David (hebr. Dāvīd: vrlo ljubljeni), kralj Izraelaca (Betlehem, oko XI. st. pr. Kr. – Jeruzalem, oko 970. pr. Kr.). Vladao približno od 1010. pr. Kr. do 970. pr. Kr. U mladosti pastir u Betlehemu, ubrzo postao štitonošom izraelskoga kralja Saula (Šaula), kojega je umirivala Davidova svirka. Oženio se Saulovom kćeri Mišol i povezao se vjernim prijateljstvom s njegovim sinom Jonatanom. Istaknuo se u mnogim okršajima s Filistejcima (borba s divom Golijatom), čime je stekao ugled kod Izraelaca, ali i navukao na se Saulovu mržnju. Odmetnuvši se zbog toga od Saula, ostao je u filistejskoj zemlji. Kada je u novom sukobu s Filistejcima Saul poginuo, David je »pomazan« za kralja Judeje a zatim, nakon pobjede nad Saulovim sinom Esbaalom, za kralja cijelog Izraela. Osvojio je Jeruzalem, izabrao ga za glavni grad kraljevstva, onamo prenio Škrinju zavjetnu, utvrdio ga i izgradio. Organizirao je građansku upravu i stalnu izraelsku vojsku. U više ratova pobijedio je Filistejce i druga susjedna plemena (Amonićane, Sirijce i dr.) te proširio granice svojega kraljevstva. Prema Bibliji, na nj se sručio niz nedaća kada je iz strasti prema Betsabeji poslao u smrt njezina muža (Hetita) Urija. Potkraj života ugušio je pobunu koju je protiv njega podignuo njegov sin Abšalom. Kao glazbeniku i pjesniku, Davidu pripisuju autorstvo jednog dijela Psalama (73 psalma). Njegov lik umjetnički je motiv od ranoga kršćanstva (David i Golijat u Kalikstovim katakombama) do danas (Giorgione, M. Caravaggio, Rembrandt, N. Poussin, W. Blake, L. Ghiberti, Donatello, Michelangelo, L. Bernini; M. Marulić, Davidias; A. Gide, Bethsabée).