Izrael

Izrael (hebrejski Medinat Yisra’el, arapski Dawlat Isrā’īl), država u jugozapadnoj Aziji (Bliski istok), na obali Sredozemnoga mora, između Libanona (duljina granice 79 km) na sjeveru, Sirije (76 km) na sjeveroistoku, Jordana (238 km) na istoku i Egipta (266 km) na jugozapadu; obuhvaća 21 643 km², bez površine unutrašnjih voda (429 km²) i teritorija Palestine (6020 km²; Zapadna obala i Gaza).

Prirodna obilježja

Priobalna, do 40 km široka nizina uz Sredozemno more populacijsko je i gospodarsko središte zemlje. Sastoji se od Judejske (južno od Tel Aviva) te Šaronske (između Tel Aviva i Haife) i Ezrelonske nizine (sjeverno od Haife), koje kraj Haife presijeca vapnenačko gorje Karmel (528 m). U unutrašnjosti sjevernog Izraela nalazi se Galilejski ravnjak (598 m) s Galilejskim ili Genezaretskim jezerom i s dijelom gornjega toka rijeke Jordan. Na sjevernom rubu državnoga teritorija izdiže se planina Meron (1208 m, najviši vrh Izraela). Prema jugu Galilejski ravnjak prelazi u plodnu nizinu Esdraelon (povijesno značajna spojnica između Mediterana i doline Jordana). Na istoku Izrael dopire do Mrtvoga mora (Izraelu pripada 280 km²), obuhvaćajući i zapadni dio krajnjega južnoga dijela tektonski spuštene jordanske doline. Južni dio zemlje tvori brežuljkasto vapnenačko područje i pustinjski ravnjak Negev, koji se pruža do Aqabskoga zaljeva (Crveno more).

Klima je u priobalnoj nizini sredozemna; u zaleđu se pojavljuju kontinentalna obilježja. Klimatske razlike očituju se i u smjeru sjever–jug (na jugu jačaju kopneni utjecaji Arabije, Sinaja i sjeveroistočne Afrike). Prosječna je temperatura u siječnju od 6 °C do 14 °C (na jugu do 18 °C), a u srpnju od 24 °C do 33 °C (na jugu do 40 °C). Godišnja količina oborina smanjuje se od sjevera prema jugu i od priobalja prema unutrašnjosti; u nizinskom području iznosi od 400 do 625 mm, a u višim predjelima do 1000 mm. Najmanje oborina primaju južni krajevi (Elat u Aqabskom zaljevu, oko 22 mm godišnje).

Osim rijeke Jordan (prirodna granica sa Sirijom i Jordanom), površinskih tokova gotovo i nema. Jordan protječe kroz slatkovodno Genezaretsko jezero (166 km²), koje ima glavnu ulogu u vodoopskrbi Izraela, i ulijeva se u Mrtvo more (810 km², 429 m ispod razine Sredozemnoga mora). Biljni se pokrov sastoji pretežno od grmovite makije. Na sjeveru je mjestimično razvijena šuma vazdazelenoga hrasta (crnike) i alepskoga bora (ukupno šume zauzimaju 6% državne površine); na pustinjskom jugu prevladava kserofitno grmlje i rijetka trava.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2008. u Izraelu živi 7 412 200 st., a prema službenoj procjeni iz 2012. 7 984 500 stanovnika, od čega 75,4% Židova, 20,6% Arapa (uglavnom Palestinaca) i 4,1% ostalih. Najviše ima pripadnika židovske vjere (75,4%), muslimana ima 16,9%, kršćana 2,1%, Druza 1,7%, sljedbenika behaizma 0,3%. Stanovništvo Izraela (806 000 st., 1948) se nakon osnutka samostalne države 1948. naglo povećalo. Od 1948. do 1990. u Izrael se uselilo 2,8 milijuna Židova, od toga 1,7 milijuna iz Europe, 500 000 iz Afrike, 400 000 iz Azije i 200 000 iz Sjeverne Amerike. Istodobno je oko 600 000 Palestinaca emigriralo u susjedne države. Posljednji val useljavanja zbio se 1990–2000., kada se u Izrael uselilo 875 000 Židova s područja bivšega SSSR-a. Gustoća naseljenosti iznosi 368,9 st./km²; najgušće je naseljen priobalni (Šaronska nizina, odn. okrug Tel Aviv, 7657 st./km²), a vrlo slabo južni dio zemlje (80,8 st./km², pustinju Negev nastavaju nomadi). Porast stanovništva (2,3%, 2005–10) veći je od njegova prirodnoga priraštaja (16,1‰ ili 1,61%, 2011) zbog useljavanja; natalitet iznosi 21,4‰ (2011), a mortalitet 5,3‰ (2011); mortalitet dojenčadi smanjio se s 5,0‰ (2001) na 3,5‰ (2011). Stanovništvo je u prosjeku mlado; u dobi je do 14 godina 28,2% st., od 15 do 64 godine 61,4% st., a u dobi od 65 i više godina 10,4% st. (2012). Očekivano trajanje života za muškarce rođene u 2011. iznosi 79,9 godina, a za žene 83,6 godina. Od ukupno 3 606 000 aktivnih stanovnika (2012), u primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 1,2%, u sekundarnima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 17,5%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 81,3%. Sveučilišta su u Haifi (osnovano 1912), Jeruzalemu (1925), u gradu Tel Aviv-Yafo (1956), Ramat Ganu (1955) i Be’er Shevi (1969); službeni jezik je hebrejski (obnovljen od kraja XIX. st. pod imenom ivrit), a arapski ima poseban status (do 2018. bio je službeni). Glavni je grad Jeruzalem (Yerushalayim, arapski al-Quds; 815 300 st., 2012), a najveći Tel Aviv-Yafo (414 600 st., šire gradsko područje 3 642 000 st., 2012); ostali veći gradovi (2012): Haifa (Hefa; 272 200 st.; šire gradsko područje 891 100 st.), Rishon LeZiyyon (235 100 st.), Ashdod (214 900 st.), Petah Tiqwa (Petah Tikva; 213 900 st.), Be’er Sheva (Beersheba; 197 300 st.), Netanya (192 200 st.), Holon (185 300 st.), Bene Beraq (Bne Brak; 138 800 st.), Ramat Gan (148 400 st.), Bat Yam (129 400 st.), i dr.; u gradovima živi 91,4% ukupnog stanovništva (2012).

Gospodarstvo

Tijekom 2010–19. rast BDP-a bio je stabilan, s godišnjim prosjekom od 4,1%; potom je BDP pao za 1,9% (2020) te ponovno rastao 8,6% (2021). Vrijednost BDP-a 2021. iznosila je 488,5 milijarda USD (oko 52 170 USD po stanovniku). Prema udjelu u BDP-u vodeći je uslužni sektor (71%), slijede industrijski (28%) te poljoprivredni (1%). Stopa nezaposlenosti je 5%, a udjel siromašnoga stanovništva 20% (2021); siromaštvo je napose izraženo među arapskim stanovništvom te židovskim useljenicima iz Etiopije. U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju agrumi, povrće, pamuk i cvijeće; u stočarstvu prevladava uzgoj goveda, ovaca i peradi. U industriji glavno mjesto zauzimaju proizvodnja oružja i zrakoplova (civilnih i vojnih), računalne, telekomunikacijske i optičke opreme, medicinske elektronike, lijekova, papira, namještaja, cementa, hrane i pića; značajna je i proizvodnja brušenih dijamanata. Izrael oskudijeva izvorima vode i rudama; važnija su nalazišta potaše, minerala magnezija, fosfata i dr. (u području Mrtvoga mora), uz manja ležišta nafte (uglavnom na Negevu). Velika su očekivanja od nalazišta plina u više podmorskih sektora u Sredozemlju (otkrivenih od 2009); sporazum o opskrbi plinom iz tih nalazišta potpisan je 2016. s kompanijama iz Jordana (na razdoblje od 15 godina, u vrijednosti od 10 milijarda USD), te 2018. s kompanijama iz Egipta (na razdoblje od 10 godina, u vrijednosti od 15 milijarda USD). S Grčkom, Ciprom i Italijom postignut je dogovor (2018) o gradnji podmorskoga plinovoda, kroz koji bi se izraelski plin prenosio na europsko tržište. Vrijednost robnog izvoza 2020. bila je 50,8 milijarda USD, a uvoza 68 milijarda USD. Izvoze se dijamanti, integrirani sklopovi, lijekovi, medicinski instrumenti, telekomunikacijski uređaji, derivati, agrumi, rajčice i drugi poljoprivredni proizvodi, kemikalije, zrakoplovni dijelovi, naoružanje, vojna oprema, i dr. Najviše uvozi vozila, neobrađene dijamante, lijekove, telekomunikacijske uređaje, računala, naftu i naftne derivate, žitarice, robu široke potrošnje, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri SAD (27,7%), Kina (9,1%), Palestina (6,5%), Nizozemska (4,4%) i Njemačka (3,9%). Najviše uvozi iz Kine (13,2%), SAD-a (11,8%), Njemačke (7,5%),Turske (6,8%), Švicarske (4,9%) i Italije (4%). Veličina je javnoga duga 68,7% BDP-a (2021).

Promet

Glavna su lučka središta Haifa (23,9 milijuna tona, 2012) i Ashdod (19,2 milijuna tona, 2012) na Sredozemnome moru i Elat (1,6 milijuna tona, 2012) na 12 km dugoj izraelskoj crvenomorskoj obali. Željeznička je mreža duga 1138 km (2012), a cestovna 18 697 km (2012). Glavne prometnice izgrađene su u gusto naseljenom obalnom području od Haife do Tel Aviva i povezuju priobalje s glavnim gradom (oko 300 km autocesta, 2012). Najveća je izraelska međunarodna zračna luka Ben Gurion (13,4 milijuna putnika, 2012) kraj Tel Aviva; ostale su Haifa i Elat.

Novac

Novčana je jedinica novi šekel (shekel; NIS, ILS); 1 novi šekel = 100 agorota.

Povijest

Tradicija vezana uza staru židovsku državu (→ židovi, povijest), općenit položaj Židova u dijaspori, a napose u carskoj Rusiji, u kojoj su bili izloženi pogromima i teško se integrirali u društvo (→ antisemitizam), politički su unutar židovske zajednice u istočnoj Europi u drugoj polovici XIX. st. aktualizirali ideju o njihovoj državi u Palestini. Državotvorno je značajna djelatnost austrijskoga publicista Theodora Herzla, koji je 1896. objavio knjigu Židovska država, a 1897. sazvao prvi cionistički kongres u Baselu. Ponovno naseljavanje Židova u Palestinu, u kojoj se bila održala mala židovska autohtona zajednica, počelo je od 1880-ih. Britanska potpora stvaranju »židovskoga nacionalnog doma« u Palestini pružena je Balfourovom deklaracijom (2. XI. 1917). Useljavanjem se uvećao broj židovskoga stanovništva u Palestini s 83 790 (1922) na 445 457 (1939), čime je porastao i njegov udio u ukupnome stanovništvu (oko 30%, 1939). Velika Britanija pokušala je ograničiti useljavanje Židova (restrikcije je nametnula Bijelom knjigom 1939); pojedine židovske radikalne udruge poduzimale su i terorističke akcije protiv Britanaca.

Nakon stradanja Židova u II. svjetskom ratu (→ holokaust), Generalna skupština UN-a zaključila je 29. XI. 1947. da se u Palestini stvore arapska i židovska država, s Jeruzalemom kao slobodnim gradom pod upravom UN-a. Bilo je to manje od židovskih zahtjeva, a arapske su zemlje navijestile nasilan otpor. Prestankom britanskoga mandata u Palestini, Židovsko narodno vijeće u Palestini (Vaad leumi) proglasilo je 14. V. 1948. samostalnu židovsku državu Izrael (ime je dobila prema počasnome biblijskom nazivu patrijarha Jakova, praoca Izraelaca, koji je prešao na njegove potomke i cijeli narod). Priznali su je SAD i SSSR, a arapske zemlje (Egipat, Irak, Libanon, Saudijska Arabija, Sirija i Transjordanija) odmah su je napale (→ arapsko-izraelski sukob). Borbe su se vodile u Galileji, Negevu i na području Jeruzalema. Izraelci su tijekom rata 1948. zaposjeli oko 3400 km² teritorija više nego što im je određivao plan UN-a; ukupno su držali oko 21 000 km² bivšega mandatnog teritorija Palestine. Primirje u prvoj polovici 1949. ostavilo je Izraelu vlast nad tim područjem. Susjedne države preuzele su ostale dijelove Palestine, Egipat pojas Gaze, a novostvoreno Kraljevstvo Jordan istočni dio Jeruzalema i tzv. Zapadnu obalu. Zbjegom više stotina tisuća palestinskih Arapa u susjedne arapske zemlje nastala je u Izraelu židovska većina. Prvi predsjednik republike (1948–52) postao je Chaim (Hajim) Weizmann, cionistički prvak i predsjednik Židovske agencije, a prvi premijer (1948) David Ben Gurion, dragovoljac u Židovskoj legiji, predsjednik Radničke stranke Izraela (MAPAI) i glavni tajnik sindikata Histadrut. MAPAI je na svim izborima od 1949. do 1961. bio vodeća stranka te je sastavljao vlade u koalicijama s manjim strankama. Godine 1952–63. predsjednik republike bio je Jitzhak Ben Zvi (Jichak Ben Cvi), član MAPAI-a. Ben Gurionov kabinet smijenile su 1954–55. dvije vlade Moshe Sharetta (Moše Šaret), također pripadnika MAPAI-a. U godinama nakon proglašenja neovisnosti u Izrael se uselilo oko 850 000 Židova (1948–56), osobito iz arapskih zemalja. Od 1955. na vlasti su opet bile Ben Gurionove vlade, da bi 1963. novu koalicijsku vladu sastavio Levi Eskhol (Eškol; jedan od prvaka MAPAI-a).

Godine 1956. Izrael je zauzeo Sinaj i Gazu, u sklopu britansko-francuske vojne intervencije protiv Egipta (zbog egipatskoga preuzimanja kontrole nad Sueskim kanalom), ali se pod međunarodnim pritiskom povukao. Tijekom 1963–73. predsjednik republike bio je Zalman Shazar (Šazar). MAPAI se 1965. podijelio; Ben Gurion je osnovao Izraelsku radničku listu (Rafi), a na parlamentarnim izborima iste godine pobijedila je koalicija stranaka MAPAI i Ahdut ha-Avoda; novu koalicijsku vladu opet je sastavio Eshkol. MAPAI, Ahdut ha-Avoda i Rafi 1968. su se ujedinili u Izraelsku laburističku stranku. Od njegova osnutka Izrael su povremeno napadale palestinske gerilske skupine (Fatah i dr.), koje su dobivale potporu od susjednih zemalja; osobita prijetnja bilo mu je snaženje egipatske vojske (uz pomoć SSSR-a). Borba protiv Izraela osnažena je 1964. stvaranjem Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Potaknut ratnim pripremama Egipta, Sirije i Jordana, Izrael ih je napao u lipnju 1967 (tzv. šestodnevni rat) te zauzeo Gazu i Sinaj (od Egipta), Golansku visoravan (od Sirije) i Zapadnu obalu s istočnim Jeruzalemom (od Jordana). Ratne operacije prekinute su intervencijom UN-a; Vijeće sigurnosti donijelo je 22. IX. 1968. rezoluciju o povlačenju izraelskih snaga sa zaposjednutih područja, a zatražilo je i priznanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i sigurnosti granica svih država na tome području, što je dugo vremena bio temelj svih, uglavnom neuspjelih, posredništava u uspostavi mira. Odmah nakon rata Izrael je (1967) anektirao istočni Jeruzalem (Stari grad); na Zapadnoj obali i u Gazi uspostavio je vojnu vlast te počeo izgradnju poluvojnih naseobina, koje su poslije prepuštene izraelskim Židovima. Uglavnom iz Jordana i Libanona, PLO je počeo organizirati upade u Izrael i na teritorije koje je Izrael zaposjeo; palestinske vojno-političke skupine poduzele su i terorističke akcije (napad na izraelske športaše na OI u Münchenu 1972. i dr.). U vrijeme šestodnevnoga rata Eskhol sastavlja vladu nacionalnoga jedinstva koja je trajala i kada je, nakon Eskholove smrti 1969., na njezino čelo došla Golda Meir, te nakon što je na izborima iste godine pobijedila koalicija laburista i lijevih socijalista iz stranke MAPAM, do kolovoza 1970. kada ju je napustio desni savez Gahal. U travnju 1973. istekao je predsjednički mandat Shazaru, pa je za novoga predsjednika republike izabran Ephraim Katzir (Efraim Kacir).

Dana 6. X. 1973., na Jom kipur i deseti dan ramazana, Egipat i Sirija napale su Izrael. Na intervenciju SAD-a i SSSR-a sklopljeno je primirje (22. X. 1973) pa su razgraničene vojne snage. Time je počeo mirovni proces pod vodstvom SAD-a, koji Izraelu daje sve veću diplomatsku i ekonomsku pomoć. Nakon povlačenja G. Meir 1974., novu je vladu laburista u koaliciji s manjim strankama sastavio bivši general Yitzhak (Jichak) Rabin. Visoka inflacija, podjele unutar vladajuće koalicije, međusobne optužbe zbog pogrješaka počinjenih u ratu 1973. te nezadovoljstvo Židova useljenih iz arapskih zemalja zbog prevlasti židovskih useljenika iz Europe, pridonijelo je na parlamentarnim izborima 1977. prvoj pobjedi bloka Likud, koalicije desnoga centra (osnovan 1973. povezivanjem Gahala i manjih stranaka) i njegova kandidata Menahema Begina. U studenome 1977. egipatski predsjednik Anwar al-Sadat posjetio je Izrael; pregovori su nastavljeni u Camp Davidu (1978) i rezultirali su mirovnim sporazumom. Većina arapskih zemalja protivila se sporazumu, a PLO je pod vodstvom Jasera Arafata nastavio negirati izraelsko pravo na postojanje. U lipnju 1982. Izrael je napao Libanon radi eliminacije baza PLO-a. Kršćanske milicije i izraelska vojska opkolili su zapadni Bejrut i prisilili PLO i sirijske snage da se povuku iz grada. Izraelska vojska ušla je u zapadni Bejrut (potaknuta ubojstvom proizraelski orijentiranoga predsjednika Libanona, kršćanina Béchira Gemayela), ali nije spriječila masakr libanonske kršćanske milicije nad palestinskim civilima (više od 1000 ubijenih) u izbjegličkim logorima Sabra i Šatila. Do 1985. Izrael se povukao iz Libanona (povremeno se sukobljavao s pripadnicima Hezbolaha); na libanonskome jugu održavao je tzv. sigurnosnu zonu pod nadzorom proizraelskih lokalnih snaga. Nakon Beginove ostavke 1983., naslijedio ga je Yitzhak Shamir (Jichak Šamir), a nakon izbora sljedeće godine ni Likud ni laburisti nisu mogli samostalno sastaviti vladu, pa je stvorena vlada nacionalnoga jedinstva, u kojoj su se na mjestu premijera izmjenjivali Shimon (Šimon) Peres i Shamir (postignuti su prvi uspjesi u ekonomskoj stabilizaciji). Nakon Katzira (1973–78), predsjednik republike bio je Yitzhak (Jichak) Navon (1978–83), a od svibnja 1983. Chaim Herzog (Hajim Hercog).

U polovici 1980-ih PLO se uključio u mirovni proces, zajedno s Jordanom (Izrael je odbijao PLO kao samostalnoga pregovarača). Godine 1988. Arafat je pokrenuo priznavanje prava Izraela na postojanje, ali su obje strane i dalje izvodile oružane akcije. U prosincu 1987. počeo je palestinski ustanak (→ intifada). U koalicijskoj vladi nacionalnog jedinstva koja je ostala na vlasti i nakon izbora 1988. postojali su otpori mirovnomu procesu, posebno od Likuda, koji je poticao izgradnju židovskih naselja na Zapadnoj obali i u Gazi radi zadržavanja kontrole nad njima. U drugoj polovici 1980-ih pojačano je useljavanje Židova u Izrael; oko 20 000 uselilo ih se iz Etiopije (1984–85. i 1991), a gotovo milijun iz bivšega SSSR-a (od kraja 1980-ih). Nakon što se 1990. raspala koalicija laburista i Likuda, Shamir je ostao na čelu desne vlade Likuda i manjih stranaka do 1992. kada su na izborima pobijedili laburisti s Rabinom na čelu. U travnju 1993. istekao je drugi predsjednički mandat Herzogu, a za novoga predsjednika republike izabran je Ezer Weizman, nećak prvoga izraelskog predsjednika. U Washingtonu su u rujnu 1993. Izrael i PLO potpisali sporazum, koji se temeljio na međusobnom priznanju, stvaranju palestinske autonomije na Zapadnoj obali i u Gazi te na uzdržavanju od nasilja. Godine 1994. u Kairu su premijer Rabin, ministar vanjskih poslova Peres i Arafat potpisali novi sporazum, koji im je donio Nobelovu nagradu za mir, te još jedan 1995., koji je, unatoč povremenim pogoršanjima stanja, najavljivao konačan mir. Težak udarac mirovnomu procesu bilo je ubojstvo premijera Rabina u studenome 1995., koje je počinio pripadnik židovske ekstremne desnice (Rabina je na čelu vlade naslijedio Peres). Nakon parlamentarnih izbora 1996. sastavljena je koalicijska vlada Likuda s vjerskim i centrističkim cionističkim strankama. Premijer je postao Benjamin Netanyahu (Netanijahu), vođa Likuda od 1993. On nije htio prepustiti dijelove Zapadne obale palestinskoj upravi (već uvedenoj u Gazi), te je zagovarao njezino daljnje naseljavanje, što je vodilo zamrzavanju pregovora. Na prijevremenim izborima u svibnju 1999. za premijera je izabran laburist Ehud Barak na čelu široke koalicijske vlade. Pokrenuti su novi pregovori s PLO-om (u srpnju 2000. vodili su se u Camp Davidu), ali nisu bili uspješni. Početkom 2000-ih nastavljeno je snaženje političkog radikalizma na izraelskoj i palestinskoj strani, što otežava ostvarenje dogovorene palestinske samouprave. U rujnu 2000. počela je nova intifada (izraelska je vojska 2002. napala palestinsko vodstvo u Ramallahu). Predsjednici republike nakon 2000. bili su Moshe Katsav (Moše Kacav; 2000–07) i Sh. Peres (2007–14), a od 2014. na predsjedničkoj je dužnost Reuven Rivlin. Baraka je na premijerskoj dužnosti 2001. zamijenio Ariel Sharon (Šaron; vođa Likuda 1999–2005) koji je vodio koalicijske vlade šarolikog sastava, a Sharona 2006. Ehud Olmert koji je ostao premijer i nakon izbora iste godine na kojima je najviše glasova dobila centristička stranka Kadima koju je Sharon osnovao nakon rascjepa Likuda 2005. Godine 2005. Izrael se povukao iz Gaze, u kojoj vlast 2007. preuzima Hamas. U odmazdi za terorističke napade izraelska vojska 2006. napada uporište Hezbolaha u Libanonu, a 2008–09 napada Gazu (poginulo je više stotina palestinskih civila). Od 2009. premijer je ponovno B. Netanyahu (Likud predvodi opet od 2005), prvo na čelu vlade velike koalicije (do 2011), potom vlada desnog centra i desnice; reizabran je nakon parlamentarnih izbora održanih u siječnju 2013. te u ožujku 2015 (prijevremene izbore uzrokovao je raspad vladajuće koalicije). Početkom 2000-ih nastavljeno je savezništvo sa SAD-om (odnose povremeno opterećuje različitost u pristupu palestinskomu pitanju te politici prema Iranu i njegovu nuklearnomu programu). Od izbijanja građanskoga rata u Siriji (2012) izraelska vojska povremeno napada uporišta i pobunjeničkih snaga, nastojeći potisnuti proiranske milicije i radikalne islamističke skupine te spriječiti njihove raketne napade na Izrael. Tijekom 2018–19. Izrael suzbija masovne palestinske prosvjede na granici s Gazom (poginulo je oko 200 Palestinaca); u svibnju i studenome 2019. poduzima ograničene vojne napade na islamistička uporišta u Gazi (nakon raketnih napada na Izrael). Važnu političku potporu premijeru Netanyahuu daje američki predsjednik Donald Trump, koji priznaje Jeruzalem kao glavni grad Izraela (u prosincu 2017), te priznaje izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni (u ožujku 2019). Raspad vladajuće koalicije pod vodstvom Likuda izazvao je prijevremene izbore u travnju 2019., a zbog neuspjeha B. Netanyahua u sastavljanju nove koalicijske vlade, izbori su ponovno održani u rujnu 2019. i u ožujku 2020. Na tim izborima savez Plavo-bijelo (predvodi ga umirovljeni general Benjamin (Benny) Gantz, vođa Izraelske stranke otpora) postaje najveći suparnik Likudu. Političku krizu složenom čini i optuživanje premijera Netanyahua za korupciju (istraga se provodila od 2017., a optužnica je podignuta u studenome 2019). U travnju 2020. Gantz i Netanyahu dogovorili su vladu nacionalnog jedinstva. Izrael je početkom 2000-ih na okupiranoj Zapadnoj obali i u istočnome Jeruzalemu nastavio izgradnju doseljeničkih naselja; prevlast Izraela nad tim područjima osnova je razgraničenja predviđenog u američko-izraelskom »mirovnom planu«, koji su D. Trump i B. Netanyahu predstavili u siječnju 2020 (uz protivljenje svih palestinskih organizacija, Arapske lige, Organizacije islamske suradnje i dr.). Raspad vladajuće koalicije doveo je do novih izbora u ožujku 2021. Na njima je Likud osvojio najveći broj zastupničkih mjesta, ali Netanyahu nije uspio stvoriti koalicijsku vladu. Potom je početkom svibnja 2021. mandat za sastav vlade dobio Yair Lapid (vođa stranke Ima budućnosti, druge po broju zastupnika; 2013–14. bio je ministar financija). Pregovore o vladajućoj koaliciji, osim ideoloških i političkih različitosti, opteretili su i novi palestinski prosvjedi tijekom svibnja (započeli su u Istočnom Jeruzalemu zbog deložacije više palestinskih obitelji), te izraelski napadi na Gazu (kao odgovor na Hamasove napade), s velikim razaranjima i oko 250 poginulih Palestinaca (uz 30-ak poginulih na Zapadnoj obali i 12 izraelskih žrtava). Početkom lipnja 2021. postignut je sporazum o novoj koalicijskoj vladi u koju je ušlo osam stranaka, odn. stranačkih saveza (uključujući, prvi put u povijesti Izraela, jednu arapsku stranku), a 13. VI. 2021. premijer je postao Naftali Bennett, vođa stranke Nova desnica i višestranačkoga saveza Desno (2013–21. u vladama B. Netanyahua bio je ministar u više resora). Yair Lapid postao je ministar vanjskih poslova, a prema koalicijskom sporazumu, nakon dvije godine trebao bi preuzeti premijerski položaj. Početkom lipnja 2021. za predsjednika države izabran je Isaac Herzog; na položaju je od 7. VII. 2021 (tijekom 2005–11. ministar je u više resora, 2013–17. vođa laburističke stranke; sin je Chaima Herzoga, izraelskoga predsjednika 1983–93). Raspad vladajuće koalicije u lipnju 2022. doveo je do ostavke premijera Bennetta, a vođenje vlade do novih izbora preuzeo je početkom srpnja Y. Lapid. Nakon izbora u studenome 2022. koalicijsku vladu predvodi Likud (u suradnji s radikalnim vjerskim i desničarskim strankama), a premijer je potkraj prosinca ponovno postao B. Netanyahu. Među njegovim je političkim prioritetima nastavljanje izgradnje židovskih naselja na Zapadnoj obali, u Istočnome Jeruzalemu i dr. (protivno rezolucijama UN-a), što uzrokuje otpore u palestinskoj zajednici (u prosvjedima i napadima 2022. poginulo je oko 210 Palestinaca i 25 Židova). U siječnju 2023. su sa SAD-om održane dotad najveće zajedničke vojne vježbe (američka vojna pomoć Izraelu tijekom 2000–17. iznosila je 53,7 milijarda USD, a prema sporazumu iz 2016. predviđena je u vrijednosti od 38 milijarda USD za razdoblje 2017–28). Pripadnici Hamasa 7. X. 2023. iz Gaze su napali nekoliko židovskih naselja i gradova (ubijenih je bilo oko 1200, uglavnom civila), nakon čega je slijedio napad izraelske vojske koji je nastavljen i početkom 2024. Izraelski odgovor na teroristički napad Hamasa, rezultirao je masovnim stradanjima civila u Gazi (do kraja veljače 2024. ubijeno je više od 37 700 Palestinaca, uglavnom civila), a manjim dijelom i na Zapadnoj obali (oko 380 poginulih Palestinaca). Izrael povremeno napada i pojedina uporišta Hamasu savezničkog Hezbolaha u južnome Libanonu i Siriji. Pritom ratna politika premijera Netanyahua i njegove vlade izaziva kontroverzije u svijetu a i u Izraelu. Nastojeći u potpunosti eliminirati borbeni potencijal Hamasa, Izrael se protivi rezolucijama Opće skupštine UN-a (prihvaćenima u listopadu i prosincu 2023) kojima se traži uspostavljenje primirja u Gazi (izraelska vojska nadzire ograničenu humanitarnu pomoć njezinu stanovništvu). Na Međunarodnome sudu pravde Južnoafrička Republika podnijela je potkraj 2023. protiv Izraela tužbu za genocid nad palestinskim stanovništvom u Gazi.

Politički sustav

Izrael formalno nema ustava u jednome dokumentu, već se politički i pravni sustav države temelji na Deklaraciji o utemeljenju (1948) te na većem broju osnovnih zakona: o parlamentu (1958), državnome teritoriju (1960), predsjedniku države (1964), vladi (1968), oružanim snagama (1976), ekonomiji (1983), sudstvu (1984) i dr. Temeljem tih dokumenata Izrael je unitarna država s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik je na čelu države, bira ga parlament za razdoblje od 7 godina i bez mogućnosti obnove mandata. Izvršnu vlast ima vlada, koja je za svoj rad odgovorna parlamentu koji ju i potvrđuje. Zakonodavnu vlast obavlja jednodomni Parlament (Kneset), koji ima 120 zastupnika biranih na općim, izravnim izborima za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Vrhovni sud ima najvišu sudbenu vlast. Suce Vrhovnoga suda imenuje predsjednik države, na doživotni mandat. Država je administrativno podijeljena na 6 okruga. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 14. svibnja (1948).

Političke stranke

Izraelska laburistička stranka (Mifleget ha-Avoda ha-Yisraelit), osnovana 1968., stranka je lijevoga centra. Proizašla je iz Radničke stranke Zemlje Izraela (Mifleget Poalei Eretz Yisrael – akronim MAPAI), osnovane 1930. sa socijalističkim i cionističkim programom, kojoj su se 1968. pridružile ideološki srodne manje stranke Izraelska radnička lista (Reshimat Poalei Yisrael – Rafi) i Radničko jedinstvo (Ahdut ha-Avoda). MAPAI je bio vodeća izraelska stranka; osvojio je relativnu većinu na izborima 1949. i potom predvodio koalicijske vlade. Do 1953. i 1955–63. MAPAI je vodio njegov osnivač David Ben Gurion (prvi izraelski premijer 1948–53., te ponovno 1955–63), od 1953. do 1955. Moshe Sharett (premijer 1953–55), a 1963–68. Levi Eshkol (premijer 1963–69). Iz njegovih redova predsjednici Izraela bili su Yitzhak Ben Zvi (u tri mandata 1952–63) i Zalman Shazar (1963–68). Izraelska laburistička stranka je nakon izbornoga uspjeha 1969. predvodila koalicijsku vladu pod vodstvom Golde Meir (premijerka 1969–74). Iz vodstva laburista premijeri su također bili Yitzhak Rabin (1974–77., 1992–95), Shimon Peres (1984–86., 1995–96) i Ehud Barak (1999–2001), a laburistički predsjednici Izraela bili su Z. Shazar (u drugome mandatu 1968–73), Ephraim Katsir (1973–78), Yitzhak Rahamim Navon (1978–83), Chaim Herzog (1983–93) i Ezer Weizman (1993–2000), te od 2021. Isaac Herzog (dugogodišnji laburistički političar Sh. Peres bio je predsjednik 2007–14. izabran kao kandidat stranke Kadima). Od izbora 2003. politički utjecaj stranke slabi; sudjeluje u koalicijskoj vladi 2005. i 2006–11., a potom je u oporbi (ponovno nakon izbora 2019. s malim brojem zastupnika). Tijekom 2020–21. ponovno je bila u vladajućoj koaliciji, a na izborima potkraj 2022. osvaja manji broj zastupnika te je u oporbi. Članica je Socijalističke internacionale i Progresivnoga saveza. Jedinstvo (Likud) osnovano je 1973. kao koalicija desnih i radikalnih cionističkih stranaka, od 1988. povezanih u jedinstvenu stranku (Likud – Nacionalno-liberalna stranka). U koaliciji je najutjecajnija bila stranka Sloboda (Herut), osnovana 1948. pod vodstvom Menahema Begina koji predvodi Likud na izborima 1977. i postaje premijer (1977–83). Potom su iz redova Likuda premijeri koalicijskih vlada do kraja 1990-ih bili Yitzhak Shamir (1983–84., 1986–92) i Benjamin Netanyahu (1996–99). Na izborima za premijera 2001. pobijedio je Likudov vođa (od 1999) Ariel Sharon, koji je ostao na premijerskome položaju do 2006 (Likud je napustio 2005. i osnovao stranku Naprijed /Kadima/ koja je raspuštena 2015). Nakon parlamentarnih izbora 2009., 2013., 2015., 2019. i 2020. Likud predvodi koalicijske vlade, a njegov je vođa (1993–99. i od 2005) B. Netanyahu bio premijer u više mandata (do 2021). Iz redova stranke predsjednici Izraela bili su Moshe Katsav (2000–07) i Reuven Rivlin (2014–21). Na izborima 2021. stranka je osvojila najveći broj zastupničkih mjesta, ali nije uspjela formirati koalicijsku vladu te je prešla u oporbu. Ponovno je na vlasti nakon izbora potkraj 2022. kada osvaja relativnu zastupničku većinu i predvodi koalicijsku vladu, a Netanyahu opet postaje premijer. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Shas, osnovan 1984., vjerska je stranka ultraortodoksnih Sefarda. U parlamentu je od izbora 1984 (povremeno sudjeluje u koalicijskim vladama), a nakon izbora 2021. treća je po broju zastupnika i u oporbi. Na izborima potkraj 2022. osvaja četvrto mjesto i sudjeluje u koalicijskoj vladi. Ujedinjeni judaizam Tore (Yahadut ha-Tora ha-Meuhedet) osnovan je 1992. kao savez ultraortodoksnih vjerskih stranaka Aškenaza. Od izbora 1992. u parlamentu, povremeno sudjeluje u koalicijskim vladama. U oporbi je nakon izbora 2021. U vladajućoj koaliciji sudjeluje nakon izbora potkraj 2022 (s Religijskom cionističkom strankom dijeli peto mjesto po broju zastupnika). Religijska cionistička stranka (HaTzionut HaDatit), osnovana 1998., desničarska je vjerska stranka. Poznata je i pod nazivom Preporod (Tkuma) i kao Nacionalni savez – Preporod. Na izborima je osvajala mali broj zastupnika, povremeno sudjelujući u koalicijskih vladama, a uglavnom je bila u oporbi. Najveći broj zastupnika osvaja na izborima 2022 (peto mjesto, njezina zajednička lista sa strankom Židovska snaga bila je treća po broju glasova), te je potom dio vladajuće koalicije. Izrael naš dom (Yisrael Beiteinu) nacionalistička je sekularna stranka osnovana 1999., ponajprije kako bi zastupala interese useljenika iz Rusije. Od izbora 1999. zastupljena je u parlamentu te sudjeluje u ideološki srodnim koalicijskim vladama (s Likudom je bila u koaliciji na izborima 2013). Osnivač i vođa stranke Avigdor Lieberman bio je zamjenik premijera (2006–08., 2009–12), ministar vanjskih poslova (2009–12., 2013–15) i ministar obrane (2016–18). Nakon izbora 2021. sudjeluje u koalicijskoj vladi, a nakon izbora 2022. je u oporbi (na šestom je mjestu po broju zastupnika). Ima budućnosti (Yesh Atid) stranka je centra osnovana 2012. Utemeljio ju je televizijski voditelj i novinar Yair Lapid. Na izborima 2013. bila je druga po broju parlamentarnih zastupnika (iza Likuda) te je do 2015. sudjelovala u koalicijskoj vladi. Na izborima 2019. i 2020. sudjelovala je u koaliciji Plavo-bijelo (Kahol Lavan) uz Izraelsku stranku otpora i manje stranke. Na izborima 2021. druga je po broju zastupnika, a nakon neuspjela Likudova pokušaja, formira koalicijsku vladu (Lapid je premijer od lipnja do prosinca 2022). Druga je i na izborima potkraj 2022 (iza Likuda), nakon kojih prelazi u oporbu. Židovska snaga (Otzma Yehudit), osnovana 2012., desničarska je vjerska stranka. U parlament je prvi put ušla 2021 (te je u oporbi), a nakon izbora potkraj 2022. na kojima sudjeluje na zajedničkoj listi s Religijskom cionističkom strankom, dijeli šesto mjesto (sa strankom Izrael naš dom) po broju zastupnika i sudjeluje u koalicijskoj vladi. Izraelska stranka otpora (Hosen L’Yisrael), osnovana potkraj 2018., stranka je centra. Osnivač i vođa stranke umirovljeni je general Benjamin (Benny) Gantz (2011–15. zapovjednik glavnoga stožera izraelske vojske); na izborima 2019., 2020. i 2021. predvodi savez stranaka centra Plavo-bijelo. Nakon izbora 2021 (četvrto mjesto po broju zastupnika) stranka sudjeluje u koalicijskoj vladi. Na izborima 2022. savez Plavo-bijelo s desnom strankom Nova nada (osnovanom potkraj 2020) formira koaliciju Nacionalno jedinstvo koja osvaja treće mjesto po broju zastupnika; potom je u oporbi. Nova desnica (HaYamin HeHadash), osnovana 2018., stranka je desnice. Na izborima 2019. i 2020. predvodila je koaliciju Desno (Yamina). Nakon izbora 2021. ulazi u koalicijsku vladu (osnivač stranke Naftali Bennett premijer je 2021–22). Na izborima potkraj 2022. ne uspijeva ući u parlament.

Jezik; književnost; filozofija; kazalište; likovne umjetnosti; glazba; film

Jezik; književnost; filozofija; kazalište; likovne umjetnosti; glazba; film  → židovi