Samarkand (ruski Самарканд [səmarka'nt]) ili Samarqand (uzbečki; također Самарк̦анд [samarqa'nd]), grad u dolini rijeke Zeravšan u srednjem dijelu Uzbekistana, upravno središte istoimene oblasti; 364 200 st. (2006). Leži na visini od 720 m. Ubraja se u najstarije trajno naseljene gradove na svijetu; razvio se kao važno trgovačko središte na Putu svile. U starom dijelu grada, koji je 2001. uvršten na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine, nalaze se mnogi arhitektonski spomenici važni za islamsku umjetnost srednje Azije; nastali su uglavnom za vladavine Timura i njegovih nasljednika. Staru gradsku jezgru čini trg Registan s trima medresama (XV–XVII. st.; Ulug-begova, Šerdor i Tilla Kari). Uz mauzolej Gur Emir iz XV. st., sačuvan je i kompleks mauzoleja Šahi Zinda iz XIV. i XV. st. te rekonstruirana džamija Bibi-Hanim (XV. st., oštećena u potresu potkraj XIX. st.); Ulug-begov opservatorij (XV. st.). Razvijena je automobilska, elektrotehnička, kemijska, tekstilna i prehrambena industrija, a poznata je i proizvodnja preciznih instrumenata. Kulturno središte sa sveučilištem i nizom kulturnih i znanstvenih ustanova. Prometno čvorište na autocesti Taškent–Termez i željezničkoj pruzi Türkmenbaşy–Taškent. – Utemeljen oko 700. pr. Kr., a do dolaska pod vlast Aleksandra III. Velikoga (329. pr. Kr.) izrastao je u središte ahemenidske satrapije Sogdijane. U to se vrijeme prvi put spominje kao Marakanda (grč. Мαράϰανδα). Od III. st. pr. Kr. pripadao je grčko-baktrijskoj državi. Pod Sasanidima je izrastao u jedan od najvažnijih gradova Perzijskoga Carstva. U VI. st. potpao je pod turkijsku vlast (središte kaganata), a 712. osvojili su ga Arapi, ostavivši mu autonomiju pod turkijskom dinastijom. Za vlasti Samanida u IX. i X. st. bio je važno središte na raskrižju trgovačkih putova te je doživio znatan gospodarski i kulturni procvat. U IX. i X. st. vladali su njime Samanidi, zatim Gaznavidi, u XI. st. Karahanidi i Seldžuci, a 1209. zauzeo ga je horezamski šah. Pošto su ga 1220. osvojili Mongoli te iselili velik dio stanovništva, grad je zapao u krizu. Godine 1370. zauzeo ga je Timur Lenk i učinio prijestolnicom svojega carstva. Za njegove je vladavine, kao i poslije za vladavine njegova unuka Ulug-bega (1409–49), grad doživio nov uspon obilježen mnogobrojnim gradnjama (mauzolej Gur Emir s Timurovim grobom). Od 1500. Samarkandom su vladali Uzbeci pod Šejbani Kanom, čiji su nasljednici prenijeli središte kaganata u Buharu. Zbog česte izloženosti napadima nomadskih naroda i perzijskih kanova, grad je postupno propadao. Od 1868. nalazio se pod ruskom vlašću i ubrzo postao središte istoimene pokrajine ruskog Turkestana. Otkako je 1888. bio povezan transkaspijskom željeznicom, dobio je na važnosti. Od 1924. do 1930. bio je glavni grad Uzbečke SSR, a nakon toga upravno središte bilo je premješteno u Taškent.
