Josip Flavije (latinski Flavius Iosephus [fla:'wi·us joze'fus], pravo ime Josef ben Matatias), židovski povjesničar (Jeruzalem, 37/38 – Rim, oko 100). Farizej, u službi jeruzalemskoga hrama poslan u Rim kako bi izbavio svećenike koje je utamničio prokurator Galileje. U toj misiji pomogla mu je Neronova žena Popeja Sabina. Zadivljen rimskom kulturom i vojnom moći postao je romanofil i u ustanku, koji je buknuo protiv Rimljana odmah nakon njegova povratka u Palestinu 66., zauzeo prilično neodređeno stajalište nastojeći ustanak stišati. Kada mu je povjerena obrana Galileje, izvršio je svoju dužnost i na kraju se predao rimskom vojskovođi Vespazijanu, kojemu je prorekao da će postati carem. Kada se proročanstvo za 2 godine ispunilo, Vespazijan ga je proglasio slobodnim i učinio dvorskim povjesničarom, a Josip je uzeo gentilno ime svojega zaštitnika, Flavius. Pratio je Vespazijanova sina Tita, kada je ovaj 70. opsjedao, zauzeo i razorio Jeruzalem, nagovarajući Židove da se predaju Rimljanima. Vratio se u Rim, postao rimskim građaninom i posvetio se pisanju; na grčkome je o židovskoj povijesti i rimsko-židovskom ratovanju napisao O židovskom ratu (Περì τοῦ Ἰουδαϊϰοῦ πολέμου; prvotno napisano vjerojatno na aramejskom), Židovske starine (’Iουδαϊϰὴ ἀρχαıλογία, slavni odlomak 18,3,3 sadrži, ako je izvoran, jedino izravno nekršćansko svjedočanstvo o Isusu) i Protiv Apiona ili O starosti židovskoga naroda (Πρὸς Ἀπίωνα ili Περìτῆς τῶν Ἰουδαῖων ἀρχαıότητος).
