Židovi

Židovi, narod semitskoga podrijetla, pripadnici židovske religije. U vlastitim pisanim spomenicima (Biblija, Talmud) nazivaju se različito pa otuda potječu i različiti nazivi za Židove u svijetu (hebrejski Ivri: hrvatski Hebrej, pridjev hebrejski, srpski, bosanski Jevrej/in/, jevrejski; Jěhudi: hrvatski Judejac, Židov, Žudio, Žudjel; arapski Yahud, perzijski Džühud i turski Çifit ili Çifut: bosanski Čifut, srpski Čifutin, Čivutin; Israeli: Izraelac). Prijeporno je značenje imena Ivri (Hebrej), izvedeno od imena Ebera (hebrejski Ever), unuka Šemova (Semova), biblijskoga rodozačetnika Semita. Na glinenim pločicama pojavljuju se židovska osobna imena i toponimi, a među njima kralja Ebriuma (Evrium), koji je vjerojatno istovjetan s Eberom. Izrael (Jisra’el) je drugo ime Izakova sina Jakova (Ja‘akov), koje je, prema biblijskoj predaji, dobio nakon noćne borbe s nepoznatim bićem. Značenje imena također je prijeporno, a biblijska pučka etimologija tumači da se Jakov tako zove »jer se hrabro borio s Bogom i s ljudima«. Jakovljevi potomci sebe su nazivali sinovima Izraelovim, a zemlju u kojoj su se naselili Zemlja Izraelova (Erec Jisra’el). Od razdoblja babilonske prevlasti na Srednjem i Bliskom istoku, među Židovima se proširio naziv Jěhudi, Jěhudāh po imenu četvrtoga Jakovljeva sina (Jěhudi, Jěhudāh: Juda); poslije je to bilo ime najsnažnijega židovskog plemena i središnjega područja zemlje (ta će dva imena nakon rascjepa nositi i dvije židovske države).

Etnografija

Danas se razlikuju tri glavne skupine Židova: Aškenazi, koji su u srednjem vijeku iz Njemačke (hebrejski Aškenaz: Njemačka) došli u druge krajeve; Sefardi, prognanici iz Španjolske (hebrejski S‘farad: Španjolska); tzv. istočne zajednice (‘edot ha-mizraḥ), koje su podrijetlom iz različitih zemalja Afrike i Azije.

Prema različitim procjenama, utemeljenima ili na religijskom ili na nacionalnom određenju, danas u svijetu živi oko 15 milijuna Židova. Na temelju Izvješća o međunarodnim vjerskim slobodama Državnoga tajništva SAD-a (2004), koje za osnovu uzima nacionalno određenje, Židovi su u različitom broju zastupljeni na pojedinim kontinentima; u Europi ih ima 2 319 085, Aziji 5 117 0514 (u Izraelu 5 021 506), Africi 160 316, Americi (Sjeverna, Srednja i Južna) 6 773 743, Australiji i Novom Zelandu 95 853.

Religijski su podijeljeni na nekoliko glavnih denominacija (reformni, ortodoksni, konzervativni, rekonstrukcionistički Židovi) te na druge manje skupine.

Povijest

O najranijoj povijesti Židova nema pisanih izvora, a sve do kraja XIX. st. ona se tumačila na temelju biblijskih spisa. Bogata arheološka iskopavanja u XX. st. pružila su obilje podataka, koji su samo dijelom potvrdili podatke iz biblijskih tekstova, koji sve do naseljavanja u Kanaanu (hebrejski i fenički Kěnaan) daju svjedočanstvo o iskustvima pojedinih plemena i rodova u doba njihovih seoba. Biblijska svjedočanstva o praocima (patrijarsi) u većoj mjeri mogu poslužiti za rekonstrukciju razvoja vjere i kulta nego što su pouzdan povijesni izvor. Oko 2000. pr. Kr. započela je seoba nomadskih rodova pod vodstvom Abrahamovim (hebrejski ’Avram i ’Avraham, zatim i ’Avram ha‘ivri, pa ga stoga hebrejska Biblija smatra rodozačetnikom Židova) iz mezopotamske prapostojbine u Kanaan, gdje su se nakon nekoliko stoljeća oblikovale židovske države. Ti su rodovi tijekom svojih lutanja primali i prenosili utjecaje kulturâ Sumera, Akada i Babilona, a nakon doseljenja u Kanaan djelomice su prihvaćali kulturu starosjedilaca. Sa sobom su nosili vjeru u svoje rodovsko božanstvo. Abraham je bio njihov starješina i svećenik, a kasnija su plemena, Abrahamovi nasljednici i potomci, jednoga i zajedničkoga Boga zadržala u svojem kultu, posebno tijekom sklapanja plemenskoga saveza. Kako se saznaje iz biblijskih izvješća, povremeno su prihvaćali božanstva i kultove susjeda, što govori o dugotrajnom oblikovanju židovske jednobožačke religije. Biblijska predaja o boravku Židova u Egiptu zasniva se na vjerojatnim seobama židovskih rodova iz Kanaana u deltu Nila tijekom sušnih razdoblja. Ondje su u doba prevlasti Hiksa (oko XVII. st. pr. Kr.) nailazili na gostoprimstvo, ali su poslije egipatski faraoni zauzeli neprijateljsko stajalište prema Židovima pretvorivši ih u radnike na gradnjama piramida, gradova i kanala za natapanje. Biblijska predaja govori o izlasku Židova iz egipatskog ropstva, dok znanost pretpostavlja da su se nakon smrti Ramsesa II. (XIII. st. pr. Kr.) pobunili protiv egipatskih faraonâ. Ta je predaja bogata opisima pustinjskoga lutanja i iskušenjâ donedavnih robova na putu u svoju nekadašnju domovinu u kojoj su im predci bili slobodni pastiri. Tijekom četrdesetogodišnjega lutanja kroz Sinajsku pustinju pod vodstvom Mojsijevim, jednoboštvo, pojam saveza s Bogom, ideja o izabranosti i rušenje tuđinskih idola bili su u izravnoj službi ujedinjavanja raznorodnih skupina i rodovskih grupa u jednu narodnosnu cjelinu slobodnih ljudi.

Zaposjedanje Kanaana u biblijskoj knjizi Jošua (Jěhošua) opisano je kao jedinstven pohod, povratak u obećanu zemlju. Naseljavanje je teklo dugo i u skupinama, koje su dolazile vjerojatno tijekom triju stoljeća (između XIV. i XII. st. pr. Kr.). O nejedinstvenom i djelomičnom zaposjedanju zemlje svjedoče i biblijski tekstovi. Ondje su se iz razjedinjenih, ali srodnih skupina i rodova stvarala plemena, koja će tijekom vremena izrasti u obredni savez 12 plemena sa zajedničkim svetištem i jedinstvenim Kovčegom zavjetnim (Kovčegom saveza), u kojem je bio pohranjen obrazac saveza s jednim, zajedničkim Bogom, koji im je u zamjenu za vjernost nudio zaštitu i sigurnost. Plemenima su vladali tzv. sudci (hebrejski šoftim) koji su se, osim za vlast i sudovanje, brinuli i za jedinstveno svetište i objavu božanskoga prava. Jedno od najstarijih mjesta u biblijskom tekstu govori i o zajedničkom odlasku u boj protiv neprijatelja i slavlju nakon pobjede, ali i o težnji da se obredni savez proširi i u vojno-politički i narodnosni savez. To je razdoblje plemenske demokracije kada »ne bijaše kralja u Izraelu i svatko je živio kako mu se činilo da je pravo«. Razvojem poljodjelstva i prihvaćanjem uzgoja vinove loze, smokava i maslina došlo je i do društvenog raslojavanja između onih koji su posjedovali zemlju i pastira bezemljaša, a u biblijskom štivu spominju se i siromašni. Biblija govori i o sudcima kao izbaviteljima koje je Bog poslao da Izraelce oslobode od nevolje. Tako se u Knjizi o Sudcima spominju Otniel, Ehud, Šamgar, Debora (Děvora), Barak, Gideon, Abimelek (Avimeleḥ), Tola, Jair, Jefta (Jiftaḥ), Ibsan (Ivcan), Elon (Ajlon), Abdon (Avdon) i Samson (Šimšon). Izraelci su bili u stalnim sukobima sa stanovnicima priobalnoga pojasa, Filistejcima (hebrejski Pělištim), koji su bili bolje naoružani, a težili su ovladati cijelom zemljom. Hebrejska Biblija opisuje to posljednje razdoblje plemenskog uređenja, ali i stalna napuštanja kulta jednoga Boga. Po tim se izvješćima vidi da su Židovi u obrani od Filistejaca i drugih neprijatelja pokušavali izabrati zajedničkoga kralja, što je uspjelo tek Samuelu, kojega predaja naziva Božjim čovjekom, prorokom i sudcem. On je u starosti, nakon židovske pobjede nad Amonićanima (Amoncima), pomazao Šaula iz plemena Benjaminova za kralja, ali je njegova vladavina trajala kratko (oko 1022. do približno 1000. pr. Kr.). Pošto je nakon jedne pobjede nad Filistejcima bio poražen te umro, pripadnici južnoga plemena Judina izabrali su za kralja svojega suplemenika Davida (1000. do 970. pr. Kr.), a sjeverna plemena Išbaala (ili Išbošeta), jednoga od Šaulovih sinova. Tada se prvi put spominje Izrael (Jisra’el) kao posebna politička cjelina. Nakon Išbaalove nasilne smrti i pobjeda protiv neprijatelja David je postao kraljem jedinstvene države, osvojio je od Jebusejaca Jeruzalem i onamo iz Šila prenio Zavjetni kovčeg, stvarajući jedinstveno svetište za Izrael i Judu i politički neovisno državno središte. David je učvrstio državu savezom sa susjedima pa je jedan od njegovih sinova, Salomon (Šělomo; 965. do 926. pr. Kr.), naslijedio veliku i stabilnu državu. On je prevladao gubitak nekih njezinih dijelova, uspostavio dobre odnose s bližim i daljim susjedima, a za njegove se vladavine zemlja prvi put uključila u međunarodnu trgovinsku razmjenu. Po ugledu na istočnjačka kraljevstva, Salomon je gradio veličanstvene dvorce, veliki jeruzalemski Hram kao središnje svetište svih Židova (za gradnju kojega je doveo graditelje iz Fenicije), gradio je utvrde i sustave za natapanje. No raskoš na dvoru dovela je do osiromašenja naroda koji je bio prisiljen plaćati visoke poreze, što je izazvalo pobunu pod vodstvom Jeroboama I. iz plemena Efrajimova. Pa ipak biblijska i kasnija predaja veličaju Salomona kao velikoga kralja, koji se isticao mudrošću, znanjem i pravednošću. Stvaranje velikih zemljišnih posjeda oduzimanjem zemlje od malih vlasnika pojačalo je suprotnosti među sjevernim i južnim plemenima, što je dovelo do raskola 931. pr. Kr. Tada je vođa pobune Jeroboam I. postao kraljem sjeverne države, Izraela (približno od 930. do 908. pr. Kr.), a Roboam (približno od 930. do 915. pr. Kr.), jedan od Salomonovih sinova, naslijedio je vlast nad južnom državom, Judom (Jěhuda). Dvije su države bile u čestim međusobnim zavadama i pograničnim sukobima. Suprotnosti su izražene i obnovom starih svetišta (u Danu i Betelu) u Izraelu, a u Judi čestim borbama protiv idolopoklonika te održanjem kulta jednoga Boga. Obje su državice lako pale pod tuđinsku vlast. Od 738. pr. Kr. Izrael je plaćao danak Asircima, a nakon ponovljenih pokušaja sklapanja saveza s drugim silama (kraljevi Pekah i Hošea) izgubio je dijelove zemlje, prvo Galileju (Galil), zatim Gilead, a 722. pr. Kr. Samariju (Šomron). Nakon toga je Sargon II., po vrijedećem asirskom običaju, odveo više staleže u sužanjstvo, a na području Izraela, koji je ustrojio kao asirsku provinciju, naselio je Samarijance (u Bibliji se taj narod naziva Kutim, podrijetlom iz zemlje Kut). Južna država, Juda, pokušala je plaćanjem danka izbjeći potpun gubitak samostalnosti, a zatim je za vladavine Ezekijine (716. do 687. pr. Kr.) bila priključena protuasirskomu savezu. God. 701. pr. Kr. Sanherib je opsjeo Jeruzalem i zaposjeo Judu, koja se uspjela održati plaćanjem visokoga danka i podčinjavanjem filistejskim gradovima-državama. Nakon pada Asirskoga Carstva i dolaskom na vlast novobabilonske dinastije, Juda se oslobodila ovisnosti. Kralj Jošija (Jo’šijjahu; 639. do 609. pr. Kr.) prekinuo je vazalski položaj, pokušao provesti vjersku obnovu (po biblijskoj predaji, u njegovo je doba ponovno »otkrivena knjiga Nauka«, odn. Ponovljeni zakon – Sefer děvarim), ukinuo je asirske kultove u jeruzalemskom svetištu, priključio neka područja Jeruzalemu, ukinuo svetište u Betelu, otklonio politički utjecaj Egipta. Nakon njegove pogibije u sukobu s egipatskim faraonom, Juda je potpala pod egipatsku vlast, pod kojom je ostala sve do babilonskog osvajanja 597. i 587. pr. Kr. za Nebukadnezara II. (605. do 562. pr. Kr.). Pokušaji zbacivanja babilonske vlasti završili su zauzimanjem Jeruzalema (597. pr. Kr.), odvođenjem plemstva s kraljem Joakinom (Jehojaḵin) u ropstvo i postavljanjem njegova strica Sidkije (Cidqijahu; 597. do 537. pr. Kr.) za kralja. Otpadništvo vazala Sidkije izazvalo je Nebukadnezara da ponovno zauzme Jeruzalem (587. pr. Kr.), spali dvor i Hram i odvede cijeli vladajući sloj u sužanjstvo. Nebukadnezar je mnogo toga prihvatio od Asiraca, ali ne i njihovu politiku »dvosmjernoga« progonstva i miješanja stanovništva. Kako su Babilonu bili potrebni radnici i obrtnici, gradove Jude ostavio je u ruševinama, ne naseljavajući iz svoje zemlje novo stanovništvo. Tako su se poslije povratnici iz babilonskoga sužanjstva mogli naseliti u svoja naselja.

Proroci

Izvorno značenje hebrejske imenice nabi’, navi’ (množina něbi’im, něvi’im), tj. prorok, u znanosti je i danas prijeporno. Hebrejska Biblija i Mojsiju pripisuje svojstva proroka, a spominje i vidioce (vizionare), koji su »Božjim nadahnućem« mogli pretkazivati događaje i kao ekstatični proroci raditi ono što su kod drugih naroda radili vračevi služeći se magijom. Proroci su imali važno mjesto u povijesti Židova. U Samuelovo i Šaulovo doba djelovali su kao pojedinci i kao skupine ekstatičnih proroka. Za kraljevanja Davida i Jeroboama I. skupnoga je proroštva nestalo, a u Salomonova doba djelovanje im nije zabilježeno. Proročki pokret oblikovao se isprva u sjevernoj državi, Izraelu, gdje je već od doba Jeroboama I. društvo bilo raslojeno u daleko većoj mjeri nego u Judi, gdje je osnova privrede bilo poljodjelstvo. Dok su proroci na jugu bili savjetnici kraljeva i velikaša, oni na sjeveru suprotstavljali su se vlastima. Postupno se razvilo i proroštvo velikih proroka ili proroka pisaca, koji su svoje naučavanje utkali u biblijske knjige, nazvane njihovim imenima. Zastupali su vjeru u jedinoga Boga (Jhwh) i prvi su istaknuli ideju o dolasku mesije (pomazanika), spasitelja koji će židovski narod izbaviti iz nevolja. Ta je misao bila jednako važna za povijest židovstva kao i poslije za povijest kršćanstva. Proroci su uz održavanje propisa, tzv. socijalnih zakona u Mojsijevu nauku, zahtijevali ispunjenje i usavršavanje moralnih životnih načela, koja su za njih imala istu, kadšto i veću važnost od obrednih radnji i prinošenja žrtava. Njima se pripisuje održanje židovskog jednoboštva, unatoč teškim iskušenjima kroz koja su Židovi prošli tijekom svoje rane povijesti. Prestankom postojanja Kraljevstva Jude, bilo je prekinuto i djelovanje proroka u židovskom narodu te završeno povijesno razdoblje koje se u židovskoj historiografiji naziva Doba prvoga Hrama.

Babilonsko sužanjstvo (586. do 537. pr. Kr.)

S drugim odvođenjem Židova, nakon ubojstva babilonskoga namjesnika Gedalije (Gědaljah), u Jeruzalemu je došlo i do prvih većih progonstava (hebrejski golā, golāh ili galut; latinski diaspora), organiziranih židovskih zajednica izvan granica njihove zemlje, koje će se održati sve do danas. Položaj tih zajednica (u Maloj Aziji, Egiptu, Babilonu) bit će tijekom povijesti različit i ovisit će o različitim čimbenicima. Malo je podataka o Židovima koji su ostali u opustošenoj Judi, ali ih ima o onima u Babilonu, gdje su se prognanici u početku bavili poljodjelstvom, a obrtnici i umjetnici radili su na carskim palačama Babilona. Tek nakon propasti Babilonskoga Carstva Židovi će se početi uključivati u trgovinu.

Prognanici su čuvali svoje rodovsko i plemensko ustrojstvo, a na čelu zajednice bili su starješine progonstva (ziknē hagolā). Gotovo pedesetogodišnji boravak u Babilonu izvršio je golem utjecaj na duhovni svijet Židova. Prema tadašnjim babilonskim shvaćanjima, i Židovi su počeli vjerovati da će samo obraćenjem povratiti milost svojega Boga. U njima su se sukobljavale težnje za očuvanjem izvornih i samosvojnih predaja s težnjama za prihvaćanjem novih običaja i spoznaja susjednih kultura. Mnogi su uglednici primili babilonska imena, umjesto dotadašnjim nazivima (prvi, drugi) mjesece su počeli nazivati po babilonskima (nisan, ijar, sivan, tamuz). Aramejski jezik, koji se proširio osobito u doba perzijske dinastije Ahemenida, prihvatili su i Židovi kao svoj govorni jezik, a s njime i aramejsko kvadratno pismo. Posebnu važnost za vjerski i društveni razvoj imala je i gradnja bogomolja (hebrejski bet hakneset: dom okupljanja; sinagoga, grčki συναγωγή: zbornica, zborište) u kojima je, u nedostatku središnjega svetišta, umjesto prinošenja žrtava bio razvijen novi kult čitanja i tumačenja Biblije i molitava, upravljenih jedinomu Bogu i ispunjenih žudnjom za povratkom u domovinu.

Perzijska prevlast

Nakon pobjede Kira II. nad Novobabilonskim Carstvom (539. pr. Kr.), gotovo dva stoljeća cijelo je područje Srednjeg i Bliskog istoka bilo pod vlašću i utjecajem Perzije. God. 538. pr. Kr. Kir II. objavio je edikt (uredbu) kojim su dopušteni svi religijski kultovi i dana sredstva za obnovu njihovih svetišta. U početku samo u službi učvršćenja vlasti u tek osvojenom Babilonu, Kirova snošljivost prema svim prije pokorenim narodima i njihovim vjerama dugo se osjećala i za vladavine njegovih nasljednika. Bilo je dopušteno podizanje svetišta radi smirenja udaljenih provincija (primjerice radi pridobivanja zahvalnih i vjernih podanika na granici s Egiptom), a Židovi su se, po Kirovu dopuštenju, čak i vraćali u svoju zemlju. U Jeruzalemu je bio obnovljen žrtvenik, a 537. pr. Kr. postavljen temelj drugoga Hrama, po kojem je nazvano cijelo povijesno razdoblje. Povratak prognanika uslijedio je u nekoliko navrata. Pod vladavinom Artakserksa I. i Artakserksa II. s prognanicima su se vratili Ezra i Nehemija (430. pr. Kr.), kao namjesnici perzijskih vladara. Iz biblijskih knjiga koje nose njihova imena saznaje se za revnu obnovu i izgradnju grada, ali i izrazito jednoboštvo i teokratsko uređenje u kojem je Mojsijev Nauk (Zakon, Tora) stavljen u središte života, kao temeljni zakon zemlje i židovske zajednice. Tijekom dvaju naraštaja, od prvoga vala povratnika do Nehemijina dolaska iz Babilona, društvene su se suprotnosti u Judi zaoštrile. Visoki su činovnici i zemljoposjednici ojačali, a ratari osiromašili te su mnogi pali u ropstvo zbog neplaćenih dugova ili posebnih perzijskih poreza. Nehemija je oslobodio dužnike dugova, a zemlju vratio prijašnjim vlasnicima, što je, uz Solonovu reformu u Grčkoj, bio jedinstven događaj u starovjekovnoj povijesti. Društvena i vjerska obnoviteljska djelatnost Ezre i Nehemije ostavila je dubok trag u židovskoj povijesti, ali je ona ujedno bila uzrokom društvenih sukoba u perzijskoj provinciji Judeji (Jehud), koja je od 350. pr. Kr. bila teokratska državica s vlastitim kovanim novcem. Njihovo nemirenje s do tada vladajućim vjerskim sinkretizmom i njihov separatizam pridonijeli su očuvanju narodnosne samosvojnosti Židova, ali su doveli i do raskola sa Samarijancima. U doba Nehemijina namjesništva počeli su sukobi između vladara, odnosno njegova svjetovnoga zastupnika, i velikoga svećenika jeruzalemskoga Hrama.

Helenističko razdoblje

Helenističko razdoblje započelo je prije osvajanja Aleksandra III. Velikog, ali se nakon njegovih vojnih pobjeda grčka kultura proširila na širokom području od granica dotadašnje Perzije do zapadnih granica Egipta. Usporedno sa širenjem helenističkog utjecaja, širila se i židovska dijaspora (tako je osnovana i njihova vrlo snažna zajednica u Aleksandriji), a počela su i prva doseljavanja na Balkanski poluotok. Iseljavanje Židova iz Jude ojačalo je posebno u doba borbi za vlast između Aleksandrovih nasljednika. Pod vlašću dinastije Ptolemejevića Židovi u Judi i u Egiptu imali su određena samoupravna prava, a veliki svećenik u jeruzalemskom Hramu bio je i svjetovni vođa. Zajednicom je kao vrhovno tijelo upravljala geruzija (grčki: savjet staraca), a nešto poslije veliki sabor (hebrejski kneset hagědolā), iz kojega će se razviti sanhedrin (sinedrij, grčki συνέδριoν). Ptolemejevići i Seleukidi nametali su grčku kulturu i vjeru kako bi pomirili različitosti mnogobrojnih porobljenih naroda. Visoko židovsko svećenstvo i bogatiji društveni slojevi u velikim gradovima, koji su se gradili po uzoru na grčke gradove (polise), našli su načina da, osim grčkog jezika, prihvate i neke vanjske oblike grčke kulture pa su mnogi uglednici nosili grčka imena, među njima čak i veliki svećenici. Nasuprot njima, seljaci, stočari i siromašni žitelji iz unutrašnjosti Jude osjećali su da helenizam donosi i jačanje robovlasništva (koje do tada još nije uzelo maha). Stoga je 167. pr. Kr., nakon odluke Antioha IV. Epifana da pod prijetnjom sile zabrani židovske vjerske obrede i u Hramu uspostavi kult Jupitera Olimpskog, izbila pobuna u mjestu Modiinu, koju je predvodio svećenik Matatija (Matitjahu) iz obitelji Hašmonejaca (→ makabejci) i njegovih pet sinova (Juda Makabejac, Jonata Afus, Ivan Gadi, Šimun Tasi, Eleazar Avaran). Te su borbe (167. do 140. pr. Kr.) donijele Judi političku samostalnost, koja je potrajala sve do rimskog osvojenja (63. pr. Kr.).

Književna djela iz toga doba svjedoče o društvenom raslojavanju te nose obećanje boljega života na ovom ili na onom svijetu, pozivaju u borbu protiv kraljeva iz hašmonejske dinastije, koji su prigrabili i naslov velikih svećenika, te iskazuju strepnju pred novom, nadirućom rimskom silom. Društvene suprotnosti za vladavine Aleksandra Janaja (103. do 76. pr. Kr.) dovele su do građanskog rata, a zatim i do pada Jude. Kulminirale su u sukobu farizeja (hebrejski pěrušim: odvojeni), kao predstavnika puka, i saduceja (hebrejski cědokim, vjerojatno zbog tvrdnje da su potomci svećenika Cadoka ili Sadoka), kao predstavnika vladajućih slojeva. Farizeji su istupali protiv vladajućih zemljoposjednika i zelenaša, protiv helenističke kulture i duha, vjerske su obrede obavljali vrlo strogo, a tako su tumačili sve vjerske propise i zakone. Saduceji nisu marili za religijsku strogost i podrobno propisane obredne radnje, odbijali su vjeru u zagrobni život, a u helenskom duhu nisu vidjeli opasnosti. Brojčano najmanja bila je stranka esena, koja je okupljala najsiromašnije slojeve, koji su zajedno s ostalima tražili utjehu u religiji, uzdižući svoje siromaštvo (»po milosti«) do vrhunskog ideala. O njima se u židovskoj historiografiji malo zna, a sebe su nazivali Zajedništvom (Jaḥad) i Siromašnima (’anavim). O njima su pisali povjesničari Josip Flavije, Plinije Stariji i Filon Aleksandrijski, a rukopisi (svitci) pronađeni 1947. u špiljama kraj Kumrana (Qumrān) na obali Mrtvoga mora govore o zajednici koja je odbacila stari i prešla u novi savez s Bogom, živjela u zajednici dobara i duha, strogo se pridržavajući propisa o obrednoj čistoći; kupali su se (»krstili«) svakodnevno i očekivali božanski prevrat, propast staroga i ustanovljenje novoga, pravednijega društva.

Vladavina Rima

Suparničke borbe između hašmonejskih vladara dovele su (67. pr. Kr.) do intervencije rimskog vojskovođe Pompeja, a time i do gubitka državne samostalnosti. Juda je u početku rimske prevlasti zadržala stanovitu autonomiju, plaćajući Rimljanima danak. U nadi da će upad Parta za njih značiti slobodu, Židovi su pod Antigonom (40. pr. Kr.) podigli prvi ustanak protiv Rima. Nakon njegova gušenja Rimljani su za vladara Judeje (latinski Iudaea) postavili Idumejca Heroda Velikoga, svojega štićenika, koji je vladao do 4. god. pr. Kr. Za svoje se vladavine sukobio s preživjelim potomcima Hašmonejaca, s višim slojevima i sa siromašnim pukom. Ženidbom Marijamnom iz obitelji dotadašnjih kraljeva pokušao je dobiti naklonost podanika, ali je zbog počinjenih ubojstava postajao sve ozloglašenijim. Bio je zanesen graditelj te je osim mnogih palača i amfiteatara izgradio i veličanstveni jeruzalemski Hram. Istodobno je gradio i poganska svetišta po gradovima u unutrašnjosti, a novčana sredstva za sve te gradnje nalazio je raspisujući sve teže poreze, koje puk nije mogao podnijeti pa je postupno i pripadnike viših staleža lišio dobroga dijela imovine. Herod je u svemu vodio dvorski život po ugledu na Rim, njegova je okolina bila nesigurna, život nikomu nije bio zajamčen pa ni članovima njegove obitelji. Nemoć u traženju izlaza među Židovima se očitovala u nastanku sve više novih vjerskih struja. Među farizejima su se oko poglavara dviju škola, Hilela i Šamaja, razvile dvije temeljne struje u tumačenju propisa usmene Tore Nakon Herodove smrti ugušen je još jedan ustanak, a Rimljani su ukinuli autonomiju Judeje i pretvorili ju u svoju provinciju. Strogo robovlasničko uređenje Rima i još veće siromaštvo doveli su do novih buntovnih pokreta, kao što su zeloti, a pojavile su se i prve kršćanske zajednice. Esensko je Zajedništvo izgradilo vjeru u dolazak dvojice pomazanika – mesija – koji će Židove otkupiti, odnosno izbaviti iz ropstva. Prva desetljeća nove ere u Judeji bila su vrlo burna, u zemlji su izbile mnoge pobune, koje su Rimljani krvavo ugušili i proglasili Judeju (6. god.) prokuratorskom provincijom s Cezarejom (latinski Caesarea, hebrejski Kejsarija) kao glavnim gradom. Prokuratori (Poncije Pilat, Flor) natjecali su se u otimanju i okrutnoj vladavini, a vrijeđanje židovskih vjerskih osjećaja postavljanjem carskih slika i kipova u njihova svetišta izazivalo je nemire i ustanke u zemlji (66. do 67), što je potaknulo cara Nerona (vladao od 54. do 68) da odredi vojskovođe Vespazijana i njegova sina Tita da u Judeji uspostave red. Fanatični zeloti i njihovi istomišljenici prevladavali su u gradovima, rimske legije zauzimale su Galileju (ondje se Rimljanima predao Josef ben Matatja, zapovjednik židovske vojske, koji će u Rimu poslije biti povjesničar židovstva i židovskog rata Josip Flavije). Nakon Neronova samoubojstva (68) i Vespazijanova dolaska na vlast u Rimu, njegov sin Tit dobio je u zadatak okončati rat u Judeji. Dugotrajna opsada završila je razorenjem Jeruzalema i Hrama 70. god. (po židovskom kalendaru 9. ava, koji je proglašen postom i danom žalosti zbog propasti svetišta i države). Najfanatičniji zeloti pobjegli su tada u utvrde i branili se pred nadmoćnijom rimskom vojskom. U tvrđavi Masadi na jugu zemlje devet stotina boraca branilo se dvije godine i na kraju izvršilo samoubojstvo kako ne bi pali u ruke osvajaču. Nakon svih tih događaja Tit je dao kovati novac s natpisom Judaea capta i u pobjedonosnom je mimohodu ušao u Rim s mnoštvom zarobljenih Židova, s velikim ratnim plijenom i dragocjenostima iz jeruzalemskoga Hrama (o tim događajima zorno svjedoče reljefi Titova slavoluka u Rimu).

Nakon slamanja otpora u tzv. židovskom ratu, u osvojenoj provinciji vladalo je zapovjedništvo Desete rimske legije. Ipak su za Trajanove vladavine (98. do 117) izbile pobune Židova u Aleksandriji, na Cipru i u samoj Judeji, koje su krvavo ugušene. Duhovno vodstvo Židova premjestilo se u gradić Javne (latinski Jamnia), gdje je nakon odobrenja Rimljana ponovno započeo djelovati sanhedrin (sinedrij), autonomno učilište i sudište, kojemu su se Židovi podvrgavali radije no rimskim sudovima. Od tada je započeo golemi napor u prikupljanju tzv. usmenoga Nauka, neke vrste običajnoga prava, poslije objedinjenoga u Talmud. God. 117. na rimsko je prijestolje stupio Hadrijan, koji je odlučio obnoviti Jeruzalem kao grčki polis pod nazivom Aelia Capitolina, a obnovljeni Hram posvetiti Jupiteru. To je izazvalo novo negodovanje i veliki ustanak Židova pod Šimunovim vodstvom, a koji je duhovni vođa naroda u to doba (132. god.) Rabbi Akiba (→ akiba ben josef), sin Josefov, podržao izjavljujući da je vođa ustanka mesija i nazvao ga Bar Kohba (sin zvijezde). Ustanici su oslobodili Jeruzalem, postavili Elazara za velikoga svećenika i kovali vlastiti novac. Hadrijan je na to poslao vojskovođu Julija Severa, koji je 134. ponovno zauzeo Jeruzalem, zatim još pedesetak tvrđava i napokon, nakon duge opsade, tvrđavu Betar (135), u kojoj je poginuo i Bar Kohba, dok je Rabbi Akiba bio mučen i ubijen u tamnici. Hadrijan je zatim naredio progon učitelja, zabranio vjerske obrede, stanovništvo prodao u ropstvo, a Hram pretvorio u svetište njega samog i boga Zeusa. Provinciju Judeju nazvao je Sirijom-Palestinom, a Jeruzalem proglasio rimskom kolonijom u koju je bio zabranjen pristup Židovima. Tada je došlo do njihova velikog izgona iz Judeje i Galileje (većina židovskog stanovništva s toga područja iselila se poslije, za arapskih osvajanja u VII. st.) i njihova života u dijaspori, gdje su živjeli bez svoje države, bez središnje vjerske ili političke uprave, s iznimkom babilonske zajednice, koja je u jednom razdoblju imala svojega egzilarha (aramejski reš galuta). Za razliku od Judeje i Galileje, Zemlja Izraelova u to je doba i dalje bila većinom naseljena Židovima te je u razdoblju koje je uslijedilo ondje bila kodificirana Mišna i Jeruzalemski Talmud, kao i mnogi midraši, što je, uz Babilonski Talmud, oblikovalo judaizam kakav danas poznajemo.

Koristeći se nastojanjem rimske vlasti da udobrovolje podanike, poglavari dopuštenih učilišta u Javneu, Lodu i Tiberiji pokrenuli su sudbonosni razvojni tijek u židovstvu. Nadomještajući nepostojanje središnjega svetišta i vlastite državne vlasti naučavanjem, stvorili su zbornike pod zajedničkim nazivom Talmud, koji će ubuduće biti smjernica svim Židovima.

Još i prije protužidovskoga Kodeksa (425) istočnorimskog cara Teodozija, kojim je bio zabranjen rad mnogim učilištima u Javneu i drugim gradovima, u Babilonu, gospodarski i brojno snažnoj židovskoj zajednici, bilo je utemeljeno nekoliko učilišta, koja su po uzoru na ona u domovini nastavila proučavanja i rasprave koje će se skupiti u zbornik, danas poznat pod nazivom Babilonski Talmud. Protužidovsko bizantsko zakonodavstvo koje se razvijalo od V. do poč. VII. st. izazvalo je simpatije Židova prema prodoru Arapa u zemlje Bliskog i Srednjeg istoka. Talmudska učilišta u Babilonu od razdoblja arapskih osvajanja dobila su punu slobodu djelovanja te su djelovala više od pet stoljeća. Njihovom su zaslugom bili šireni talmudski propisi, što im je osobito polazilo za rukom za postojanja Bagdadskoga Kalifata, kada su svoja naučavanja proširila na sve židovske zajednice u islamskim zemljama, a osobito u Egiptu, sjevernoj Africi, Perziji i na Pirenejskom poluotoku, odakle je predaja bila prenesena i u ostalu europsku židovsku dijasporu. Nakon križarskog osvojenja Jeruzalema (1099) prestao je organizirani život Židova u Palestini i na Bliskom istoku.

Europske migracije

Seobe Židova po Europi tekle su različitim pravcima. Iz sjeverne Afrike prelazili su na Pirenejski poluotok, otuda su se selili od južne Francuske na sjever, da bi odatle stigli u predjele njemačkog jezičnoga područja u IX. st., premda ih je u rimskoj provinciji Germaniji bilo već u prvim stoljećima nove ere. Drugi su pravci tekli preko Balkanskog i Apeninskoga poluotoka, a jedan manji krak vodio je prostorima srednje Azije prema Gruziji, kao i na jug u daleke krajeve Arapskoga poluotoka, gdje se u Jemenu sve do suvremenoga doba zadržala jedna od najstarijih židovskih zajednica.

Nakon širenja kršćanstva kao državne religije u europskim zemljama, uslijedilo je razdoblje provođenja čestih protužidovskih mjera, što su ih uvodile vlasti i Crkva. Prve protužidovske zakonske odredbe postojale su već u Bizantu u Kodeksu Teodozija II., a osobito u Justinijanovu Corpus iuris civilis, koji je postao uzorom protužidovskog zakonodavstva u mnogim europskim državama. Bile su donesene mjere obveznog odijevanja, nošenja posebnih tzv. židovskih (šiljatih) kapa, nošenja sramnoga žutog znaka i druge mjere. Izolacija Židova osobito je bila izražena otkako je 1555. papa Pavao IV. izdao odredbu prema kojoj su morali stanovati u odijeljenom dijelu grada, koji je u različitim zemljama dobio različite nazive (Judengasse, Žudioska ulica, Judeiria, a prema ljevaonici topova u Veneciji, ghetto i geto; taj se naziv uvriježio širom svijeta).

Prve protužidovske zakone na Pirenejskom poluotoku donijeli su Vizigoti pa su ondje arapski osvajači u Židovima našli oduševljene pomoćnike. Prihvativši arapski za svoj jezik poslovne komunikacije, kao i za pisanje vjerskih i filozofskih rasprava te djelomice i za svoj književni jezik, sudjelovali su u razvoju zemlje, postizali visoke državničke položaje, bili odlični liječnici, astronomi, jezikoslovci, poznati obrtnici i pokretači razvijene manufakture; vrlo su zaslužni i za razvoj svilarstva. Do punoga procvata arapsko-židovske kulture došlo je za vladavine posljednjih Omejida, Abdurahmana i njegovih sinova u Kordopskom Kalifatu (VIII–XI. st.). Taj se gospodarski, društveni i duhovni napredak nastavio do kraja vlasti dinastije Almoravida (1147). No zapravo se već 976., dolaskom na vlast Hišama II., položaj Židova znatno pogoršao. Prvi veći progoni počeli su potkraj 1066., kada je muslimanska gomila upala u kraljevsku palaču u Granadi, razapela židovskog vezira Josefa ibn Naghrelea i masakrirala većinu židovskog gradskog stanovništva. Židovi su bili dio vojske kastiljskoga kralja Alfonsa VI., koja je ratovala protiv Almoravida, koji su u svojoj vojsci također imali velik broj Židova.

To razdoblje židovske povijesti značajno je i zbog velikih djela nove hebrejske književnosti, nastalih na Pirenejskom poluotoku. Dolazak na vlast fanatičnih i netrpeljivih Almohada donio je Židovima nove progone, prisilne seobe te oduzimanje slobode. Židovi su tada prestali proučavati njima strane kulture i znanosti; usporedno s jačanjem kršćanske španjolske i portugalske vlasti, nakon pobjeda španjolskih kneževa nad arapskima, među Židovima se razvila konzervativna vjerska misao. Umjesto proučavanja znanosti i filozofije, proširio se mistički nauk – kabala.

Jačanjem Katoličke crkve na Pirenejskom poluotoku, počevši od XII. st., položaj se Židova pogoršao. Veliki val progona Židova iz zapadne i središnje Europe zabilježen od razdoblja Crne smrti (kužne epidemije 1348–49), nastavio se nakon protjerivanja Arapa (1452) i utemeljenja španjolske inkvizicije (1480). Osobito je bio snažan nakon 1492., kada je španjolski kraljevski par Izabela i Ferdinand donio odluku o progonu Židova. Glavnina židovskih izbjeglica s Pirenejskoga poluotoka migrirala je tada u smjeru Osmanskoga Carstva i Apeninskoga poluotoka. Istodobno su izbjeglice s Apeninskoga poluotoka u najvećoj mjeri migrirali prema istočnoj Europi i Levantu (posebice su bili brojni na dalmatinskoj obali, u Solunu, na Peloponezu i u Carigradu), dok su se izbjeglice iz njemačkih zemalja naseljavali ponajprije u Poljsku i Litvu. Tada su se u gradovima Osmanskoga Carstva oblikovale brojčano, gospodarski i kulturno snažne židovske zajednice. Ujedno su se obnovila i židovska naselja u povijesnoj zemlji Izraelu. S progonima je povezana i pojava zajednica većinom priznatih Židova u protestantskoj Nizozemskoj, kao i sjeverozapadnoj Njemačkoj i Engleskoj te njihovo sudjelovanje u kolonijalnim aktivnostima Nizozemske i Engleske (prve židovske zajednice u Novom svijetu nastale su u nizozemskim kolonijama). Proces seobe završio je oko 1570. u okviru kulturnog i političkog preokreta koji je zahvatio Europu.

Od ranoga srednjeg vijeka do polovice XVIII. st. položaj Židova u europskim zemljama nije se mnogo mijenjao; u većini oni su bili tek trpljena manjina, plaćali su posebne poreze, bavili se samo određenim, njima dopuštenim zanimanjima, poljodjelstvo ili posjed zemlje nisu im bili dopušteni, a zemljoposjednici su ih često koristili za stjecanje novčanih sredstava, tjerajući ih u novčarske poslove, uzimajući pritom korist za sebe. U društvu su ostajali stranci, živjeli su u svojim općinama (zajednicama) i nisu se miješali s okolnim pučanstvom.

Usponom merkantilizma u Europi došlo je i do prve velike emancipacije Židova, koji su od tada tvorili čvrsto povezanu skupinu. Osobito je to bilo primjetno u Francuskoj, gdje je 1791. u Konventu bila izglasana građanska ravnopravnost Židova. Nakon toga oni su tu ravnopravnost izborili u svim europskim državama osim u Portugalu (tek 1910) i u Carskoj Rusiji (revolucijom 1917). U zemljama u kojima se uvođenje prava Židova odvijalo s više teškoća, od XVIII. st. ojačao je, posebice u njemačkim zemljama, prosvjetiteljski pokret haskala, pod vodstvom njemačkog filozofa Mosesa Mendelssohna (1729–86). Taj se pokret poslije proširio u Poljsku te u Rusiju, gdje je trajao gotovo do 1881. Ondje su od XIX. st. do 1918. živjele dvije trećine europskih Židova (oko 5 milijuna), a carski je režim potaknuo nekoliko protužidovskih izgreda i pogroma (1881–82., 1891., 1906–07); najveći val bio je u doba revolucije i građanskog rata (1917–20), kada je bilo ubijeno oko 50 000 ljudi. Ti su pogromi doveli do pojave cionističkoga pokreta i stvaranja Bunda, židovske inačice socijalističkog pokreta.

Veliko siromaštvo židovskih masa i progoni uzrokovali su česte emigracije u SAD i Argentinu početkom XX. st. Prvi doseljenici u Sjevernoj Americi došli su u XVI. i XVII. st., a prva židovska općina bila je osnovana 1654. u New Amsterdamu (današnji New York). Nakon svakoga progona u Europi pojačavalo se iseljavanje u Ameriku, u kojoj su mnogi vjerski prognanici, osobito protestanti, nalazili utočište. Od samoga početka Židovi su u Americi imali veće slobode nego u Europi, kako u privrednom tako i u javnom i kulturnom životu. Budući da su i ondje postojale predrasude i zatvorenosti pojedinih zajednica, od početka su se bavili malim brojem zanimanja (krojači, ugostitelji, sitni obrtnici, poslije umjetnici i djelatnici kazališta, filma i tzv. šou-biznisa, a nakon uključivanja drugoga naraštaja slobodna intelektualna zanimanja: odvjetnici, novinari, pravnici, liječnici, ljekarnici i znanstveni radnici).

Kao izravna posljedica Dreyfusove afere u Francuskoj (1894–1906), ruskih carskih pogroma, neriješenih materijalnih i društvenih problema Židova, jačao je politički cionizam kao svojevrsni židovski nacionalni preporod i pokret koji je težio ponovnomu naseljavanju Palestine i stvaranju nove židovske države na tom prostoru. Stoga je tada počelo iseljavanje na područje Palestine, tada pod vlašću Osmanskoga Carstva, podijeljene u više sandžaka, gdje su do tada živjele samo malobrojne židovske zajednice. Početkom XX. st. Židovi su stekli i znatan utjecaj u Velikoj Britaniji, gdje je tzv. Balfourovom deklaracijom (1917) bilo zajamčeno osnivanje nacionalne države Židova na tlu Palestine, što je Liga naroda 1922. i potvrdila odabravši teritorij unutar britanskoga mandatnoga područja (mandatna Palestina).

Od 1922. do stvaranja države Izrael

Na osnovi rasnog antisemitizma, »znanstveno« formuliranoga na temelju nekih filozofsko-antropoloških teorija XIX. st., nakon izbijanja II. svjetskog rata stvoren je u Berlinu plan o biološkom uništenju Židova i drugih »inferiornih« rasa. Plan je na zahtjev A. Hitlera bio donesen na nacističkoj konferenciji u Wahnseeu kraj Berlina, pod nazivom Konačno rješenje židovskoga pitanja (njemački Endlösung). Proveden je u nekoliko faza u cijeloj okupiranoj Europi, gdje je bilo ubijeno, ugušeno i spaljeno oko 6 milijuna Židova (→ holokaust). U izraelskoj i židovskoj međunarodnoj javnosti od 1980-ih za te se događaje ustalio naziv Šoa. Za II. svjetskog rata Židovi su u Varšavskom getu dignuli ustanak protiv Nijemaca, a sudjelovali su i u gotovo svim pokretima otpora.

Na većem dijelu britanskoga mandatnog područja u Palestini osnovana je (1948), na temelju odluke Ujedinjenih naroda, država Izrael, u koju se uselilo nekoliko stotina tisuća Židova iz svih krajeva svijeta, a posebno iz Europe. Nakon 1948., osobito nakon tzv. šestodnevnog rata 1967., u Izrael je izbjeglo i oko 800 000 Židova iz arapskih zemalja, čiji potomci danas čine znatan dio izraelske židovske zajednice. Useljavanje je bilo praćeno krvavim sukobima između Židova i Arapa te odbijanjem susjednih arapskih zemalja da priznaju državu Izrael.

Iseljavanje u Izrael iz SSSR-a i bivšega sovjetskog bloka uglavnom je bilo onemogućeno. God. 1964. u SAD-u je utemeljena skupina koja se izvan mreže židovskih organizacija borila za prava sovjetskih Židova na iseljenje u Izrael. Židovi iz SSSR-a i istočnoga bloka osobito su se pokušali iseliti nakon šestodnevnoga rata (1967), zbog rastućega državnog antisemitizma u SSSR-u i zemljama Varšavskog ugovora. Njihov je pokret nazvan refusenik (hebrejski mesorav alija: onaj kojemu nije dopušteno useljenje u Izrael), a jenjao je izmjenom okolnosti, nakon dolaska na vlast M. Gorbačova. Jedan od najpoznatijih refusenika suvremeni je izraelski političar Natan Šaranski.

Osnove znanstvenog proučavanja židovske povijesti postavljene su u XIX. st. utemeljenjem Wissenschaft des Judentums, pokreta koji je težio kritičkom istraživanju židovske literature i kulture (uključujući i rabinsku literaturu), korištenjem znanstvenih metoda. Predstavnici toga pokreta, među kojima su se osobito istaknuli Leopold Zunz, Abraham Geiger i Zechariah Frankel iz njemačkih zemalja, Samuel David Luzzatto s Apeninskoga poluotoka te Nahman Krohmal i Solomon Judah Rappaport Lejb iz Galicije, primjenjivali su znanstvene metode u tumačenju izvornih tekstova, nastojeći identificirati početke razvoja židovske tradicije te ju smjestiti u širi kontekst svjetskih kultura. Wissenschaft des Judentums i danas se smatra temeljem akademskoga studiranja židovstva.

Židovi u Hrvatskoj

Židovi su na prostoru Hrvatske prisutni od kasne antike, a trajnije su se naseljavali od II. st. (nadgrobni spomenik kraj Senja). Iz III. st., od kada je na tlu Hrvatske zabilježena njihova veća prisutnost, potječu ulomci sarkofaga sa židovskih groblja, kameni natpis koji spominje Judejce, lucerne s menorama iz Salone, Benkovca i s Brača, te arheološki nalazi iz Murse. Iz kasne antike i ranoga srednjeg vijeka sačuvani su i pisani izvori, među kojima oni pravnoga karaktera iz doba Justinijana I. Velikoga (VI. st.), u kojima se spominju Židovi na prostoru bizantske Dalmacije.

Isprave iz srednjovjekovnih istočnojadranskih gradova te gradova u srednjovjekovnoj Slavoniji također svjedoče o prisutnosti Židova na tlu Hrvatske. God. 1309. spominju se u Zadru, 1326. u Dubrovniku, 1355. u Zagrebu, 1397. u Splitu te 1436. u Rijeci. Sudske isprave iz 1444. i 1459. potvrđuju da se u Zagrebu nalazila židovska zajednica (Domus ili Recessus Judaeorum). Nerijetko su vladari izdavali propise kojima se određivao položaj židovskih zajednica u pojedinim sredinama, pa su tako za vladavine Arpadovića (1102–1301) bili uvedeni Židovski zakoni, koji su vrijedili i za hrvatske zemlje. I Mletačka je Republika, šireći vlast na područje istočnog Jadrana, proširila svoje židovske propise na Dalmaciju (1409–1797). Sudeći prema sačuvanim vrelima, Židovi u srednjem vijeku uglavnom nisu smjeli posjedovati nekretnine, niti su smjeli biti članovi cehova. Ponajviše su se bavili trgovinom robom koja nije bila obuhvaćena cehovskim uređenjem (stokom, žitom, proizvodima seoskog obrta, rabljenim stvarima). Ujedno su bili mjenjači i posuđivači novca te vlasnici zalagaonica.

Nakon progona sefardskih Židova iz zemalja španjolske krune (1492), dio ih se naselio i na balkanskom području Osmanskoga Carstva, te u gradovima na istočnoj obali Jadrana, dijelovima Mletačke Republike i u Dubrovniku. O njihovoj velikoj zastupljenosti u Dubrovniku svjedoči odluka dubrovačkoga Senata iz 1540., prema kojoj se 5 do 6 zgrada u gradu treba odvojiti za stanovanje Židova pa je, dosljedno tomu, 1546. Via ebraica (danas Žudioska ulica) bila određena za njihovo nastanjivanje. U XVI. st., u doba iznimnoga napretka dubrovačke kopnene i pomorske trgovine, dubrovački Židovi imali su znatnog udjela u trgovačkim poslovima. No osim kao trgovci i trgovački posrednici, u Dubrovniku toga doba spominju se i kao liječnici, učitelji i pjesnici (Amatus Lusitanus i Didak Pir). Na širem području Dubrovačke Republike živjeli su i pokršteni Židovi, tzv. conversos (obraćenici) ili Marani (pogrdan naziv).

Nastanjenje znatnije židovske zajednice u Splitu (1553) također se dovodi u vezu s progonom Sefarda iz zemalja španjolske krune, bilo da je riječ o Židovima ili o pokrštenim Židovima. Dok se u srednjem vijeku pa i u XVI. st. Židovi spominju i u ostalim dalmatinskim gradovima, izvješća mletačkih gradskih knezova navode da su na području mletačke Dalmacije od XVII. st. živjeli još samo u Splitu. U ispravi datiranoj 16. I. 1573. spominje se splitsko židovsko groblje, jedno od najstarijih sačuvanih u svijetu, a 1589. i 1593. splitski židovski geto. U tom je razdoblju djelovao i D. Rodriga, pokršteni Židov čijom je zaslugom izgrađena Splitska skela i lazaret (dovršeni oko 1592), a Split postao važnim središtem trgovine.

Procjenjuje se da je u razdoblju nakon otvaranja Splitske skele (XVII. st.), u doba procvata splitske tranzitne trgovine i djelovanja lazareta, u Splitu živjelo 30 židovskih obitelji s približno 200 članova, uglavnom trgovaca. U idućim stoljećima bilo je između 20 i 30 obitelji, odnosno 200 do 300 članova. Splitska sinagoga prvi se put spominje u doba generalnoga providura Alviza Zorzija (1628–39). God. 1642. bila je u Splitu osnovana zalagaonica, a odlukom mletačkih vlasti 1751. Židovi su dobili potpunu slobodu trgovanja na veliko i malo na području Dalmacije i Albanije.

Osim što su se bavili trgovinom, bili su krojači, odnosno vezilje. Bavili su se staretinarstvom, tj. trgovanjem rabljenom robom, i medicinom te su se istaknuli kao vojni kirurzi u protuosmanskim ratovima u XVII. st. U dokumentima jednoga spora iz XVIII. st. spominje se i podatak o postojanju čak 32 židovska dućana u Splitu. Nakon papinskog Edikta o Židovima (1775) i mletačke uredbe Ricondotta (1777), splitski je geto bio zatvoren vratima s juga i sjevera. Nastupom francuske uprave 1805. i primjenom Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, postali su pred zakonom ravnopravni građani.

Nakon pada Mletačke Republike (1797) te opadanja trgovine s balkanskim zaleđem, znatan broj bogatijih Židova iz Splita i ostalih dalmatinskih gradova odselio se u Trst, tadašnju glavnu habsburšku luku. Njihov se broj u Splitu znatno smanjio pa je, prema podatcima s početka XIX. st., ondje u to doba živjelo 175 Židova. U Splitu su se potom naselile uglavnom siromašnije obitelji bosanskih Sefarda, što je utjecalo na promjenu strukture i tradicije židovstva u tom gradu. God. 1821. osnovali su prvu židovsku osnovnu školu u Dalmaciji. U XIX. st. djelovalo je i više istaknutih pojedinaca, koji su znatno pridonijeli razvoju gospodarstva i industrije. Među njima se osobito istaknuo V. Morpurgo, koji je znatno pridonio pobjedi narodnjaka na izborima 1882. u Splitu. S uspješnim poduzetnikom Emilom Stockom, također splitskim Židovom, uključio se u proizvodnju alkoholnih pića te su 1905. osnovali tvrtku Morpurgo, Stock e Comp, koja je poslije bila preseljena u Rovinj pa u Trst, gdje i danas djeluje.

Ediktom o toleranciji Josipa II. (1781., za Ugarsku proglašen 1783) Židovima na području cijele Habsburške Monarhije bilo je priznato pravo na ispovijedanje vjere, što je židovskoj zajednici osiguralo toleranciju, ali ne i ravnopravnost. Edikt je omogućio stalno naseljavanje Židova u Hrvatskoj i Slavoniji, kamo su se doseljavali uglavnom s područja Madžarske, prvi put nakon progona 1526. God. 1787. bio je donesen zakon o obveznim prezimenima: Židovi su morali prihvatiti njemačko ime i prezime i sve su se matične knjige morale voditi na njemačkom jeziku s upisanim njemačkim imenima i prezimenima.

Nekoliko godina nakon izdavanja Edikta o toleranciji, u Varaždinu je bila osnovana Židovska bogoštovna općina, a potom su osnovane i one u Zagrebu (1806) i Požegi (1820) (prethodno je, 1780., osnovana općina u Čakovcu). Do 1848. bile su osnovane i bogoštovne općine u Karlovcu, Osijeku i Rijeci. God. 1826. u Varaždinu je bila osnovana i prva posebna židovska škola u Hrvatskoj (Öffentliche israelitisch-deutsche Lehranstalt).

Sve do 1848. djelatnost židovskih općinâ nije bila pravno uređena (osim prijave kod mjesnih vlasti) te su nastajale spontano, radi bogoštovlja, potpore siromašnih, udovica i siročadi, osiguranja vjerskih pogreba, omogućivanja vjerskih škola i mesara za košer klanje (šoĥeta). Pošto je za Franje Josipa I. bio donesen patent o udruživanju (26. XI. 1852), i te su općine morale imati odobrena pravila.

God. 1840. Židovi su dobili pravo bavljenja obrtom. Od tada se broj obrtnika stalno povećavao, što je izazvalo otpor kršćanskih sitnih trgovaca i obrtnika, koji su propadali pa su njihovi cehovi zahtijevali da se Židovima onemogući obrtnička djelatnost. Vlasti su im na to odgovorile zabranom držanja kršćanskih kalfa. Ali unatoč mnogobrojnim otporima, židovski su trgovci postali dio uobičajene slike na sajmovima, bilo da su bili domaći (Varaždin, Karlovac) ili putujući trgovci s dozvolom. God. 1850. u Zagrebu je u prvo Gradsko vijeće bio izabran i jedan Židov, a u zagrebačku Trgovačko-obrtničku komoru dvije godine poslije izabrana su 4 židovska trgovca. Od sredine XIX. st. počele su se stvarati »dinastije« bogatih židovskih trgovaca, kao i kod Hrvata i Srba. Židovi s kapitalom uključivali su se u unosnije poslove, neki su bili vlasnici manufaktura, a neki su se, početkom gradnje modernih prometnica, bavili građevinskim poslovima. Potkraj 1850-ih eksploatacija šuma također je bila vrlo unosna djelatnost židovskih trgovaca i poduzetnika. Već prije 1848. velik ugled uživali su i židovski liječnici. Osim bogatijega sloja židovskog stanovništva, djelovali su i mnogobrojni sitni trgovci, krčmari i obrtnici te sitni lihvari, koji su posuđivali novac, uglavnom seljacima. Carskim patentom iz 1860. bilo je dopušteno Židovima posjedovanje nekretnina, a temeljem zaključka Hrvatskoga sabora od 19. IX. 1873. bili su izjednačeni u pravima s ostalim građanima.

Od kraja XVIII. st. kod Židova se javio prosvjetiteljski pokret (haskala) pa su se početkom XIX. st., a osobito nakon 1848., uz borbu za građansku ravnopravnost pojavili i unutarnji sukobi između reformista i ortodoksa (u Hrvatskoj i Slavoniji nazivaju se starovjerci). Dok su pristaše reformnoga pokreta nastojali modernizirati židovstvo (koje definiraju samo kao religiju) u skladu s općim tendencijama modernizacije društva, suprotstavljali su im se pristaše tradicionalnog (ortodoksnoga) židovstva. Taj razvoj nije mimoišao ni Hrvatsku i Slavoniju.

God. 1847. podignuta je sinagoga u Vukovaru, 1861. sinagoge u Varaždinu, Daruvaru i Donjem Miholjcu, 1863. u Virovitici i Zemunu, 1867. u Zagrebu. Osječka sinagoga, podignuta 1869. u Gornjem gradu, tada je bila najveća građevina u gradu, što govori o snazi tamošnje židovske zajednice. Potkraj XIX. st. osječka Židovska općina bila je najveća u Hrvatskoj i Slavoniji te je imala gotovo 2000 članova (8% cjelokupnoga gradskog stanovništva). Početkom XX. st. Osijek je imao već dvije sinagoge, jednu u Gornjem i jednu u Donjem gradu. Dana 8. I. 1907. bio je osnovan Savez rabina Hrvatske i Slavonije.

Zagrebačko židovsko humanitarno udruženje (Israelitischer Humanitätsverein), osnovano 1846., postupno je preraslo u zajedničko udruženje Židova i kršćana, Zagrebačko družtvo čověčnosti, u koje se uključio velik broj uglednih zagrebačkih građana, a čiji su utemeljitelji i zaštitnici bili J. Haulik i J. Jelačić. Tijekom 1850-ih na kulturnom polju istaknuo se Julius Epstein, rođeni Zagrepčanin i ugledni pijanist u okvirima Monarhije, koji je održavao koncerte u Zagrebu i novčano pomagao Glazbeni zavod, gdje je 1852. Antun Schwartz postao učiteljem violine.

Početkom XX. st. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je oko 20 000 Židova, okupljenih u 27 židovskih općina (Bjelovar, Cernik, Čakovec, Daruvar, Donji Miholjac, Dubrovnik, Đakovo, Ilok, Karlovac, Koprivnica, Križevci, Kutina, Ludbreg, Našice, Nova Gradiška, Orahovica, Osijek – Gornji i Donji grad, Pakrac, Popovača, Požega, Rijeka, Sisak, Slatina, Slavonski Brod, Split, Sušak, Valpovo, Varaždin, Vinkovci, Virovitica, Vukovar), a najveće, u Zagrebu i Osijeku, imale su po 2000 članova (4% stanovništva Zagreba i 8% stanovništva Osijeka). U 14 općina bilo je više od 200 članova. Jedanaest općina imalo je vlastite rabine, a u ostalima su postojali rabinski izaslanici. Postojale su četiri židovske škole, u Zagrebu, Osijeku, Zemunu i Vukovaru. Veći dio zajednica bio je neološki (umjereniji oblik reformnoga pokreta iz druge polovice XIX. st., karakterističan za ugarsko područje Austro-Ugarske Monarhije) te dvije ortodoksne. Hrvatski jezik kao materinski isticalo je tada 54% Židova u Zagrebu, a 35% u Hrvatskoj. God. 1906. Hrvatski sabor donio je Zakon o uređenju Izraelitskih bogoštovnih općina u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji.

God. 1898. u Zagrebu je bilo osnovano židovsko studentsko društvo Literarni sastanci židovske omladine, cionističke orijentacije, a 1904. u Slavonskom Brodu održana prva Cionistička konferencija studenata i visokoškolaca južnoslavenskih zemalja, 1906. u Osijeku je bila osnovana organizacija Židovskoga nacionalnog fonda, Keren Kajemet Le Israel, a 1909. u istom gradu Zemaljsko udruženje cionista južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske Monarhije.

Za I. svjetskog rata bila je srušena bjelovarska sinagoga (1917), a u paležu zelenoga kadra 1918. bile su uništene sinagoge u Cerniku, Srijemskim Čakovcima i Čepinu.

Nakon I. svjetskog rata, hrvatske židovske zajednice postale su dijelom šire jugoslavenske židovske zajednice, koja je od 1919. bila okupljena u Savez jevrejskih vjeroispovjednih općina u Kraljevini SHS. God. 1919. u Zagrebu je bio osnovan i Savez cionista Jugoslavije, koji su istupali sa zahtjevom da Židovi budu priznati kao narodna manjina u kontekstu zasjedanja Pariške mirovne konferencije. Pritom su židovske organizacije tražile da se zemljama nasljednicama Austro-Ugarske Monarhije nametne jednaka takva obveza. God. 1922. bilo je osnovano društvo Narodni rad, židovskih asimilanata i anticionista u Hrvatskoj, 1925. samostalna ortodoksna židovska općina, a 1926. i sefardska ortodoksna općina u Zagrebu. God. 1929. bio je donesen Zakon o vjerskoj zajednici Jevreja u Jugoslaviji. Nakon osnutka Kraljevstva SHS, bilježi se i priljev bosanskohercegovačkih Sefarda, poglavito u Zagreb, koji su 1924. osnovali klub sefardskih akademičara Esperansa, a okupljao je i ostale Sefarde koji su živjeli u Zagrebu.

U Zagrebu je 1924. osnovan Aḥdut ha-cofim, udruženje židovskih izviđača, a poslije Ha-šomer ha-cair (cionističko-socijalistički pokret), čiji su članovi Bar Lev i Dado Elazar poslije bili načelnici glavnog stožera Izraelske vojske. God. 1933. u Osijeku je osnovana Cionističko revizionistička organizacija »Vladimir Jabotinsky«.

Prema popisu iz 1931., veći broj Židova nastanjivao je gradove i naselja Savske banovine: Zagreb, 12 315 (6,63%); Osijek, 4348 (10,77%); Varaždin, 1400 (9,58%); Čakovec, 860 (14,82%); Vinkovci, 730 (5,05%); Slavonski Brod, 700 (5,09%); Bjelovar, 503 (4,89%); Požega, 468 (6,59%); Vukovar, 443 (4,07%); Koprivnica, 410 (4,35%); Karlovac, 400 (1,88%); Sisak, 374 (3,42%); Ilok, 319 (5,08%). U Dalmaciji (Primorska i Zetska banovina), najviše Židova živjelo je u Splitu (292), Dubrovniku (120) i Šibeniku (28).

U međuratnom razdoblju razvila se živa izdavačka djelatnost. I dalje je izlazio Židov, koji je 1917. pokrenula skupina na čelu s dr. Aleksandrom Lichtom, najutjecajniji židovski tjednik na ovim prostorima, koji će postati i službeno glasilo Saveza cionista Jugoslavije (ista je skupina 1906. pokrenula prvi židovski list na hrvatskom jeziku, Židovska smotra, koji je izlazio do 1916). Ujedno je počeo izlaziti Gideon, glasilo Saveza omladinskih društava (1919), list za djecu Ha-aviv (1922–41), Ha-noar, omladinsko glasilo (1926–37), Jevrejski list (1934), glasilo cionističkoga pokreta, Omanut, mjesečnik istoimenoga kulturnog društva (1936), Jevrejska tribuna, glasilo cionista-revizionista.

Tridesete godine XX. st obilježio je porast antisemitizma, u početku u manjim glasilima poput Mlade Hrvatske ili Zagrebačke senzacije (na području Hrvatske), a pojačao se političkim približavanjem Jugoslavije Njemačkoj nakon 1934. S vremenom je i ustaški pokret prihvatio antisemitizam kao dio svoje ideologije.

Otkako su započeli progoni Židova iz Trećega Reicha (Njemačke pa Austrije i Čehoslovačke), u Zagrebu je 1933. bio osnovan Odbor za pomoć Židovima iz Njemačke. Do 1940., posredstvom tog odbora prošlo je 50 000 osoba iz Njemačke prema mandatnoj Palestini, a nakon okupacije Jugoslavije (1941) velik je broj ostao blokiran u Jugoslaviji, te ih je stradalo oko 4000.

Skupština Kraljevine Jugoslavije donijela je 1940. dva zakona kojima je bila poništena ravnopravnost Židova: uredbu kojom se zabranjuje rad svim veletrgovinama namirnicama u židovskom vlasništvu i suvlasništvu te numerus clausus, kojim se ograničio broj židovskih učenika i studenata na postotak židovskog stanovništva u ukupnom stanovništvu.

Holokaust i stvaranje države Izrael iz temelja su promijenili sliku hrvatske židovske zajednice. Na području NDH predstavnici Trećega Reicha prepustili su rješavanje »židovskoga pitanja« od travnja 1941. do kolovoza 1942. ustaškim vlastima. Već u travnju i lipnju 1941. ustaška je država stvorila zakonsku podlogu za diskriminaciju i masovne progone Židova. To je bila izravna priprema holokausta. U ustaškim logorima i na ostalim stratištima u NDH od ukupno 39 000 Židova izgubilo je život oko 24 000, a daljnjih gotovo 7000 SS-ovci su uz pomoć ustaša u ljeto 1942. i proljeće 1943. otpremili u smrt u različite nacističke logore, najviše u Auschwitz, što iznosi između 75% i 80% židovskog stanovništva s područja NDH. Preživjelo je približno 8000 do 9000 Židova, najviše u područjima pod talijanskim nadzorom i u partizanima. Od hasidske zajednice (Satmar i Gur hasidi) u zapadnom Srijemu (Vukovar i Ilok) gotovo nitko nije preživio holokaust.

Nakon završetka rata u zagrebačku su se općinu počeli vraćati preživjeli, tražeći pomoć za privremeni smještaj i prehranu te uputu za povrat stanova i ostale imovine kao i zaposlenje. Zagrebačka se općina obnovila 1946. s 2500 članova, od kojih je oko 500 članova bilo iz drugih prijeratnih općina s područja Hrvatske i BiH. Nekoliko stotina preživjelih zagrebačkih Židova nije se vratilo, već se odselilo, uglavnom u mandatnu Palestinu i Ameriku. Većina privatne imovine, kao i imovina općina, što su ju oduzeli ustaše, nakon rata nije vraćena. Nakon stvaranja države Izrael, oko 1250 zagrebačkih Židova odselilo se u Izrael, a do 1952. još 250; prethodno su bili prisiljeni odreći se cjelokupne nepokretne imovine i državljanstva te je Židovska općina u Zagrebu (ŽOZ) 1950. imala 1200 članova, 10% od prijeratnoga broja. Većina predratnih općina nije mogla nastaviti rad nakon 1945., a većina se sinagoga ne koristi. Od 41 predratne sinagoge, u ratu je uništeno njih 20 (Beli Manastir, Čakovec, Dalj, Donji Miholjac, Đakovo, Đurđevac, Kneževi Vinogradi, Ludbreg, Našice, Nova Gradiška, Opatija, Orahovica, Pakrac, Požega, Slavonski Brod, Sušak, Valpovo, Vinkovci, Virovitica, Zagreb), a nakon 1945. još 6 sinagoga (Ilok, 1948–49; Karlovac, oko 1960; Kutina, 1968–69; Osijek – Gornji grad 1950., pošto je spaljena 1941; Vukovar – velika je prodana za cigle 1958., a stara srušena 1965), dok je većina ostalih dobila drugu namjenu. Slično je bilo i s određenim brojem općinskih zgrada, mrtvačnica i druge nepokretne imovine. Budući da su nakon II. svjetskog rata židovske općine bile više narodnosne nego religijske zajednice, 1952. su iz svojega naziva izbacile dio vjeroispovjedne.

Vjerski se život gotovo ugasio nakon rata. U Zagrebu je 1954. osnovan pjevački zbor »Moša Pijade« (danas »Mihael Montiljo«) s repertoarom na hebrejskom, jidišu i židovskošpanjolskom. Otkako je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Izraelom 1967. i svrstala se na arapsku stranu, bilo je pritisaka da se neki Židovi javno izjasne protiv Izraela; to je odbijeno, a pritisci se nisu ponovili.

Od 1945. do 1990. židovske općine u Hrvatskoj nalazile su se pod krovnom organizacijom Saveza židovskih općina Jugoslavije (Saveza jevrejskih opština Jugoslavije – SJOJ), smještene u Beogradu. Raspadom Jugoslavije i uspostavom hrvatske države 1991. one su prestale biti članice SJOJ-a, počele su se nazivati židovskim općinama, a ne više jevrejskima, te su postale autonomnim tijelima, razvijajući pritom odnose i svoj položaj ne samo u novoj državi već i na međunarodnoj razini.

Po popisu stanovništva iz 2021., u Hrvatskoj živi 410 Židova po nacionalnosti, odn. 573 po religijskoj pripadnosti, ali se procjenjuje da članova židovskih zajednica ima ukupno 2000. Danas u Hrvatskoj postoji 11 židovskih zajednica: kroz Koordinaciju židovskih općina djeluje 10 židovskih općina (Čakovec, Daruvar, Dubrovnik, Koprivnica, Osijek, Rijeka, Slavonski Brod, Split, Virovitica, Zagreb) te Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj. U Zagrebu od 2005. djeluje i Ĥabad Lubavič u sastavu židovske organizacije Menora. U funkciji je 6 sinagoga: u Dubrovniku, Osijeku, Rijeci, Splitu te dvije u Zagrebu. Židovska zajednica ima i 2 dječja vrtića (»Mirjam Weiller« i Kinor David) te jednu osnovnu školu »Lauder Hugo Kon«, Istraživački i dokumentacijski centar Cendo, te hrvatsku ložu Běnai Brita (loža »Gavro Schwarz«), sve u Zagrebu. U Hrvatskoj djeluju i židovske nevladine udruge kao židovska kulturna scena Bejaĥad, Kulturno društvo »Miroslav Šalom Freiberger« (nazvano po posljednjem prijeratnom zagrebačkom nadrabinu, ubijenom u Auschwitzu), Kulturno društvo »Mihael Montiljo« (u sastavu kojega se nalazi i istoimeni mješoviti pjevački zbor), Centar za židovsku edukaciju Rimon te Židovska omladina Rijeke – Simha. Židovska zajednica ima i dom za starije »Lavoslav Schwartz«. U Zagrebu djeluje i predstavnik židovske nacionalne manjine za Grad Zagreb. ŽOZ izdaje glasila Ha-Kol (nekad Bilten), Bet Israel glasilo Ruaḥ Hadaša, dok Kulturno društvo »Miroslav Šalom Freiberger« izdaje Novi Omanut.

Religija

Religija  → judaizam

Jezik

U početku su Židovi govorili hebrejski jezik. Za babilonskoga sužanjstva preuzeli su hebrejskomu blisko srodan aramejski jezik (→ aramejci, jezik), koji je već u doba izraelskih kraljeva bio jezik sporazumijevanja u cijeloj Prednjoj Aziji, a čini se da je kao razgovorni jezik palestinskih Židova prevladao od polovice I. tisućljeća pr. Kr. No hebrejski je ostao jezik bogoslužja i vjerskih tekstova. Sve do dovršetka Talmuda aramejski se kao pučki jezik govorio u nekoliko dijalekata, a znatno je utjecao i na potonji hebrejski kao »učeni« jezik Židova. Osim dijelova Biblije i Elefantinskih papirusa, aramejski su pisani targumi (prijevodi Biblije), Palestinski i Babilonski Talmud, Zohar te pojedine molitve i vjerski dokumenti. U doba helenizma grčki je postao razgovorni te književni jezik dijela Židova (Septuaginta, Filon Aleksandrijski, Josip Flavije); bizantski grčki očuvao se kod grčko-turskih Židova u Carigradu, Solunu i na otoku Rodu. Nakon razorenja drugoga Hrama (70. god.) počela je židovska dijaspora iz Izraela u različite dijelove Sredozemlja (Azija, Afrika i Europa), a Židovi su s vremenom redovito kao jezik svakodnevne komunikacije preuzimali jezik zemlje u kojoj su se naselili, dok su se za potrebe bogoslužja, vjerske izobrazbe te izobrazbe općenito i onodobne znanosti služili (biblijskim) hebrejskim i (talmudskim) aramejskim. Zbog razmjerne i uvjetne tolerantnosti islamskih zemalja prema Židovima (unatoč mnogobrojnim ograničenjima), u srednjem vijeku mnogi su se Židovi i u znanosti i u književnosti, u sjevernoj Africi, Prednjoj Aziji pa i u Španjolskoj, služili također i arapskim. No s obzirom na razmjernu društvenu i profesionalnu izdvojenost te vjersku, kulturnu i civilizacijsku posebnost židovskih zajednica, domaći jezik svake zemlje u židovskim je zajednicama razvio neke posebnosti (redovito u rječniku). Tako se na Iberskom poluotoku s vremenom razvio poseban jezični oblik židovskošpanjolski (sefardski španjolski), o razvoju kojega ima priličan broj potvrda, zatim nešto slabije poznati židovskoportugalski, te slabo poznati židovskokatalonski. Židovskošpanjolski se upotrebljavao i u pismu (za pedagoške svrhe, prijevode Biblije, molitvenike, obredne tekstove i sl.), a pisao se hebrejskim pismom (u tiskanim izdanjima pismom raši; taj pisani židovskošpanjolski jezik, kojim se nije govorilo, označivao se nazivom ladino, koji se danas, međutim, nerijetko krivo rabi za židovskošpanjolski općenito pa i za njegov govoreni lik). Nakon izgona iz Španjolske (1492) te uskoro iz Portugala i Navare (1496/97) španjolski (i portugalski) Židovi nastanili su se u Francuskoj, Italiji (Livorno, Ferrara, Venecija i dr.) i sjevernoj Africi, te nešto poslije i u Amsterdamu i Hamburgu, ali je najznačajnije njihovo naseljavanje bilo u gradovima Osmanskoga Carstva (Istanbul, Izmir, Solun, a poslije Bitola, Skoplje, Sarajevo i dr.) te u susjednim područjima (Dubrovnik, Split). U nekim gradovima Balkanskoga poluotoka i Turske (Carigrad, Izmir, Solun, Bitola, Sarajevo) židovskošpanjolski se očuvao kao razgovorni jezik znatnijih zajednica do II. svjetskog rata, dok su se pojedinci njime služili i poslije. S većim brojem govornika, danas je preživio uglavnom među useljenicima u Izraelu. Židovi prognani iz Portugala donijeli su židovskoportugalski u Italiju, Nizozemsku, Francusku i Njemačku. Do XVIII. st. očuvao se u Amsterdamu, Livornu, Hamburgu i u Bavarskoj, a redovito se rabio komplementarno sa židovskošpanjolskim. Židovskofrancuski je bio jezik srednjovjekovnih vjerskih tekstova (XI–XIV. st.). Židovskotalijanski se rabio u prijevodima i tumačenjima vjerskih tekstova u srednjem vijeku (XII–XVI. st.), a u židovskim zajednicama u XIX. i XX. st. upotrebljavali su se različiti regionalni oblici razgovornoga židovskotalijanskoga. Slično su na njemačkom govornom području Židovi u srednjem vijeku razvili poseban jezični oblik na osnovi njemačkoga, jidiš (njemački Jiddisch, Jüdish-Deutsch, tj. »židovski njemački«, na starom jidišu Teitsch, što valja razlikovati od Juden-Deutsch, »židovskonjemački«, njemački jezik geta, s malim brojem hebrejskih i bez slavenskih elemenata), a taj su jezik u svojem širenju prenijeli u srednju i istočnu Europu (osobito Poljsku, Litvu, Rusiju, Ukrajinu), odakle zatim od XIX. st. u SAD te uglavnom u XX. st. u Izrael. Slično tomu karaimski jezik malobrojnih židovskih zajednica u Ukrajini, Litvi, Poljskoj, Rusiji jezik je iz turkijske porodice (kipčačka skupina). Postoje i mnogi drugi židovski oblici različitih jezika. Iako je do kraja XIX. st. (uglavnom mišnaitski) hebrejski bio jezik bogoslužja, pismenosti i književnosti Židova, potkraj XIX. st. Eliezer ben Jehuda donio je u Palestinu hebrejski kao govorni jezik, a njegov sin Ben Avi bio je, nakon gotovo 2500 godina, osoba koja je na tom jeziku prva progovorila. Taj obnovljeni hebrejski (→ ivrit) cionisti su u Palestini razvijali kao jezik svakodnevne komunikacije, medija i školstva (god. 1921. u Palestini je bio priznat kao službeni uz arapski i engleski), a s osnutkom države Izrael ivrit je postao njezin službeni jezik. Svojim Tezaurusom hebrejskoga jezika Ben Jehuda je proveo pravu obnovu hebrejskoga, a njegovo Jezično povjerenstvo (utemeljeno 1890. kao Committee of the Hebrew Language) postalo je 1953. Akademija za hebrejski jezik sa sjedištem u Jeruzalemu, koja usmjerava i nadzire razvoj obnovljenoga jezika.

Pismo

Rano židovsko (hebrejsko) pismo počelo je stjecati svoj oblik već u XI. st. pr. Kr. Pisalo se njime sve do VI. st. pr. Kr., te još nekoliko stoljeća u vrlo suženu opsegu. Razvilo se iz kanaanskoga pisma, koje, usporedno s aramejskim, čini ogranak sjevernosemitskoga pisma. Najstariji sačuvani pisani spomenik jest natpis Gezerski kalendar, nastao u XI. st. pr. Kr. Od feničkoga pisma, koje se također razvilo iz kanaanskoga, razlikuje se tek u morfološkim detaljima slova. Jedan od njegovih regionalnih izdanaka samaritansko je pismo, zasvjedočeno u VI. i V. st. pr. Kr., koje je ostavilo znatan trag na mlađe hebrejsko pismo. To su pak pismo, bitno različito od ranoga, Židovi oblikovali na temelju aramejskoga pisma koje su, zajedno s jezikom, susreli za babilonskoga sužanjstva (oko 500. pr. Kr.). Nastavili su se njime koristiti i nakon povratka u Palestinu. Uporaba mu se ustalila približno na prijelazu stare u novu eru. Upotrebljavalo se i za književne i za profane svrhe. Najstariji poznati rukopisi potječu iz II. st. pr. Kr. U XI. st. iz hebrejskoga kvadratnog pisma razvilo se jednostavnije i kaligrafskije rabinsko pismo, njegov kurzivni oblik raši, te tzv. stari židovski kurziv (oblikovan potkraj XVIII. st.), iz kojega se daljnjim pojednostavnjivanjem kvadratnih oblika razvio niz lokalnih inačica: marokansko, španjolsko (judezmo), njemačko (jidiš), talijansko, poljsko i levantsko židovsko pismo, te suvremeno službeno pismo Izraela. U židovskome, kao tipičnome semitskom pismu, nema slova za samoglasnike, no u srednjem vijeku počeli su se označavati posebnim znakovima ispod slova. Brojevi su se bilježili slovima alfabeta: prvih devet slova označavalo je jedinice, drugih devet desetice, a preostala četiri stotice. Veći su se brojevi pisali dodavanjem drugih znakova.

Književnost

Židovsku književnost čine tekstovi koji su pisani na hebrejskome jeziku kao jeziku rane židovske te moderne i suvremene izraelske književnosti (→ ivrit) te na mnogobrojnim drugim jezicima, a bave se temama značajnima za židovstvo u religijskom i nacionalnom smislu. Drevna usmeno prenošena narodna književnost nastala na temelju plemenskih mitova o stvaranju svijeta i nastanku židovskoga naroda, te ona potonja, nastala u doba razvoja nacije u drevnom Kanaanu i života u nacionalnoj državi, već je u starini bila prihvaćena kao temelj za religijske tekstove, a korijeni joj sežu u drugu polovicu II. tisućljeća pr. Kr. Obuhvaća golem niz naslova, religijskih i svjetovnih tekstova nastalih i redigiranih od protopovijesnoga doba na dalje: djela starovjekovne, srednjovjekovne i novovjekovne književnosti, sve do djela nastalih u obnovljenoj židovskoj državi i suvremenom svijetu. Arheološki izvori pružili su dragocjene podatke o izvornim tekstovima, zahvaljujući praksi da se oštećene knjige s tekstovima religijskih obilježja ne bacaju, već pokapaju u genize, »grobove za knjige« (hebrejski gěnîzāh, spremište; npr. najpoznatija Kairska geniza, te pećina u Judejskoj pustinji, u kojoj su 1947. pronađeni tzv. »kumranski rukopisi«). Temeljni židovski religijski tekstovi stoljećima su nakon svojega nastanka utjecali i na oblikovanje svjetonazora velikoga dijela čovječanstva, sljedbenika kršćanstva i islama. »Tanah« (ili »Tenah«, »hebrejska Biblija«) u glavnini je, premda s drukčijim rasporedom knjiga, u kršćanstvu prihvaćen kao »Stari zavjet«, a i islamska knjiga objave, »Kuran«, bavi se većinom osnovnih biblijskih motiva i osoba. Motivi iz židovske književnosti od srednjega vijeka do danas također imaju snažan utjecaj i na svjetovne književnosti zapadnoga kulturalnoga kruga.

Glavna su središta nastanka židovske književnosti, osim stare židovske države, Mezopotamija (do kraja V. st.), te Europa (od ranoga srednjega vijeka do II. svjetskog rata) i ponovno Palestina/Izrael (od kraja XIX. st.). Usmena se književnost nakon nastanka drevne židovske države u različitim inačicama sve više zapisivala. Redakcija je u većoj mjeri bila završena oko 250. pr. Kr. Neka djela nisu bila uvrštena u kanon (stoga ih je više izgubljeno), a konačni oblik nastao je oko 90. god., u 24 knjige poznate pod zajedničkim nazivom »Tanah« (hebrejski »Těnāḵ«, akronim naziva sastavnih dijelova: »Tora« – Petoknjižje, Zakon; »Neviim« – Proroci; »Ketuvim« – Knjige, Spisi).

Nakon više stranih vojnih prodorâ, u Izraelu je uglavnom približno već od IV. st. pr. Kr. kao govorni jezik prihvaćen hebrejskomu srodan aramejski, a poslije su se u židovstvu pod utjecajem povijesnih okolnosti proširili grčki i više drugih jezika. Stoga se čak i temeljni religijski tekst, »Tora«, već vrlo rano morao za židovske korisnike prevesti na aramejski i na druge jezike, poput znamenitoga prijevoda na grčki između 250. i 150. pr. Kr., poznatoga kao »Septuaginta«, te drugih prijevoda.

U grčko-rimskoj dijaspori u I. st. djelovala su dvojica najznačajnijih židovskih autora antičkoga doba: filozof Filon Aleksandrijski (Philo Judaeus, židovskim imenom Jedidija), čija su djela obuhvaćala teme od egzegeze svetih tekstova do izvješća o suvremenim događajima, te Josip Flavije (rimskim imenom Flavius Iosephus, židovskim imenom Josef ben Matitijahu, oko 37 – nakon 100), povjesničar i vodeći autor židovske helenističke književnosti, čije je najpoznatije djelo kronika »Židovski rat«.

Tijekom više stoljeća nastajala je tzv. usmena »Tora«, odnosno »Talmud« (hebrejski: naučavanje, nauk), zbornik usmene predaje i rabinskih komentara, obvezujući propisnik za svakodnevni život. Sastoji se od Mišne« i »Gemare«, odgovarajući dijelovi kojih se u izvorniku uvijek nalaze usporedno na istoj stranici. »Mišna« je zbirka pravnih odredaba koje su učenjaci (mišnajski rabini) izvodili iz teksta »Tore« od 260. pr. Kr. do zapisivanja (188) na hebrejskom (Jehuda Hanasi ili Juda ha-Nasi), do kada se prenosila usmeno. Ta zapisana usmena predaja poznata je kao »Jeruzalemski« ili »Palestinski Talmud«. Ova je pisana predaja najopsežniji i najvažniji izvor za halahu (→ halaka ili halaha), sustav židovskih pravnih odredaba, a strukturirana je u šest tzv. redova (sedarim), kao osnovnih područja onodobnoga života u židovskoj zajednici (poljodjelstvo, godišnji ciklus blagdana, bračno odnosno obiteljsko pravo, građansko pravo, te javne i osobne religijske odredbe). Šestodijelnu strukturu prati i »Gemara« (aramejski: dopuna), odnosno komentari više naraštaja talmudskih rabina, na aramejskom jeziku. Konačna redakcija »Talmuda« trajala je više od 100 godina, a završena je u Babilonu (500. god.) te obuhvaća oko 2,5 milijuna riječi. Uz »Babilonski Talmud«, prihvaćen kao religijski obvezujući, postoji i izraelska redakcija (»Jeruzalemski« ili »Palestinski Talmud«), iste strukture i bitno manjeg opsega.

Samo oko jedne trećine teksta »Talmuda« bavi se usko teološkim pitanjima, koja se obrađuju u prispodobama, pripovijestima, zagonetkama, anegdotama, poslovicama i basnama, alegorijski ili parabolično ilustrirajući dogmatske postavke. Ostali dio teksta bavi se pravnim pitanjima, razmatranjima o narodnim vjerovanjima, medicini, životnom okružju, astrologiji i magiji, umotvorinama i legendama. Stoga većinu izdanja »Talmuda«, od srednjovjekovnih do današnjih, prate rabinski komentari bez kojih je gotovo nemoguće razumijevanje teksta. Komentator je u XI. st. i jedan od dvojice najznamenitijih židovskih učenjaka uopće, rabin Šelomo Jichaki (Šělōmōh Jicḥaqi), poznat kao Raši (→ salomon ben isaak). Tijekom europske srednjovjekovne dijaspore mnogi su autori počeli preglednije obrađivati i sažimati krajnje opsežno židovsko vjersko zakonodavstvo, te su sve do nedavno nastajala skraćena izdanja »Talmuda«. Zbog velika opsega i složenosti, »Talmud« je do sada u potpunosti preveden samo na njemački, engleski i španjolski; prijevod aramejskoga dijela (»Gemara«) na hebrejski privodi se kraju, a djelomični prijevodi postoje na francuskom, ruskom, talijanskom i japanskom jeziku. Na druge jezike prevedeni su samo mali izvodi (npr. na hrvatski, E. Werber, s opsežnim predgovorom, 1982., pretisak 2008; J. Parać, 1941; s njemačkoga M. Škrgatić, 1914). Nakon zaključenja »Talmuda«, glavnina pisanih izvora za halahu sve do danas su tzv. responsa (odnosno »Pitanja i odgovori« – »Še’elot utešuvot«, poznati pod akronimom »Šut«), tj. odgovori znamenitih svjetskih rabina na pitanja kojima se nije mogao naći odgovor u prijašnjim tekstovima. Poznato je više od tristo tisuća responsa, sakupljenih u približno 3000 knjiga; njihove odredbe nisu općeobvezujuće.

Razdoblju talmudskih rabina i njihovih izravnih sljedbenika slijedila je književnost gaonskoga doba (600–1040), nazvanoga prema gaonima, vođama zajednice u dijaspori (prije svega mezopotamskoj), koji su stvarali značajna djela s područja židovske teologije i filozofije. Slijede im tzv. rani rabini (1040–1440), među kojima je u XII. st. djelovao filozof i erudit rabin Moše ben Maimon, drugi od dvojice najznamenitijih židovskih učenjaka, poznat pod hebrejskim akronimom Rambam i nadimkom Majmonid. U djelu »Mišna Tora« (završeno između 1170. i 1180) komentirao je »Mišnu« neovisno o »Talmudu«, s obzirom na to da je u židovstvu otvorena mogućnost dodatnoga drukčijega komentiranja temeljnih tekstova (premda se drži da novi komentari gube zbog povijesne udaljenosti od prvih naraštaja učenjaka). Načela židovstva Majmonid je protumačio na arapskom jeziku u popularnom djelu »Vodič neodlučnima« (oko 1190), pod hebrejskim naslovom poznatim kao »Moreh nevukhim« (»Vodič za one što dvoje«; oko 1200). Uslijedilo je doba tzv. kasnih rabina (nakon 1440), od kada je snažan trag do danas zacrtao Josef ben Efraim Karo (1488–1575) djelom »Prostrti stol« (1564–65), svojevrsnim skraćenim »Talmudom«. Doba suvremenih rabina počelo je emancipacijom Židova u Europi, a najviše se odlikuje leksikografskim djelima, priručnicima i edukacijskim tekstovima.

Midraška književnost (→ midraš) bavi se dubljim studijem temeljnih religijskih tekstova: pravnim gledištem teksta »Tore« i poukom koja iz njega proizlazi (halaški midraši ili midraš halakha, 60–200), te proučavanjem etike Božjega djelovanja u »Tori« i djelovanjem velikih mudraca (hagadski midraši ili midraš hagada, V–XII. st.). Zbirke starih midraša i danas se prikupljaju, uređuju i tiskaju.

Mnogobrojna djela obrađuju i teme s područja kabale (→ kabala), korijen koje, osnažen srednjovjekovnom mistikom jugozapadne Europe, seže u drevne bliskoistočne i mezopotamske kulture. Uz »Knjigu o stvaranju« (»Sefer jecirāh«), jedna je od temeljnih kabalističkih knjiga i »Knjiga sjaja« (»Sefer ha-Zohar«, skraćeno »Sjaj« – »Zohar«). Kabalistički pogled na svijet stvorio je i bogatu srednjovjekovnu književnost u Europi i na području drevne izraelske domovine, te snažno utjecao na potonju svjetovnu književnost sve do danas, stvarajući omiljele motive i likove utemeljene u narodnoj mašti i pričama (npr. praški Golem).

Vrlo raširen književni tekst potekao iz pripovjedne predaje (→ hagada) obrednik je za dočekivanje blagdana Pesaha (»Haggada šel Pessah«). Ta zbirka tekstova o biblijskom izlasku Židova iz egipatskoga ropstva iluminirana je od XIII. st. u mnogo znamenitih izdanja pohranjenih u svjetskim muzejima, a prvo tiskano izdanje (neilustrirano) potječe iz Španjolske (1482).

U različitim zemljama dijaspore Židovi su prihvaćali govorni jezik šire zajednice, te je tako nastala opsežna književnost na jezicima naroda među kojima su živjeli i žive, te na specifičnim oblicima tih jezika koji su u židovskim sredinama tijekom vremena spontano nastali (židovskoperzijski ili judeoperzijski, židovskogrčki ili judeogrčki, židovskoaramejski, židovskoarapski, židovskošpanjolski, jidiš ili Jüdisch-Deutsch i dr.). U okviru mnogobrojne španjolske dijaspore pisali su (isprva u islamskom okružju, zatim u okružju kršćanske rekonkiste) mnogi židovski učenjaci, jezikoslovci, pjesnici i putopisci, na hebrejskome i arapskome. Među njima se Juda Halevi (oko 1075–1141) osobito istaknuo širinom opusa, kvalitetom ostvarenja i tragom u književnoj povijesti, a znameniti su i putopisi B. Tudele (XII. st.). Na židovskošpanjolskom jeziku nastala je usmena i pisana književnost, uglavnom lirska i često nostalgična. Španjolskim jezikom doslovnih prijevoda »Biblije«, poznatim kao ladino, pisani su vjerski i didaktički tekstovi (tim se tipom jezika nije govorilo). Nakon izgona Židova iz Španjolske (1492) književnost na razgovornoj osnovici židovskošpanjolskoga proširila se Mediteranom i bliskim zaleđem, uglavnom u islamskom svijetu. Kultura, jezik i književnost raseljenih španjolskih Židova tek su u tragovima preživjeli progon tijekom II. svjetskoga rata (→ holokaust) te je njihov opstanak upitan.

Sredinom XVIII. st. u srednjoeuropskom i istočnoeuropskom krugu, uz postupno dobivanje građanskih prava, nastao je snažan prosvjetiteljski pokret haskala. Pokret se zauzimao za uvođenje laičkog obrazovanja te manji ili veći stupanj asimilacije i akulturacije, a poticao je i prihvaćanje hebrejskog jezika kao izvorna nacionalnoga govora. Govorni jezik više milijuna istočnoeuropskih Židova, jidiš, smatrao se u krugovima prosvjetitelja zaostalim i značajkom podređenosti u dijaspori. No u praksi je većina književnika pristaša haskale u drugoj polovici XIX. st. pisala i na hebrejskom i na jidišu, te na drugim jezicima (npr. ruskom i poljskom) stvarajući bogatu svjetovnu književnost koja je pripremala i podupirala novu židovsku nacionalnu osviještenost. Među najznačajnijima bili su Mendele Mojcher Sforim (M. Mocher Sefarim; 1835–1917), I. L. Perez (1851/52–1915), Šolem Alejhem (Š. Alehem, Sholem Aleichem; 1859–1916), autor lika mljekara Tevjea, koji je poslužio kao osnova za mjuzikl Josepha Steina i Jerryja Bocka »Guslač na krovu« (»Fiddler on the Roof«, 1964; film 1971), Morris Rosenfeld (1862–1923), An-Ski (Šlojme Zanvl Rapoport; 1863–1920), H. N. Bialik (1873–1934), Sch. Asch (Šolem Aš; 1880–1957) i dr. Najznamenitiji autor na jidišu bio je I. B. Singer (1904–91), dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1978), čija proza, uz mnogo elemenata iz židovske mistike, bilježi zatrtu istočnoeuropsku židovsku kulturu, te doživljaj svijeta među preživjelim žrtvama holokausta (»Rob«, 1962., i dr.). Ostatci židovske istočnoeuropske kulture, uništene holokaustom, opstali su samo izvan izvornih granica, pretežito u Izraelu i SAD-u, gdje je jidiš i danas svakodnevni govor mnogih židovskih zajednica, ali i studijska disciplina, te se na njem tiskaju knjige i periodika.

Potkraj XIX. st. hebrejski je bio prihvaćen kao jezik moderne i zatim suvremene izraelske književnosti. Među piscima osobito su se isticali Š. J. Agnon (1888–1970), dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1966., zajedno s N. Sachs), čija djela bilježe život obnovljene židovske zajednice u domovini prije i neposredno nakon proglašenja države Izrael, potom N. Alterman (1910–70), A. Appelfeld (1932–2018), J. Amihaj (1924–2000), A. B. Jehošua (r. 1936) te A. Oz (1939–2018), koji se osobitim životnim književnim pristupom bavio temama iz izraelske novije prošlosti i suvremenosti, uz niz mlađih, čiji se društveni i književni interesi najčešće ne razlikuju od onih njihovih suvremenika iz drugih svjetskih književnosti.

Mnogobrojni autori i skupine autora od druge polovice XIX. st. nadalje bavili su se publicističkim i drugim djelima zagovarajući različite oblike buduće židovske društvene kulture, pokretali i uređivali mnoge časopise i novine. U duhu haskale umovao je Th. Herzl (1860–1904), koji je djelom »Židovska država« (1896) utemeljio moderni politički cionizam, predlažući ostvarenje židovske nacionalne države bez temelja u tradicijskoj kulturi i hebrejskom jeziku. Tomu se suprotstavio Ahad Ha-Am (1856–1927), jedan od obnovitelja hebrejskoga jezika (uz autora prvoga hebrejskoga rječnika, Eliezera ben Jehudu, 1858–1922), koji je zagovarao utemeljenost budućega židovskoga društva i države na tradicijskoj nacionalnoj kulturi. Time su se bavili i mnogi drugi autori, uglavnom podupirući tradicijski element u tvorbi modernoga židovskoga društva.

Mnogobrojni autori Židovi u novije doba stvaraju u okviru mnogih svjetskih književnosti te – neovisno o povremenom priklanjanju židovskim motivima – najčešće ne pripadaju židovskoj književnosti u užem smislu. No neki su isključivo predani židovskim temama te time pripadaju i u židovsku književnost, poput američkoga pisca i rabina Chaima Potoka (1929–2002), koji je u romanima obrađivao dvojbe u životu vjernika u suvremenome društvu (»Izabrani« – »The Chosen«, 1967., i dr.).

Kazalište

Razmjerno kasnijega nastanka, židovsko se kazalište tijesno vezuje uz proces stvaranja moderne židovske nacije i jezika, s obzirom na to da za razliku od jidiša, govornoga jezika istočnoeuropskih Židova, hebrejski jezik, koji je židovska dijaspora rabila za molitvu, religijske studije i književnost, nije bio ujedno i dnevnim govornim jezikom. Dugo onemogućeno i neprijateljskim stajalištem židovske religije te odlučno u tome da helenističko klasično kazalište na svojem teritoriju tretira kao izdanak poganske kulture, hebrejsko se kazalište nastojalo razdvojiti od jidiškoga te uzore potražiti u zapadnoj Europi. Najčešće folklorno izvorište kazališne prakse proučavatelji vide u proslavi Purima te izvedbama koje su je pratile u XVI. i XVII. st., a koje su se temeljile na pričama o biblijskim junacima na različitim jezicima – hebrejskom, talijanskom, španjolskom, portugalskom, provansalskom i jidišu. Među prvim dramskim autorima izvornih komada ističe se Juda Leone Sommo. Njegova »Komedija zaruka« (»Is zahut bedihuta de-kiddushin«, 1550) nastala je u tradiciji eruditne i improvizirane komedije, a na temelju priče iz midraša. Druga za kazalište važna kulturna skupina jesu španjolski marani, odbjegli početkom XVII. st. u Amsterdam, tako kabalist Moše Zacuto, autor »Utemeljenja svijeta« (»Yesod Olam«, oko 1650), i Joseph Felix Penso de la Vega, autor »Zatvorenika nade« (»Asirei ha-Tikvah«, 1667) te kabalist Moše Hajim Luzzato, autor komada ljubavne tematike, »Priče o Samsonu« (»Maaseh Shimshon«, 1720), »Toranj snage« (»Migdal ‘Oz«, oko 1727), »Pohvala pravednicima« (»La Yesharim Tehila«, 1743). No potkraj XVIII. st. hebrejski se u talijanskoj zajednici više nije doživljavao kao medij književne i kazališne ekspresije. Premda je XIX. st. razdoblje obnove židovske kulture u prosvjetiteljskom, humanističkom i liberalnom pokretu u okviru kojega su se Židovi nastojali uvesti u modernu znanost i kulturu drugih nacija, hebrejska je dramatika ostala didaktičke i moralističke naravi, dok je kazalište na jidišu, okrenuto širokoj populaciji, neometano cvalo. Isaak Eichel u Njemačkoj i Solomon Ettinger u Rusiji prvi su značajni dramatičari kazališta na jidišu, premda se glumac Abraham Goldfaden smatra ocem toga kazališta, zbog prve javne izvedbe nekoga dramskog teksta na jidišu u Rumunjskoj 1876., u koju je uklopio glazbene brojeve koji će ostati trajni pečat te popularne kazališne prakse. God. 1883. s progonom Židova u Rusiji i ostalom dijelu Europe, kazalište je nestajalo pa je niz trupa bježao, najvećim dijelom preko oceana, te se u SAD-u nastanio u svim najznačajnijim gradovima. Tek će cionistički pokret i težnja da se hebrejskomu vrati status govornoga jezika uroditi ozbiljnijim naporima na uspostavi židovske pozornice, ne računa li se uspjeh kazališta na jidišu (Židovsko umjetničko kazalište 1908. u Odesi, 1916. trupa Vilna, poljsko, rumunjsko i moskovsko državno kazalište na jidišu, Yiddish Art Theatre Mauricea Schwartza), koje je zamrlo 1930-ih. Prvo je profesionalno židovsko kazalište Habima (Pozornica), a utemeljio ga je 1917. Nahum Zemah u Moskvi, tada za malu skupinu židovskih intelektualaca. Sovjetska ga je država priznala i financirala, pa je čak postao jednim od triju studija što su tvorili Moskovski hudožestveni akademski teatar pod upravom K. S. Stanislavskoga. Međunarodni ugled stekao je Vahtangovljevom postavom »Dibbuka« (1922) S. S. Rapoporta (Anski) te se 1931. smjestio u Palestinu, u koju su počeli stizati valovi useljenika, te je ondje već 1904. bila uspostavljena amaterska trupa Zaljubljenici židovske pozornice, pa Židovsko kazalište (Teatron Ivri), Dramsko kazalište i Teatron Erez Israeli. God. 1925. osnovan je Ohel (Šator) Moše Halevija, veterana Habime, organiziran po uzoru na kibuc i najprije s repertoarom socijalističkoga karaktera, a zatim sve više okrenut nacionalnoj umjetnosti, pa je stekao status službenoga kazališta Histadruta (Opće radničke udruge), koji je zadržao sve do 1958., dok je 1969. zatvoren. Najznačajnija produkcija bio mu je Hašekov »Dobri vojak Švejk« 1935., u kojoj je nastupio iznimni Meir Margalit. God. 1944. skupina mlađih glumaca predvođena Josefom Millom utemeljila je Komorno kazalište (Cameri), prosvjedujući protiv konzervativizma središnjih kazališnih institucija, s ambicijom da se jače okrene zapadnoeuropskim poticajima. U njem su nastupali Hanna Maron i Yossi Yadin, dvoje poslije proslavljenih židovskih glumaca. »Hodao je poljima« Moše Šamira iz 1948. bila je prva postava nekog izraelskog autora koji je pisao o izraelskoj temi, borbi za neovisnost, izvedena u stilu koji je snažno odudarao od Habime i njezine glumačke patetike, a 1950. ratnom mu se tematikom pridružio i Natan Šašam komadom »Oni će doći sutra«. Valja spomenuti i satirička kazališta Kumkum (Kotlić) i Matateh (Metla), koja su 1920-ih bila odušak protivljenju britanskim vlastima. Avangardna i eksperimentalna strujanja donijela je Arena, kazalište Michaela Almaza, utemeljeno 1949., no ugašeno već 1964., koje je postavilo »U očekivanju Godota« S. Becketta samo tri godine nakon pariške praizvedbe, te 1957. Ionescovu »Ćelavu pjevačicu« i »Lekciju«. God. 1961. u turskom kupalištu u Jaffi otvoreno je kazalište Hammam, 1962. Onot (Sezone) te 1966. Bammat Hashkanim (Glumčeva pozornica) i Tzavta (Zajedno). Nakon dugoga razdoblja koncentracije kazališnog života u Tel Avivu, 1961. i Haifa je dobila Gradsko kazalište s J. Millom kao ravnateljem i iznimnim postavama, primjerice Brechtova »Kavkaskoga kruga kredom« (1962). Jeruzalem je nakon pokušaja da razvije lokalnu trupu uspio jedino izgraditi moderno zdanje kazališta Sherover, poprište gostujućih izvedbi. No osim službenoga, niču i neslužbene forme kazališne djelatnosti, poput vojnih, s posebnim glumačkim stilom i specifičnim humorom, kao što i kibuci održavaju poluprofesionalno kazalište Bimat Hakibbutz. Od utemeljenja izraelske države stasao je niz dramatičara koji su se posvetili aktualnoj tematici, tako uza spomenute Šamira i Šašana, Jigal Mossinson, Ben-Cion Tomer, Efraim Kišon i Aaron Megged, satiričari nove države. Tenzije između europskog naslijeđa i nove izraelske kulture tematizirala je u dramskom opusu pjesnikinja L. Goldberg, dok je poetsku dramu njegovao N. Alterman, a 1950-e i 1960-e obilježio apsurdistički teatar Nissima Alonija i Amosa Keenana. Gradsko kazalište u Haifi 1970-ih potaknulo je suvremene dramatičare, poput Ješue Sobola, koji se uz najznačajnije ime, Hanoha Levina, 1980-ih isticao kao autor povijesno-dokumentarističkoga nadahnuća. Nostalgija za ugašenom kulturom dijaspore te sklonost adaptiranju pripovijetki doveli su na pozornicu i dva dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Š. J. Agnona i I. B. Singera. Dva festivala, Israel Festival u Jeruzalemu i Akko Festival, publiku upoznaju s recentnim eksperimentalnim kazalištem u inozemstvu te s lokalnom alternativnom produkcijom. Dominantno komercijalno usmjereno, izraelsko kazalište 1980-ih nije dovoljno podupiralo umjetničke iskorake, a pojedini su autori i cenzurirani zbog antimilitarizma ili problematizacije međuetničkih odnosa. Danas je židovska kazališna scena iznimno šarolika, poznaje i fringe i feministički odvjetak te se i dalje bavi trajnim neuralgijama vlastitoga kulturnog identiteta, razapeta između starine i moderniteta, a posebice između aspiracije prema univerzalnoj kulturi i međunarodne relevantnosti s jedne te njege vlastitoga kulturnoga naslijeđa i tretmana svojih političkih specifičnosti s druge strane, kao što je petosatna izvedba teksta Dudija Maajana, »Arbeit macht frei...« (1989), smjela usporedba holokausta i palestinske sudbine u Izraelu.

Likovne umjetnosti

Židovska umjetnost obuhvaća građevine, slike, grafike, iluminacije, rukopise, skulpture i predmete primijenjene umjetnosti koji su bili napravljeni za židovski kult kao i one u kojima su umjetnici tematizirali židovstvo i njegovu tradiciju. Sve do novoga vijeka stoji u tijesnoj vezi s ispunjenjem vjerskih dužnosti; zapovijed štovanja Boga poziva na »lijepo stvaranje« vjerskih ustanova i predmeta. Istodobno, prema drugoj zapovijedi Dekaloga, zabranjeno je stvarati slike i skulpture koje služe obožavanju Boga i kultnih aktivnosti. Ova je zabrana svakoga figuralnog prikaza Boga bila bitna za provedbu monoteizma i onemogućivala je kult idolopoklonstva u židovstvu, no također je stvorila preduvjet za ikonoklastičke faze židovske umjetnosti.

Dva su osnovna tipa židovske sakralne arhitekture: Hram (Bet ha-Mikdaš), karakterističan za židovsko kraljevstvo i njegovo političko i religijsko središte Jeruzalem, te sinagoga (bet ha-kneset, ha-midraš, ha-tefila ili kuća okupljanja, poduke, molitve), nastala za babilonskoga sužanjstva u VI. st. pr. Kr. i potom građena tijekom tisućljetne židovske dijaspore. Prvi Hram u Jeruzalemu sagrađen je za vladavine kralja Salomona u X. st. pr. Kr., a srušio ga je 587. pr. Kr. babilonski kralj Nebukadnezar II. Veliki. Na mjestu drugoga Hrama u Jeruzalemu, na površini koja je udvostručena nasipavanjem i potpornim zidovima (dio kojih je i današnji Zid plača ili Zapadni zid), Herod Veliki dao je sagraditi novu građevinu (23. pr. Kr.), stilski pod utjecajem mezopotamskoga i rimsko-helenističkoga graditeljstva i dekoracije. Kada su ga 70. god. razorili Rimljani, Hram je kao glavno svetište religijskog života i nacionalnog određenja Židova ušao u vjersku tradiciju, koja ga je uzdignula na razinu mitologije i misticizma.

O bogatoj umjetnosti građenja u Izraelu svjedoče ukrasi portala i stupova te podni mozaici sinagoga iz IV–VI. st. (Hammat Tiberias, IV. st.; Seforida, V. st.; Bet Alpha, VI. st.), potom frizovi, reljefni prikazi i nekropolska arhitektura (Bet Še’arim, II–IV. st.). Od srednjovjekovnih sinagoga u Europi ističu se one u Wormsu (XI. st.) i Pragu (XIII. st.) te sinagoge u stilu mudéjar u Toledu i Córdobi (iz XIII. i XIV. st.). U XIX. st., kada su Židovi stekli građansku ravnopravnost i izjednačenje svoje vjere s ostalim vjerama, a težeći za javnom potvrdom svojega vjerskog i kulturnog identiteta, intenzivnije su podizali sinagoge u stilu historicizma.

U prostornoj organizaciji sinagoge zadano je nekoliko obvezatnih elemenata: sveti ormar (aron ha-kodeš) u kojem su pohranjeni svitci Tore, almemor ili bima, podij sa stolom na kojem se izlaže, čita i tumači Tora, te odvojene galerije za žene. Visokovrijedni liturgijski inventar sinagoge čine i bogato izvezene tkanine (parohet – zavjesa od skupocjene tkanine koja zastire sveti ormar, meil – navlaka za svitke Tore), metalni ukrasi za Toru (kruna ili keter-Tora, ukrasni štit ili tas, ukrasi za drške Tore ili rimonim, kazalo za čitanje Tore u obliku ruke s ispruženim kažiprstom ili jad) i svjetiljke (menore i hanukije – sedmokraki i devetokraki svijećnjaci, ner tamid – viseća svjetiljka koja simbolizira »vječno svjetlo«).

Osim zidnih slika u bizantskom stilu iz III. st. (sinagoga u Dura Europosu u Siriji, danas u Nacionalnome muzeju u Damasku), najstariji primjeri slikarstva u Židova iluminirani su hebrejski rukopisi, nastali u XIII. st. na području sjeverne Europe (Mahzor iz Wormsa) te u Italiji, a od XIV. st. i u Španjolskoj u stilu maurske ornamentalne umjetnosti (Sarajevska Hagada, XIV. st.). Nakon izuma tiska u XV. st. najpoznatija središta za tiskanje hagada bili su Prag, Mantova, Venecija i Amsterdam. Poseban oblik ukrašivanja knjiga što se pojavio od IX. st. bila je mikrografija (Codex Cairensis, 895), odn. ilustriranje knjiga hebrejskim tekstovima napisanima sitnim slovima u obliku ukrasnih okvira, ornamenata i figura (najčešće kao zoomorfni oblici).

U modernoj židovskoj umjetnosti židovski su umjetnici nastojali preuzeti aktualne stilove kako bi bili prihvaćeni; isprva su se priklanjali akademskim normama, a od kraja XIX. st. počeli su sudjelovati u avangardnim pokretima. Umjetnici ruskog podrijetla stvorili su suvremenu židovsku umjetnost nadahnutu narodnom umjetnošću (M. Chagall, El Lissitzky), a u Jeruzalemu je 1906. osnovana Umjetnička škola Bezalel, koja je promicala orijentalnu inačicu židovske umjetnosti. Suvremeni židovski umjetnici (Barnett Newmann, Yaacov Agam, R. B. Kitaj) u svojim se djelima ne bave isključivo židovskom tematikom.

Najstariji su judaistički spomenici na hrvatskom tlu arheološki nalazi iz II–IV. st., uglavnom s motivima menore, nađeni u Saloni, Senju, Benkovcu i Muću. U adaptiranim prostorima stambenih kuća i danas postoje srednjovjekovne sinagoge u Dubrovniku (vjerojatno iz 1408) i Splitu (oko 1500), dok su se izvorno građene sinagoge pojavile tek u vrijeme historicizma, a isticale su se one u Zagrebu (1867), Vukovaru (1889) i Rijeci (1902–03); sve tri srušene su za vrijeme ili neposredno nakon II. svjetskog rata.

Glazba

O najranijem razdoblju glazbene kulture Židova u starom Izraelu/Palestini svjedoče arheološki nalazi i pisani tekstovi (npr. Biblija, autori iz rimskog vremena). Oni donose podatke o glazbalima, muziciranju te društvenom i vjerskom kontekstu uporabe glazbe. Iz razdoblja urbane kanaanske kulture (oko 3500. do 1200. pr. Kr.), s utjecajima iz Egipta i Mezopotamije, potječu prikazi glazbala (idiofonska, aerofonska, membranofonska i žičana glazbala) na kipićima od terakote, lončariji, crtežima na kamenu i dr. O glazbi u razdoblju jedinstvenoga (Saul, David, Salomon) i razdvojenoga kraljevstva (Izrael, Judeja) od XI. do VI. st. pr. Kr. najbolje svjedoči Stari zavjet kao o mješavini kanaanske tradicije, prakse tzv. novih useljenika (Filistejci, Feničani) i heterogenih lokalnih židovskih kultura. Dominiraju glazbala poput šofara (vrsta roga) i kinora (vrsta lire), a opisana je i glazbena praksa u Hramu te mjesto glazbe u svjetovnim društvenim zbivanjima (oproštaji, procesije, žalopojke, signalna glazba, pjesme zahvalnice, himne, jubilacije, žetvene pjesme i dr.). Zabilježena je i praksa antifonalnog i responzorijalnoga pjevanja kao načina izvedbe. Iz doba babilonskog i perzijskog sužanjstva (VI. do III. st. pr. Kr.) osobito su brojna biblijska svjedočanstva za vrijeme gradnje drugoga Hrama i o hramskoj glazbenoj praksi, o stilu u glazbi, broju glazbala i sastavu glazbenih ansambala. Za helenističko-rimsko razdoblje (III. st. pr. Kr. do 70. god.) karakteristična je sinteza glazbenih kultura (s uvođenjem novih glazbala: lutnje, harfe, dvostrukog aulosa, prijenosnih pneumatskih orgulja), forma i stilova pod utjecajem središnje grčko-rimske kulture i lokalnih bliskoistočno-helenističkih elemenata. Osobito se za vladavine Heroda Velikoga (37. do 4. pr. Kr.) – u oštroj suprotnosti s već formaliziranom ortodoksnom vjerskom glazbenom praksom u Hramu i poslije u sinagogama – u gradovima Jeruzalemu, Cezareji, Tiberiasu, Aškelonu i dr. razvila tipična svjetovna glazbena kultura Rimskoga Carstva s gimnazijima, igrama, kazalištima i zabavama u privatnim rezidencijama. Razorenje Hrama i Jeruzalema 70. god. te posljedično raseljavanje Židova uzrokovali su goleme promjene u svakidašnjem, vjerskom i duhovnom životu kao i potpuno novu situaciju u glazbenoj kulturi: zabrana glazbala u liturgiji dovela je do univerzalnoga isključivo vokalnoga muziciranja, a svjetovna glazba doživjela je u iduća gotovo dva tisućljeća židovske dijaspore iznimno raznoliku akulturaciju, asimilaciju i integraciju, uz zadržavanje nacionalnog identiteta. Tako se židovske narodne pjesme (glazbeni folklor) razlikuju prema jeziku napjeva (židovskoarapske – jemenske i iračke; sjevernoafričke, tj. marokanske, alžirske, tuniske i libijske; židovskošpanjolske, koje uključuju one iz iberskoga razdoblja i sefardske; aškenazi, jidiš i srednjoeuropske; srednjoazijske i južnoazijske, tj. indijske, kurdske, kavkaske i perzijske) i prema stupnju prihvaćanja specifičnih lokalnih folklornih utjecaja. Židovski glazbenici bili su osobito aktivni kao skladatelji i svirači u cijelom islamskom svijetu (arapsko-andaluzijski, osmanlijski, srednjoazijski i perzijski kulturni krug), sudjelujući podjednako u svakidašnjem životu islamskih i židovskih zajednica. Od XVII. st. bilježe se profesionalni jidiš glazbenici zvani klezmer u zemljama zapadne i istočne Europe (od XX. st. i u SAD-u) s vlastitim repertoarom, instrumentalnim sastavima i, od XIX. st., poznatim skladateljima. Glazba u vjerskim obredima iznimno je važan aspekt židovske glazbe jer je religija odigrala ključnu ulogu u održanju nacionalnog identiteta među Židovima u dijaspori. Vjerska glazba strogo se dijeli na liturgijsku, normativno uređenu vjerskim zakonom (halaka), s prevlašću vokalne glazbe zbog zabrane uporabe glazbala (osim šofara za Roš hašane i Jom kipura) i odvajanjem po spolu (»muškarcu je zabranjeno slušati glas žene«), te na paraliturgijsku, s mogućnošću izbora. Reformski pokreti u posljednja dva stoljeća nastoje modificirati tu ortodoksnu praksu. Liturgijska služba sastoji se (varirano prema danu i dijelovima dana) od pet dijelova: pesuque de-zimra (pjevanje psalama i drugih biblijskih tekstova kao najvažnijega temelja židovske kulture), šela’ jisrael (blagoslivljanja), ‘amidah (»stajanje«), seder tahanunim (ponizne molbe) i čitanje Tore. U europskoj židovskoj tradiciji (aškenazi i sefardi) od XV. st. važnu je ulogu zauzeo sinagogalni kantor (hazzan), glazbeno darovit predpjevač koji se od XIX. st. u germanskim zemljama i glazbeno profesionalizirao (čitanje notacije, zborsko dirigiranje i dr.). Područje paraliturgijske glazbe povijesno se razvilo iz potrebe za nadilaženjem normativnih rabinskih ograničenja, ponajviše kao izraz individualne i mistične pobožnosti (ritualno pjevanje svih psalama, dijelova Knjige sjaja – Sefer ha-Zohar, novih rituala mistične tradicije i dr.). Izdvaja se iznimno bogat razvoj paraliturgijske glazbe u europskih Aškenaza, osobito u XVIII. st. nakon tzv. emancipacije (rađanja moderne nacionalne židovske svijesti pod utjecajem europskog prosvjetiteljstva) i u XIX. st. tijekom reformskoga pokreta u germanskim zemljama (npr. uvođenje glazbala, osobito orgulja u sinagoge). Gotovo repertoarno jedinstvena sefardska liturgijska, ali i paraliturgijska tradicija na području glazbe dijeli se na četiri veće podtradicije: sjevernoafričku, osmansku, »talijansku« i »zapadnu«. Zasebne su tradicije: jemenska, sa sačuvanim vrlo starim glazbenim slojem, osobito na području glazbene izvedbe; iračka ili babilonska, s poviješću duljom od 2500 godina, unutar koje je nastao Babilonski Talmud, a u glazbi se velikim dijelom povodi za arapskom glazbenom teorijom i praksom; kurdska, proizašla iz asirskoga sužanjstva, danas preseljena u Izrael i s dijelom vjersko-glazbenog repertoara na hebrejskom i aramejskom; srednjoazijske i istočnoazijske tradicije: vrlo divergentna zapadna i istočna kavkaska bez utjecaja glazbenofolklorne nežidovske okoline (osim gruzijskoga); iranska, afganistanska, uzbekistansko-tadžikistanska i dr. s različitim stupnjevima asimilacije lokalnih muslimanskih glazbenih praksi; indijska, s mnogim varijantama i slojevima vjerske glazbe i pjesništva u zajednicama tzv. »bijelih« i »crnih« Židova (Kochi, Malabari), Bene Israel i iračkih Židova; kineska, s tragovima perzijskih, jemenskih i iračkih tradicija, uz utjecaj kineskog instrumentarija; etiopska, s dvjema zajednicama – Beta Israel i Falaša; karaitska, koja se kao shizmatička izdvojila u VIII. st. i djelovala isprva u Bizantu, a potom, među ostalim, i u Osmanskom Carstvu, osobito u Egiptu (Kairo), s jasnim glazbenim vezama s egipatskom glazbenom kulturom. U pogledu estetičkih stajališta, u judaizmu (teorijski napisi) nema jedinstvene glazbene ideologije. Dominiraju dvije glavne ideje: pravi je smisao glazbe u vjerskom životu autentično izražavanje osjećaja svakoga pojedinca (nema, dakle, transcendentne glazbene ljepote, tj. simboliziranja u glazbi makrokozmičkoga modela, niti se priznaje inspiracija i autoritet genija); snaga i vrijednost ljudskoga glasa jače su od instrumentalne glazbe.

Na području svjetovne (umjetničke i popularne glazbe) židovski glazbenici i njihova glazba posve su različita profila u zemljama islamskog i kršćanskog svjetonazora. Tako su npr. Židovi u prošlosti sudjelovali u glazbenom životu muslimanskih dvorova u zemljama Magreba i u islamskoj Španjolskoj, a tijekom XX. st. bili su djelomično uključeni u zabavnu industriju (radijske i televizijske postaje, filmska industrija i produkcija ploča) arapskih europeiziranih gradskih središta (Alžir, Tunis, Kairo) kao pjevači i svirači. U europskim kršćanskim kulturnim krugovima židovska se umjetnička glazba može pratiti od XIII. st. (židovski trubaduri), ali se, uglavnom zbog općega rabinskoga stajališta da se Židovi ne mogu zabavljati (pa ni svjetovno umjetnički muzicirati) nakon rušenja drugoga Hrama, te da je višeglasje u umjetničkoj glazbi kršćanska umjetnost, čvršće etablirala razmjerno kasno, tek potkraj XVI. st. u sjevernoj Italiji. Promjenu je donijela djelatnost židovskoga kazališta u Mantovi (sredina XVI. – sredina XVII. st.), kompozicije S. Rossija (oko 1570 – oko 1630), autora 12 svjetovnih zbirki i prvih polifonijskih svetih pjesama na hebrejskom, te uvođenje polifonije u neke liberalnije sinagoge sredinom XVII. st. Sve do kraja XVIII. st. bilo je u Europi razmjerno malo glazbenih interakcija između getoiziranih Židova i dominantnih kršćanskih središta moći (feudalni dvorovi, Crkva), djelomice i zbog toga što su Židovima bile nepristupačne visoke glazbene obrazovne institucije. Nakon pune pravne i fizičke integracije Židova u europsko građansko društvo u XIX. st. efekti emancipacije vrlo su se brzo osjetili i na području glazbe. S razvojem kapitalizma i građanske klase Židovi su na nacionalnoj i međunarodnoj razini uskoro počeli postizati uspjehe kao skladatelji, dirigenti, izvođači, znanstvenici, profesori glazbe, kritičari, graditelji glazbala, izdavači nota i dr. Među istaknutim europskim i američkim skladateljima umjetničke glazbe Židovima ističu se u XIX. i XX. st. G. Meyebeer, J. F. Halévy, F. Mendelssohn, J. Offenbach, I. Moscheles, P. Dukas, G. Mahler, H. Wieniawski, A. Schönberg, E. Bloch, D. Milhaud, M. Castelnuovo-Tedesco, L. Bernstein, S. Reich. Na području popularne glazbe XX. st., uključujući broadwayski mjuzikl, među američkim Židovima istaknuli su se I. Berlin, O. Hammerstein, J. Kern, R. Rodgers, S. Romberg, G. Gershwin, K. Weill, Jerry Bock, B. Dylan, B. Streisand, Paul Simon i Art Garfunkel te dr. Velik broj istaknutih glazbenika izvođača XX. st. bili su Židovi (npr. A. Rubinstein, V. Horowitz, Gregor Piatigorsky, M. L. Rostropovič, J. Starker, M. Mayski, N. Milstein, I. Stern, D. Oistrah, Yitzhak Perlman, P. Zuckerman, G. Kremer, B. Walter, G. Solti, Z. Mehta). Skladanje i izvođenje glazbe, od lake do umjetničke, bilo je u židovskim krugovima nazočno i nakon dolaska na vlast nacionalsocijalističkog i srodnih režima u Njemačkoj i drugim zemljama Srednje Europe, ne samo u getima gradova poput Varšave, Krakova, Łódza, Vilniusa i dr., nego čak i tijekom holokausta u koncentracijskim logorima poput Auschwitza, Treblinke, Buchenwalda, Ravensbrücka, Terezína i dr., u najširem rasponu od prisilnog i ponižavajućega zborskog pjevanja, orkestralnoga muziciranja i kazališnih priredbi do tajnih izvedbi satiričnih, protestnih, radnih i molitvenih pjesama.

U XX. st. započeo je i razvoj moderne glazbene kulture na području današnje države Izrael. Pritom su odlučujuću ulogu odigrali glazbenici školovani na zasadama europske umjetničke glazbe, iako je s vremenom došlo do prožimanja zapadnih i istočnih glazbenih tradicija (djelatnost židovskih skladatelja i pjevača podrijetlom iz Jemena, Iraka i dr.). Prvi amaterski orkestar s lakšim repertoarom klasike, koračnica i obradbâ narodnih napjeva utemeljen je već 1895. u naselju Rishon le-Tsiyon. God. 1907. kantor i muzikolog Abraham Zvi Idelsohn započeo je terenska etnomuzikološka istraživanja. God. 1910. proradila je prva glazbena škola u netom osnovanom Tel-Avivu, gdje je 1923. otvorena i prva operna kuća. Koncerti komorne glazbe počeli su se redovito organizirati u Jeruzalemu već od 1921. God. 1924. skladana je prva hebrejska narodna opera »Pioniri« (Jacob Weinberg), a za muziciranje u kibucima brinuo se Institut za promociju glazbe u narodu. God. 1933. osnovan je Palestinski konzervatorij, a 1936. britanska je administracija utemeljila radiopostaju s programom na engleskom, hebrejskom i arapskom te glazbenom redakcijom i vlastitim radijskim orkestrom. Palestinski orkestar (poslije Izraelska filharmonija), čijim je prvim koncertom dirigirao A. Toscanini, bio je osnovan 1936., a u istom se desetljeću u tadašnju Palestinu doselilo četrdesetak školovanih skladatelja (Stefan Wolpe, Paul Ben Haim, Marc Lavry, Alexander Uria Boskovitch, Verdina Shlonsky i dr.). Nakon osnutka države Izrael 1948. glazba je prihvaćena kao snažno društveno, odgojno i promidžbeno sredstvo. Država je počela novčano potpomagati inozemne turneje ansambala i solista, osnivanje novih umjetničkih ansambala (Jeruzalem, Tel-Aviv, Haifa, Be’er-Sheva i dr.), međunarodna natjecanja, festivale i strana gostovanja. Noviji naraštaji izraelskih skladatelja (Josef Tal, Oedoen Partos, Tzui Avni, Haim Alexander, Mark Kopytman i dr.) prihvaćali su avangardne i postmoderne estetike u svojem stvaralaštvu, često ih kombinirajući s elementima tradicije. Glazbena dokumentacija čuva se u Sveučilišnoj nacionalnoj knjižnici Hebrejskoga sveučilišta u Jeruzalemu, muzikologija se studira na sveučilištima u Jeruzalemu i Tel-Avivu, na Rubinovim akademijama u tim gradovima studira se kompozicija i izvoditeljstvo, a glazbene publikacije objavljuju Izraelski glazbeni zavod (osnovan 1961) i Izraelsko društvo skladatelja (osnovano 1953).

Na području folklorne glazbe važnu je djelatnost počevši od 1882. razvio pokret »Erets-Israel«, promičući jednostavne novokomponirane monofonske pjesme (pastirske, ceremonijalne, dječje, blagdanske, braniteljske i dr.) na hebrejskom, često iz hasidskih, jidiš, ruskih, rumunjskih, poljskih, a poslije i arapskih narodnih izvora. Takvih je pjesama skladano više tisuća, često su se povezivale s plesom, a većim su dijelom bile povezane sa socijalistički inspiriranim poljoprivrednim pokretom kibuca. Nakon 1948. naglo se razvio sustav vojničkih pjesama, koje je skladao niz starijih skladatelja pokreta »Erets-Israel« (npr. Alexander Argov, Moshe Velensky, Nurit Hirsh, Naomi Shemer, Dov Zeltzer i dr.). Od 1960-ih započinje utjecaj rock kulture, koju osobito širi televizija (utemeljena 1967). Nakon ratova 1967. i 1973. ojačali su trendovi domovinskih pjesama i istočna tradicija, stopljeni u tzv. istočni mediteranski stil, kao kombinaciju zapadnog instrumentarija i istočnih melizama i ukrasa. Popularna glazba započela je 1930-ih s industrijom zabave promicanom pločama, radijskim programima i kabareima u Haifi i Tel-Avivu, a od 1948. do početka 1970-ih popularnu je glazbu kontrolirala državna politika. Od 1970-ih na izraelsku pop glazbu djeluje pretežito popularna glazbena scena Velike Britanije i SAD-a, uključujući disco, rap i slične smjernice (Izrael je dvaput pobijedio na natjecanju za pjesmu Eurovizije), ali značajno mjesto i dalje zauzima pop-glazba nadahnuta ranijim folklornim i vojničkim pokretima (shirei erets isra’el) te tzv. musiqah mizrahit, tj. istočna glazba grčkog, turskog, arapskog i jemenskoga podrijetla.

U Hrvatskoj su povijest i društveni status židovstva dijelili sudbinu hrvatske nacionalne i teritorijalne podijeljenosti, slijedeći uglavnom dva modela: talijanski u priobalnoj i germanski u kontinentalnoj Hrvatskoj. Uz nesumnjivo bogatu i još neistraženu tradiciju kantorstva u XIX. st. u gradovima poput Zagreba, Dubrovnika, Osijeka, Varaždina i dr., na području glazbe istaknuli su se u XX. st. skladatelji B. Bjelinski, I. Lang i A. Kabiljo, muzikolozi, glazbeni kritičari i pisci o glazbi D. Plamenac, P. Markovac, Ž. Hirschler i B. Polić, pijanistica A. Geiger-Eichhorn i dr.

Filozofija

Židovska filozofija obuhvaća misaona strujanja od razdoblja helenizma do suvremenih nastojanja filozofa F. Rosenzweiga, izvor kojih je u svetoj knjizi židovstva, »Tori« ili »Petoknjižju«. U helenističkom razdoblju odlučujuću ulogu imao je Filon Aleksandrijski (oko 25. pr. Kr. – oko 50. god.), u čijem se nauku ogleda pokušaj usklađivanja i povezivanja grčke mnogobožačke filozofije sa židovskom religijskom tradicijom. Svoj osebujan karakter židovska filozofija dobila je u X. i XI. st., u doba učvršćivanja arapske vlasti. Istaknuti su filozofi Isaak Izraeli (oko 865–955), u čijim se djelima »O elementima«, »O duhu i duši« nalazi spoj filozofskih i medicinskih spekulacija te Saadja ben Josef (882–942), koji je želio stvoriti židovsku religiju utemeljenu na suglasnosti znanosti i religijske tradicije. Sa S. Ibn Gabirolom (oko 1021–58) židovska je spekulacija prešla s Istoka u Španjolsku, gdje će izvršiti golem utjecaj. U tom razdoblju započeo je opsežan i značajan filozofski dijalog sa Zapadom. Ibn Paqud (prva polovica XI. st.) povezao je teologiju i misticizam, Josef ibn Zaddik (1080–1149) dokazivao je Božju opstojnost kontingentnošću svijeta, a aristotelovac Ibn Daud iz Toleda (1110–80) pozivao se na nužnost prvoga pokretača i razliku između mogućeg i nužnoga. Juda Halevi (oko 1075–1141) zalagao se za čisto židovsku apologetiku koja bi bila što manje filozofska. Majmonid (1135–1204) je, pak, dao sintezu židovske skolastičke teologije i filozofije te je pridonio razdvajanju teologije od filozofije koje je obilježilo filozofiju XII. st. Levi ben Geršon (1288–1344) bavio se problemima postanka svijeta, božanske providnosti, božanskoga znanja, ljudske slobode i besmrtnosti. On se razišao s aristotelovski usmjerenim filozofima, utječući se u svojem nauku Majmonidu i Ibn Rušdu. Nakon progona Židova iz Španjolske 1492., židovska filozofija okrenula se interesima tradicionalnoga židovstva. Leo Hebraeus, pravim imenom Juda Abravenel (oko 1463 – oko 1523), tipičan predstavnik toga doba (glavno djelo »Razgovori o ljubavi«), radio je na sintezi Platonove i Aristotelove filozofije. Yohanan ben Isaac Alemanno (1433/4–1503/4), učitelj G. Pica della Mirandole, spajao je elemente neoplatonističkoga, kabalističkog i renesansno-humanističkoga gledanja na svijet. Abraham Cohen de Herrera (oko 1570 – oko 1635) bio je prvi kabalističko orijentirani filozof rodom iz Španjolske, čija su kabalističko-mistička djela nadahnjivala i Spinozu. Početak novovjekovnoga doba u razvoju židovske filozofije obilježen je novim kretanjima, napose utjecajem protestantske teokracije. B. de Spinoza (1632–77) strogo racionalistički izlagao je svoje naučavanje po kojem su identični Bog i priroda, a svijet je beskonačan. U to je doba djelovao i Uriel da Costa (1585–1640), čiji je antagonizam prema ortodoksnomu židovstvu bio vrlo snažan. S M. Mendelssohnom (1729–86) započelo je razdoblje »germanske židovske filozofije«. Većina djela toga doba napisana je u Njemačkoj, i to pod utjecajem njemačke idealističke filozofije. O tom razdoblju svjedoči prikaz povijesti židovske filozofije Nachmana Krochmala (1785–1840) i njegov integralni pristup židovskoj duhovnosti. Moše Hajim Luzzato (1800–65) slagao se s Mendelssohnom da se židovstvo ne zasniva na člancima vjere. Luzzatov pokušaj da se na židovstvo gleda kao na izvor istine o Bogu označen je njegovim pojmom »aticizma«. Samuel Hirsch (1815–89) je u svojem djelu »Židovska filozofija religije« (»Die Religionsphilosophie der Juden«, I–II, 1842) smatrao da europska zajednica još uvijek nije priznala značajne doprinose židovske kulture onoj općoj. Početkom XX. st. židovska filozofija bila je vezana uz dvije struje: uz neokantovce poput H. Cohena (1842–1918) i uz egzistencijaliste poput M. Bubera (1878–1965) i F. Rosenzweiga (1886–1929). Obje struje željele su sačuvati koherenciju i kontinuitet židovske filozofije unatoč povijesnim promjenama. Cohen u djelu »Religija uma iz izvora u židovstvu« (1919) kaže da židovstvo više od bilo koje druge religije nudi moralnost, pobožnost i istinsku duhovnost. Harry Austryn Wolfsons (1887–1974) pokušao je na temeljima Wittgensteinove filozofije konstruirati židovsku filozofiju i pronaći sličnosti Halevijeva i Majmonidova naučavanja s idejama analitičke filozofije. David Baumgardt (1890–1963) nastojao je pomiriti etički naturalizam s idealima u židovskim biblijskim izvorima, a Abraham Joshua Heschel (1907–72) očuvati duhovnu dimenziju židovskog iskustva u duhu tradicionalnog i historijsko-ritualnog, etičkog i socijalnog ozračja. Yeshayahu Leibowitz (1903–94) borio se za autentičnu religioznost, dok je Emil Fackenheim (1916–2003) tragao za odgovorima na holokaust. Židovska filozofija druge polovice XX. st. postupno se okreće prema suvremenim zapadnjačkim filozofskim strujanjima – analitičkoj filozofiji, poststrukturalističkoj filozofiji, pragmatističkoj filozofiji i analitičkom pragmatizmu. Suvremena rasprava židovskih filozofa odvija se i na polju »eternalizma« i realizma; neki filozofi nastoje nanovo oživjeti i ojačati povijest srednjovjekovne židovske filozofije, posebno Majmonidovu.

Pravo

Židovsko je pravo tradicionalni pravni sustav utemeljen na židovskoj religiji (judaizmu). Temeljni mu je izvor Mojsijev pisani zakon (Tora), s Deset zapovijedi Božjih kao svojom jezgrom, uz druge tekstove hebrejske Biblije. Navedeni su se sveti tekstovi tijekom vremena tumačili i komentirali radi prilagodbe i primjene na nove uvjete i životne potrebe (→ midraš). Tako je već oko 200. god. bio kodificiran zbornik pravnih i religijskih odredbi nastalih na temelju tumačenja, dopune i prilagodbe Tore i drugih biblijskih tekstova, Mišna, a oko III–IV. st. njezin komentar Gemara. Navedene dvije zbirke zajedno tvore Talmud, najvažniji poslijebiblijski izvor židovskog prava. Talmud je također nastao iz potrebe da se Tora i drugi svetopisamski tekstovi, koji formalno nisu bili izmijenjeni ni ukinuti jer se smatralo da su božanskoga podrijetla, tumačenjem i komentiranjem prilagode kako bi se adekvatno primijenili u promijenjenim životnim okolnostima u potonjim vremenima. Sadržajno gledano, židovsko je pravo sa svojim striktno religijskim temeljem i sakralnim obilježjima zapravo kodifikacija drevnoga semitskoga običajnog prava (osobito obiteljskoga prava položenoga na patrijarhalne osnove), u koje su unesena načela čovječnosti i pravičnosti (npr. dužnost podupiranja siromašnih, zaštita siročadi, gostoljubivost prema strancu itd.). U obveznopravnom je području židovsko pravo udaljeno od formalizma drugih arhajskih prava. Imovinski propisi u Bibliji, iako već poznaju individualno vlasništvo nad pokretninama, štite kolektivno, plemensko vlasništvo zemlje te su poljodjelci samo plodouživatelji zemlje koja se svake pedesete (jubilarne) godine iznova dijeli među članovima plemena. Vremenski neograničena prodaja nekretnina zabranjena je; kupovna cijena zemlje ravna se prema nastupajućoj jubilarnoj godini, jer se zapravo prodaje broj ljetina, a ne zemlja. Nasljedno pravo ne poznaje oporučno nasljeđivanje, nasljeđuju samo sinovi (od kojih prvorođeni dvostruko), a kćeri tek supsidijarno. Iako iza židovskog prava sve do najnovijega doba nije stajao nikakav državni autoritet, propisi sadržani u njem bili su prihvaćeni među svim Židovima i smatrani pravnoobvezatnim regulativom njihova svekolikoga civilnog i religijskoga života. Od doba emancipacije jednoga dijela europskih Židova, tj. njihove djelomične ili potpune laicizacije tijekom XIX. st., u suvremeno se doba pravilâ tradicionalnoga židovskog prava strogo drže ortodoksni i konzervativni Židovi. Od osnutka države Izrael 1948. židovsko pravo iznimno je važan pravni izvor unutar izraelskoga pravnoga sustava u području statusnoga, obiteljskoga i nasljednoga prava.

Film

Židovski prinos filmskoj umjetnosti može se općenito razvrstati u dva segmenta. Prvi čini rad židovskih stvaralaca u mnogobrojnim nacionalnim kinematografijama, napose američkoj; mnogi su filmski djelatnici bili Židovi te su dali ključan prinos razvoju američkoga filma, osobito kao producenti i redatelji (braća Marx, S. Goldwyn, I. G. Thalberg, D. O. Selznick, B. Wilder, W. Wyler, F. Zinneman, G. Cukor, B. Streisand, W. Allen, S. Spielberg i mnogi drugi). Također, 1930-ih snimani su filmovi na jeziku aškenaskih Židova, jidišu, i to u Poljskoj, često prema predlošcima jidiškoga kazališta (najistaknutiji redatelji Josef Grinberg i Michal Waszynski), te u Hollywoodu, uglavnom o Aškenazima u New Yorku (najistaknutiji redatelji Mauritz Schwartz i E. G. Ulmer).

Drugi segment židovskog prinosa filmu jest kinematografija države Izrael. Na području Izraela prvi je cjelovečernji igrani film snimljen 1933. U razvoju izraelske kinematografije do kraja 1960-ih dominirale su više ili manje diskretno cionistički obojene melodrame, od sredine 1960-ih do početka 1980-ih najveću popularnost imao je specifični žanr sentimentalnih populističkih komedija bourekas, o odnosima Aškenaza i Sefarda u novoj državi (najistaknutiji redatelji Boaz Davidson i Menahem Golan); tijekom 1970-ih razvila se tendencija »nove senzibilnosti« koja je nasljedovala poetiku francuskoga novoga vala (redatelji Moshe Mizrahi, Avraham Heffner), a od sredine 1980-ih porastao je broj filmova o politički kontroverznim kao i društveno osjetljivim temama (redatelji Uri Barbash, Renen Schorr, Assi Dayan, Eytan Fox, Yossi Cedar).