struka(e): lingvistika i filologija

židovskošpanjolski, oblik španjolskoga jezika što su ga, nakon izgona iz Španjolske 1492., Židovi s Iberskoga poluotoka (Sefardi) donijeli u zemlje u kojima su se naselili. Iako je već na Iberskom poluotoku španjolski jezik Židova imao određen broj posebnosti, nakon izgona su se, među ostalim i zbog miješanja narječja, pojavile i druge posebnosti. Postoje njegove dvije osnovne varijante: 1) jezik (manje ili više doslovnih) prijevoda Biblije te tumačenja liturgijskih i biblijskih tekstova, ladino (pisao se hebrejskim pismom, u tisku oblikom raši; mnogi elementi semitske sintakse; taj se lik jezika nije govorio nego samo pisao), i 2) govorni jezik Sefarda u Turskoj (Istanbul, Izmir), Grčkoj (Solun, Kastoria i dr.), Rumunjskoj, Bugarskoj, Srbiji, Makedoniji (Skoplje, Bitola), Bosni (Sarajevo, Travnik i dr.), Hrvatskoj (Dubrovnik, Split), Maroku, SAD-u, Izraelu, koji se obično zove džudezmo/džudezmu, ili džidjó, lengua džudíja, (i)spańol/(i)špańol i sl. Dok se ladino oblikovao na Iberskom poluotoku već od XIII. st., džudezmo je dobio svoje čvršće konture oko 1620. god. u novim zemljama, a osim u govornom rabi se i u različitim pisanim oblicima (novine, časopisi, knjige i dr.). Džudezmo ima više varijeteta u Maroku (hakitia, tetauni) i na Balkanu. U odnosu na poluotočni španjolski džudezmo pokazuje niz arhaičnih crta (koje su na poluotoku nestale) i niz inovacija zbog kontakta s drugim kulturama i jezicima.

Citiranje:

židovskošpanjolski. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 20.5.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/zidovskospanjolski>.