Zapadna obala (engleski West Bank, arapski Aḍ-Ḍaffa al-Ġarbiyya), dio Palestine zapadno od rijeke Jordana (Cisjordanija) odnosno područje između rijeke Jordan i granica Izraela iz 1949; težišni je teritorij Palestinske nacionalne uprave (PNA), koja se 5. I. 2013. proglasila Državom Palestinom. Zapadna obala obuhvaća približno 5655 km² od kojih je početkom 2000-ih oko 20% pod Palestinskom nacionalnom upravom sa sjedištem u Ramallahu (Rām Allāh), dok je ostali teritorij pod izraelskom vlašću ili kontrolom. Zapadna obala ima oko 3,3 milijuna stanovnika (procjena 2023); Palestinaca je 2,8 milijuna (približno 85%), a Židova 517 000 (15%). Zasebno, Istočni Jeruzalem (kojeg Država Palestina smatra svojim glavnim gradom) ima oko 595 700 stanovnika (2020), među kojima je Palestinaca oko 361 700 (približno 61%), a Židova oko 234 000 (39%). Na Zapadnoj obali (s Istočnim Jeruzalemom) 2023. bilo je približno 150 židovskih naselja, izgrađenih uz potporu Izraela (grade se od kraja 1960-ih), na oko 40% teritorija.
U Izraelskom ratu za neovisnost 1948–49 (Arapsko-izraelski sukob) Jordan je zauzeo Zapadnu obalu u koju se sklonilo oko 280 000 palestinskih izbjeglica (od ukupnih 725 000). Izraelsko-jordanskim sporazumom 3. IV. 1949. određena je linija primirja, duga oko 340 km (tzv. zelena crta), kojom je Zapadna obala razgraničena prema Izraelu. Jordan ju je anektirao u travnju 1950., a Izrael je zauzima u šestodnevnom ratu u lipnju 1967 (uključujući jordanski, istočni dio Jeruzalema). Tada je oko 300 000 Palestinaca sa Zapadne obale izbjeglo u Jordan (ostalo ih je oko 600 000). Izrael je nakon zaposjedanja Zapadne obale ondje počeo graditi naselja te je uspostavio okupacijski režim (suzbijao je palestinske oružane akcije i terorističke napade). Do 1977. na Zapadnoj obali bilo je oko 4500 židovskih doseljenika, a u Istočnom Jeruzalemu oko 50 000. Palestinska samouprava bila je predviđena egipatsko-izraelskim mirovnim sporazumom 1979 (Camp David), ali nije ostvarena zbog pogoršanja palestinsko-izraelskih odnosa. Broj židovskih doseljenika nastavio je rasti pa ih je 1983. bilo oko 22 800 (u Istočnom Jeruzalemu oko 76 000); procjenjuje se da su do početka 1980-ih izraelska naselja i područja oko njih zauzimala oko 30% teritorija Zapadne obale. Potkraj 1987. dolazi do palestinskog ustanka (intifada), koji je okončan u rujnu 1993. sporazumom Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i Izraela (tzv. Sporazum iz Osla); u sukobima 1987–93. poginulo je oko 2000 Palestinaca i oko 200 Izraelaca. U međuvremenu, Jordan se sredinom 1988. odrekao potraživanja Zapadne obale i Istočnog Jeruzalema (1994. potpisao je mirovni sporazum s Izraelom). Mirovni pregovori Izraela i Palestinaca nastavljeni su i rezultirali su novim sporazumom u rujnu 1995 (tzv. Oslo II). Tim je sporazumima Zapadna obala djelomično došla pod palestinsku samoupravu koja je obuhvatila i Gazu, a održan je izraelski vojni nadzor nad većinom teritorija. Predviđeno je ograničeno širenje palestinske samouprave, no spriječeno je jačanjem političkog radikalizma na objema stranama. Izrael je nastavio kolonizaciju, iako je izgradnja židovskih naselja protivna sporazumima pa je broj židovskih doseljenika (znatnim dijelom religijski ortodoksnih) porastao na Zapadnoj obali s približno 111 600 (1993) na 234 500 (2004), a u Istočnom Jeruzalemu s približno 152 800 (1993) na 181 600 (2004). Nakon novoga palestinskog ustanka (od 2000) izraelska je vojska 2002. napala palestinsko vodstvo u Ramallahu, a u sukobima koji su okončani 2005. poginulo je oko 3300 Palestinaca i oko 1000 Izraelaca. Osim izraelskoga vojnog pritiska položaj PLO-a nastavljaju ugrožavati unutarnje političke podjele, snaženje radikalizma, terorizam pojedinih palestinskih organizacija, a samoupravno područje također opterećuju geoekonomski uvjeti: ono je teritorijalno fragmentirano na mnogobrojne enklave, siromašno je prirodnim resursima, gospodarski je nerazvijeno i ovisno o stranoj financijskoj pomoći, te je pod velikim demografskim pritiskom. Vladavina PLO-a na Zapadnoj obali održana je nakon izborne pobjede radikalnog Hamasa na palestinskim izborima 2006., te sukoba s njegovim snagama (2006–07). Od 2002. Izrael na granici prema Zapadnoj obali te u pojedinim sektorima unutar nje gradi betonske, žičane i druge prepreke (planirane su u duljini od približno 760 km), s ciljem zaštite od palestinskih terorističkih napada. Time su dodatno otežani životni uvjeti palestinskoga stanovništva (do 2012. izgrađene su prepreke u duljini od približno 440 km). Daljnjim naseljavanjem broj Židova na Zapadnoj obali povećao se na približno 750 000 (2023). Nastavljene su međunacionalne napetosti, palestinski prosvjedi i terorističke akcije te oružani sukobi; prema procjenama UN-ovih agencija na Zapadnoj je obali 2008–23. poginulo 1375 Palestinaca i 144 Izraelca (najviše civila). Pritisak na palestinsko stanovništvo (koji osim izraelske vojske provode i skupine naoružanih židovskih doseljenika) osnažen je nakon terorističkog napada Hamasa u listopadu 2023. i potom izraelskog napada na Gazu; od listopada 2023. do kraja veljače 2024. na Zapadnoj obali ubijeno je oko 380 Palestinaca (najviše civila).
