodstvom svojega vođe Atile (koji ih je oko 434. ujedinio na prostoru goleme države od gornjega Dunava do Dnjepra) prodirali dalje na zapad, prema sjevernoj i srednjoj Europi (Skandinavija, Germanija) i pokorili mnoge narode: Markomane, Sarmate, Avare, Panonce, Gepide, Langobarde i Ostrogote. Poslije su napadali Bizant i ugrozili Carigrad 448., zatim 451. Galiju (→ katalaunska polja), da bi 452. opustošili Italiju. Atilina smrt (453) značila je kraj hunske vlasti i u povijesti im više nema spomena. Heftaliti, koji su napali Iran i Indiju u V. i VI. st., i narod Hsuing-nu, poznati još prije Kinezima, nazivaju se gdjekad Hunima, ali je njihovo srodstvo s osvajačima Europe nesigurno.
