Palestina (prema hebr. Pelešet: zemlja Filistejaca, od Pelištim: Filistejci), povijesna pokrajina na istočnoj obali Sredozemnoga mora, s obiju strana rijeke Jordana. U staroegipatskim spomenicima javlja se za tu zemlju naziv Haru, što odgovara biblijskomu nazivu kanaanskoga plemena Hori. Po prastanovnicima Palestine, Kanaancima, nazivala se i Kanaan. Po jednom drugom imenu predžidovskih prastanovnika Palestina se katkada naziva (hebrejski) i erec Haemori, tj. zemlja Amorejaca. U nomadskom razdoblju povijesti židovskoga naroda naziva se erec Haivrim, tj. zemlja Hebreja, a poslije, nakon zauzeća Kanaana i dijela Transjordanije (XII. st. pr. Kr.), erec Jisrael, tj. zemlja Izraelova. Nakon rascjepa jedinstvene države Izraela oko 930. pr. Kr. taj naziv ostao je za sjeverni dio zemlje, a južni se nazivao Juda. Sam naziv Palestina potječe od narodnog imena Filistejaca, na koje su Židovi naišli pri prodoru u Kanaan. Filistejce (Pulesati) spominju staroegipatski spomenici iz doba Tutmozisa III. (XV. st. pr. Kr.) i dokumenti iz Tell el Amarne; Biblija ih navodi pod imenom Pilištim. Po njima su Grci zemlju nazvali Παλαιστίνη (Palaistínē). Latinizirani oblik toga grčkog naziva, Palaestina, prihvatio je latinski prijevod Biblije (Vulgata), a po njem i cijela kršćanska literatura te se on održao do danas. Arapi ju nazivaju Filastin. Smještena na kontinentalnoj prometnoj žili između Azije i Afrike i između područja velikih civilizacija staroga vijeka Mezopotamije, Perzije i Egipta, Palestina je bila živo migracijsko područje za različita plemena i teritorij zbog kojega su međusobno ratovale velike sile onoga doba. Sigurno je da je bila naseljena već u paleolitiku, a bogatih arheoloških nalaza ima iz ranoga brončanoga doba, kada su ondje obitavala semitska plemena Amorejaca. Južno od njih spominju se plemena Midijanita, Amalečana i Edomita. Prema Bibliji, praotac Židova Abraham doselio se u početku II. tisućljeća pr. Kr. u Kanaan. Nekoliko stoljeća poslije židovska su se plemena zbog gladi iselila u Egipat. Pobjedom faraona Tutmozisa III. kraj Megida 1468. pr. Kr., Palestina je došla pod vlast Egipta. Pod vodstvom Mojsija Židovi su nakon 1250. pr. Kr. napustili Egipat, kako bi se vratili u svoju staru domovinu, u »obećanu zemlju« Kanaan, tj. Palestinu. Oni su pomalo prodirali najprije u zemlju istočno od Jordana, a njihovo napredovanje prema zapadu k moru sprječavali su Feničani i, osobito, Filistejci. Židovska plemena vodila su dugotrajnu borbu protiv Amorejaca i Filistejaca, stvorivši državu pod kraljem Šaulom oko 1030. pr. Kr. Pod kraljem Davidom, koji je porazio Filistejce, Židovi su konačno zagospodarili Palestinom. Daljnja se povijest Palestine povezuje s poviješću Židova sve do 70. pr. Kr., kada su Rimljani razorili Jeruzalem, a Palestinu pretvorili u rimsku provinciju Judeju, odnosno do konačnoga njihova raseljenja nakon ugušenja ustanka pod Bar Kohbom u prvoj polovici II. st. Palestina je otada bila dio Sirije (Συρία ἡ Παλαιστίνη, Syría he Palaistínē).
Zahvaljujući kršćanstvu, Palestina je od prve polovice IV. st. doživjela procvat i postala odredištem mnogih hodočasnika iz svih krajeva Rimskoga Carstva, kao i središtem pustinjaštva i redovništva. Potkraj IV. st. u Betlehemu je sv. Jeronim osnovao samostan. U istom je razdoblju Palestina, povećana osvajanjima Konstantina I. Velikoga (306–337), bila podijeljena u tri pokrajine: Palaestina Prima, Palestina Secunda i Palestina Tertia ili Salutaris. Do 451. crkveno je bila podređena biskupu Cezareje kao metropolitu, a potom je priznavala prvenstvo jeruzalemskoga patrijarha. U V. st. većinu stanovništva, u odnosu na manjinske skupine kršćana, tvorili su Židovi, Samarićani i poganske skupine. Bizantski carevi nastojali su ojačati udjel kršćanskoga stanovništva, a to je izazivalo nemire. Kao dio Istočnoga (Bizantskoga) Carstva (od 395), Palestina je gospodarski napredovala, osobito zahvaljujući posredničkoj trgovini s Istokom. God. 614. zauzeli su ju perzijski Sasanidi, ali su ju izgubili već 628. Ubrzo su u nju provalili Arapi, koji su ju konačno zaposjeli 636–640., za vladavine kalifa Omara I. Otada je Palestina stoljećima bila pod vlašću islamskih dinastijâ: Omejida (661–750), Abasida (750–878., 906–935), Tulunida (878–905), Ihšidida (935–969) i Fatimida (970–1099). Dok su Omejidi posvećivali Palestini veliku pozornost, Abasidima je ona bila granična pokrajina te je izgubila na važnosti. U drugoj polovici X. st. Bizant je pod carem Ivanom I. Cimiskesom uspio nakratko osvojiti sjevernu Palestinu (975), a Palestinu su privremeno zaposjeli i Seldžuci (1070–98). Od 1099., kada su ju bili zauzeli križari te osnovali Jeruzalemsko Kraljevstvo, pa sve do 1291., postala je poprištem borbi između križara i muslimana. Nakon prelaska Jeruzalema pod vlast Ajubida Saladina (1187), bila je uspostavljena križarska vlast u Palestini sa središtem u gradu Akkou, koji je naposljetku pao pod vlast egipatskih mameluka (1291). Tada su zapadnjaci napustili i posljednje posjede u Palestini, a ondje su ostale samo njihove pojedinačne faktorije. Židovi, koji su se od VII. st. ponovno počeli naseljavati u staroj postojbini, napuštali su ju pred sve snažnijim nadiranjem muslimana. Potkraj XII. st. jedva ih je još bilo na području Palestine, premda su se u XIII. st. u određenom broju ponovno doseljavali iz zapadne Europe i sjeverne Afrike, djelomice potaknuti mesijanskim očekivanjima. Pod mamelucima (1291–1516), Palestina je u prvoj polovici XIV. st. iskusila kratkotrajno razdoblje blagostanja, ali je smjena vlasti među mamelucima 1382. pridonijela postupnomu gospodarskom slabljenju i smanjenju sigurnosti. Mameluke je 1516. porazio osmanski sultan Selim I. Okrutni i do 1517. zavladao Sirijom i Palestinom s Jeruzalemom. Otada je Palestina do 1917. ostala, uz male prekide (egipatsko zaposjedanje 1831–40), u sklopu Osmanskoga Carstva.
Za svoje vladavine u Palestini Osmanlije nisu zabranjivali Židovima da se ondje naseljavaju, tako da su se oni, prognani u XV. st. s Pirenejskoga poluotoka, ponovno počeli vraćati u staru postojbinu. Njihovo useljavanje na ta područja bilo je osobito masovno iz sjeverne Afrike u XVI. st., nakon uništenja mamelučke države. Računa se da je na početku XVII. st. u Palestini bilo oko 12 000 Židova, a na početku I. svjetskoga rata oko 85 000.
Potkraj XIX. st. europski cionistički pokret (→ cionizam) počeo je organizirano naseljavati Židove u Palestini; pod njegovim utjecajem, uz potporu britanskoga krupnoga kapitala, u studenome 1917. britanska vlada, zainteresirana za područje Bliskoga istoka, donijela je Balfourovu deklaraciju (→ balfour, arthur james) o stvaranju židovskoga nacionalnoga doma u Palestini. U studenome 1917. britanska vojska izvela je napad širih razmjera na bojišnici Sueskoga kanala, 8. prosinca zauzela je Jeruzalem, a do listopada 1918. zauzela preostalo područje. Od ožujka 1918. Palestina je bila pod britanskom vojnom upravom, a 25. IV. 1920. došla je pod britansku mandatnu upravu, koju je 1922. potvrdila Liga naroda. Vojnom i građanskom administracijom upravljao je britanski vrhovni povjerenik. Dio Palestine koji nije trebao pripasti budućoj židovskoj državi bio je 1922. odijeljen od Palestine i pretvoren u britansko mandatno područje Transjordaniju. Pojačano doseljavanje Židova, čiji je službeni predstavnik bila Židovska agencija za Palestinu (engl. Jewish Agency for Palestine), već u prvim godinama britanskog mandata izazvalo je jako protivljenje arapskog stanovništva u Palestini, koje je uzaludno tražilo ukidanje Balfourove deklaracije i zabranu daljnjega doseljavanja Židova. Jak antibritanski i anticionistički pokret palestinskih Arapa došao je do izražaja u njihovu tzv. Nacionalno-političkom štrajku pod vodstvom jeruzalemskoga muftije Al-Huseinija i u krvavim prosvjedima 1929. Nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj (1933), pojačalo se useljavanje Židova, kojih je 1936. u Palestini bilo 31% od ukupnoga broja stanovnika. Protiv takve britanske politike Arapi u Palestini digli su ustanak (1936–39), koji su britanske vlasti ugušile vojnom silom. Istodobno su Bijelom knjigom iz svibnja 1939. svele imigracijsku židovsku kvotu na 15 000 godišnje. U to doba židovski ekstremisti počinju se služiti terorističkim metodama i osnivaju zajedničku vojno-terorističku organizaciju (Irgun Zwai Leumi). Suočena s neprestanim arapsko-židovskim sukobima, britanska je vlada podnosila nekoliko planova o uređenju i podjeli Palestine, no oni nisu nailazili na odobravanje zainteresiranih strana. U II. svjetskom ratu važnost Palestine u britanskoj politici na Bliskom istoku bila je određena blizinom Sueskoga kanala i, posebno, naftovodom iz Iraka, koji vodi sve do Haife. Tijekom rata Britanci su smanjili ulaznu kvotu za Židove, a zabranjeno je bilo pristajanje brodova sa židovskim emigrantima. U svibnju 1942. cionistička konferencija u New Yorku zatražila je da se osnuje židovska država u Palestini i da se osnuje židovska vojska.
Opća skupština UN-a zaključila je 29. XI. 1947. da se u Palestini stvore arapska i židovska država s Jeruzalemom kao slobodnim gradom pod upravom UN-a. Predviđeno je da arapski dio obuhvati oko 42% Palestine (s približno 818 000 Arapa i 10 000 Židova), dok bi židovska država obuhvaćala oko 56% Palestine (s približno 499 000 Židova i 438 000 Arapa); Jeruzalem i njegova predgrađa obuhvatili bi oko 2% Palestine (s približno 200 000 Arapa i Židova, u otprilike istom omjeru). Židovsko političko vodstvo, s Davidom Ben Gurionom na čelu, prihvatilo je plan podjele jer je ponajprije značio međunarodno priznanje židovske države, dok je pitanje granica, statusa Jeruzalema i udjela arapskog stanovništva na svom teritoriju prešutno smatralo privremenim rješenjem. Vodstvo palestinskih Arapa i vlade susjednih arapskih država odbili su plan i predlagale stvaranje jedinstvene države u kojoj bi se odnosi rješavali putem duljega pregovaračkog procesa (protivili su se prijedlogu da židovska zajednica, koja je činila približno trećinu stanovništva, podjelom dobije više od polovice Palestine). U prosincu 1947. započinje arapski štrajk, potom oružani incidenti i sukobi te progoni arapskog stanovništva u kojima sudjeluju paravojne židovske skupine (Irgun Zwai Leumi; Hagana); broj protjeranih Palestinaca do sredine 1948. procjenjuje se do 350 000. Početkom 1948. u sukobe se uključuju dobrovoljačke arapske jedinice, a nakon proglašenja Države Izraela (14. V. 1948) vojske susjednih arapskih država napale su Izrael (→ arapsko-izraelski sukob). Od početka prosinca 1947. do uspostavljanja primirja u travnju 1949. izbjeglo je oko 725 000 Palestinaca (prema procjenama UN-a). U tom ratu Izrael je osvojio teritorij veći od predviđenog podjelom 1947 (uključujući zapadni dio Jeruzalema), dok je Jordan zauzeo te 1950. anektirao Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem, a Egipat područje Gaze. Do 1982. vodilo se ukupno pet izraelsko-arapskih ratova uz neprekidnu palestinsku borbu za državnost, uglavnom pod vodstvom Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO); u ratu 1967. Izrael je zaposjeo Zapadnu obalu, Gazu i istočni Jeruzalem. Tijekom 1980-ih PLO je pristao na mirovne pregovore s Izraelom, a 1988. priznao mu je pravo na postojanje. Zastoji u pregovorima i političke suprotnosti uzrokovali su palestinsku pobunu od kraja 1987 (→ intifada). Pod vodstvom Jasera Arafata i PLO-a palestinska državnost proglašena je 15. XI. 1988 (odnosi se na Gazu, Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem); tijekom 1988–89. nezavisnost Palestine priznalo je oko 90 država članica UN-a (do kraja 1990-ih još desetak). U Washingtonu su u rujnu 1993. Izrael i PLO potpisali sporazum o međusobnom priznanju i stvaranju samouprave Palestinske nacionalne uprave (Palestinian National Authority – PNA) na dijelovima Zapadne obale i u pojasu Gaze. Samoupravno područje podijeljeno je na dio pod ograničenom palestinskom vlašću i na dio pod palestinskom upravom uz privremenu izraelsku vojnu prisutnost. PNA je bila pod vodstvom J. Arafata i uvodila samoupravu na dijelove Zapadne obale (Nablus, Hebron, Ramallah, Jerihon, Betlehem i dr.), što je 1996. zaustavio izraelski premijer Benyamin Netanyahu koji zaoštrava odnose s PLO-om i potiče naseljavanje Židova na okupirana područja Zapadne obale. Uslijedilo je borbeno i terorističko djelovanje palestinskih i arapskih skupina (→ hamas; hezbolah), a 2000., nakon neuspjeha novih izraelsko-palestinskih pregovora, počela je nova palestinska pobuna (druga intifada). Izraelski premijer Ariel Sharon pokrenuo je 2001. vojnu invaziju na dio područja PNA; 2002. u vojnom okruženju u Ramallahu bilo je palestinsko vodstvo s J. Arafatom (u sukobima 2000–04. poginulo je oko 3000 Palestinaca i oko 900 Izraelaca). Nakon Arafatove smrti potkraj 2004., vodstvo PLO-a preuzeo je Mahmud Abbas, koji je u siječnju 2005. izabran za predsjednika PNA. Izrael je 2005. povukao židovske doseljenike iz pojasa Gaze, u kojoj je prevlast stekao Hamas; njegov je sukob s PLO-om (2006–07) politički oslabio PNA. Važno je međunarodno priznanje PNA ostvarila potkraj studenoga 2012. kada je u UN-u dobila status države promatrača (umjesto dotadašnjeg statusa entiteta). Odlukom M. Abbasa 5. I. 2013. PNA je preimenovana u Državu Palestinu. Palestinsko-izraelski odnosi dodatno su pogoršani od listopada 2023. terorističkim napadom Hamasa na izraelske civile, a potom izraelskim napadima na Gazu (stradanja palestinskih civila izazvala su osude izraelske politike). Državu Palestinu su do sredine 2024. priznale približno tri četvrtine zemalja članica UN-a (od ukupno 193), a izvan njega još Zapadna Sahara i Vatikan (ne priznaje je oko 50 članica UN-a, među kojima je SAD i dio njegovih vojno-političkih saveznika).
Političke stranke
Fatah; Hamas; Palestinska oslobodilačka organizacija
