struka(e): | |
ilustracija
UKRAJINCI, Černigov, crkva sv. Paraskeve-Pjatnice
ilustracija
UKRAJINCI, Harkiv, željeznički kolodvor
ilustracija
UKRAJINCI, ikonostas u Troickoj crkvi Kijevsko-pečerske lavre, XVIII. st.
ilustracija
UKRAJINCI, Kijev, fasada zgrade u ulici Šelkovyčnaya, 1901.
ilustracija
UKRAJINCI, Kijev, Uspenski sabor Kijevsko-pečerske lavre, XVII. st.
ilustracija
UKRAJINCI, Kijev, Veliki zvonik Kijevsko-pečerske lavre, 1731-45.
ilustracija
UKRAJINCI, Kijev, Zlatna vrata, XI. st.
ilustracija
UKRAJINCI, Lavov, atrij dvorca Ivana III. Sobjeskoga
ilustracija
UKRAJINCI, Lavov, pročelje zgrade Sveučilišta, XIX. st.
ilustracija
UKRAJINCI, Lavov, rimokatolička katedrala, XIV-XV. st.
ilustracija
UKRAJINCI, Odesa, zgrada Opere, XIX. st.
ilustracija
UKRAJINCI, Pričest apostola, oko 1050., Kijev, saborna crkva sv. Sofije
ilustracija
UKRAJINCI, skica za scenografiju opere Zaljubljen u tri naranče S. Prokofjeva, Kazalište opere i baleta, Harkiv, 1926.

Ukrajinci, slavenski narod u istočnoj Europi; nastanjeni su najvećim dijelom u Ukrajini, gdje s 36 milijuna pripadnika čine 77,8% stanovništva. Žive također u Ruskoj Federaciji (oko 2,9 milijuna), Kazahstanu (oko 470 000), Moldaviji (oko 350 000), Bjelorusiji (oko 230 000) i drugim državama nastalima raspadom SSSR-a, te u Poljskoj (oko 1,52 milijuna), Rumunjskoj (oko 65 000), Slovačkoj (oko 38 000) i dr. U Hrvatskoj je 2011. živjelo 1878 Ukrajinaca. Veće zajednice ukrajinskih iseljenika i njihovih potomaka postoje u SAD-u, Kanadi, Argentini i dr. Ukrajinci su potomci slavenskih plemena koja su se od VI. st. naseljavala na području od srednjega toka Dnjepra do središnjih Karpata (Poljani, Severjani, Drevljani, Volinjani i dr.). Značajne sastavnice pri oblikovanju ukrajinskoga nacionalnog identiteta bile su svijest o zajedničkom kulturnom nasljeđu te standardizacija ukrajinskoga jezika početkom XIX. st. Među Ukrajincima izraženi su i različiti regionalni identiteti koji se temelje na specifičnoj povijesnoj sudbini pojedinih ukrajinskih pokrajina, narodnim tradicijama i narječjima. Po vjeri su uglavnom pravoslavci, a manji dio Ukrajinaca zapadne Ukrajine pripada Grkokatoličkoj crkvi.

Povijest

Povijest  → ukrajina, povijest

Jezik

Ukrajinski jezik je istočnoslavenski jezik s više od 45 milijuna govornika. Službeni je jezik u Ukrajini, a govori se i u Rusiji, Bjelorusiji, Kazahstanu, Moldaviji, Poljskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, SAD-u, Kanadi, Australiji. Suvremena ukrajinska grafija varijanta je ćirilice s 33 slova i dodatnim znakom – apostrofom. Narječja se obično klasificiraju u tri skupine: arhaičnija sjeverna i jugozapadna te mlađa jugoistočna. Prijepori se vode o tzv. rusinskim govorima (zakarpatska Ukrajina, istočna Slovačka, jugoistočna Poljska, Vojvodina, SAD), koje neki pridružuju jugozapadnim narječjima, drugi ih smatraju četvrtom narječnom skupinom, treći pak posebnim jezikom. Obilježja koja ukrajinski povezuju s drugim istočnoslavenskim jezicima jesu početno o na mjestu ranijega je (ozero »jezero«, olen’ »jelen«), č i ž na mjestu ranijih tj, dj, kt’ (svička »svijeća«, meža »međa«, pič »peć«); oro, olo, ere, ele na mjestu ranijih or, ol, er, el (ĝolova »glava«, vorona »vrana«, bereza »breza«, pelena »pelena«), gubitak nosnih samoglasnika (dub »dub«, zub »zub«, p’jat’ »pet«). Njegove posebnosti pak, s jedne strane, odražavaju dijalektne razlike u praistočnoslavenskome (prelazak ě u i, prelazak e u o nakon sibilanata i j, stapanje i i y), a s druge se razvijaju nakon njegova raspada, npr. najprije duljenje o i e u zatvorenim slogovima te poslije i njihov prelazak u i (stil < stolъ, pič < pečь). Za ukrajinski je vokalizam karakterističan i izostanak tzv. akanja, a za konsonantizam postojanje mekih d, dz, t i c; dvousneno ili usneno-zubno poluotvoreno v; istodobno postojanje ždrijelnoga tjesnačnika ĝ i praskavoga stražnjojezičnika g i dr. Naglasak je slobodan, ali obično ostaje na istom slogu u svim oblicima riječi. U morfologiji je karakteristično širenje nastavka -ovi/-evi u dativu jednine imenica muškoga roda, čuvanje vokativa, nastavak ě u genitivu jednine imenica na -ja (zemlě > zemli), završetak -mo u 1. licu množine prezenta (i futura) te imperativa (napyšemo, stanemo; napyšimo, stan’mo) i dr. Na razvoj ukrajinskoga književnoga jezika snažno je utjecala dugotrajna politička podijeljenost ukrajinskih zemalja među politički moćnijim susjedima. Staroukrajinskom jezičnom fazom smatra se obično pismenost Kijevske Rusi X–XIII. st., kada tri istočnoslavenska naroda još nisu bila jasno diferencirana, ali su u onodobnim književnim spomenicima već bila zastupljena neka karakteristična ukrajinska glasovna, gramatička i leksička obilježja. Srednjoukrajinska faza nastupila je nakon mongolske navale. Obilježava ju najprije u XIV. i XV. st. administrativna uporaba tzv. rusinskoga jezika (s bjeloruskim i ukrajinskim obilježjima) u Litvi, a u XVI. i XVII. st. bogata barokna književnost u kojoj se prožimaju staroslavenski i ukrajinski jezični elementi, pri čem su leksički, frazeološki i sintaktički utjecaji narodnoga jezika izraziti osobito u polemičkim tekstovima potaknutima crkvenom unijom. Taj svojevrsni jezični amalgam opisuju i gramatika Meletija Smotryc’koga i rječnik Pamve Berynde s početka XVII. st. Tijekom XVIII. st. širi se funkcionalni raspon ukrajinskoga, ali njegov razvoj ometa odluka Petra I. kojom je zabranio njegovo korištenje u Rusiji. Ipak, potkraj XVIII. st. Ivan Kotljarevs’kyj na narodnom jeziku objavio je travestiju Vergilijeve Eneide, čime je počelo razdoblje novoukrajinskoga. Početkom XIX. st. izlaze i gramatika Oleksija Pavlovs’koga te rječnik Pavla Bilec’kyj-Nosenka, a vrhunac potvrde ukrajinski je dostigao u književnom stvaralaštvu Tarasa Ševčenka na kijevskom dijalektu. U drugoj polovici XIX. st. ukrajinski je opet bio zabranjen u Rusiji, ali se u Austriji istodobno razvijao njegov znanstveni stil, a književnost dostigla novi vrhunac u djelu Ivana Franka. Početak XX. st. bio je obilježen pravopisnim polemikama i konačnim ustaljivanjem pravopisa koji će se koristiti s obiju strana austrijsko-ruske granice. Tijekom XX. st. izmjenjivala su se razdoblja u kojima je ukrajinski bio potican i potiskivan, a njegov je položaj konačno učvršćen tek nakon stjecanja ukrajinske neovisnosti. Posljedice dugotrajne rusifikacije osjećaju se međutim i danas, osobito na istoku Ukrajine.

Književnost

Današnja je Ukrajina u središtu nekadašnje Kijevske Rusi, stanovnike koje su nazivali Rusima (Rusinima), njihov jezik ruskim, kako su Ukrajinci i nazivali svoj jezik do XVIII. st. (u Zapadnoj Ukrajini do 1939), pa termin staroruski – koji se odnosi na najstarije ćirilične spomenike (»Ostromirovo evanđelje«, 1056; dva »Izbornika Svjatoslava«, 1073. i 1076; Nestorovu »Povijest minulih godina«, oko 1110; »Poučenija« Vladimira Monomaha, oko 1117; »Galicijsko evanđelje«, 1144; »Slovo o vojni Igorevoj« i dr.; → rusi, književnost) – za Ukrajince ponajprije znači staroukrajinski.

Nakon tatarske najezde (1237–40) Ukrajina se prvo našla u sastavu Litve, a od 1569. pod Poljskom, od kada je jačao utjecaj Zapada, ali je došlo i do polonizacije, te nastanka bogate polemične književnosti. Napadi Turaka i Tatara uzrokovali su stvaranje ukrajinskoga kozaštva (XVI–XVIII. st.), koje je i od njih i od Poljske branilo Ukrajinu te imalo golemu ulogu u širenju prosvjete (o čem npr. »Upozorenje« – »Perestoroga«, 1605). Bratstva su organizirala tiskare (ukrajinske inkunabule od 1491) i škole, djelovali su kolegiji i akademije (Ostroška, 1580; Kijevsko-mogiljanska, 1632) koje su bile usmjerene na europske programe. Nastali su mnogobrojni prijevodi (npr. »Ostroška Biblija« iz 1581., prva cjelovita »Biblija« u Slavena), objavljeni su »Bukvar« (1574), grčke i latinske gramatike i rječnici, npr. »Leksis« (1596) Lavrentija Zyzanija (u. oko 1634), »Leksikon« (1627) Pamve Berynde (oko 1560–1632), »Leksikon slovensko-latinski« (1650), prevodile su se poetike, retorička i književna djela, te objavljivale domaće gramatike, a najpoznatije su one L. Zyzanija (1596) i M. Smotryc’koga (1619).

U doba procvata ukrajinskoga baroka (XVII. st.) i polemičnih žanrova (poslanice, traktati i dijalozi) osobito su se isticala djela »ukrajinskoga Savonarole«, polemičara Ivana Vyšens’koga (oko 1550–1621), potom djela Meletija Smotryc’koga (oko 1577–1633), Zaharije Kopystens’koga (u. 1627), dijalozi Semena Divovyča (?–?), napisani tradicionalnim trinaestercem, i dr. U crkvenim propovijedima obrađivala su se prosvjetiteljska, estetička i etička pitanja, npr. u djelima Kyryla Trankviliona-Stavrovec’koga (u. 1646), Lazara Baranovyča (oko 1620–93), Stefana Javors’koga (1658–1722), Jelyseja Pletenec’koga (oko 1554–1624), Iova Borec’koga (u. 1631), te osobito u glasovitom zborniku Ioanikija Galjatovs’koga (u. 1688). Značajni su i kozački ljetopisi »Gustyns’kyj« (1627), »Samovydcja« (XVII. st.) i dr., »Sinopsis« (1674) Inokentija Gizel’a (oko 1600–83) te hagiografije Dymytrija Tuptala (1651–1709). Cvjetala je poezija, koja je prelazila na silabički sustav (čest akrostih). Duhovnu su poeziju pisali S. Javors’kyj, Symeon Poloc’kyj (bjeloruski i ruski Simeon Polocki; 1629–80) i dr., filozofsku, panegiričnu Danylo Bratkovs’kyj (između 1630. i 1640–1702), Ivan Velyčkovs’kyj (oko 1650–1701), ode Ignatij Maksymovyč (1725–93), Ioann (?–?) i dr. Drame su pisali Jakub Gavatovyč (1598–1679), Feofan Prokopovyč (1681–1736) i dr. Osebujan je i folklor, posebno povijesne pjesme i dume (dumy), koje se poetikom, dramatičnošću, miješanjem epskoga i lirskoga te ritmikom naslanjaju na glasovito djelo neodređena žanra »Slovo o vojni Igorevoj« (»Slovo o polku Igoreve«; oko 1187., objavljeno 1800). Dume su tijekom stoljeća pronosili kobzari i banduristi te su znatno utjecale na duhovni razvoj Ukrajinaca, kao što je i cjelokupna narodna književnost utjecala na razvoj pisane književnosti. U narodu je bila vrlo omiljena i »kultura smijeha«: školske drame s obveznim intermedijima, pjevanjem i plesom, burleske, lutkarsko kazalište vertep, virši (prema latinskom versus: stih, pjesma), oracije, travestije i dr. te predstave putujućih sjemeništaraca. Iz te je tradicije rođen humor I. Kotljarevs’koga i Nikolaja Vasiljeviča Gogolja.

Nakon ujedinjenja Ukrajine s Rusijom (1654) visokoobrazovana kozačka elita odlazila je u Moskvu: iz Kijevsko-mogiljanske akademije u prvoj polovici XVIII. st. onamo je bilo pozvano 100 najboljih profesora, među kojima su bili pisci, filozofi, teolozi, skladatelji i dr. U Ukrajini je 1720. bilo zabranjeno tiskanje crkvenih knjiga na ukrajinskom, 1754. održavanje nastave na ukrajinskome na Kijevsko-mogiljanskoj akademiji, a 1783. bilo je uvedeno kmetstvo. No u drugoj polovici XVIII. st. pojavilo se karizmatsko djelo povijesne proze »Povijest Rusa ili Male Rusije« (»Istorija rusov, ili Maloj Rossiji«; → istorija rusiv) koje je imalo golem utjecaj na pisce nekoliko naraštaja. Kraj ukrajinskoga baroka označio je najznačajniji autor toga razdoblja Grygorij Skovoroda (1722–94), putujući filozof, pjesnik, prosvjetitelj koji je na ukrajinskom, latinskom i tzv. slavenoruskom jeziku pisao filozofske traktate, dijaloge, basne, pjesme, satirične ode, psalme te skladao glazbu.

Klasicizam je u ukrajinskoj književnosti zastupljen uglavnom »niskim« žanrovima (komedija, travestija, burleska, basna), a od »visokih« uglavnom odom. Na živom, razgovornom ukrajinskom jeziku zablistala je originalna burleskna travestija, poema »Eneida« (1798) Ivana Kotljarevs’koga (1769–1838), koja je kroz gromoglasni smijeh dala polifonu panoramu gotovo svih slojeva ukrajinskoga društva XVIII. st., postavila temelje nove ukrajinske književnosti i suvremenoga ukrajinskog jezika, dok se njegova drama s elementima sentimentalizma »Natalka Poltavka« (1819) izvodi i danas kao drama i opera.

Početak romantizma i nacionalnoga preporoda povezan je s Harkivskim sveučilištem (1805) i Harkivskom romantičarskom školom (Petro Gulak-Artemovs’kyj, 1790–1865; pjesnici Levko Borovykovs’kyj, 1806–89; Viktor Zabila, 1808–69; Jevgen Grebinka, 1812–48; Myhajlo Petrenko, 1817–62., i dr.), te znanstvenicima i piscima (Izmail Ivanovič Sreznjevski, 1812–80; Mykola Kostomarov, 1817–85., i dr.). Istraživala se povijest i narodna književnost kao izraz »narodnoga duha«; objavljena je »Grammatika malorossijskogo narečija« (1818) Oleksija Pavlovs’koga (1773–1822), u kojoj se ukrajinski tretira kao narječje ruskoga; u Budimu su Markijan Šaškevyč (1811–43), Ivan Vagylevyč (1811–66) i Jakiv Golovac’kyj (1814–88) objavili ukrajinski književni almanah »Rusalka Dnistrovaja« (1837), u kojem su istaknuli povijesno i jezično jedinstvo svih Ukrajinaca. Začetnik nove ukrajinske proze Grygorij Kvitka-Osnov’janenko (1778–1843) pisao je humoristično-satirične, ali i sentimentalističke pripovijesti te komedije. U Harkivu se rađa ukrajinsko novinstvo: utemeljeni su različite novine, časopisi i društva (djelatnost kojih je pogodovala nastanku npr. protucarskoga društva, slična uništenomu Ćirilo-metodskomu društvu u Kijevu 1845–47), kojih su članovi bili i mnogi pisci.

Pod utjecajem narodnih pjesama, ukrajinskoga, ruskoga i poljskog romantizma nastala je rana poezija Tarasa Ševčenka (1814–61), nacionalnoga pjesnika i proroka koji je svojom riječju uskrisio duh slobode kozačkih vremena i pokazao put k oslobođenju; najzaslužniji je za formiranje suvremenoga ukrajinskoga standardnoga jezika te preporod ukrajinske književnosti: njegova zbirka pjesama »Kobzar« (1840) zadobila je gotovo kultni status. Njegovu je stvaralaštvu blizak Pantelejmon Kuliš (1819–97), pjesnik, prozaik, publicist, prevoditelj, autor prvoga povijesnog romana na ukrajinskom jeziku; njegova je sljedbenica i Marko Vovčok (pravo ime Marija Vilinska; 1833–1907), autorica dirljivih seoskih priča i pripovijesti koje osuđuju kmetstvo. Tradiciju Skovorode i Ševčenka proširili su istaknuti basnopisac Leonid Glibov (1827–93) te autor basana, humorističnih anegdota u stihu (»spivomovke«) Stepan Rudans’kyj (1830–73). Prvi socijalno-psihološki realistični roman »Ljuborac’ki« (1862) napisao je Anatolij Svydnyc’kyj (1834–71). No 1863. bio je zabranjen ukrajinski jezik, a 1876. car je potpuno zabranio njegovu javnu uporabu, pa su pisci objavljivali u inozemstvu. Među piscima Zapadne Ukrajine mnogi su bili pod utjecajem »Kobzara«, npr. pjesnik i prozaik Jurij Fed’kovyč (1834–88); osobito se kao pjesnik, prozaik, dramatičar, publicist, znanstvenik i društveni djelatnik isticao Ivan Franko (1856–1916), koji je stvarao u duhu realizma, naturalizma i modernizma. U razvoju znanosti i književnosti u cijeloj (podijeljenoj) Ukrajini značajnu je ulogu odigralo Znanstveno društvo »Ševčenko«, osnovano u Lavovu (1873). Ukrajinska je književnost pratila književna zbivanja na Zapadu, a gotovo svaki pisac bio je ujedno i prevoditelj. Ivan Nečuj-Levyc’kyj (1838–1918) objavljivao je 1870-ih i 1880-ih iskričave realistične pripovijesti iz svakidašnjice i romane o ukrajinskoj inteligenciji; realistične socijalno-psihološke pripovijesti i romane objavljivao je Panas Myrnyj (1849–1920). Djelatni su također bili narodnjaci: prozaik i leksikograf Borys Grinčenko (1863–1910), pjesnik revolucionar Pavlo Grabovs’kyj (1864–1902) i dr. Velika je važnost i »teatra korifejâ«, ukrajinskoga profesionalnoga i realističnoga kazališta koje su osnovali (1882) dramatičari i redatelji Marko Kropyvnyc’kyj (1840–1910), Myhajlo Staryc’kyj (1840–1904), Ivan Karpenko-Karyj (1845–1907) i dr.

Na razmeđu između XIX. i XX. st. i dalje su djelovali tradicionalisti Stepan Vasyl’čenko (1879–1932), Arhyp Teslenko (1882–1911) i dr., no jačao je i modernizam, kojemu su najviše pridonijeli urbani pjesnik Mykola Voronyj (1871–1938), lirik Oleksandr Oles’ (1878–1944), koji je razvio neoromantične i simboličke tendencije, obogatio melodiku i tropiku pjesme, unio u liriku psihologizam i spontanost. No »preporodnu vatru« u književnosti zapalila je pjesnikinja i dramatičarka Lesja Ukrajinka (1871–1913), zagovornica neoromantizma, koji je još godinama snažno odjekivao u poeziji (Jevgen Malanjuk, 1897–1968; Oleg Ol’žyč, 1907–44; Olena Teliga, 1907–42., i dr.), a u prozi ga je zastupala feministica Ol’ga Kobyljans’ka (1863–1942) i dr. Ukrajinsku književnost u mnogome je izmijenio modernist Volodymyr Vynnyčenko (1880–1951), predstavnik psihološkoga neorealizma, autor kontroverznih romana i prvoga ukrajinskoga znanstveno-fantastičnoga romana, dramatičar novator, publicist. Realizam i »impresionistički« lirizam u prozi spajali su Marko Čeremšyna (1874–1927) i Gnat Hotkevyč (1877–1938); od 1901. impresionističke novele pisali su Myhajlo Kocjubyns’kyj (1864–1913) te, nešto ranije, socijalno-psihološke novele u impresionističkoj i ekspresionističkoj maniri protoekspresionist Vasyl’ Stefanyk (1871–1936). Pjesničkim je zbirkama (1914) futurizam najavio Myhajlo Semenko (1892–1937); ukrajinski modernizam nastajao je kao spoj nacionalnih i europskih tendencija, poetike folklora i moderne, pa je, makar i implicitno, uvijek izražavao nacionalnu ideju. U poeziji je prevladavao simbolizam (npr. Mykola Filjans’kyj, 1873–1938; Grygorij Čuprynka, 1879–1921). Boljševički prevrat 1917. izazvao je građanski rat: neki su pisci poginuli, neki emigrirali, a neki postali sudionicima ukrajinskoga preporoda i njegova tragičnoga svršetka – toliko književnih smjerova, društava književnika, poleta, eksperimentiranja i kvalitetnih ostvarenja Ukrajina više nije doživjela. Mnogi su bivši simbolisti »forsirano« prešli put od simbolizma do revolucionarnoga romantizma: npr. pjesničke zbirke Vasyl’a Ellana-Blakytnoga (1894–1925) i Vasyl’a Čumaka (1901–19) postale su međašem u razvoju revolucionarno-romantičnoga smjera (isprekidan, energičan ritam, dinamičnost, lakoničnost, sustav pojmova slika nove socijalne simbolike, promjena simbolike boja). Tako u romantično-impresionističko-simbolističkom »Modrom romanu« (1921) Gnata Myhajlyčenka (1892–1919) supostoje »telegrafski« stil, likovi simboli i zanosne pjesme u prozi o svijetloj budućnosti. Trnovit je bio put i pjesnika ljubavi i borbe, prije bliskoga imažinizmu, Volodymyra Sosjure (1898–1965). Vrhunac je ukrajinskoga simbolizma pjesnička zbirka »Sunčani klarineti« (1918) jednoga od najvećih pjesnika toga doba Pavla Tyčyne (1891–1967).

Mimo tokova »crvenoga« modernizma nastajalo je pjesništvo tzv. neoklasikâ, npr. rana impresionistička poezija Maksyma Ryl’s’koga (1895–1964), autora filozofske i meditativne lirike klasičnih forma, osobito sonetâ. Prednost je sonetu i aleksandrincu davao i pjesnik Mykola Zerov (1890–1937), koji je, kao i Ryl’s’kyj, Myhajlo Draj-Hmara (1889–1938), Pavlo Fylypovyč (1891–1937) i dr., postavljao visoke zahtjeve pred književnost. U nesuglasju s raspaljivanjem klasne mržnje bila je duboko humanistička lirika Jevgena Plužnyka (1898–1936), profinjena intimna lirika Volodymyra Svidzins’koga (1885–1941), filozofska lirika Dmytra Zagula (1890–1944), intimna lirika urbanoga pjesnika Myhajla Jogansena (1895–1937) i dr. Na početku 1920-ih bit boljševizma pokazao je prozaik Borys Antonenko-Davydovyč (1899–1984), u novelistici je težak položaj ukrajinskoga seljaštva ocrtao Grygorij Kosynka (1899–1934) te, uništenje ukrajinskoga sela glađu, u prozi Todos’ Os’mačka (1895–1962), Andrij Golovko (1897–1972), u poeziji O. Oles’, P. Tyčyna, u drami Mykola Kuliš (1892–1937). Roman A. Golovka »Korov« (1927) postao je ogledalom strašne stvarnosti 1920-ih. Intelektualna psihološka proza (romani 1920-ih Myhajla Ivčenka, 1890–1939; M. Hvyl’ovoga; Valer’jana Pidmogyl’noga, 1901–37; pripovijesti Viktora Petrova-Domontovyča, 1894–1969) bila je napadana kao neprijateljska, kao i parodije Kost’a Burevija (1888–1934), satirični feljtoni i humoreske Ostapa Vyšnje (1889–1956), basne Sergija Pylypenka (1891–1934), tragikomedija »Narodni Malahij« (1927) M. Kuliša, filozofsko-socijalno-psihološka satirična komedija »Solo na flauti« (1933) Ivana Mykytenka (1897–1937) i dr.

Avangardizam u ukrajinskoj književnosti predstavljali su futuristi (M. Semenko, glavni pokretač; rani Oleksa Slisarenko, 1891–1937; Ĝeo Škurupij, 1903–37; Oleksa Vlyz’ko, 1908–34., i dr.) i konstruktivisti (Valer’jan Poliščuk, 1897–1937; Leonid Černov-Malošyjčenko, 1899–1933., i dr.). Elementi ekspresionizma zamjetni su u ranim pjesmama filozofskoga intelektualnoga pjesnika Mykole Bažana (1904–83), u dramama Myroslava Irčana (1897–1937) i dr.

Stožerna je figura ukrajinskog preporoda Mykola Hvyl’ovyj (1893–1933); njegova romantična lirsko-impresionistička (nerijetko s elementima ekspresionizma, katkad i nadrealizma) novelistika s gorućim temama egzistencije, nacionalnoga preporoda, humanizma i fanatizma, te proza i osobito pamfletistika, izazvala je sveukrajinsku književnu raspravu (1925–28): o nametanju partijske linije u umjetnosti, o težnji k visokim kriterijima u književnosti, orijentaciji prema duhovnoj Europi i dr. Godine 1929. uništena je Ukrajinska akademija znanosti i likvidirani su mnogi pisci, nastavila se represija nad inteligencijom, osobito piscima (1930. u Ukrajini je radove objavilo 259 pisaca, a nakon 1938. ostalo ih je samo 36), mnoga su društva nestala, a preostalima je bilo nametnuto isključivo sovjetsko društvo pisaca i doktrina socijalističkoga realizma, ali je strijeljani preporod (Rozstriljane vidrodžennja) ostavio svoju duhovnost. Dio pisaca Zapadne Ukrajine (osobito nakon 1939) također je doživio represiju (pjesnici Vasyl’ Bobyns’kyj, 1898–1938., i Ivan Krušel’nyc’kyj, 1905–34., dramatičar M. Irčan i dr.), a poezija originalnoga pjesnika Bogdana Igora Antonyča (1909–37) bila je zabranjena.

Ukrajinskoj književnosti znatno su pridonijeli pisci koji su živjeli u izbjeglištvu (O. Oles’, V. Vynnyčenko), pjesnik i prozaik Vasyl’ Barka (1909–2003), pjesnik, publicist, esejist J. Malanjuk, T. Os’mačka, Ulas Samčuk (1905–87), pjesnik i prozaik Ivan Bagrjanyj (1906–63) i dr. Romani objavljeni na Zapadu »Marija« (1933) U. Samčuka, »Žuti knez« (1963) V. Barke i pripovijesti T. Os’mačke, svjedočanstva su genocida 1932–33., a romani I. Bagrjanoga (»Lovci na tigrove« 1946; »Getsemanski vrt«, 1950) prvi su razotkrili teror i užase staljinističkih logora.

Potkraj 1930-ih pojavili su se pjesnik i prozaik Leonid Pervomajs’kyj (1908–73), pjesnik Andrij Malyško (1912–70) i dr. U II. svjetskom ratu nastale su rodoljubne poeme M. Ryl’s’koga, M. Bažana, P. Tyčyne, pjesma »Volite Ukrajinu« (1944) V. Sosjure, ekspresivne pripovijetke i potresni filmski scenariji Oleksandra Dovženka (1894–1956). U poslijeratnoj književnosti javila su se problemska djela Oles’a Gončara (1918–95), osobito roman »Katedrala« (1968), povijesni romani Pavla Zagrebel’noga (1924–2009), socijalni romani Myhajla Stel’maha (1912–83), Grygorija Tjutjunnyka (1920–61) i dr. U književnost 1950-ih ušli su istaknuti pjesnici Dmytro Pavlyčko (r. 1929) i Lina Kostenko (r. 1930), koji su vratili estetsku vrijednost riječi i lomili tada uobičajene umjetničke kriterije. Autori 1960-ih (»šezdesetnici«) osjetili su se nesputanima, što se u poeziji očitovalo u izražavanju nacionalnih osjećaja, modernijim oblicima, novom pristupu usmenoj tradiciji, intimizaciji, intelektualizaciji (npr. Borys Olijnyk, 1935–2017; Vasyl’ Symonenko, 1935–63; Ivan Drač, 1936–2018; Mykola Vingranovs’kyj, 1936–2004; Vasyl’ Stus, 1938–85; Pavlo Movčan, r. 1939; Leonid Talalaj, 1941–2012); u prozi u pojačanom psihologizmu, okretanju općeljudskim temama, preispitivanju stvarnosti (npr. Roman Ivanyčuk, 1929–2016; Jurij Mušketyk, 1929–2019; Grygir Tjutjunnyk, 1931–80; Jevgen Gucalo, 1937–95; Volodymyr Drozd, 1939–2003; Valerij Ševčuk, r. 1939), u pojavi povijesnih romana fantastične fabule s osloncem na folklor Oleksandra Il’čenka (1909–94), »himerične« proze Vasyl’a Zemljaka (1923–77), satiričnih feljtona Stepana Olijnyka (1908–82), originalnih humoreski Olega Čornoguza (r. 1936), komedije u tradiciji travestije »Faraoni« (1961) Oleksija Kolomijec’a (1919–94), koja nakon Hruščovljeva »zatopljenja« 16 godina nije tiskana; mnogi su zašutjeli ili bili bačeni u logore, gdje su i umrli (npr. pjesnici V. Stus i Ivan Svitlyčnyj, 1929–92).

Pjesništvo ukrajinske emigracije različitih stilova i smjerova nadopunilo je ukrajinsku književnost (V. Barka; Igor Kačurovs’kyj, 1918–2013; Oleg Zujevs’kyj, 1920–96), a ističe se tzv. Newyorška grupa (NYG), modernistička skupina koju je 1950-ih u New Yorku činilo 12 ukrajinskih pjesnika u emigraciji (Bogdan Bojčuk, 1927–2017; Jurij Tarnavs’kyj, r. 1934; Bogdan Rubčak, 1935–2018; Oleg Koverko, r. 1937).

Suvremena ukrajinska književnost počinje 1991. okončanjem sovjetskoga razdoblja, a obilježena je svršetkom cenzure, nacionalnim pokretom i postmodernizmom, korijeni kojega sežu u 1980-e, kada se ukrajinska književnost u kontekstu slabljenja cenzure (→ perestrojka) otvorila jezičnom i žanrovskom neoavangardizmu te postmodernizmu. Važnije su književne pojave još 1970-ih bili tzv. kijevska pjesnička škola (Mykola Vorobjov, r. 1941; Stanislav Vyšens’kyj, 1944–2018; Vasyl’ Ĝoloborod’ko, r. 1945; Viktor Kordun, 1946–2005; Myhajlo Sačenko, 1950–2006) i »himerični«, odnosno fantastični roman (Valeryj Ševčuk, r. 1939; Volodymyr Drozd, 1939–2003), a 1980-ih i 1990-ih ističu se underground pisci tzv. kijevske ironijske škole (Boĝdan Žoldak, 1948–2018; Volodymyr Dibrova, r. 1951; Les Poderv”jans’kyj, r. 1952), pisci okupljeni oko lavovskoga samizdat-časopisa »Skryn’« (Oleĝ Lyšeĝa, 1949–2014; Mykola Rjabčuk, r. 1953) i lavovske avangardne skupine »Bu-Ba-Bu« (Jurij Andruhovyč, r. 1960., Viktor Neborak, r. 1961., i Oleksandr Irvanec’, r. 1961) te naraštaj pisaca iz Ivano-Frankivska, poznatiji kao tzv. stanislavivski fenomen (J. Andruhovyč; Jurij Izdryk, r. 1962; Taras Prohas’ko, r. 1968; Ĝalyna Petrosanjak, r. 1969). Velik dio njih predvodnici su ukrajinske književnosti potkraj XX. i početkom XXI. st., obilježene pojavom mnogobrojnih novih imena u svim književnim žanrovima; osim na ukrajinskome, piše se i na ruskome jeziku (napose popularna žanrovska književnost), ali se rabi i hibridni sociolekt obaju jezika – suržyk (суржик). Od novijih književnika ističu se i Jurij Vynnyčuk (r. 1952), Marija Matios (r. 1959), koja piše i na poljskome jeziku, Oksana Zabužko (r. 1960), Andrij Kurkov (r. 1961), koji piše i na ruskome, Jevĝen Paškovs’kyj (r. 1962), Kostjantyn Moskalec’ (r. 1963), Iĝor Pavljuk (r. 1967), Serĝij Žadan (r. 1974), Anna Baĝryana (r. 1981), Sofija Andruhovyč (r. 1982), Andrij Ljubka (r. 1987) i dr.

Kazalište

Začetci su ukrajinskoga kazališta u narodnim igrama, pjesmama i plesovima. U doba Kijevske Rusi elementi kazališta bili su prisutni u crkvenim obredima, što svjedoče znamenite freske u sabornoj crkvi sv. Sofije u Kijevu. U XVII. st. izvodile su se školske drame s intermedijima, pjevanjem i plesom, burleske, lutkarsko kazalište vertep, travestije i drugo te predstave putujućih sjemeništaraca. Za razvoj kazališta značajna je bila i Kijevsko-mogiljanska akademija. Snažan je razvoj kazalište doživjelo u XIX. st.; otvorena su kazališta u Kijevu (1804), Odesi (1809), Poltavi (1810) i Harkivu (1812). Na čelu kazališta u Poltavi bio je Ivan Kotljarevs’kyj, drame kojega su bile prva izvedena djela na ukrajinskom (Natalka Poltavka, Moskalj-čarobnjak), a jedan od osnivača harkivskoga profesionalnoga kazališta bio je Grygorij Kvitka-Osnovjanenko. Velika je važnost i »teatra korifejâ«, ukrajinskoga profesionalnoga i realističnoga kazališta koje su osnovali (1882) dramatičari i redatelji Marko Kropyvnyc’kyj, Myhajlo Staryc’kyj, Ivan Karpenko-Karyj i dr. Početkom XX. st. na ukrajinskim pozornicama izvođene su poetske drame Lesje Ukrajinke. Novo razdoblje u povijesti ukrajinskoga kazališta započeo je redatelj i glumac Les Kurbas. S Markom Tereščenkom osnovao je 1916. u Kijevu dramski studio, koji je 1917. pretvorio u sinkretični Molodyj teatr, spoj klasike i modernizma, a 1922. u Berezil’, eksperimentalno ekspresionističko kazalište s elementima konstruktivizma, u kojem je uspio stvoriti sintezu nacionalne tradicije i moderne. Među dramama što ih je postavljao ističu se one Mykole Kuliša. Tereščenko je utemeljitelj Teatra G. Myhajlyčenka, Odes’ke derždrame (u Odesi) i Teatra Revoljuciji (u Harkivu). Od sredine 1930-ih ukrajinskim kazalištem prevladavao je socijalistički realizam pa je najizvođeniji autor bio Oleksandr Kornijčuk. Danas Ukrajina ima devedesetak profesionalnih kazališta, uključujući dramska, operna, operetna i lutkarska, među kojima se ističe Teatr Ivana Franka u Kijevu, gdje se održava i međunarodni kazališni festival posvećen sjećanju na Lesa Kurbasa i Berezil’.

Likovne umjetnosti

Na području današnje Ukrajine mnogobrojni su nalazi iz prapovijesti, osobito neolitika (Kam’jana Mogyla na sjevernoj obali Azovskoga mora). Oko 700. pr. Kr. južnu Ukrajinu i Krim naselila su plemena Skita (→ skiti, likovne umjetnosti) i Sarmata, a u kolonijama na crnomorskoj obali (Odesa, Herson i Kerč) razvijale su se grčka kultura i umjetnost, a njihov se razvoj nastavio i nakon najezde Gota, Huna i Avara (IV. do VI. st.) te slavenskih plemena (IV. do VII. st.). Od VII. do X. st. u tim se priobalnim gradovima razvijala bizantska umjetnost. Potkraj X. st. proširilo se kršćanstvo, a umjetnost Kijevske Rusi snažno je utjecala na područje današnje Ukrajine i bila je temelj na kojem su se u XI–XII. st. razvijale lokalne graditeljske i umjetničke škole što su izravno prethodile ukrajinskoj umjetnosti, koja se javlja usporedno s formiranjem ukrajinske nacije (XIV–XV. st.). Od XII. do XVII. st. važnu je ulogu imalo obrambeno graditeljstvo; isprva su se gradile velike drvene, potom kamene utvrde (Luc’k, Brest, Bilgorod-Dnistrovskij), a obrambena obilježja djelomično su imale i crkve (u Sutkivcima, XV/XVI. st.). Od X. st. crkveno graditeljstvo preuzelo je bizantski tip centralne građevine križna tlocrta s kupolom, isprva građene od drva, potom u kamenu (najstarija je Sv. Sofija u Kijevu, 1018–37., pregrađena u baroku). U Lavovu su se uz bizantske građevne oblike (armenska katedrala, 1363–70) javili i gotički (rimokatolička katedrala, 1360–1493). Tijekom stoljeća u Zapadnoj Ukrajini podizale su se pučke drvene crkve osebujnih konstrukcijskih i dekorativnih oblika (Bratska crkva u Luc’ku, XVII. st.). Ujedinjenjem Ukrajine s Rusijom (1654) učvrstile su se veze između ruske i ukrajinske umjetnosti. Pojavili su se novi tipovi građevina, s elementima tradicionalnoga pučkoga graditeljstva i renesanse (zgrada bivšega Kolegija u Černigivu, 1700–02). Potkraj XVII. st. ruski i ukrajinski arhitekti projektirali su u baroknome stilu mnogobrojne građevine u Kijevu (crkva sv. Andrije, 1747–48., Bartolomeo Francesco Rastrelli), Černigivu, Perejaslavu Hmel’nyc’kom, Lavovu i dr. U graditeljstvu potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. prevladavao je klasicizam, osobito na javnim i reprezentativnim građevinama. Planski su se izgrađivali novi gradovi (Odesa, Herson, Sevastopol’) s velikim gradskim četvrtima simetrično uređenih pročelja i prostranim parkovima. U drugoj polovici XIX. st. gradilo se u duhu historicizma, pretežno gotike i renesanse (reprezentativna kazališna zgrada u Odesi, djelo austrijskih arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera), a početkom XX. st. u duhu secesije (Gradski muzej starina i umjetnosti, danas Muzej ukrajinske umjetnosti u Kijevu, izgrađen između 1897. i 1900. prema projektu Vladyslava Gorodec’koga, 1863–1930). Nakon uspostave sovjetske vlasti započela je intenzivna izgradnja stambenih i industrijskih objekata (od najznačajnijih bila je hidrocentrala na Dnjepru, 1926–32) te izradba generalnih urbanističkih planova velikoga broja gradova. Uz historicističke arhitektonske oblike javila su se i konstruktivistička rješenja: Liječnički dom (1927) Pavla Al’ošyna (1881–1961) i Dinamov stadion (1932–33) Vasyl’a Os’maka (1870–1942) u Kijevu. U tom su se razdoblju razvijale i dvije odvojene arhitektonske stilske težnje: ukrajinska barokna drvena arhitektura, na kompleksu Ukrajinske akademije za agrikulturu u Kijevu (1925–30) Dmytra Djačenka (1887–1942), i neoklasicistički oblici na Bolnici br. 3 u Harkivu (1925–27) Viktora Jestrovyča (1876–1941). Nakon II. svjetskog rata počela je obnova razorenih gradova i naselja, koji su dobili mnogobrojne stambene blokove i nebodere, a potkraj 1950-ih ukrajinski su arhitekti nastojali prekinuti sa staljinističkim načinom gradnje te se izboriti za slobodu u projektiranju. Od 1960-ih i osobito u 1980-ima ukrajinski arhitekti i urbanisti uz primjenu suvremenih materijala i raznovrsnijih tipova izgradnje stambenih objekata veću su pozornost pridavali povijesnim spomenicima. Nakon 1990-ih mlađi naraštaj arhitekata projektira u svim stilovima moderne arhitekture, ali i ukrajinskoga tradicijskoga graditeljstva.

Od monumentalnoga crkvenog slikarstva iz XI. i XII. st., s bizantskim stilskim oznakama, ostali su samo ulomci (crkva Presvijetle Bogorodice u Kijevu, 989–996., razorena 1240). U razdoblju između XIII. i XVI. st. slikarstvo je imalo značajke uglavnom staroruskoga slikarstva, a u XVII. st. javili su se svjetovni motivi koji su odisali prisnošću (zidne slike crkve Sv. Duha u Potelyču, Lavovska oblast, oko 1620). Potreba za crkvenim slikarstvom bliskim i razumljivim narodu odrazila se u slikanju ikona između XV. i XVII. st.; postupno su likovi dobivali individualizirane fizionomije, a u nizu kompozicija javile su se ukrajinske povijesne ličnosti. U tom je razdoblju cvalo minijaturno slikarstvo, koje je postupno bilo zamijenjeno drvorezom. U XVII. i XVIII. st. osobito se razvijala grafika (njome su se bavili Ivan Ščyrs’kyj i Oleksandr Tarasevyč), a slikarstvo se obogaćivalo realističkim elementima; potkraj XVII. st. istaknuli su se majstori Jov Kondzelevyč i Ivan Rutkovyč u portretima (parsunama) izvedenima tehnikom ikonopisa. Važnu ulogu u razvoju ukrajinske umjetnosti imala je Akademija u Sankt Peterburgu (osnovana 1757), na kojoj su studirali mnogobrojni Ukrajinci. Potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. ukrajinsko slikarstvo, na koje je snažno utjecao ruski slikar Vasilij Andrejev Tropinjin (1776–1857), imalo je obilježje klasicizma i romantizma. Promjene u umjetničko shvaćanje unio je pjesnik, slikar i grafičar Taras Ševčenko (1814–61), začetnik kritičkoga realizma u Ukrajini. Slijedili su ga Ivan Sokolov (1823–1910), Lev Žemčužnykov (1828–1912) i Kostjantyn Trutovs’kyj (1826–93) slikajući realističke figuralne kompozicije, portrete, krajolike i žanr-prizore iz života ukrajinskih seljaka i radnika; ti su se umjetnici poslije povezali s »Peredvižnjikima«. Među istaknute majstore ukrajinskoga slikarstva na kraju XIX. i početkom XX. st. ubrajaju se Kyriak Kostandi (1852–1921), Mykola Pymonenko (1862–1912) i Petro Nilus (1869–1943), koji su također primjenjivali metode kritičkoga realizma, te pejzažist Volodymyr Orlovs’kyj (1842–1914). Težnjama prema apstrakciji oko sredine 1920-ih oštro su se suprotstavili umjetnici realisti; od 1930-ih prevladavao je socijalistički realizam, uglavnom s temama iz revolucije, građanskoga rata i socijalističkoga preobražaja društva; isticali su se Fedir Kryčevs’kyj (1879–1947), Karlo Trohymenko (1885–1979) i Anatolij Petryc’kyj (1895–1964). U slikarstvu između 1950-ih i 1970-ih bili su prisutni različiti sadržaji: povijesne i revolucionarne teme (Viktor Puzyrkov, 1918–99), život u suvremenom sovjetskom društvu (Volodymyr Kostec’kyj, 1905–68., i Tetjana Jablons’ka, 1917–2005; u njezinim su radovima prevladavali motivi pučkoga ukrajinskog folklora) i pejzažno slikarstvo (Mykola Gluščenko, 1901–77). U 1960-ima razvijalo se monumentalno-dekorativno slikarstvo vezano uz arhitekturu reprezentativnih javnih ustanova, u kojem se istaknuo Ernest Kotkov (1931–2012). Od 1980-ih naraštaj slikara, likovnih umjetnika i kipara, Grygorij Gavrylenko (1927–84), Galyna Neledva (r. 1938), Tiberij Sil’vaši (r. 1947), Glib Vyšeslavs’kyj (r. 1962), Oleksandar Žyvotkov (r. 1964), Oleg Golosij (1965–93) i dr., bio je otvoren suvremenim strujama u akcijama body arta i land arta, hepeninga s političkim naglaskom te eksperimentiranja s filmom, videom i računalima. Tradicija pučke umjetnosti traje i danas u različitim oblicima (slike, sagovi, vezovi, keramički predmeti, rezbarije u drvu i sl.).

Glazba

Rana povijest ukrajinskoga glazbenog života iščitava se iz različitih povijesnih i likovnih izvora. Znamenite su freske iz XI. st. u sabornoj crkvi sv. Sofije u Kijevu, na kojima se uočavaju svirači na guslima (vrst citre), harfi, orguljama i cimbalima, te ples skomoroha (putujući svirači i pjevači). Tradicionalna su folklorna glazbala žičani instrumenti bandura, kobza, relja (lira), zatim buben (sličan defu), violina, basolja (tip violončela), harmonika, te puhaća glazbala sopilka, trembita, frula i telenka. Do sredine XIX. st. iznimno popularan tradicijski instrumentalni ansambl bio je trio, tj. trojisti muziki (troïsti muzyky), što su ga činila trojica svirača na različitim instrumentima, npr. violini, sopilki i bubenu, ili violini, harmonici i bubenu itd. Najpoznatiji su narodni plesovi gopak, kazačok, metelica, guculka i kolomijka. Od XIII. st. razvijaju se epske narodne pjesme, koje su od XIX. st. poznate pod nazivom biline, a od XV. do XVII. st. središnja je epska forma bio ukrajinski narodni herojski ep duma. Recitativnoga je karaktera i izvodi se uz pratnju kobze, lire ili bandure. Značajka ukrajinske narodne zborske pjesme specifično je višeglasje (tzv. podgoloski) s naglašenom improvizacijom u gornjem glasu. Temeljni oblik staroga crkvenog pjevanja istočnog obreda znamennyj spiv (ruski znamennyj raspev ili znamennoe penie) jednoglasno je a cappella psalmodijsko-recitativno pjevanje slobodnoga ritma. Do propadanja Kijeva kao kulturnog središta postojalo je i tzv. kondakarno (himničko) pjevanje bogato melizmima. Početak razvoja ukrajinske umjetničke glazbe vezan je uz Kijev. Najstariji podatci govore o kneževim pjevačima, vojnoj glazbi i glazbalima. Tijekom XVII. i XVIII. st. njegovala se u Ukrajini glazba na dvorovima. Glazbeno obrazovanje od XIV. do XVII. st. stjecalo se u školama crkvenih bratstava, a iz jedne od njih razvila se i Kijevsko-mogiljanska akademija (1701), u kojoj se započelo s podučavanjem zapadnoeuropske glazbene teorije i polifonije. Njezinim glazbenim priredbama započinje i kijevski koncertni život. Od kraja XVII. st. mnogi su ukrajinski glazbenici djelovali u Sankt Peterburgu i Moskvi, npr. Mykola Dilec’kyj (oko 1630 – oko 1680), koji je prvi istaknuti ukrajinski skladatelj i teoretičar, Maksym Berezovs’kyj (1745–77), Dmitrij Stepanovič Bortnjanski (Dmytro Bortnjans’kyj; 1751–1825), Artemij Vedel’ (? 1772–1808) i dr. U XIX. st. otvorila su se kazališta u Kijevu (1804), Odesi (1809), Harkivu (1812) i dr., a Semen Gulak-Artemovs’kyj (1813–73) piše prvu ukrajinsku operu »Zaporožec’ za Dunaem« (1863). Najutjecajniji ukrajinski skladatelj, folklorist, zborni dirigent i pedagog XIX. st. bio je Mykola Lysenko (1843–1912), koji je svojom operom »Taras Buljba« (1880–90) utemeljio ukrajinski nacionalni stil. Istaknutiji su njegovi suvremenici Petro Niščyns’kyj (1832–96), Petro Sokal’s’kyj (1832–87), Vladyslav Zaremba (1833–1902), Mykola Arkas (1853–1909), Borys Pidgorec’kyj (1873–1919), Mykola Leontovyč (1877–1921), Kyrylo Stecenko (1882–1922), Jakiv Stepovyj (1883–1921). U žarištu njihova interesa bile su opere i zborska glazba. U 1920-ima najutjecajniji su skladatelji bili Levko Revuc’kyj (1889–1977) i Borys Ljatošyns’kyj (1895–1968). Nakon otvaranja prvoga državnoga kazališta opere i baleta u Harkivu 1925., nastaju nove opere i baleti B. Ljatošyns’koga, Myhajla Verykivs’koga (1896–1962), Volodymyra Joryša (1899–1945), Julija Mejtusa (1903–97), Kostjantyna Dan’kevyča (1905–84) i dr. Kao profesor i ravnatelj kijevskoga Konzervatorija (1914–20) razvoju ukrajinske glazbene kulture pridonio je i ruski skladatelj i dirigent Rejngoljd Moricevič Glier (ukrajinski Rejngol’d Glijer; 1875–1956). Do sredine 1950-ih socijalistički realizam bio je jedina dopuštena stilska opcija. No postupno otvaranje suvremenim europskim glazbenim tokovima potpuno se realiziralo sredinom 1970-ih u stilski raznorodnim djelima Alemdara Karamanova (1934–2007), Leonida Grabovs’koga (r. 1935), Valentyna Syl’vestrova (r. 1937), Myroslava Skoryka (r. 1938), Valentyna Bibika (1940–2003), Jevgena Stankovyča (r. 1942), Volodymyra Zagorceva (1944–2010), Ivana Karabyc’a (1945–2002).

Film

Ukrajinska kinematografija bila je do 1991. dio ruske, odnosno sovjetske kinematografije (oko trećine sovjetskih filmova snimalo se u Ukrajini). Prve filmske projekcije održane su 1896. u Kijevu i Harkivu, a iste je godine Alfred Fedeckij (Al’fred Fedec’kyj) snimio prve dokumentarne snimke. Prvi filmski studio osnovan je u Odesi 1907., 1916. osnovan je studio u Jalti, a 1927. u Kijevu (danas Filmski studio Dovženko). Poetiku ukrajinskoga filma uvelike je definirao jedan od prvaka sovjetske filmske avangarde Oleksandr Dovženko, koji je inaugurirao lirsko prikazivanje nacionalnih tema (»Zvenigora«, 1928; »Zemlja«, 1930). Od 1930-ih takav su pristup najuspjelije slijedili Ivan Kavaleridze i Igor Savčenko (»Bogdan Hmeljnicki«, 1941). Od 1950-ih isticali su se, od redatelja srednje generacije, Dovženkova supruga Julija Solnceva te Viktor Ivčenko, a od mlađih Savčenkovi asistenti Oleksandr Alov i Vladimir Naumov, koji su u poststaljinističkome razdoblju prvi raskinuli s obrascima socijalističkoga realizma (»Uzburkana mladost«, 1955), te potom Boris (Borys) Ivčenko i Leonid Bikov (Bykov). Kao što su mnogi ukrajinski redatelji tijekom cijeloga sovjetskog razdoblja radili filmove pretežno izvan Ukrajine (Mark Donskoj, Sergej Bondarčuk, Grigorij Čuhraj), tako su u ukrajinskim studijima zapaženo radili mnogi redatelji podrijetlom iz drugih sovjetskih republika, od Sergeja Mihajloviča Ejzenštejna (»Oklopnjača Potemkin«, 1925., s radnjom u Odesi), Dzige Vertova (»Čovjek s filmskom kamerom«, 1929., u kojem se komprimiraju snimke Kijeva, Odese i Moskve; »Simfonija Donbasa / Entuzijazam«, 1931., prvi ukrajinski zvučni film, na ruskome) i Abrama Matvejeviča Rooma (»Strogi junoša«, 1936) do istaknutih modernista, Gruzijca Marlena Hucijeva (»Imam dvadeset godina«, 1963) i Armenca Sergeja Paradžanova, koji je remek-djelom poetskoga modernizma »Sjene zaboravljenih predaka« (1964), snimljenim na ukrajinskom jeziku, potaknuo tzv. ukrajinsku poetsku školu, koje su istaknuti redatelji bili Artur Vojteckij (Vojtec’kyj) (»Iz dosade«, 1968), Leonid Osika (Osyka) (»Kameni križ«, 1968), Jurij Iljenko (Illjenko) (»Bijela ptica s crnim znakom«, 1970; »Labuđe jezero. Zona«, 1990) te Armenac Roman Balajan. Potkraj 1960-ih karijeru su započele i međunarodno zapažene redateljice Larisa Šepitko (Larysa Šepit’ko) i Kira Muratova. Od redatelja koji su se javili potkraj 1980-ih i nakon stjecanja neovisnosti najzapaženiji su Oles (Oles’) Jančuk, Serhij Maslobojščikov (Serĝij Maslobojščykov), Serhij Bukovskij (Serĝij Bukovs’kyj), Valentin Vasjanovič (Valentyn Vasjanovyč), Oles (Oles’) Sanin, Miroslav Slabošpickij (Myroslav Slabošpyc’kyj), Jeva Nejman, Oleh (Oleĝ) Sencov, dočim se Serhij Loznicja (Serĝij Loznycja) istaknuo kao jedan od vodećih europskih redatelja (igrani filmovi »U magli«, 2012., »Donbas«, 2018; dokumentarni filmovi »Majdan«, 2014., »Austerlitz«, 2016., »Proces«, 2019., »Babij Jar. Kontekst«, 2021).

Citiranje:

Ukrajinci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/ukrajinci>.