Hvyl’ovyj [hvɨl’ovɨ'i], Mykola (pravo prezime Fitil’ov), ukrajinski književnik (Trostjanec’, danas Sumska oblast, 13. XII. 1893 – Harkiv, 13. V. 1933). Jedan je od najizrazitijih predstavnika ukrajinskoga preporoda i »romantike vitalizma«. Član književne skupine Gart, osnivač spisateljske udruge Vaplite (Slobodna akademija proleterske književnosti). Započeo je poemom U električno doba (V elektryčnyj vik, 1921) i pjesničkim zbirkama Mladost (Molodist’, 1921), Praskozorne simfonije (Dosvitni symfoniï, 1922) i dr. Prva zbirka pripovijedaka Plave etide (Syni etjudy, 1923) sadržava uglavnom lirske impresionističke novele s elementima nadrealizma. Sudar humanizma i fanatizma izrazio je u ekspresivno-poetskoj noveli Ja (Romantyka), osjećaj bezizlaznosti u knjizi Jesen (Osin’), a u Zoni sanatorija (Sanatorijna zona), sve tri 1924., Arabeskama (1927) i dr. upozorio je na nemogućnost gradnje humanoga društva na krvi. Hvyl’ovyj je i virtuoz satire (Ivan Ivanovyč, 1929., i dr.). Tragediju svojega naraštaja (nespojivost ideje nacionalnoga preporoda i politike partije) opisao je u romanu Šumske šljuke (Val’dšnepy, 1926). Bio je pokretač književne diskusije (1925–28), strastan polemičar (zauzimao se za orijentaciju prema Europi i ulazak ukrajinske književnosti u krug svjetske književnosti bez ruskoga posredovanja); podvrgnut žestokoj službenoj kritici. Počinio je samoubojstvo.
