Ševčenko [ševče'nko], Taras (drugo prezime Grušivs’kyj), ukrajinski pjesnik, slikar i grafičar (Morynci, danas Čerkaska oblast, 9. III. 1814 – Sankt Peterburg, Rusija, 10. III. 1861). Podrijetlom iz kozačke obitelji koja je prisilno postala kmetska; bio je odgojen u duhu kozačkih tradicija te se trajno borio za neovisnost Ukrajine koju je bio prisiljen napustiti u 14. godini. Uz pomoć ukrajinskih i ruskih intelektualaca bio je otkupljen iz kmetstva (1838); završio je likovnu akademiju u Sankt Peterburgu. Već je prvim romantičarskim pjesmama i baladama izazvao pozornost (Ureknuta – Pryčynna, 1937; Misao – Dumka, 1838., i dr.). Njegovo je pjesništvo bilo pod utjecajem ukrajinskoga, ruskog i poljskoga romantizma, ali je u njegovu osnovu »utkana ponajprije poetičnost ukrajinskih lirskih i epskih pjesama, dumy« (A. Flaker), te slobodarski duh koji su kroz stoljeća prenosili putujući pjevači uz pučka glazbala, kobzari i banduristi (prva mu se pjesnička zbirka, iz 1840., zove Kobzar). Obuhvaća lirske pjesme, poslanice, dumke, balade, poeme, u kojima se uz obilježja romantizma probijaju elementi realizma. Tematski najčešće obuhvaća ukrajinsku junačku prošlost izražavajući tugu zbog izgubljene slobode, ali i vjeru u neuništivost kozačkoga duha (npr. Tarasova noć – Tarasova nič, 1838; Ivan Pidkova, 1839; Gamalija, 1842), nacionalno-oslobodilačku borbu (npr. povijesna poema Gajdamaky, 1841), ulogu pjesnika u društvu (npr. Misli moje – Dumyi moji; Pričalica – Perebendja, obje 1840), tragičnu sudbinu žene, osobito kmetice (poeme Kateryna, 1838; Sljepica – Slepaja, 1842., na ruskom, i dr.). U cjelokupnom je opusu ženi, osobito majci, posvetio najnježniju liriku (npr. poeme Sova, 1844; Sluškinja – Najmyčka, 1845; Vještica – Vid’ma, 1847; Maryna, 1848., i dr.). U Ukrajinu se vratio 1843; bio je potresen užasima kmetstva i potlačenošću naroda – od junačke prošlosti ostale su samo kozačke mogile. O tom je ostavio svjedočanstva u slikarsko-pjesničkom albumu Tri godine (Tri lita, u rukopisu do 1966), kritici carizma Rasuta mogila (Rozryta mogyla, 1843) i misteriju Velika grobnica (Velykyj l’oh, 1844). Lirsko-epska poema San (Son, 1844), s podnaslovom komedija, razorna je politička satira s grotesknim prikazom dvora i cara i njihove neizbježne propasti. Sarkastično je u parodijskoj poemi Kavkaz (1845) prikazao »uživanje« koloniziranih naroda u carskoj Rusiji. U poslanici ukrajinskomu plemstvu I mrtvim, i živim, i nerođenim zemljacima mojim … (I mertvym, i žyvym, i nenaroždennym zemljakam mojim …, 1845), preispitujući povijest ukrajinskih zabludjelih sinova, moli ih da joj se, u ime njezina spasa, vrate; u pjesmi Oporuka (Zapovit, 1845) otvoreno poziva narode da svrgnu carizam i predočuje njihovu budućnost u slobodi. Ciklusom Davidovi psalmi (Davydovi psalmy, 1845) započeo je pjesničko-filozofsku obradbu biblijskih tema. Kao član protucarskoga Ćirilometodskoga društva bio je uhićen 1847. te je u tamnici napisao pjesnički ciklus U zatvoru (U kazemati, 1847), koji se smatra remek-djelom njegove pejzažne i intimne lirike. Bio je doživotno prognan u vojsku kao običan vojnik »uz najstroži nadzor i zabranu pisanja i slikanja«. Od deset godina progonstva, u prve tri godine napisao je 100 pjesama i sedam poema, a u preostalih sedam godina samo jednu pjesmu (Moj Bože mili – Mij Bože mylyj), no na ruskom jeziku 20 realističkih pripovijesti (sačuvano devet), te dnevnik i dramu Nikita Gajdaj (izgubljena). Nakon povratka iz progonstva postigao je vrhunac stvaralaštva: poeme Neofiti (Neofity, 1857), Marija (1859) i dr., triptih Sudbina (Dolja), Muza, Slava (sve 1858), istančana lirika često prožeta biblijskim motivima i vjerom u pobjedu božanske čovjekove naravi (npr. Svijete tihi – Svite tyhyj, 1860). Mnoge su njegove pjesme uglazbljene. Ostavio je niz slika te crteže s prikazom vojničkoga života u azijskim prostranstvima. Za Ukrajince Ševčenko je nacionalni pjesnik, duhovni otac čijom je riječju preporođeno ukrajinstvo, najzaslužniji za oblikovanje suvremenoga ukrajinskoga književnog jezika i nove ukrajinske književnosti.
