Paradžanov (ruski izgovor [pəraa'nəf]), Sergej (Sergo) Josifovič (pravo ime Sarkis Paradžanjan), armenski filmski redatelj i scenarist (Tbilisi, 9. I. 1924 – Erevan, 21. VII. 1990). Daroviti slikar, studirao pjevanje i violinu, diplomirao na visokoj filmskoj školi VGIK. Isprva asistent redatelja, kao redatelj debitirao je 1955. Proslavio se petim cjelovečernjim filmom, Sjenke zaboravljenih predaka (Teni zabytyh predkov, 1964), prema pričama M. Kocjubyns’koga, o svojevrsnim »Romeu i Juliji« iz karpatskoga sela s kraja XIX. st., koloristički ekspresivnim i poetičnim djelom spektakularnih pokreta kamere, s radnjom u okružju praznovjerja i nasilnosti. Slijedi Sayat Nova, prikazivan pod naslovom Boja šipka (Cvet granata/Nran goujne, 1971., snimljen 1969), stilizirana i metaforična biografija Harutjuna Sajadjana, buntovnog armenskoga pjesnika iz XVIII. st., s koloritom po uzoru na bizantske mozaike, biblijske iluminacije i armenske tapiserije te s naglašeno geometrijskim kompozicijama kadrova. Film je zbog navodne hermetičnosti izlaganja državna cenzura obilno kratila i preradila. Stilski i poetički sličan je i njegov sljedeći film Legenda o suramskoj tvrđavi (Legenda o Suramskoj kreposti, 1984), prema srednjovjekovnoj legendi. Uz A. Tarkovskoga bio je najdarovitiji redatelj u SSSR-u u drugoj polovici XX. st. Nekonvencionalna stila života, optuživan kao ukrajinski nacionalist, homoseksualac, anarhoidni kvaritelj mladeži, Paradžanov je 1974–78. bio u zatvoru; oslobođen je nakon peticije inozemnih sineasta.
