Herod Veliki, judejski kralj (? Askalon, oko 73. pr. Kr. – ? Jerihon, 4. pr. Kr.). Idumejac, sin Antipatrov, za čijega je života 47. pr. Kr. postao namjesnik Galileje, a 37. pr. Kr. osvojio je, uz pomoć Rimljana, Jeruzalem i postao kraljem Judeje (na prijestolje ga je doveo Marko Antonije). Kako bi učvrstio svoju vlast, okrutno je pogubio mnoge političke protivnike, pa i članove svoje obitelji (ženu Mariamnu i sinove). Nakon 31. pr. Kr., oslanjajući se na Augustovu pomoć, nastojao ekonomski i kulturno podignuti zemlju (u Jeruzalemu obnovio hram u helenističkom stilu, sagradio kazalište, amfiteatar i tvrđavu; utemeljio nekoliko novih gradova). Provodeći helenizaciju u svojoj državi, nailazio je na jak otpor među Hebrejima. Prema Bibliji (Evanđelje po Mateju, II, 16), izvršio je pokolj Nevine dječice u Betlehemu u doba Kristova rođenja. Njegov su lik književno prikazali H. Sachs, P. Calderón de la Barca, Voltaire, Ch. F. Hebbel i F. Rückert. Nakon njegove smrti njegovo su kraljevstvo među sobom podijelili sinovi Arhelaj, Herod Antipa i Herod Filip.
