eseni (grč. Ἐσσηνοί ili Ἐσσαῖοı, hebr. haššaim: šutljivci), židovska vjerska sljedba raširena u Palestini u Kristovo doba; uz farizeje i saduceje jedna od najbrojnijih. Prvi spomen o njima potječe iz II. st. pr. Kr. Glavni su izvori za njihovo poznavanje tekstovi Josipa Flavija i Filonovi. Plinije Stariji spominje njihovo naselje u Ein Gediju na obali Mrtvoga mora. Bavili su se obrtima, liječništvom a ponajviše zemljoradnjom. Vjerovali su u besmrtnost duše, ali ne i u tjelesno uskrsnuće nakon smrti. Provodili su asketski život u zajednicama sličnima monaškima, uglavnom su živjeli u celibatu, nosili su bijele haljine, imali su stroge propise o obrednoj čistoći. Prinosili su za žrtvu samo ulje i brašno, protiveći se životinjskim žrtvama. Održavali su subotu i proučavali Bibliju, također su imali i tajne Spise predaka. Sudjelovali su s drugim Židovima u ustancima protiv Rimljana. Trag im se gubi negdje potkraj I. st. – Neki su pokušavali dokazati veze Ivana Krstitelja, a također i samoga Isusa, s esenima, ali za to u Novom zavjetu nema pouzdanih dokaza.
Esenski svitci otkriveni su 1947. u špiljama doline Kumran (Qumrān; zapadno od Mrtvoga mora; odatle i naziv kumranski i qumranski rukopisi). U glinenim vrčevima bili su pohranjeni hebrejski rukopisi pisani na kožnim svitcima, vjerojatno ostatci knjižnice. Među spisima važna su pravila esenskoga reda te vrlo stari fragmenti židovskih biblijskih knjiga.
