Ben Gurion [ben guʀjo'n], David (pravo ime David Grün), izraelski političar i državnik (Płońsk kraj Varšave, 16. X. 1886 – Tel Aviv–Yaffo, 1. XII. 1973). U mladosti pristupio socijalističkoj cionističkoj skupini Poalei Zion, 1906. otišao u Palestinu, gdje je radio kao farmer i cionistički aktivist. Zajedno s Yitzhakom Ben Zvijem 1912‒14. studirao pravo u Carigradu. Od 1915. boravio u SAD-u, nakon Balfourove deklaracije pridružio se Židovskoj legiji u sastavu britanske vojske. Vratio se 1918. u Palestinu, gdje je 1919. bio suosnivač socijalističke stranke Ahdut ha-Avoda, 1920. suosnivač i do 1935. glavni tajnik Histadruta (organizacije židovskih radnika u Palestini), a 1930. suosnivač i do 1963. vođa Izraelske radničke stranke (MAPAI). Od 1935. do 1948. bio je predsjednik Židovske agencije i s Chaimom Weizmannom usmjeravao cionističke aktivnosti. Nakon zaoštravanja britanske politike prema useljavanju Židova 1939., pozvao na ustanak protiv britanske uprave. Na njegov poticaj donesena je 1942. odluka o osnivanju židovske države nakon svršetka rata. Organizirao djelovanje židovske zajednice u poslijeratnom razdoblju, a ono dovodi do osnutka države Izraela (proglasio ju je 14. V. 1948. u Tel Avivu). Bio je premijer i ministar obrane u privremenoj vladi, a nastavio je obavljati te dužnosti i nakon prvih parlamentarnih izbora 1949. te je do siječnja 1954., kada se privremeno povukao, i ponovno 1955–63. bio ukupno osam puta premijer i istodobno ministar obrane. Pod njegovim vodstvom iz gerilskih jedinica ustrojena je suvremena vojska, osigurana pobjeda nad združenim snagama šest arapskih država u ratu 1948–49., organiziran je proces primanja mnoštva useljenika i njihove integracije u jedinstvenu naciju, te oblikovan moderan školski sustav. Vodio Izrael u razdoblju stjecanja vojne nadmoći (Sinajska kampanja 1956), gospodarskog uspona i šire međunarodne afirmacije. Premda je vodio politiku odlučnoga vojnoga odgovora na svaku arapsku prijetnju, početkom 1960-ih poduzeo je nekoliko inicijativa za tajne pregovore s arapskim državama radi uspostave mira na Bliskom istoku, ali one nisu dale rezultata. Ponovno je 1963. dao ostavku (naslijedio ga je Levi Eshkol) i povukao se u kibuc. Privremeno se politički aktivirao 1965., kada je napustio MAPAI i osnovao neovisnu Izraelsku radničku listu (Rafi) s kojom je na izborima 1965. ušao u Kneset, reizabran je 1969. na čelu Nacionalne liste, da bi se 1970. povukao iz parlamenta i iz političkog života. Zbog sveukupnog doprinosa u stvaranju modernog Izreala štovan kao otac nacije. Glavna djela: Ponovno rođenje i sudbina Izraela (Rebirth and Destiny of Israel, 1952) i Izrael: godine izazova (Israel: Years of Challenge, 1963).
